*Kamo dalje, rođače???
Probudila sam se danas ujutro sa strašnom glavoboljom. Pogledala se u ogledalo, ali moje lice nije bilo moje. Posuđeno, našiveni slojevi tuđeg tkiva. Komadići, kao ručni rad spojeni crnim, debelim koncem. Pogledam dalje, a ono sve krivo. Na vratu, tri različite kože spojene. Iz jednog raste jednodnevna brada, drugi prozirne kože, treći maljav, crn. Fuj. Ljeva ruka stara, šljakerska, zuljevita. Ožiljak preko nadlanice. Sijede dlake i grub dlan. Desna ruka mladića, izraženih tetiva, tankih prstiju. Na srednjem prstu žulj od olovke. Na palcu mali bijeli ožiljak. Noge sklepane, tijelo nabacano. Krivo, pomislih, sve krivo. *Mala šetnja će pomoći... Navučem kućni ogrtač, šlape (jedno je to talo na novu, tuđu mene), izađem. *Ali nije. Ljudi me u panici gledali, bježali na drugu stranu ulice (suncanu). Djeca plaču. Babe se križaju. „Pa što vas briga, ne izgledate vi kao kreacija od lego kocaka nekog kripla!“ Cuju se sirene, dolazi hitna i policija. Gledaju u me crne unutrašnjosti cijevi. „No dobro, evo, ne mičem se, što se pjenite.“ I tako sam, doktore, završila kod vas. Gledajte me u oči, zaboga, pa sigurno ne izgledam tako grozno... Izgledam? Hm... Smola. Znate, ovo izvana... Nije tako loše. Ovo unutra, e, to je problem. Komadići različitih srca me dopala, i različitih razuma. Jedan dio mi se sviđa. Čist, racionalan, kao vurica. Ne diraju ga male svinjaije, poput ove što mi otpuhujete dim u lice. On tu svinjariju samo proučava. Fasciniran je 24-7. Proučava i bilježi. Jedan dio se smije. Vama. Svinji koja čami u uredu i ne vidi da ima dobar pogled kroz prozor. Smije se vašim plućima obloženim katranom. Kakvo je sarkastično kopile bio čovjek od kojeg je taj dio! Komadić se također smije. Smije se jer je vani proljeće, a taj dio baš zavolio proljeće. I procvjetali su kesteni i bazga. Tanke niti mirisa se zavlače i u vašu rupu specijaliziranu za psihičke bolesnike, škakljaju nosnice mog novog novcatog nosa, pa nasmijavaju zadovoljnog komadića. Prvi dio ne razumije ovaj treći. Ovaj vjeruje. Stvarno čvrsto vjeruje. A četvrti mi se nimalo ne sviđa. Neki čudan, osjetljiv, fotosintetski. Mal, ali zvjezdastog oblika, pa bode. Taj mi najviše smeta, ako mislite eliminirati dijelove, molim da se ovog prvog riješimo. A petog nemojte izrezivati. Ta priča još nije završila, a i vezala sam se več uz nju. Zvijer. Jeste čitali? :) Ta mi se hladnokrvnost dopada. No što ste zinuli? Nisam vam ja bolesnik shizofrenije, pa da imam podvojenu ličnost. Ne tretirajte me kao ludu. Svatko mi prišio komadić svoj, ljudi, mjesta, događaji. Onda došao ludi znanstvenik, prikopčao me na hrpu kablova, čekao oluju i Voila! cvrcnula mala iskrica. Život, postojanje, bitak, vateva! I uglavnom, jel ova sesija gotova? Mogu kući? Nekako sam gladna, i nisam sigurna koliko će dugo trajati obrok s dvije polovice čeljusti od ljudi različite dobi. Ups, ode oko... No sjajno, dali mi narkoleptičnog nadrilječnika... Odoh kupiti mlijeko. Samo da još posudim ta njegova znanja...  Sluša se: Azra – Ne reci mi dvaput Želi se: cjelina, čaj Osjeća se: hladnoća stopala i pogledi u zatiljak *ne zovu me uzalud...
Buđenje! Istezanje do grčeva u listovima I bolu u pupku. Izgaranje. I ponovno rođenje. Izraslinom na kljunu progrizam kroz sloj kalcija. Žmirkam na svijetlost. Nevjerojatno je kako čovjek može dosaditi. Posebno ja sama sebi kad čmrljim, i cvilim, i zanovjetam. Prestajem! Nema ni klinike za odvikavanje za mene, direktno proglašavam cold turkey. Mislim, sve navedene radnje neće ubrzati ono kucalo na zidu (ili bilo koje drugo for that matter) da obavlja svoju jednostavnu ranju ista brze. Ili da mi bar donese sendvič. Svjetska smola, ali što sad. „Daša, dugo ti je trebalo“ *Znam i zašto mi je ovako dugo trebalo. Nije bilo Kurve da me pogleda s gađenjem. Taj bi me pogled uvijek trznuo. Pogledi sve govore (zato ih i izbjegavam, neznanje je blagoslov), a Kurva je imala jedan od rječitijih pogleda. Otišla je Kurva moja, Janje moje malo. Nisam za samozavaravanje, svjesna sam da je najvjerojatnije završila pod kotačima nekog svinjskog gnjusa. Majka ga po Savi s kukom tražila dabogda. Ode jedino živo biće koje me je savršeno razumjelo i svejedno našlo snage da me ne podnosi. Koje nije voljelo da je mazim, i koje je skakalo u moje krilo kad bi mi jajnici pjevali Ilijadu i Odiseju u dvoglasu. Moje Janje je imalo onaj divan pogled ispunjen prezirom i nadmoćnošću. I voljela je da je se podraga u jednom potezu s jednog kraja tijela na drugi dok se protezala. Skinimo kape i Minutu šutnje, molim. *Inače? A inače nisam ni tako loše raspoložena. Čudne se stari događaju. Drugima. I meni. *Zvjezdana, griješila sam. :) Sluša se: začudo ništa Želi se: Do a little dance, make a little love Osjeća se: ma neugodno mi je... *Tijelo
Bezazleni Alien. *Na šalteru pol-u/i-cijske uprave, naslonjena rukom na šalter, čekala sam da službenica zbavi nuždu nakon što je pojela svoju Aktiviju. Pola težine mi je bilo na desnici. Polako ali sigurno, vena na nadlanici mi je lagano bubrila od krvi. I postajala plavičasta. Malo me podsječala na kišnu glistu pod kožom, što je bilo dosta odvratno, ali sam je svejedno promatrala. Obavijala se oko tetive. Okomito na nju je isla još manja žilica, još tamnija. I tako sam je ganjala s jedne strane tetivice na drugu. Tako neka čudnovata na opip, gumasta. Mogla sam je „uzvodno“ pratiti sve do lakta - imam boju puti čovječje ribice i 7 kila manjka. Anatomski maneken. *Sjedila sam za stolom u potkošulji i čekala da me ošne inspiracija za još jedan post (očito nije). Lijevom rukom se drzala za desnu nadlakticu. Napipala kosti lakta. Koliko čvrstih obli-n/k-a... Dvije glavičaste kosti, a među njima praznina presvučena kožom. Šišmiš nerazvijeni. *Pišem ovu pizdariju. I tako želim kući, Bože, dajte mi da odem doma! Bako, majčice, voljena moja, uzmi me k sebi! Ne volim se ovdje... Kako si lijepa, sestro moja, toplino... Zagonetko, žitnice, bezgranico... Volim te, znaš to, uzmi me sebi! Sve moje suze tebi idu, uzmi me sebi da ne isparuju ovdje, nego da tvore tvoje oblake!!!  Sluša se: Par pitanja – hladno pivo Želi se: Hladno pivo Osjeća se: nemoć. I OĆU DOMA!!! D O M A!!! Tamo gdje se srce na mjehovima ljudskosti tali. *Ili je nemir...
Kakvi su to ispadi sad, molim te? Jel ti to ozbiljno misliš mene tako i dalje ignorirati, ili si samo na produljenom odmoru? Nije svjetsko nogometno, pa ne vidim razloga za to. Prestani glumiti princezu na zrncu graška i sjedaj šutke na taj madrac! E, a sad, stisni, Daša, stisni! Čujeh ritam kako tutnja u daljini? Daljina više nije tako daleko. Škaklja prste, vrat i ključnu kost. Polako i snažno do cilja. Daša? Jesi li se ti to opet zaljubila? *Ma neeee... Daša, ne laži, gledaj me u oči. *Natjeraj me. A osjećaš ritam, svejedno, je l' da? *Aha. :) Ne srami se, reci sve što ti je na pameti. *Ma da nebi! Znam ja tebe, nešto ti ispričam, odmah sve ide na blog, sve se pročuje. Ma neću ovaj put ništa... *Da, kak ne, a šta tipkaš, zlato, dušo moja? Igram igrice... You got to keep the devil way down in the hole! He's got the fire and the furie at his command... *Ne pretjeruj. Ti si prva počela. Sluša se: ne mogu prestati, neka mi netko otme ovaj kompjutor!!! Molim vas! Chain, chain, chain, Chain of fools... O moj Bože!!! Želi se: životinjsko žvaljenje Osjeća se: ma ne znam kao da sformuliram, a da ne zvuči pohotno. I lagana pripitost, al nisam ja kriva, Sensei je! *Novi počeci...
