*Opet ritam.
Daj
DAJ
Ne mogu sjediti, ne mogu ležati. Ni stajanje mi više ne ide. A i disanje mi nije bas pravilno, kad smo vec kod toga.
Kretanje je pravi slučajan pogodak u riječniku.
Kretanje
Usklađenost
...
Rezuckat ćemo vrškove prstiju pa ih gurati u utičnice. Pa da pecka.
*Evo, svira neka dobra stvar kojoj se ne mogu sjetiti imena, a nitko se ne bi dignuo sa svoje stolice i pitao za ples... pogledajte, djevojke se ljuljuškaju, zvijeraju, njuškaju, a kompanija sjedi. Pa se cudi kako djevojke plešu jedne s drugima.
Muškarci se uvijek pitaju zasto ih djevojke zovu svinjama. E pa, u mom slucaju, to je zbog toga sto se mogu podijeliti u dvije skupine, prva je ona u kojoj su momci koji ne plesu, a u drugoj su oni koji plesu, ali bi radije da ih kamion pregazi nego pozvali curu na ples. U zivotu sam upoznala dvije iznimke, i zato...
Voda vas odnjela.
No, zašto sam ovdje?
Aha...
They stabbed it with their stealy knives, but the just couldn't kill the Beast.
*Zvijer
Nijedna njena rana je nije boljela tako kao povreda ponosa.
Pobrati takve ozljede od nekog puzavog gada, umjesto da mu je samo skočila na leđa i smrskala kralježnicu!
Kosti njenih žrtava su zasijale i Sjevernu i Južnu šumu, zemlja natopljena krvlju, a zrakom još tutnjaju krici. A sad ona krvari, i to u vrijeme kad je svaki tren dragocjen!
Grabila je prema planinama i bijes ju je tjerao da ide sve brže i brže.
Crna kometa juri kroz šumu, ostavljajući za sobom samo slabašan miris i krvav trag.
Puštala je da ju slabine bole, da je bol tjera još brže. Sjevalo joj je pred očima od nje. Osjecala je kako joj tanke trake kože klepeću po bokovima, kao neki opskuran veo mladenke. Što je i bila.
Uskoro se bol odvojila od nje i jurila uz njen bok. Crna Jahačica.
Rezale su.
Kao da šuma nije bila sami zid od stoljetnog drveća.
Kao da nije bila ispunjena složenom čipkom isprepletenih grana i grančica.
Kao da je nestala ona uglađena Zvijer koja je upijala miris straha koji se širio od nje koncentričnim krugovima. Nije više imala vremena za nadmenost koja je brisala svaku grubost u njenim pokretima. Probijala je ravnu liniju prema platformi.
Šuma se prorijedila. Grančice koje su joj skidale čuperke dlake s udova postajale su oštrije. Sve se pooštrilo, i bilje, i podloga i zrak. Gruba, nesavitljiva, suha trava, metalne boje i prizemna bodljikava makija istisnule su šumu. Čak ne istisnule, nego je udavile, ubile, prekrile joj lice jastukom punim trnja i čičkova i ugušile.
Uskoro je Zvijer jurila uz provaliju od koje se i pticama vrtjelo u glavi. Vjetar je zavijao u njoj i nosio male komadiće dalekog kraja ljeta u sjemenkama topole, paučinama i listovima zalutale bjelogorice. Šamarao je okorjele izdanke artritičnog bilja. Glaćao zidove svojeg igrališta.
Jurili su u troje. Zvijer, Bol i Vjetar.
Podsticali jedno drugo na veću brzinu. Na sjever. Prema Visoravni.
Bol ju je šibala i stezala, a vjetar hladio grlo koje je htjelo eksplodirati u vrisku bijesa i rastučeg nestrpljenja.
Nocno nebo joj prekrivalo leđa laganom svilom rose, a Vjetar-alkemičar pretvarao svilu u srebro.
Izbila je na Visoravan kao bujica, skoro se strovalila niz strminu, uspjela se odrzati na samom rubu, skupila se, skutrila, nakostriješila i ispustila vrisak koji je narezao zrak na tanke lelujave vrpce, savio, pokosio željezne vlati trave. I Bol je vrištala iz nje, i Vjetar uz nju.
Pa je opet prevladala tišina bodljikavih zvijezda i mjesečine. Zloguki mir planine. Nepomičnost noći.
U podnozju planine vidjela je rijeku, mjesto gdje ju je presla, šumu s druge strane i zaraslu goru s koje je dosla. A iza gore prostirao se jos jedan planinski lanac, zrcalna slika ovoga. Nalijevo od gore se nazirala svijetla seoceta prestravljenih ljudi koji su od rođenja bili kljukani pričama o strašnoj crnoj sijeni koja se provlačila kroz šumu i priječila ih da se odsele. Svaki pokusaj izlaska izvan zidina je zavrsavao fatalnim ishodom.
Sve sto se prostiralo s onu stranu rijeke bilo je njezino dijelo. Svaki suspregnuti glasniji zvuk, svaki zamiraj srca nakon tihog šušnja posteljine.
A ova planina je bila njoj strano podrucje. I od toga su joj bridjele čekinje i trnuli vršci udova. Fina napetost joj se milila u kralješcima. Čekala je ovo sedam godina.
Udahnula je šišteći na nos, pustila da zrak malo struji po plucima, ispuni i najudaljeniji kutak, i sjetivši se zova, ispustila takav zvuk. Duboko tuljenje, s pozadinskim hroptajem. Morala je spustiti glavu da zvuk ispadne barem upola dubok. Zvuk pozadine slapa.
Osjetila je topli dah pored uha i lagano podrhtavanje svoje dlake od glasa dvostruko nižeg od njenog. Rog iz sredista zemlje. Netko je vuklo zrak iz samih svojih korijena.
Osjetila kako joj dijafragma drsce, usi se napinju i oci ispunjuju olovom. Nije se mogla pomaknuti od niske frekvencije glasa koji je pogađao njenu. Bila je kao most kad po njemu marsiraju vojnici. Nije mogla ni udahnuti ni natjerati srce da ponovo zakuca. Paralizirana zovom sto ju iz daljine natjerao da dođe ovamo ne obazirući se ni na što.
Nije mogla ni prestraviti se. Samo je stajala okamenjena, izvan vremena.
Glas se jos produbio, izgubio je i zvučnost, pogađao je titraje srca planina, najstarije godove tisućljetnog drveća, sredista izvora rijeka i najplavije tonove nocnog neba.
Da se nastavio jos pola sekunde, sve bi se pretvorilo u prah.
Ali režanje je prekinulo zavijanje. A tisina je prekinula režanje.
Sluša se: Chopin - notturna
Želi se: san, poslije toga ce sve biti opet u lilarozoj
Osjeća se: da ne mogu vise. Moram vise
Post je objavljen 15.04.2007. u 23:41 sati.