*Potencijalni utopljenik puzi na obalu nakon tri dana plutanja. Pjesak mu se lijepi na opekline od sunca koje i dalje prži golotinju. Nema suza od dehidracije, samo tiho jecanje trza suhe, ispucale usne, ramena. Slana kosa se polako suši i steže kožu na leđima. Ni kapi vode na pješčanoj plaži, ma ni rose da se nakupi na jabučicama koje se ni ne okreču više u svojim ležajevima. Okret na leđa. Obljepljen pjeskom, i nekom smeđom algom omotanom oko noge.
Sunce. Leluja malome čovjeku oko glave usijani zrak, a užareni kamenčić na kojem leži žigosa ga poput teleta. Svijet se smanjio samo na ovu plažu pjeska, sunca i mora. Možda se onesvjestio sa otvorenim očima i halucinirao, ili se već svarnost počela činiti jednom velikom fatamorganom. Vruće. Suha vručina ljevaonice metala, topila mu je udove, brkala um i tjerala ga da priželjkuje smrt, već treći dan.
Praznina.
Otvorene oči i nakon nekoliko sati. Nema snage ni da se pomakne, ni da izoštri sliku palme koja je stajala iznad njega. Da li je ta palma bila ovdje prije? Kako pleše na suncu, mijenja oblik i smisao u sekundi. Dobiva obline. Više to nije ni palma. Djevojka kože boje sandalovine.
Iz usta mu se iskobeljao lagani fijuk zraka iz sljepljenih pluća. Nije htio da se jos poigrava s njime. Htio je da mu se bit uspne zajedno s žarom tamo negdje gore i da ga sudbina ostavi u miru.
Ali djevojka je umjesto toga poprimila još čvršće obrise.
Kleknula je pored njega i skinuvši maramu pustila slap svježine na njega sa svoje kose. Tiho je zajecao. Da je mogao, preklinjao bi da nestane, da se pretvori natrag u palmu i da ga ostavi da umre bar s trunkom ponosa. Da se raspline. Htio je da umre barem miran, s boli se već pomirio.
A svježina se lila iz djevojčina osmjeha, kao s proljetnog drveta višnje. Primila je maramu za krajeve i jednim trzajem rasprostrla je iznad njega. Marama se na nekoliko trenutaka protegla iznad njega, i napokon prekrila sunce, to nesnosno sunce. I svod svilenih boja ga je natkrilio kao krilo albatrosa. Modra, plava, tirkizna, zelena, siva. Pa se polako spustila na kožu, hladna svila na zrnca pjeska što su se polijepila na njega.
Plakao je. Pluća su mu fičukala i stenjala, a ruke se zgrčile oko komadića marame. Stvarna je bila i trebao ju je sad kao nikad nikog i nista nije trebao.
A djevojka se nagnula i poljubila ga u čelo.
*Ležala je na leđima i suze su joj se sljevale po sljepoočnicama, nestajuci u jastuku. Ovdje je odkad ju je prije šestnaest sati dovezla hitna. A nijedan od tih sati nije odnio ni trunku njenog jada. Ležala je ovdje a isto je tako mogla ležati i na vrhu nekog planinskog lanca pokrivenog vječnim ledom. Toliko hladnoće...
Gledala je u nadlakticu. Bila je puna uboda. Dojke i trbuh su joj se izobličile od silne hormonske terapije. Izgubila je nesto kose. Straznjica je konkurirala rukama po broju sitnih iglenih uboda. Nije je bilo briga. Za sebe više ne.
Porod je bio strašan. Dvanaest sati mukotrpnog rada, i čini se da sve uzalud. Plakala je ona i sve tri babice. Doktor je u jednom trenutku izasao da ga ne vide. Sjeo se i po prvi put u karijeri se osjećao apsolutno beskorisno i bespomoćno.
Bila je alergična na anesteziju i o carskom rezu nije moglo biti govora. Sve se svelo na srednjovjekovne tehnike koje su bile davno zaboravljene i nalazile se samo u kostanoj mozdini babica. Nebrojeno sati bolova na koje je na kraju otupjela i samo cekala da prestanu i pustila da joj svaka nada na tu dugoočekivanu djevojčicu kaplje zajedno s krvi.
Nikad nije imala nikoga i odlucila se da ce imati barem dijete da ima koga voljeti. Stojicki je primila porugu svoje okoline, koja je trazila oca. On je bio anonimni donator, a ona ga je voljela svim srcem zbog malog darka koji joj je pruzio uz malu novcanu naknadu.
Pokusaji da ponese izjalovljavali su se jedan za drugim. u njima je provela zadnjih sedam godina. Promjenila se licem i tijelom, ali joj je srce raslo za malenu Klaru. Ili Karla, kako odluči sudbina. Imena su morala počinjati sa K. Tako je počinjalo ime njene majke, bar su joj u sirotištu tako rekli.
Osjećala se sama, opet, ispočetka. Više nije imala ni snage ni novaca za još jedan pokušaj. Zatvorila je oči. Debela žaba zelene bezvoljnosti joj se popela na prsa i gledala u oči samoćom.
Zaspala je snom koji ne odnosi umor. Samo se isljučila, jer je to htjela.
Osjetila je kako su joj se nešto spustilo na prsa. Nešto toplo i mirno. I čula je:
- „Dogodilo se čudo, gospođo.“
*Autobusna stanica. Na njoj stoji nekoliko ljudi. Svi gledaju u jednom smjeru iz kojeg ce doci autobus. Ispred njih pokretna traka svih mogućih vrsta vozila, a iza traka svjezeg zelenila i par vočki čije plodove nitko neće jesti jer stoje blizu prometnici. Sunce se igra lovice s ovčicama i vršcima grančica koje upiru u njega kao okrivljujući ga za svoje pupanje.
Jedna djevojka gleda te vrške, a ne autobus. Da je se ne iznenadi izvadila je pokaz iz torbe i stavila ga u đep sakoa, kupujući vrijeme gledanja u vis. U jednom đepu, dakle, pokaz, a u drugom mp3. Miče usnama, zna pjesmu, i koljenom, voli plesati. Puše vjetar i malo joj podiže suknju, samo da je naživcira. A ona potajno voli da je se živcira.
Navečer je čeka kavica s Zgodnim i Tvrdim. Jedini ljudi koji je razumiju što želi reči, makar ima lagani poremečaj i ne može se uvijek sjetiti imenica. Oni će je izluđivati, a ona smijati samo zbog mira i ljubavi. Tvrdi će reči da ga živcira s tim stalnim cerekanjem, i pogledati je očinski i sa zadovoljstvom. A ona će opet morati obarati svjetski rekord u suzdrzavanju da ga ne poljubi.
A sad će doći autobus. Motor neki prastari, a slušalice šrotne i jedva će čuti
...Uvijek su bile tako nevine,
Te tvoje crne oči, ko da nikad neće proći,
Ljubavne igre, one ne vide,
I nikad neće moći, sve dok samo strah ne ostane...
...Kad smo skupa
Babilonske baklje tek tinjaju...
...Ugasi sve.
I budi vesela.
Jer ljubav je
Za nas tek počela...
...Uzmi me!
Tvoje crno sjeme, to sam ja!...
A od kolodvora će pješačiti kući, makar je lagana uzbrdica a ona se nije ispavala zadnjih pola godine. Pozdravit će je brkati susjed, i pitati je li dobro, a ona pitati "Kad nisam?".
Sreća.
Sluša se: Haustor.
Želi se: Rundek, oženi me!
Osjeća se: ma dobro mi je sad.
*19:30
Post je objavljen 06.04.2007. u 19:35 sati.