Ne smijemo zaglibiti u forme... *Putnici - „Smiri se, Osvalde.“ Majmunčić na pohabanom ramenu koji se bio razulario na ramenu pohabanog kaputa, se malo stresao od iznenadne opomene, pa hirovito čupnuo vlasnika za uho. Ipak, smirio se i počeo glumiti nezainteresiranost, prtljajuci po gumbovima crvenog prslučića. Ruka s tankim prstima je letimice prosla po crnoj glavici pa izvatila srebrnu, skupocjenu, ali potamnjelu tabakeru iz đepa i izvadila cigaretu. Dim je crtao zamršene trodimenzionalne oblike oko glave Putnika i Kartografa. -„Što misliš, hoćemo li skoro stići?“ -„Ne znam. Opis puta Grayhousea ne daje mnogo nada, dva tjedna sigurno. Opet, njega sam osobno imao čast upoznati i u tih pet minuta koliko je trajalo naše poznanstvo, stigao sam steći dojam da je čovjek besraman zaljubljenik u botaniku. To nikako nije moglo dobro utjecati na njegovu procjenu duljine puta, stalno zastajkivanje i ubiranje biljaka za herbarij. Rekao mi je da je taj herbarij njegovo životno dijelo. Zamisli, trenutno največi stručnjak za Istočnu Europu više voli svoju zbirku suhog cvijeća priznati svojim zivotnim dijelom nego tri najopsežnija rada o Balkanu današnjice!“ -„Ne možeš umanjivati važnost razonode za čovjeka, Konstantine, moj prijatelju s iglama!“ Bohr je obožavao podbadati Voroncova u bolno mjesto, njegovu ljubav prema izradi goblena. Vidjeti kako se na blijedim obrazima njegovog prijatelja javlja lagani žar bio je vrhunac zabave za Austrijca oštrog jezika. Voroncov, iako navikao na stalno podbadanje s Bohrove strane, nije mogao suzdržati smušeno kašljucanje. Bio je svjestan da su mu gobleni sumnjive umjetnicke vrijednosti, ali ipak nije volio da mu netko zadire u strast prema igli i koncima. -„Vlak polazi za dva sata, hoćemo li poslati konobara po još jednu čašicu?“ Kosta izvukao sat iz đepića -„Navij sat, Auguste, nemamo ni dvadeset minuta. Hajdemo. Ostavit ćemo stvari, pa u vagon-restoran. Vrijeme je za doručak.“ August Bohr se digao sa naslonjača, vidljivo ozlojeđen što mu je Kosta vratio za šalu s goblenima. Ruka se teško spustila na globus koji je stajao na posebnom stalku i zavrtjela ga. Dvoje muškaraca je izašlo iz sobe s kaputima u rukama, namještajući šešire. Veliki žućkasti globus se zaustavio Istočnom Europom gledajući u zenit.  Sluša se: Par pitanja – Hladno pivo Želi se: čašu nekog stvarno dobrog crvenog vina. Osjeća se: dobar dan vuče dobro raspoloženje *Čavrljanje
Za tim ste ovamo dosli, zar ne? *Ajde prvo štimung. Aretha Blažena Franklin... Ne, ne, ne... Nema sunca kad je nema iliti Ain't no sunshine when she's gone. I Aretha Blagoslovljena Franklin. Dodamo samo još Tracy Chapman... *Give me one reason stay here And I'll turn right back around. Eto. Lagano predvecerje; miris korjenja tamo nekog procvjetalog drveta sto se probio kroz podne daske „Puta“. Pamuk i drvo. Viski. Danas se oporavljamo od burnog vikenda. Danas guštamo. Ako plešemo, onda samo sentiše. Ako vam se posreći i dobijem navalu volje, dobit ćete jukebox u „Putu“... Znači, prigušena svjetla, lagana glazba, nasmješena krčmarica i samozatajna, ali hebeno seksi vlasnica ustanove, mois. Oni koji me dulje znaju, smiju me zvati Daša :) Jeste li se dobro smjestili u svojim naslonjačima? *Muškarac-Piton. Oštar Brzopotezan i tih Čvrst Nesnosan i jak Mator Zmijskih kretnja *Muškarac-Medvjed Polagan, uporan Stalan Eksplozivne mirnoće Valovit Ispunjen breskama Postojan *Muškarac-Čelik Stihijan Toplo hladan Slatkoriječiv Električan i paklen Mrtvozovan Magnet sokova  Sluša se: sve navedeno Želi se: svi navedeni, ali kad bih se već morala odlučiti, molim jednog... Osjeća se: za ćudo božje ne mamurluk. Bas sam onako fino zadovoljna i savitljiva. *Sve Njoj
I bol me prati kao sjena. Hebemu, sreća je iza ugla, je l' da? To znam, u to sam ziher100% sigurna. Evo, dam ruku u vatru da je tako! Ja samo ne znam gdje je moj ugao... na kojem krizanju... Moj Kamen spoticanja. Padnem, i nosom u nos se sudarim sa Srećom. To tak ide, a? *Eno je, gizdave. Oholi se. Krunu ne skida s glave ni u kadi. Lice joj ne mozes vidjeti, samo ponekad odraz, kad obriše djelic zaparenog ogledala u kupaoni. Sva je rumena i obla, hrani se molitvama i pogledima uzdignutima ka nebu, Njoj. I berba joj ne prestaje biti dobra. Hoda po podu uglanćanom koljenima molitelja, žicaroša, prosjaka. I moja su koljena posuta modricama. Lježe natrag u krevet, a mi, vjerna posluga, na pladnju nosimo sva svoja dobra i pognutih glava stavljamo ih joj u krilo. Ona baci malen sjajan novcic, i nas milijun se baci na nj, šakali, strvinari, pa ga komadamo na malene atome srećice. Ne dijelimo. Ponekad se nadje jači vrabac, pa bačenu koru cijelu odnese u neki skrovit kutak. A ostali upiru gladan pogled na nju prekrasnu, velebnu Fortunu, staklen i pohotan. Kao na pečeno pile u izlogu usred gladujuće Afrike. Opći trans. Vječno nadmetanje i čekanje. I onda moj pustolovni Ja ponekad pozeli dignut se s koljena, prići kučki i, trknuvši je u rame, pružiti ruku šutke pa ako stavi nešto mane, stavit će, a ako neće, bar ću znati na čemu sam. Još ne. Eno, okrenula se na bok. Spušta grozd kristalnih molbi u usta i vadi samo kosturčić peteljki. Prekrasna je. Ništa, i ovaj put. Sluša se: Mrlje – Daleka obala, najveći primorski bend svih vremena i naroda. Daleka's not dead! Ja se sjećam da sam bila njihovom koncertu kad mi je bilo 13 godina i nisam uopće bila time fascinirana, blesavo malo. C c c... Želi se: da prestane biti tako gramziva. Osjeća se: umjereno zadovoljstvo i opća fizička nemoć koja je apsolutno prihvatljiva. *Tebi, Fortuno, boginjo-kučko...
