Pregled posta

*Sjećanja... tako je bilo

*Imam oko cetiri godine. Skrivam se od mame u žuti šator na žutoj pješčanoj plaži i zatvaram ciferšlus umjesto vrata. Veliki metalni zupci i karakterističan zvuk. Na podu trokutastog satora dva lezaja. Skacem na jedan i pravim se da spavam. Sunce se probija kroz platnene zidove pješćane nastambice i sve je osvjetljeno jarkim žutilom.

*5 ili 6 ljeta. Stojim do koljena u vodi Crnog mora. Pjesak se kovitla s valovima i zavlaci mi se medju nozne prste. Suton je, onaj najtopliji, ljetni. Imam samo gacice na sebi, a po ledjima mi se zaljepila kosa (imala sam jako dugu kosu kao mala). Gledam kako tetak Viktor, moj djed, tata, baka, mama izvlace ogromnu mrezu punu kozica iz vode. Gledam tetka Viktora (ja sam ga morala zvati tako, a ostali su ga zvali Vit'ka) kako dize tu mrezu i nosi je do vatre na obali. Visok je, atleta, s naznakama celavljenja u kratkoj kosi, visoko celo i jagodice. Sive, skoro prozirne oci. Brada drsko malo u stranu, govor isto tako drzak kao brada, s malo otezanja. Meni je on bio lijep. Djecji samo lijep, kao čamac, ili drvo.
Krijes, a na drsci visi veliki lonac. Prskanje vrele vode kad su u nju upale kozice.
Baka i teta Anna sjede pored vatre i jedu svijeze kuhane, rumene racice. Guza na lijevo a glava na desno. Hrpica otpadaka.

*Slijedece noci. Svi spavamo poredani kao sardine u vrecama za spavanje, u prikolici kamiona. Lezim na ledjima i gledam zvjezdano nebo, onakvo kakvo biva samo na moru i u planinama, crno i sjajno, uokvireno daskama ograde prikolice. Ne mogu zaspati. Svrbi me cijelo tijelo od komaraca. Pored mene hrce tata.

*5 godina. Sjedima na biciklu s pomocnim kotacicima usred dvorista bake Anne, s tatine strane. Ima veliko seosko imanje, na istoku Ukrajine. Selo da ne moze biti seoskije. Lijevo se vidi bunar. Zelena stabla tresnja, posvuda. Sjedim ja na tom triciklu i mazem domaci kukuruzni kruh koji je baka ispekla s maslacem koji je istukla bakina sestra posipan solju. To mi je valjda deseta kriska.

*6 godina. Spavam kod starije sestricne Tanje, roditelji su nam zaruzili negdje u nepoznatom smjeru. Visoka zgrada, odmah pored Krasnoperekopskog trga. Krim.
Sredina noci. Budim Tanju.
- „Tanja, meni se piški.“
Sama nisam mogla dosegnuti ni svjetlo, ni pustit vodu.
Ova me s licem pačenice vodi do WC-a.
Nakon sat vremena.
- „Tanja, meni se piški.“
Vodi me, nesto mrmljajuci u bradu. Sigurno nije bilo za djecje uši.
Nakon sat vremena tresem rame spavajuce Tanje. Okrece na me bijesno lice, podliveno krvlju i žući.
- „Tanja, meni se ne spava, ajmo gledati kako sunce ustaje.“
Sirota nije imala izbora. Stajale smo na balkonu usmjerenom strogo na istok, na devetom katu i gledale zoru.

*7 godina. Vecer. Moj krsni kum Andrej i njegov brat Jevgenij na dvoristu njihove kuce u selu Voroncovka (Ukrajina). Nisu bili nimalo slicni. Andrej imao okruglo lice, plav, nasmijan, stalno nesto smisljao. Obozavao me. Naucio me skakati preko uzeta s prekrizenim rukama i dao prvu casu vina. Lagao je da je to sok. Konj.
Ženja je bio crn, vitak, s brčićima, ozbiljniji nego Andrej. Mozda je bio i mlađi od njega. Svirao gitaru. Kad bi se nasalio, sam bi ostao mrtvo hladan, sto je ljude tjeralo u histeriju.
Andrej, gol do pasa, brijao se, ja sa strane nesto prtljala, Ženja pričao s Andrejom, sjedeći na klupi i pušeći smotku.
- „Daša, što misliš, da ostavim ovako?“
Obrijavši samo jedan brk Andrej me gledao s osmjehom od uha do uha (to je obiteljska stvar).
Trzala sam se na podu od smjeha, a Ženja mi pokazivao mali prst što mi i nije pomagalo previše.

*8 godina. Krim je cijeli prokopan kanalima za navodnjavanje. Sluze i za narodnu razonodu. Siroki i jako duboki. Opasni, svako malo mostovi za prociscavanje, i nije ih se malo tamo utopilo, jer je voda zavlacila pod taj most, a tamo resetke, na kojima ostajale grane i slicno.
Mama, baka, djed i ja na obali jednog od kanala. Roštiljamo. Pocetak jeseni, prehladno za kupanje. Šećem se. Došla sam do mosta. Na njemu puteljak, pa hrpa jelki, živica pa nevidljiva od zelenila autocesta. Strasna buka od vode koja je prolazila ispod mosta.
Pogledam jelke, a tamo sove! Desetak. Gledam ja njih, gledaju one mene. Osim vode, grobna tisina. Na tlu pod jelkama, bezbroj kuglica misje dlake, dorucka.
Sjela sam se na pod, pa su se ptice malo smirile. Sive, s crnim cupercima- ušima, i žutim, okruglim očima. Bile su mi nadređene, apsolutni autoritet. Nisam bila nista bolja od onog neprobavljivog ostatka glodavca. Gledale su me kao porota, a meni bez imalo sumnje dokazana krivnja.
Ne bih se zacudila niti malo da je neka od njih progovorila, bio bi to tako prirodan slijed događaja.
A ona moja zaboravljena obitelj se oglasila u pijanoj pjesmi. Pa su sove odletjele. Ostala je jedna. I onda se desilo nesto sto cu pamtiti do smrti.
Mudrica je bila okrenuta meni pernatim leđima. Okrenula je glavu u mom smjeru, kako samo sove to mogu. I namignula mi je jednim svojim žutim okom.



Okretala se ja u grobu ako lazem.

Sluša se: Ja milogo uznaju po pohodke (ja miloga prepoznat cu po hodu)
Želi se: znati
Osjeća se: zelena nostalgija


Post je objavljen 09.04.2007. u 19:30 sati.