*Sve Njoj
21.04.2007.,
*Niz polje vjetar miriše,
I bol me prati kao sjena.

Hebemu, sreća je iza ugla, je l' da? To znam, u to sam ziher100% sigurna. Evo, dam ruku u vatru da je tako!
Ja samo ne znam gdje je moj ugao... na kojem krizanju...
Moj Kamen spoticanja.
Padnem, i nosom u nos se sudarim sa Srećom. To tak ide, a?

*Eno je, gizdave.
Oholi se.
Krunu ne skida s glave ni u kadi. Lice joj ne mozes vidjeti, samo ponekad odraz, kad obriše djelic zaparenog ogledala u kupaoni. Sva je rumena i obla, hrani se molitvama i pogledima uzdignutima ka nebu, Njoj. I berba joj ne prestaje biti dobra.
Hoda po podu uglanćanom koljenima molitelja, žicaroša, prosjaka. I moja su koljena posuta modricama.
Lježe natrag u krevet, a mi, vjerna posluga, na pladnju nosimo sva svoja dobra i pognutih glava stavljamo ih joj u krilo. Ona baci malen sjajan novcic, i nas milijun se baci na nj, šakali, strvinari, pa ga komadamo na malene atome srećice.
Ne dijelimo.
Ponekad se nadje jači vrabac, pa bačenu koru cijelu odnese u neki skrovit kutak.
A ostali upiru gladan pogled na nju prekrasnu, velebnu Fortunu, staklen i pohotan. Kao na pečeno pile u izlogu usred gladujuće Afrike. Opći trans.
Vječno nadmetanje i čekanje.
I onda moj pustolovni Ja ponekad pozeli dignut se s koljena, prići kučki i, trknuvši je u rame, pružiti ruku šutke pa ako stavi nešto mane, stavit će, a ako neće, bar ću znati na čemu sam.

Još ne.

Eno, okrenula se na bok. Spušta grozd kristalnih molbi u usta i vadi samo kosturčić peteljki.
Prekrasna je.

Ništa, i ovaj put.

Sluša se: Mrlje – Daleka obala, najveći primorski bend svih vremena i naroda. Daleka's not dead! Ja se sjećam da sam bila njihovom koncertu kad mi je bilo 13 godina i nisam uopće bila time fascinirana, blesavo malo. C c c...
Želi se: da prestane biti tako gramziva.
Osjeća se: umjereno zadovoljstvo i opća fizička nemoć koja je apsolutno prihvatljiva.

15:41 - K ( 5 ) - * Drž/Nedaj