Prazna biljeznica debelih korica dvacet kuna, a knjiga s dva romana u utrobi, iz 1959., praktički antikvitet, deset. Nema kraja mom čuđenju. Pa kud su vrijednosti otisle? *Devojka razvukla pesmu, trči na reku s vedricom i peva. - Jesi li poludela? – grdi je starac koji je sreo. Ona se smeje: - A što? Misliš greh je? - Ne, spasenje je...  Sluša se: Atomsko sklonište – Treba imat dušu Želi se: da povjerujete da je zrnce srece moguce Osjeća se: da ne lažu *Ravno do dna
Kao krv Crveni. Kao znoj Opori. Brutalni Anđeli. Što god ja radila, vratim se Azri. Đoni, nemoj se vratiti, rastrgat ćemo te, pojest ćemo ti dušu sprženu na gomili love koja će se vrtjeti na ražnju tvojih obnovljenih hitova! I u zemlji vetrnjača i tulipana je dobro. Kultura, hebiga! *Mi smo ljudi Cigani, Sudbinom prokleti... Kako mi samo volimo te nadarene pojedince da im pijemo s vratne zile sitne kaplje slatkog genija. Kao mravi sto sišu s ušine guze rosu šećeraste vode. Nije da si možemo pomoći, samo se ne mozemo odviknuti. Kao da se mozemo odviknuti od hrane, ili sna. Ne ide. (makar ovo sa snom sam skoro savladala). *Poljubi me... A Azra ima minijature da ti pipci narastu. Ne palim se ja na njihove pseudopank pjesmice. Pa tada su svi koketirali s pankom, bilo je baš kul zvučat kao Kleš. A ja bi radije Dejvida Buovija da me bari i prema tome biram Gospodara samoće za himnu i Između krajnosti za službenu pjesmu. Svugdje pomalo čupam komadiće svoje himne, nesto sto ce biti moja glazbena podloga radnji. Ali tesko je skombinirati Chopina i Seks Pistolse... Mokre ulice... baš bi pasala sad jedna ljetna kišica, da me ulovi na putu do faksa (raspored mi je sotonski)! Opet cvijeta sve. Pa bih odbacila kabanicu. Raznježila sam se na nedopustenom za to mjestu, pa me teta za šalterom pogledala kao da sam spomenula ime boga uzalud. Makar me boli danas dosta, nisam se mogla ne nasmijati. *Poljubi me! Na početku bješe štos! To je moja vjera! I to jedan dobar, pa je jaje s Misli o Svijetu puklo od smjeha i otvorilo se ko Pandorina kutija, puštajući na slobodu sve ove stvorove, s donje strane svijetle, s gornje tamne. Znate li da se u Srednjem vijeku (divna vremena!) vjerovalo da je Bog stvorio glatku kuglu, a planine, kamenje, divlje zvijeri i sve ostalo je napravio Đavo? Tek se s prosvjetiteljstvom počelo gledati na stjenje, planine, makiju kao na nesto lijepo, nesto sto oplemenjuje krajolik. Svasta se u tim knjigama skriva... *Poljubi me!!! Vjetar promjena mrsi kosu pitomih kestena, nejestivih bećkih dječaka. Znate li da u Hrvatskoj nema niti jednog kestena koji mije zaražen jednom vrstom gripe? Bilo je jedno stanište koje nije bilo zaraženo, ali su ga posjekli, i sad na njemu sjede Talijani. Kažu: „A! Ke bela kroacija stolica!“. *POLJUBI ME RAVNO U DUPE!!! Moj pravedan gnijev se probija i dijeli, On probija brane i bubnjiće kretena. Moj sveti rat protiv gladi za osjećajima Se širi sve do Pakla. Ja ću braniti i crva ako neće da mi laže. Zefir napinje jedra i ne da da potone Moja mali brod od osmjeha i sreće. Ludilo oceana posuđujem bez povratka. Zakasnina se ne plaća usred bitke. Ja borit ću se do zadnjeg daha za jedan Procvjetali ljudski um, pa bio to i moj! *Sluša se: Dolazim ti kao Fantom Slobode, i zato Pokaži što znaš! Dolazim ti kao Fantom Slobode da te vodim Ravno do dna! *Želi se: biskvit sa šlagom *Osjeća se: energijica *Zapis zla i otrova
Daj DAJ Ne mogu sjediti, ne mogu ležati. Ni stajanje mi više ne ide. A i disanje mi nije bas pravilno, kad smo vec kod toga. Kretanje je pravi slučajan pogodak u riječniku. Kretanje Usklađenost ... Rezuckat ćemo vrškove prstiju pa ih gurati u utičnice. Pa da pecka. *Evo, svira neka dobra stvar kojoj se ne mogu sjetiti imena, a nitko se ne bi dignuo sa svoje stolice i pitao za ples... pogledajte, djevojke se ljuljuškaju, zvijeraju, njuškaju, a kompanija sjedi. Pa se cudi kako djevojke plešu jedne s drugima. Muškarci se uvijek pitaju zasto ih djevojke zovu svinjama. E pa, u mom slucaju, to je zbog toga sto se mogu podijeliti u dvije skupine, prva je ona u kojoj su momci koji ne plesu, a u drugoj su oni koji plesu, ali bi radije da ih kamion pregazi nego pozvali curu na ples. U zivotu sam upoznala dvije iznimke, i zato... Voda vas odnjela. No, zašto sam ovdje? Aha... They stabbed it with their stealy knives, but the just couldn't kill the Beast. *Zvijer Nijedna njena rana je nije boljela tako kao povreda ponosa. Pobrati takve ozljede od nekog puzavog gada, umjesto da mu je samo skočila na leđa i smrskala kralježnicu! Kosti njenih žrtava su zasijale i Sjevernu i Južnu šumu, zemlja natopljena krvlju, a zrakom još tutnjaju krici. A sad ona krvari, i to u vrijeme kad je svaki tren dragocjen! Grabila je prema planinama i bijes ju je tjerao da ide sve brže i brže. Crna kometa juri kroz šumu, ostavljajući za sobom samo slabašan miris i krvav trag. Puštala je da ju slabine bole, da je bol tjera još brže. Sjevalo joj je pred očima od nje. Osjecala je kako joj tanke trake kože klepeću po bokovima, kao neki opskuran veo mladenke. Što je i bila. Uskoro se bol odvojila od nje i jurila uz njen bok. Crna Jahačica. Rezale su. Kao da šuma nije bila sami zid od stoljetnog drveća. Kao da nije bila ispunjena složenom čipkom isprepletenih grana i grančica. Kao da je nestala ona uglađena Zvijer koja je upijala miris straha koji se širio od nje koncentričnim krugovima. Nije više imala vremena za nadmenost koja je brisala svaku grubost u njenim pokretima. Probijala je ravnu liniju prema platformi. Šuma se prorijedila. Grančice koje su joj skidale čuperke dlake s udova postajale su oštrije. Sve se pooštrilo, i bilje, i podloga i zrak. Gruba, nesavitljiva, suha trava, metalne boje i prizemna bodljikava makija istisnule su šumu. Čak ne istisnule, nego je udavile, ubile, prekrile joj lice jastukom punim trnja i čičkova i ugušile. Uskoro je Zvijer jurila uz provaliju od koje se i pticama vrtjelo u glavi. Vjetar je zavijao u njoj i nosio male komadiće dalekog kraja ljeta u sjemenkama topole, paučinama i listovima zalutale bjelogorice. Šamarao je okorjele izdanke artritičnog bilja. Glaćao zidove svojeg igrališta. Jurili su u troje. Zvijer, Bol i Vjetar. Podsticali jedno drugo na veću brzinu. Na sjever. Prema Visoravni. Bol ju je šibala i stezala, a vjetar hladio grlo koje je htjelo eksplodirati u vrisku bijesa i rastučeg nestrpljenja. Nocno nebo joj prekrivalo leđa laganom svilom rose, a Vjetar-alkemičar pretvarao svilu u srebro. Izbila je na Visoravan kao bujica, skoro se strovalila niz strminu, uspjela se odrzati na samom rubu, skupila se, skutrila, nakostriješila i ispustila vrisak koji je narezao zrak na tanke lelujave vrpce, savio, pokosio željezne vlati trave. I Bol je vrištala iz nje, i Vjetar uz nju. Pa je opet prevladala tišina bodljikavih zvijezda i mjesečine. Zloguki mir planine. Nepomičnost noći. U podnozju planine vidjela je rijeku, mjesto gdje ju je presla, šumu s druge strane i zaraslu goru s koje je dosla. A iza gore prostirao se jos jedan planinski lanac, zrcalna slika ovoga. Nalijevo od gore se nazirala svijetla seoceta prestravljenih ljudi koji su od rođenja bili kljukani pričama o strašnoj crnoj sijeni koja se provlačila kroz šumu i priječila ih da se odsele. Svaki pokusaj izlaska izvan zidina je zavrsavao fatalnim ishodom. Sve sto se prostiralo s onu stranu rijeke bilo je njezino dijelo. Svaki suspregnuti glasniji zvuk, svaki zamiraj srca nakon tihog šušnja posteljine. A ova planina je bila njoj strano podrucje. I od toga