*Opet ljubim
03.04.2007.,
Ali neću o tome, neka profesor Stipe Botica s katedre za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bude moja mala tajna. Skuzila sam da ono sto sam osjecala prema prof Žagaru bila cista požuda za njegovim glasom (ma dobro, i tjelom isto, šta sad), nista vise. A koji glas! Kao da mamut prica iz bunara, dubok kao moji najdublji osjecaji prema tom glasu. Koliko sam samo puta zgadila zivot Zvjezdanici, djevojci, jabuci, labudici, malenoj Zvečkici slineći nad Žagarom u ranu zoru, zudeci za njegovim (pre)ugojenim tjelom? A nisam ni slutila da prava stvar stize tek u drugom semestru!
Ali ovo je ono pravo!
Divan, prekrasan Stipe! Kako on samo lijepo zbori, one dramaticne stanke, lagani obliz po usnama... A tek zmirkanje poluslijepim okicama? Evo, dajem desnu nogu do koljena za jedan sentis s njim! I da mi sapce o metaforama... Stipe, ozeni me! Joj, nisam uopce htjela o ovome pisati... O cem ono... Aha...

Pa, mozak mi je jos uvijek vrijedna pcelica na steroidima, pa sam se na stanici autobusa (moje mjesto za meditaciju i preispitivanje, zivjele!) pitala mnoga vazna filozofska pitanja. Iskristaliziralo se pak samo jedno.

*Koje su moje granice?

Kako kaze jedan od mojih duhovnih vođa, John Frusciante (pravog si nasla, narkic i shizofrenik), mozes ici do kraja jedino ako poznajes svoje granice. S tim da mislim na granice koje ne mogu preci jer su konacne. Pa hajde onda Dašice, da vidimo...

*Dašine granice

*Tjelesna zdrzljivost: granica neispitana, makar sam se par puta opasno priblizila doticnoj. Prije nekoliko tjedana (tako puno?) plesala bez stanke 5 sati i imam osjecaj da bih mogla jos par sati potegnuti, makar bi to bilo kao u „I konje ubijaju, zar ne?“.
*Granica srece: neispitana. Da li netko moze biti sretan do smrtnog ishoda?
*Granica tuge: ispitana ali ne do kraja, ovog ljeta, skoro sam svisnula, sve domovinsko pitanje + strasni problemi upisa na faks, zahebavanje zbog mog stranicizma... Ali mislim da sam mogla jos podnjet.

Ne da mi se vise, sve kategorije kojih sam se sjetila, su mi otpale pod „neispitana“... Sad imam dva puta. Ili si postaviti kompliment „Daša, ti si jedna enigma.“, ili postaviti si slijedece pitanje. Što kad bih znala svoje granice, ne bi li mi to pojelo jedan dio ljudskosti? Za koju nisam vise sigurna sto je i da li vrijedi pisljivog boba. Negdje sam cula da su je covjek sam sebi mjerilo u odmjeravanju drugih ljudi, jer najbolje poznajemo sebe. Ako se netko uklapa u nas okvir prihvatljivog, onda je taj netko prihvatljiv. Ne mozemo izaci izvan sebe, samo se trenirati na rastezljivost. Pa do kud se mozemo istezati? Ima li tih granica? Smatram samo tjelesnih. I nekih mentalnih, ali u tome je i covjek covjek jer ne zna do kud moze ici, ali svejedno ide. Sad da li u pozitivu ili negativu, ne zelim zalaziti, pametna jesam, ali nisam toliko.
Znaci, granice si ne poznam. Fiiiju, jos sam covjek.

Joj... Sad imam jos jedno pitanje. Kolik olaksanja bih trebala osjecati povodom toga? Ne, necu, dosta.

*Ne znam da li su moji postovi dali naslutiti kako moja majka nije bas cista (u pozitivnom smislu te rijeci). Ja volim svoju majku, makar je djetinjasta i jako krhka. E da, sad je dokazala moju tvrdnju da je malo ono i kupila mi plastelin!
Sad se moram uzdati u muzu plastelina i pokrenuti svoje 3D vijuge. Ipak je kiparstvo nadmocnije crtanju jer je u tri dimenzije. Znam ljude koji ce se usprotiviti toj tvrdnji, ali to je zato sto se razumiju bolje od mene. Al ja „volim zvuk motora i kad skripe gume, a klasiku vole onaj ko razume“. Neuka sam i volim plastelin. Jezovit spoj.
Ne trebam ni spominjati da cu pokazati te djetinjarije. Znam da se veselite.

*Inace, mozda su neki primjetili da u zadnje vrijeme pisem ne baš onako dobar tutti fruti bulšit na štapiču kako to ja inace uobicavam, a to je zato jer se pripremam za grande temu, koja vas najvjerojatnije ne zanima ni koliko je crnog pod noktom, ali meni je potrebna da bude ovdje.

*Koliko samo dana! (ruska narodna)

Koliko sarenih sanjarija!
Koliko slomljenih ruža!
Koliko muka i želja i suza...
Kako blistaju vjenci!
Kako su banalni krajevi.
Kako smo svi u nasim osjećajima smiješni...

Jedan neće shvatiti,
A drugima necemo ni ispricati.
Ostaje samo zaboraviti i sutjeti.

Lete dani, kako teče voda proljećem.
Teku dani, noseći za sobom godine.
Vrijeme leči ljude,
I od svih ovih dana ostaje samo sjeta
I sa mnom uvijek je ona.

A onda, odljubeći se,
Toliko osjećaja izgubeći
Kako mi često žalimo sebe!
Kako nas je sram za laž,
Za srca srs.
I neko tamo „zauvijek“...

A Ljubav je otrov,
A Ljubav je pakao,
Gdje nam srca tako radosno gore.

A dani teku, kako tece voda proljecem.
A dani teku, odnoseci za sobom godine.
Vrijeme leci ljude,
I od svih ovih dana ostaje samo sjeta,
I uvijek je sa mnom ona.


Sluša se: Music from Russia – So many days
Želi se: ništa!
Osjeća se: u neku ruku mutavost, ona suncana praznina strasila na polju punom makova, danas je bilo suncano i toplo, a meni je to cist dovoljno.

19:50 - K ( 5 ) - * Drž/Nedaj