su joj bridjele čekinje i trnuli vršci udova. Fina napetost joj se milila u kralješcima. Čekala je ovo sedam godina. Udahnula je šišteći na nos, pustila da zrak malo struji po plucima, ispuni i najudaljeniji kutak, i sjetivši se zova, ispustila takav zvuk. Duboko tuljenje, s pozadinskim hroptajem. Morala je spustiti glavu da zvuk ispadne barem upola dubok. Zvuk pozadine slapa. Osjetila je topli dah pored uha i lagano podrhtavanje svoje dlake od glasa dvostruko nižeg od njenog. Rog iz sredista zemlje. Netko je vuklo zrak iz samih svojih korijena. Osjetila kako joj dijafragma drsce, usi se napinju i oci ispunjuju olovom. Nije se mogla pomaknuti od niske frekvencije glasa koji je pogađao njenu. Bila je kao most kad po njemu marsiraju vojnici. Nije mogla ni udahnuti ni natjerati srce da ponovo zakuca. Paralizirana zovom sto ju iz daljine natjerao da dođe ovamo ne obazirući se ni na što. Nije mogla ni prestraviti se. Samo je stajala okamenjena, izvan vremena. Glas se jos produbio, izgubio je i zvučnost, pogađao je titraje srca planina, najstarije godove tisućljetnog drveća, sredista izvora rijeka i najplavije tonove nocnog neba. Da se nastavio jos pola sekunde, sve bi se pretvorilo u prah. Ali režanje je prekinulo zavijanje. A tisina je prekinula režanje. Sluša se: Chopin - notturna Želi se: san, poslije toga ce sve biti opet u lilarozoj Osjeća se: da ne mogu vise. Moram vise *mhm, aha, oh-yeah, da da
*Life to ride, ride to life Kad smo već kod vožnjica, prevoznih sredstava i općenito prenošenja tjelesa od točke A do točke B, moj mali organizam će uskoro preletjeti u, vama sad ne tako stranu, zemlju. *Da da, napokon se ide kući i to sedmog srpnja! Kad kažem da će preletjeti organizam, mislim na to da mi je um već zatočen u zemlji zelenih čudesa i plavih snova. Moj, ne tako skriveni, poletni, veseli i krepki ja skače probijajući strop čeličnim čelom. Ali ovaj skulirani, osvješteni i opušteni ja sjedi mirno, osjećajući okus sad ne tako daleke daljine na jeziku i slineći poskrivećki po jastuku sanjarija. A ove godine se priprema poslastica za putoljupce! Kao prvo, zbog jeftinije karte, letjet cemo preko Praga (Zvjezdana, nadam se da zeleniš!). A kad cemo biti u zemlji balalajki, babuška i harmonika, moja Majka, hraniteljica, roditeljica i donatorica genskih podataka i kućnog odgoja i ja čekamo da se Sensei vrati od kud je došao, pa idemo na Krim, poluotočić na kojem provodila svako svoje ljeto do negdje petnaeste godine. Moja Ukrajinska polovica bitka se raznježi svaki put kad se sjetim stepa i pleščanih obala po kojim će mi noga kročiti. Pa se trudim sjetiti se toga malo češće. *Kozice, stižem, pripremite svoje meke i podatne guze! *Ispada da cu pokriti cijelu istočnu europu i zapadnu Aziju. Nije loše, nimalo! Vraćam se prvog dana devetog mjeseca. Sad sve znate. Koja će bit šutnjica u krčmi, čovječe... Ako će se naći neki vrijedan pauk, dok se vratim ovo će biti jedna paučinasta prašuma! Nema veze, znam ljude kojima će i takav „Put“ goditi. U stvari, dat ću malome osmonogome prostor na čuvanje i razmnožavanje, nek se raduje. Bar neće biti komaraca kad se vratim! *Tako pričam kao da sam već otišla. *Tako pričam kao da nisam uopće otišla. I sve je to divno krasno, samo što postoji jedan problem. Moje ljubljeno zelenooko klupko dlake će ostati samo ovdje. Moram smisliti neko lijepo utočište za Kurvu, inače će me dočekati samo lijep leš. Mora biti netko savršen, da je hrani i mazi, da joj nije dosadno, a da ipak bude gori od mene, da se poželi vratiti. Bar će mi se netko veseliti kad se vratim! Tko želi čuvati mačku divne osobnosti, bez roditelja, palca, jajnika, dijela maternice i bijelih pigmenata na dva mjeseca? Doduše, jede puno, ali puno i sere, tako da je ravnoteža postignuta! *Napomena: nuždu spravlja vani, pristojna mačka. Njena nimfomanija se ne bi smjela brojiti kao dio njene osobnosti. *Poslastica za vas (danas sam razdragana do zadnje granice) - pjesma jednog neshvaćenog lokalnog umjetnika do kojeg sam dosla nekim opskurnim načinima, uglavnom, evo jedan njegov ahiku. Ja mislim da je zrnce genijalnosti. Na livadi tratinčica A pored nje Minobacač Sluša se: Wildthing, Bad to the bone, Girls just wanna have fun Želi se: da ovo moje vremensko brojalo ide malo brze Osjeća se: da je ipak malo više od samo dvije discipline :D *Bluz me izjeda :)
*Kad jednom nađe srodnu dušu, Strelac postaje u punom smislu reči romantičan, pun entuzijazma, i ume da pokloni svu svoju ljubav. Ako naiđe na zaista savršena partnera, širokogrudnog i altruistu, život sa Strelcem može biti apsolutno srećan. Ako toga nema, njegova osećanja se brzo hlade i on se zatvara u sebe, gubeći svu svoju ljubaznost. Bolesno, bolesno... rekli bi nasi jedni poznati muzičari čijeg ću kontrabasistu, ako budem imala sreće, pogledavati ispod oka (koji eufemizam, „pogledavati“, čovječe) u subotu. *Da li se veselim? Pa, ne mogu se požaliti. Bar ne kad imam ovako lijepu luku u koju plovi ovaj moj brod. Obala Mississipija, New Orleans, ako ćemo preciznije. A kao što vidite, moja krčmica, konobica je opet otvorena. To vam je zbog Veltšmerca. Svi su u banani, pa piju ko deve, a ja pobirem dobit od opće sjete. Mislim, nije da sama ne potegnem ispod šanka. Što ja mogu kad medicu volim. A i moram nazdravljati za silne osobne pobjede. A ja ću samo sjediti u svom mračnom kutu, s čašicom pred sobom, i ako mi se netko pridruži, ispričati mu koju pričicu iz prošlosti, pojasniti sadašnjost, zagolicati maštu budučnošću, ili izmisliti neku nebulozu, samo za vašu zabavu. Da, tak sam draga. Za moje kronere piće, naravno, besplatno. A nekima je dopušteno da haraju po šanku kao da je njihov! *Novom krčmaricom, animatoricom, proglašavam Lou. Mislim da je dovoljno komunikativna da zabavlja ekipu za šankom. Ne moras brinuti za higijenu prostora, Lou, ne brini! Nije li ovo zgodno mjestašce? U podrumu smo, pa prozorček pruža pogled na noge rulje koja prolazi pored krčme. Ni nemaju pojma da smo ovdje! Koji slijepi čudaci... Samo žure nekamo. A neka žure, ovdje je vrijeme stalo. Jer sam ja tako rekla. Moja konoba, moja pravila. Imamo samo jedan sat, i služi nam kao pepeljara. Šank glačamo njuškama onih koji se usude reči nešto protiv djevojaka ovdje, a svi fizički okršaji imaju se odvijati ispred „Puta“, a ne u njem. I da, ima samo jedno pravilo koje ne podlježe raspri: *Dame biraju. Dovoljno je mračno da se ne možete prepoznati na ulici, pa vam nitko neće spomenuti što ste bili ovdje, savjest neokaljana. I dovoljno mraka da možete primati i davati moralne neponude, i sve u svemu, radite sto vas je volja, samo me ostavite na miru za mojim klimavim stolićem, a ako ste raspoloženi za pričicu ili pjesmicu, samo primaknite stolac. *Temptation* Tom Waits Rusted brandy in a diamond glass Everything is made from dreams Life is made from honey slow and sweet Only the fools know what it means Temptation, temptation, temptation, I can't resist I know she's made of smoke But I've lost my way She knows that I am broke So that I must play Temptation, temptation, temptation, I can't still resist Dutch pink and italian blue She is waiting there for you My will has disappeared Now my confusion's oh so clear Temptation, temptation, temptation, I can't still resist *žao mi je ako netko ne kuži engleski, ali sam prelijena danas Sluša se: Temptation – Billy's band Želi se: momak kojem su se koncentrično poredali oko crnih zjenica žuti, pa plavi, pa akvamarin krugovi. Osjeća se: pa sad... :) *All rise!
Branim se sama jer mi krivnja ne moze ne biti dokazana. Ja sam sigurna u vasu osudu kao sto ste vi sigurni u nju. Optuzba se sigurno dobro potrudila, ali đabe im trud kad sama sve priznam. Moj vam se prijestup sigurno cini groznim i jedva nalazite snage da me pogledate u oci. Shvacam vas. Vi mozete sagledati samo dokaze iz proslosti i vidjeti me sda ovakvu kakva jesam. A traljava je to izvedba. Jos nisam zavrsila rad na sebi. U optuzbi jasno stoji: Ima dvostruke kriterije Ima premalo snage da pomogne drugima, a kamoli sebi Premalo odlucnosti Nedovrsena Jao, kako sam kriva. Pogledam si ruke i linije se odmah poslazu u oblik vjesala. To je taj Usud, Sudba koje ja smatram jedinima koji su mi nadredjeni. Moira. Ali to je bilo samo skupljanje prije konacnog skoka. Samo mi je malo falilo. Ne ljutim se na vas, uhitiste me prema zakonu kontrole uma. Vi ste njegovi robovi, kao sto sam ja robinja svojeg razvoja. Priprema mi je bilo upijanje svijeta, pod svaku cijenu, svega sto se nudilo, halapljivo kao dijete lubenicu. Biste li mi povjerovali da ne bih uzela sve, nego pomalo od svega? A nakon toga, bila bih u stanju pomoci. Presla bih preko svojih granica, prenjevsi tamo ne samo svoju sjetu. Mogla bih upiti u sebe svaciju nesrecu, i izbaciti je u obliku nusprodukta – mira. Ili bih sama bila mir. Smirenost, ja samo trazim smirenost. Mozda u necijem krilu, obmotati se tkaninom plahte i ne vidjeti svijeta od nje i koze. Ja bih bila izvor, a krilo moj zatvoren sustav. Energija ne bi nestajala u prazno. Perpetuum mobile. Mozda u svojoj glavi. Upiti, pa probavljati polako kao krava na pasnjaku, ne sjecanja, nego dozivljaje uskrsivati u glavi. Ali nije mir za mene, kazu mi to vasi neodobravajuci pogledi. Ja cu biti ptica selica koja leti solo jos neko vrijeme. Samo raznositi svoje zamisljene slike mira drugima, otrgnute komadice tih slika, predosjecaj njegova postojanja. Prestat cu s ovim. Vidim da mi nema pomoci. Nadam se da cu dijeliti celiju s nekim zanimljivim. Presuda je donesena. Kazna određena. Deset krvavih godina. Sluša se: Kipo ima dušu djeteta i kretnje dame... - Azra Želi se: mogucnost pomilovanja Osjeća se: malo sam šetala, i navukla na sebe vecernju vlagu. Prekrila je lakom tamnom notom pomirbu s Miki. *Sjećanja... tako je bilo
*Imam oko cetiri godine. Skrivam se od mame u žuti šator na žutoj pješčanoj plaži i zatvaram ciferšlus umjesto vrata. Veliki metalni zupci i karakterističan zvuk. Na podu trokutastog satora dva lezaja. Skacem na jedan i pravim se da spavam. Sunce se probija kroz platnene zidove pješćane nastambice i sve je osvjetljeno jarkim žutilom. *5 ili 6 ljeta. Stojim do koljena u vodi Crnog mora. Pjesak se kovitla s valovima i zavlaci mi se medju nozne prste. Suton je, onaj najtopliji, ljetni. Imam samo gacice na sebi, a po ledjima mi se zaljepila kosa (imala sam jako dugu kosu kao mala). Gledam kako tetak Viktor, moj djed, tata, baka, mama izvlace ogromnu mrezu punu kozica iz vode. Gledam tetka Viktora (ja sam ga morala zvati tako, a ostali su ga zvali Vit'ka) kako dize tu mrezu i nosi je do vatre na obali. Visok je, atleta, s naznakama celavljenja u kratkoj kosi, visoko celo i jagodice. Sive, skoro prozirne oci. Brada drsko malo u stranu, govor isto tako drzak kao brada, s malo otezanja. Meni je on bio lijep. Djecji samo lijep, kao čamac, ili drvo. Krijes, a na drsci visi veliki lonac. Prskanje vrele vode kad su u nju upale kozice. Baka i teta Anna sjede pored vatre i jedu svijeze kuhane, rumene racice. Guza na lijevo a glava na desno. Hrpica otpadaka. *Slijedece noci. Svi spavamo poredani kao sardine u vrecama za spavanje, u prikolici kamiona. Lezim na ledjima i gledam zvjezdano nebo, onakvo kakvo biva samo na moru i u planinama, crno i sjajno, uokvireno daskama ograde prikolice. Ne mogu zaspati. Svrbi me cijelo tijelo od komaraca. Pored mene hrce tata. *5 godina. Sjedima na biciklu s pomocnim kotacicima usred dvorista bake Anne, s tatine strane. Ima veliko seosko imanje, na istoku Ukrajine. Selo da ne moze biti seoskije. Lijevo se vidi bunar. Zelena stabla tresnja, posvuda. Sjedim ja na tom triciklu i mazem domaci kukuruzni kruh koji je baka ispekla s maslacem koji je istukla bakina sestra posipan solju. To mi je valjda deseta kriska. *6 godina. Spavam kod starije sestricne Tanje, roditelji su nam zaruzili negdje u nepoznatom smjeru. Visoka zgrada, odmah pored Krasnoperekopskog trga. Krim. Sredina noci. Budim Tanju. - „Tanja, meni se piški.“ Sama nisam mogla dosegnuti ni svjetlo, ni pustit vodu. Ova me s licem pačenice vodi do WC-a. Nakon sat vremena. - „Tanja, meni se piški.“ Vodi me, nesto mrmljajuci u bradu. Sigurno nije bilo za djecje uši. Nakon sat vremena tresem rame spavajuce Tanje. Okrece na me bijesno lice, podliveno krvlju i žući. - „Tanja, meni se ne spava, ajmo gledati kako sunce ustaje.“ Sirota nije imala izbora. Stajale smo na balkonu usmjerenom strogo na istok, na devetom katu i gledale zoru. *7 godina. Vecer. Moj krsni kum Andrej i njegov brat Jevgenij na dvoristu njihove kuce u selu Voroncovka (Ukrajina). Nisu bili nimalo slicni. Andrej imao okruglo lice, plav, nasmijan, stalno nesto smisljao. Obozavao me. Naucio me skakati preko uzeta s prekrizenim rukama i dao prvu casu vina. Lagao je da je to sok. Konj. Ženja je bio crn, vitak, s brčićima, ozbiljniji nego Andrej. Mozda je bio i mlađi od njega. Svirao gitaru. Kad bi se nasalio, sam bi ostao mrtvo hladan, sto je ljude tjeralo u histeriju. Andrej, gol do pasa, brijao se, ja sa strane nesto prtljala, Ženja pričao s Andrejom, sjedeći na klupi i pušeći smotku. - „Daša, što misliš, da ostavim ovako?“ Obrijavši samo jedan brk Andrej me gledao s osmjehom od uha do uha (to je obiteljska stvar). Trzala sam se na podu od smjeha, a Ženja mi pokazivao mali prst što mi i nije pomagalo previše. *8 godina. Krim je cijeli prokopan kanalima za navodnjavanje. Sluze i za narodnu razonodu. Siroki i jako duboki. Opasni, svako malo mostovi za prociscavanje, i nije ih se malo tamo utopilo, jer je voda zavlacila pod taj most, a tamo resetke, na kojima ostajale grane i slicno. Mama, baka, djed i ja na obali jednog od kanala. Roštiljamo. Pocetak jeseni, prehladno za kupanje. Šećem se. Došla sam do mosta. Na njemu puteljak, pa hrpa jelki, živica pa nevidljiva od zelenila autocesta. Strasna buka od vode koja je prolazila ispod mosta. Pogledam jelke, a tamo sove! Desetak. Gledam ja njih, gledaju one mene. Osim vode, grobna tisina. Na tlu pod jelkama, bezbroj kuglica misje dlake, dorucka. Sjela sam se na pod, pa su se ptice malo smirile. Sive, s crnim cupercima- ušima, i žutim, okruglim očima. Bile su mi nadređene, apsolutni autoritet. Nisam bila nista bolja od onog neprobavljivog ostatka glodavca. Gledale su me kao porota, a meni bez imalo sumnje dokazana krivnja. Ne bih se zacudila niti malo da je neka od njih progovorila, bio bi to tako prirodan slijed događaja. A ona moja zaboravljena obitelj se oglasila u pijanoj pjesmi. Pa su sove odletjele. Ostala je jedna. I onda se desilo nesto sto cu pamtiti do smrti. Mudrica je bila okrenuta meni pernatim leđima. Okrenula je glavu u mom smjeru, kako samo sove to mogu. I namignula mi je jednim svojim žutim okom.  Okretala se ja u grobu ako lazem. Sluša se: Ja milogo uznaju po pohodke (ja miloga prepoznat cu po hodu) Želi se: znati Osjeća se: zelena nostalgija *morbidno...
Malen covjek, pa na kraju samo malen grumencic blata od njega ostane, prosla vremena kad su najizuzetnije od nas stavljali u bure meda, da se ne pokvarimo kao krumpir koji je zapao iza frizidera. Sad smo eto, hodajuci prah. Mozda, ako cemoih imati, ce nas nasi potomci usmrkati kao K. R.. Prolaznost je gadna stvar. I onda nam okrutna psihicka smicalica pomuti razum. Sve tako podesi da nam neki trenuci pruze osjecaj da cemo biti zauvijek. Iskreno vaša nije iznimka. Jucer (danas, prekjucer, nisam sigurna kako da racunam) sam na 15 minuta nestala. Nije me bilo. I u isto vrijeme sam mislila kako cu biti zarobljena u tom trenutku, to moje Bezja. Vjerojatno vam je sad glava prepuna pubertetskih asocijacija, ali nisam bas tako lascivna kako se cini (nisam lascivna uopce, kad smo vec kod toga). Ja sam naime taj dan plesala. A zaljubljenost? Uuu, gadna stvar, kao da je ta osoba prisutna ovdje od Početka, a ipak trenuci s njom nestanu brzo k'o pošiljka Karitasa u Maleziji nakon tsunamija. *Počujte san. Cijeli je bio u nekim pjescano-glinenim bojama. Neka crna maglica, dimić, se uvukla nekoj nepoznatoj zivotinji u oci. Povecale su se, pocrnile i licile su na neke ogromne kupine bez sjaja. Zivotinja je umrla u groznim bolovima kad su jabucica eksplodirale, dimic je presao u neku drugu i imao isti ucinak, ta je zivotinja pala u vodu neke bare, mocvarne lokve, i umrla u vodi, pa je zaraza presla na neku ribu, i toj se isto desilo s ocima. E, tu ribu sam pobrala ja. U snu sam imala negdje 30 godina. I nisam to u stvari bila ja, nego neka uglađena, profinjena žena. U stilu Mine Murray. Cak sam imala i odjecu nalik na njenu. Sa mnom je još bio nepoznat muškarac i žena. Slično odjeveni i isto tako uzvišeni, skoro crkveno. Predlagala sam im da pojedemo tu ribu. U stvari da oni pojedu tu ribu sa mnom. Pričala sam im kakav bi učinak ta riba imala. Umrli bi. Ali samo tijelom, imali bi mrtva tijela koja bi se kretala, bili bi živući mrtvaci. Ali sam i govorila kolike bi moći imali, koje sve nezamislive stvari bi mogli raditi. Bez boli, i smrti. Pojeli smo tu grdobinu. Ali to je bilo viš samo naznaceno, nije se vidjelo nista. Nekako smo se stvorili na vrhu neke planine. Puhao je snažan vjetar. Ja sam viknula: „Vidi braćo, što sad možemo!“ i skočila u ponor, ali ponio me vjetar, i nosio kroz sive oblake, koji su bili nekako ostri i hladni. Ono dvoje me slijedilo. Izgleda da sam bila nekakav vođa. Nismo mogli letjeti, samo nas je vjetar nosio, a pada se nimo morali bojati, jer smrt za nas nije bila opcija. Nekako smosletjeli, opet sa samo natuknutim padom. Ona žena nije imala pola lica od pada i vidjele su joj se kosti lubanje i rebra. Bili smo nezdrave, maslinaste boje, stvarno mrtvi. I nalazili smo se u nekoj ogromnoj dvorani, koja je imala kao šetnicu nekoliko metara iznad tla na kojoj smo se mi nalazili. Na sredini stropa je visio ogroman luster. Sve je blještalo u bogatstvu. U medju vremenu smo se pomladili. Ali samo vizualnom dobi, svejedno smo bili trupla. Samo sto smo prije bili trupla ljudi srednje dobi, a sada mladih. Primila sam tog muskarca koji je bio s nama (on se najmanje pomladio, ja najvise, do sadasnje dobi) za nadlakticu. Sjali smo. Uspjelo nam je. bili smo neunistivi jer smo se sami unistili. Ne mogu opisati osjecaj te neke besmrtne nadmocnosti, hladnoce prema drugima i toplu povezanost u tom trojcu. Izasli smo na hodnik koji je pojasao dvoranu. Prolazile su skupine adolescenata, djece, mladih ljudi. Ona žena je zgrabila neku djevojcicu i vratila se s njom u dvoranu. Znam da su bludile. I to ne s previse pozitivnim ishodom za onaj goli djevojcurak. Ostali smo moj prijatelj i ja. Rondali smo hodnicima. Crven tepih i bijeli zidovi. Sjajno osvjetljenje. Skupine djece, kao u hotelu, ili domu. Trazili smo partnere medju njima, za istu radnju koju je sprakticirala ona koja je zaostala u dvorani. Ali nisu smjeli biti nasumicno odabrani, trebali su imati tu neku znacajku. Ne znam koju. Na kraju sam nasla nekog momka, pustila svog pratioca i primila tog djecaka, momka, stogod, imao je negdje 17 godina. Stvorila mi se sveska kljuceva u ruci, i ja sam trazila pravi za neka staklena vrata. Nervozno sam drhtala, htjela sam cim prije smrti maloh, koji me je milo i nekako zastitnicki gledao. Sjecam se da je imao lijepa, glatka prsa. I imao strasno misicavu ruku, skoro nakaradno. Ali kad sam uspjela otvoriti vrata, izasli smo u neko dvoriste. Vani je bilo mracno i puno mjeseceve svjetlosti. Ovaj se djecarac opet pretvorio u onog prvog momka. Potrcali smo prema nekoj kucici na kat. Bila je visoka, ali uska. Kruzne stepenice vani. Dolje i gore je zvucala muzika, bio je neki događaj. Pred stpenicama je bila masa ljudi, svi su htjeli uci. Nisu bili ni ljudi, nego neke paklenske spodobe, narancaste u licu, nervozne, pijane. A zastitar ih nije pustao. Zavela sam ga. Nas dvoje je pustio, i to na drugi kat gdje bila profinjenija celjad. Unutrasnost kupleraja. Crni zidovi, tamnoljubicasti jastuci na kojima su sljedili ljudi i pusili opijum iz dugackih lula. Glazba koje se ne mogu prisjetiti. A nama je bilo dosadno! Sjecam se jos samo kako smo htjeli otici jer je bilo predosadno, i da smo sisli. Sluša se: Russian Medieval Chant (morbidno) Želi se: odsanjati nesto bolje Osjeća se: nisam spavala jako dugo, pa neka cudna lakoca iscrpljenosti, trperava, halucinogena. *Sreća
Sunce. Leluja malome čovjeku oko glave usijani zrak, a užareni kamenčić na kojem leži žigosa ga poput teleta. Svijet se smanjio samo na ovu plažu pjeska, sunca i mora. Možda se onesvjestio sa otvorenim očima i halucinirao, ili se već svarnost počela činiti jednom velikom fatamorganom. Vruće. Suha vručina ljevaonice metala, topila mu je udove, brkala um i tjerala ga da priželjkuje smrt, već treći dan. Praznina. Otvorene oči i nakon nekoliko sati. Nema snage ni da se pomakne, ni da izoštri sliku palme koja je stajala iznad njega. Da li je ta palma bila ovdje prije? Kako pleše na suncu, mijenja oblik i smisao u sekundi. Dobiva obline. Više to nije ni palma. Djevojka kože boje sandalovine. Iz usta mu se iskobeljao lagani fijuk zraka iz sljepljenih pluća. Nije htio da se jos poigrava s njime. Htio je da mu se bit uspne zajedno s žarom tamo negdje gore i da ga sudbina ostavi u miru. Ali djevojka je umjesto toga poprimila još čvršće obrise. Kleknula je pored njega i skinuvši maramu pustila slap svježine na njega sa svoje kose. Tiho je zajecao. Da je mogao, preklinjao bi da nestane, da se pretvori natrag u palmu i da ga ostavi da umre bar s trunkom ponosa. Da se raspline. Htio je da umre barem miran, s boli se već pomirio. A svježina se lila iz djevojčina osmjeha, kao s proljetnog drveta višnje. Primila je maramu za krajeve i jednim trzajem rasprostrla je iznad njega. Marama se na nekoliko trenutaka protegla iznad njega, i napokon prekrila sunce, to nesnosno sunce. I svod svilenih boja ga je natkrilio kao krilo albatrosa. Modra, plava, tirkizna, zelena, siva. Pa se polako spustila na kožu, hladna svila na zrnca pjeska što su se polijepila na njega. Plakao je. Pluća su mu fičukala i stenjala, a ruke se zgrčile oko komadića marame. Stvarna je bila i trebao ju je sad kao nikad nikog i nista nije trebao. A djevojka se nagnula i poljubila ga u čelo. *Ležala je na leđima i suze su joj se sljevale po sljepoočnicama, nestajuci u jastuku. Ovdje je odkad ju je prije šestnaest sati dovezla hitna. A nijedan od tih sati nije odnio ni trunku njenog jada. Ležala je ovdje a isto je tako mogla ležati i na vrhu nekog planinskog lanca pokrivenog vječnim ledom. Toliko hladnoće... Gledala je u nadlakticu. Bila je puna uboda. Dojke i trbuh su joj se izobličile od silne hormonske terapije. Izgubila je nesto kose. Straznjica je konkurirala rukama po broju sitnih iglenih uboda. Nije je bilo briga. Za sebe više ne. Porod je bio strašan. Dvanaest sati mukotrpnog rada, i čini se da sve uzalud. Plakala je ona i sve tri babice. Doktor je u jednom trenutku izasao da ga ne vide. Sjeo se i po prvi put u karijeri se osjećao apsolutno beskorisno i bespomoćno. Bila je alergična na anesteziju i o carskom rezu nije moglo biti govora. Sve se svelo na srednjovjekovne tehnike koje su bile davno zaboravljene i nalazile se samo u kostanoj mozdini babica. Nebrojeno sati bolova na koje je na kraju otupjela i samo cekala da prestanu i pustila da joj svaka nada na tu dugoočekivanu djevojčicu kaplje zajedno s krvi. Nikad nije imala nikoga i odlucila se da ce imati barem dijete da ima koga voljeti. Stojicki je primila porugu svoje okoline, koja je trazila oca. On je bio anonimni donator, a ona ga je voljela svim srcem zbog malog darka koji joj je pruzio uz malu novcanu naknadu. Pokusaji da ponese izjalovljavali su se jedan za drugim. u njima je provela zadnjih sedam godina. Promjenila se licem i tijelom, ali joj je srce raslo za malenu Klaru. Ili Karla, kako odluči sudbina. Imena su morala počinjati sa K. Tako je počinjalo ime njene majke, bar su joj u sirotištu tako rekli. Osjećala se sama, opet, ispočetka. Više nije imala ni snage ni novaca za još jedan pokušaj. Zatvorila je oči. Debela žaba zelene bezvoljnosti joj se popela na prsa i gledala u oči samoćom. Zaspala je snom koji ne odnosi umor. Samo se isljučila, jer je to htjela. Osjetila je kako su joj se nešto spustilo na prsa. Nešto toplo i mirno. I čula je: - „Dogodilo se čudo, gospođo.“ *Autobusna stanica. Na njoj stoji nekoliko ljudi. Svi gledaju u jednom smjeru iz kojeg ce doci autobus. Ispred njih pokretna traka svih mogućih vrsta vozila, a iza traka svjezeg zelenila i par vočki čije plodove nitko neće jesti jer stoje blizu prometnici. Sunce se igra lovice s ovčicama i vršcima grančica koje upiru u njega kao okrivljujući ga za svoje pupanje. Jedna djevojka gleda te vrške, a ne autobus. Da je se ne iznenadi izvadila je pokaz iz torbe i stavila ga u đep sakoa, kupujući vrijeme gledanja u vis. U jednom đepu, dakle, pokaz, a u drugom mp3. Miče usnama, zna pjesmu, i koljenom, voli plesati. Puše vjetar i malo joj podiže suknju, samo da je naživcira. A ona potajno voli da je se živcira. Navečer je čeka kavica s Zgodnim i Tvrdim. Jedini ljudi koji je razumiju što želi reči, makar ima lagani poremečaj i ne može se uvijek sjetiti imenica. Oni će je izluđivati, a ona smijati samo zbog mira i ljubavi. Tvrdi će reči da ga živcira s tim stalnim cerekanjem, i pogledati je očinski i sa zadovoljstvom. A ona će opet morati obarati svjetski rekord u suzdrzavanju da ga ne poljubi. A sad će doći autobus. Motor neki prastari, a slušalice šrotne i jedva će čuti ...Uvijek su bile tako nevine, Te tvoje crne oči, ko da nikad neće proći, Ljubavne igre, one ne vide, I nikad neće moći, sve dok samo strah ne ostane... ...Kad smo skupa Babilonske baklje tek tinjaju... ...Ugasi sve. I budi vesela. Jer ljubav je Za nas tek počela... ...Uzmi me! Tvoje crno sjeme, to sam ja!... A od kolodvora će pješačiti kući, makar je lagana uzbrdica a ona se nije ispavala zadnjih pola godine. Pozdravit će je brkati susjed, i pitati je li dobro, a ona pitati "Kad nisam?". Sreća. Sluša se: Haustor. Želi se: Rundek, oženi me! Osjeća se: ma dobro mi je sad. *19:30 *Hodi
- „Frankie, daj jedno tamno!“ Umjesto toga, doleti Majka i donese casu svijeze iscjedjenih naranca. Znam da ce se naci neki snob izmedju vas, mojih najdrazih kronera, koji ce reci da je to bas super napitak, ali meni se, kad vidim one polusazvakane lupinke koje plutaju u vodici, digne zeludac i ne mogu to pit. Podsjeca me na ispljuvak parmjesecnog djeteta. Dakle, imaginarna krigla. S mojim imaginarnim prijateljima i imaginarnim deckom. Njega imam jer se muskarci vise lijepe za zauzete. Ne, danas nije dan za papke, brisem pivo, zamisljam Jacka. Eto, kad je inaginarno, moze biti i zestoko. Koje sugavo vrijeme vani. Brisem prozorcic rukavom s rupom na laktu. Samo jos malo razmazala prljavštinu. Neki lagani bluz u pozadini. Jel sunce u strajku? Kao neodlucna mladenka, nije sigurno da li da ostane do kraja ceremonije ili da posalje sve u tri pikse marmelade i da se pretvori u bijelog patuljka. Zgiba. Ispari. Ispario mi mozak i sad vitla pod strehom ovog unutarnjeg smetlista ljudskih ostataka. Nakupilo ih se kao listica u herbariju. Na ramenu. Ramena mi gore. Stari demoni su se vratili, a ja im prodajem dusu za novcic, lijep opis inventara, par cigareta iz mog đepa, pogleda preko khurca, dva obraza-meduze. Nisam jeftina nego hebeno obzirna. Neka svima bude ugodno. Cekam da mi se odbije u glavu ne samo bezobrazluk nego i lijepo ponasanje. Jel to moj drug za sankom? A ne, nisu moji drugovi tako tamni od tuge i nikotina. Moj drug spava svijez, pored kreveta mu plava svjetiljka, a na zidu natpis „Ako ti drugi ne zavide, nisi nista ni postigao“. Ili nesto u tom stilu. Nietzhe. Pustam da me unutrasnjost grije. Neki cidan kamin, uvijek radio na solarnu energiju. Mozda sam biljka? Nesto malo nek mi se baci s visina za fotosintezu. Mozda zraka, ili neki lazan osmjeh. Ma znat cu da je takav, ali nesto mi kaze da bi mi se svidio i takav. Jesam li stara onda ili mlada? Kolik ja godina zaparavo imam??? Prestaro dijete. Mozda malo cudno. Cije? Ovog sanka i pohabanog parketa. Eli, Eli... Hej, nedajte se smesti mojim paranoicnim izjavama. Posluzite se, na dnu je jos ostalo. Znate, ovo mi se ponekad desi, malo zapnem, malo se spotaknem (ili me netko popikne). A onda pozovem one svoje Feniksa i Mačku, jednog besmrtnog i jednu s 9 zivota, pa me povuku za usi, kao ono malo cupavo iz carobnjakovog sesira. A dotad me cijedite. Jedan za glavu, drugi za noge, protiv kazaljke na satu, neka kaplje u lavabo. *Da je z cisteg vina morje... lehko bi ga spil... I poslusajte pjesmicu. Naravno da nije moja. Ja nemam nista svoje. Samo mozda 20 prstiju i maleno srdasce. *U krčmi „Zadnji put“ U glavi magla, a u srcu olovo. Cesto, opet vodiš me ovamo. Možda je to karma ili samoobmana. Ali opet sam u krčmi „Zadnji put“. Zaboravljam, brineš se tamo negdje. Čekaš me, a možda baš i ne. Vratit ću se, ne plači, samo ću malo posjediti Još jedanput u krčmi „Zadnji put“. I sjedim ovdje sama, na stolu portvejn, Razmješat ću talog čavlom. S pijanim pjevačem nešto ćemo otpjevat. Vi i portvejn niste mi više dovoljni. Konobarica-baka, barmen, modrica. Vidim, nešto nije u redu, susjede. Umrjet ćemo kad popijemo do kraja Taj tvoj poseban koktelić „Zadnji put“. Ljubavi, dođi, sjedni sa mnom, Ljepšeg momka nikad vid'la nisam. Ali nestaješ, ti nisi sa mnom, Valjda sam te sanjala u prošlosti. Svu noć sjedim, kljucam nosom o stol, Ali evo, dolazi kasna, rjetka zora, Gušim se, teško lovim zrak grlom, U moj „Zadnji put“ nema drugog puta. *moj (loš) prijevod s ruskog. Cudno kako se nekad tudje pjesme poklapaju s osobnom pricom slusaoca. To onda nzovemo svojom pjesmom. Imam jednu. Znaci, popisu mojih osobnih pokretnina mozeo dodati i „Protopi mne ban'ku hozjajuška“. Dobro je. Sluša se: Hladna igra Želi se: da sutra bude bolje. Osjeća se: da će sutra biti bolje. *0:02 *Opet ljubim
Ali ovo je ono pravo! Divan, prekrasan Stipe! Kako on samo lijepo zbori, one dramaticne stanke, lagani obliz po usnama... A tek zmirkanje poluslijepim okicama? Evo, dajem desnu nogu do koljena za jedan sentis s njim! I da mi sapce o metaforama... Stipe, ozeni me! Joj, nisam uopce htjela o ovome pisati... O cem ono... Aha... Pa, mozak mi je jos uvijek vrijedna pcelica na steroidima, pa sam se na stanici autobusa (moje mjesto za meditaciju i preispitivanje, zivjele!) pitala mnoga vazna filozofska pitanja. Iskristaliziralo se pak samo jedno. *Koje su moje granice? Kako kaze jedan od mojih duhovnih vođa, John Frusciante (pravog si nasla, narkic i shizofrenik), mozes ici do kraja jedino ako poznajes svoje granice. S tim da mislim na granice koje ne mogu preci jer su konacne. Pa hajde onda Dašice, da vidimo... *Dašine granice *Tjelesna zdrzljivost: granica neispitana, makar sam se par puta opasno priblizila doticnoj. Prije nekoliko tjedana (tako puno?) plesala bez stanke 5 sati i imam osjecaj da bih mogla jos par sati potegnuti, makar bi to bilo kao u „I konje ubijaju, zar ne?“. *Granica srece: neispitana. Da li netko moze biti sretan do smrtnog ishoda? *Granica tuge: ispitana ali ne do kraja, ovog ljeta, skoro sam svisnula, sve domovinsko pitanje + strasni problemi upisa na faks, zahebavanje zbog mog stranicizma... Ali mislim da sam mogla jos podnjet. Ne da mi se vise, sve kategorije kojih sam se sjetila, su mi otpale pod „neispitana“... Sad imam dva puta. Ili si postaviti kompliment „Daša, ti si jedna enigma.“, ili postaviti si slijedece pitanje. Što kad bih znala svoje granice, ne bi li mi to pojelo jedan dio ljudskosti? Za koju nisam vise sigurna sto je i da li vrijedi pisljivog boba. Negdje sam cula da su je covjek sam sebi mjerilo u odmjeravanju drugih ljudi, jer najbolje poznajemo sebe. Ako se netko uklapa u nas okvir prihvatljivog, onda je taj netko prihvatljiv. Ne mozemo izaci izvan sebe, samo se trenirati na rastezljivost. Pa do kud se mozemo istezati? Ima li tih granica? Smatram samo tjelesnih. I nekih mentalnih, ali u tome je i covjek covjek jer ne zna do kud moze ici, ali svejedno ide. Sad da li u pozitivu ili negativu, ne zelim zalaziti, pametna jesam, ali nisam toliko. Znaci, granice si ne poznam. Fiiiju, jos sam covjek. Joj... Sad imam jos jedno pitanje. Kolik olaksanja bih trebala osjecati povodom toga? Ne, necu, dosta. *Ne znam da li su moji postovi dali naslutiti kako moja majka nije bas cista (u pozitivnom smislu te rijeci). Ja volim svoju majku, makar je djetinjasta i jako krhka. E da, sad je dokazala moju tvrdnju da je malo ono i kupila mi plastelin! Sad se moram uzdati u muzu plastelina i pokrenuti svoje 3D vijuge. Ipak je kiparstvo nadmocnije crtanju jer je u tri dimenzije. Znam ljude koji ce se usprotiviti toj tvrdnji, ali to je zato sto se razumiju bolje od mene. Al ja „volim zvuk motora i kad skripe gume, a klasiku vole onaj ko razume“. Neuka sam i volim plastelin. Jezovit spoj. Ne trebam ni spominjati da cu pokazati te djetinjarije. Znam da se veselite. *Inace, mozda su neki primjetili da u zadnje vrijeme pisem ne baš onako dobar tutti fruti bulšit na štapiču kako to ja inace uobicavam, a to je zato jer se pripremam za grande temu, koja vas najvjerojatnije ne zanima ni koliko je crnog pod noktom, ali meni je potrebna da bude ovdje. *Koliko samo dana! (ruska narodna) Koliko sarenih sanjarija! Koliko slomljenih ruža! Koliko muka i želja i suza... Kako blistaju vjenci! Kako su banalni krajevi. Kako smo svi u nasim osjećajima smiješni... Jedan neće shvatiti, A drugima necemo ni ispricati. Ostaje samo zaboraviti i sutjeti. Lete dani, kako teče voda proljećem. Teku dani, noseći za sobom godine. Vrijeme leči ljude, I od svih ovih dana ostaje samo sjeta I sa mnom uvijek je ona. A onda, odljubeći se, Toliko osjećaja izgubeći Kako mi često žalimo sebe! Kako nas je sram za laž, Za srca srs. I neko tamo „zauvijek“... A Ljubav je otrov, A Ljubav je pakao, Gdje nam srca tako radosno gore. A dani teku, kako tece voda proljecem. A dani teku, odnoseci za sobom godine. Vrijeme leci ljude, I od svih ovih dana ostaje samo sjeta, I uvijek je sa mnom ona. Sluša se: Music from Russia – So many days Želi se: ništa! Osjeća se: u neku ruku mutavost, ona suncana praznina strasila na polju punom makova, danas je bilo suncano i toplo, a meni je to cist dovoljno. *Way down in the hole
*Tihi mukli kontrabas. Grabim te, muko moja. Danas sviram bluz, ne bjezim od njega. Danas se zelim kazniti bez da sam grijesila, samo da se moj mazohisticki ego nauzije slatke boli nepostojanja. Mmm... Ako ljudi mogu jesti bez da su gladni, piti bez da su zedni, ljubiti bez da su zaljubljeni, hocu i ja da me boli bez da me nesto ranjava. *Tanka zica gitare. *Swing. Zelim te. Tko god da si. Eto. Ne zelim da mi se moji grijehovi speru. Moji su i takve ih volim. Volim taj osjecaj laganog pecenja savjesti. Da se prisjetim postupaka i da mi se obrazi lagano zazare u crvenilu srama. To mi daje lagani osjecaj da nisam bas takva djevojcica. Laska mi, sapce gnjusne stvari na uho. *Malo cudne harmonike. Danas ne trcim livadama. Danas sam u tamnom podrumu, besramni mi lik gura jezik u usta ispunjena bourbonom. Mjesam ga u napuknutoj čaši hrđavim čavlom. Cigareta nece pasti u lokvu pisaline na podu ako je stavim iza uha. Malo prljavštine. Moje osobne. Ne dam vise da mi se tudja talozi na ocima pa ne vidim stvarnost. a to je da ja mogu bolje. Mogu imati vise od polovičnog. Mogu piti iz rijeke, a ne iz šalice. Bentley, umjesto nabijane na nos bube. *Primitivan ritam (zdjelice). Ne primam ponuđeno. I'll break before I'll bend. Dopuštam si taštinu da se popne na popis mojih grijehova. Trpam ružu među zube i grabim Ponos u tango. Preklinjem zastitara da me pusti na Tamnu stranu i nudim mu oralac, samo da se nadjem s druge strane ograde. Daj, pliz, pliz, liz! Moje grlo je ponudjeno Jacku Rasparaću ili Tepesu, po potrebi, tko se prvi nađe. Samo da sperem ogavnu čistocu sa sebe. Skorila mi se na bokovima i steze kozu. Ne stoji mi danas. Sutra ce se ova vučica opet u ovcu prerušiti. *Opor glas Hey little bird, fly away home, The house is on fire and children are alone! Mislim da se nece dignuti niti jedna ruka da pitam da li netko zeli da ostanem ovakva. Da vam pisem lascivnosti mog uma. Pa tko zeli da imate nesanicu? Mogla bih vam pisati takve stvari da vas nijedna hostija ne bi spasila! Divotica jedna! Povukla bih vas duboko u svoj odvod. Samo vam se moji kanalizacijski stakori ne bi dopali. Zato Zvijer spavlja nuzdu vani, boji ih se. Krokodili? Dječja igra! Oni bi bili ti koji bi vas pregazili u trku van!  Sluša se: Temptation, Jockey full of bourbon, Way down in the hole – Billy's band Želi se: he he... Osjeća se: ceskanje necijeg brka po vratu. Nisam sigurna da li je ljudski. *I da, danas mi je imendan. Nije li to ludo? Postojala je sveta Darja... |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
