*A sto ako se toliko trudimo da ne idemo mali ispod zvijezda da smo i same zvijezde nadrasli?
Malen covjek, pa na kraju samo malen grumencic blata od njega ostane, prosla vremena kad su najizuzetnije od nas stavljali u bure meda, da se ne pokvarimo kao krumpir koji je zapao iza frizidera. Sad smo eto, hodajuci prah. Mozda, ako cemoih imati, ce nas nasi potomci usmrkati kao K. R..
Prolaznost je gadna stvar.
I onda nam okrutna psihicka smicalica pomuti razum. Sve tako podesi da nam neki trenuci pruze osjecaj da cemo biti zauvijek. Iskreno vaša nije iznimka. Jucer (danas, prekjucer, nisam sigurna kako da racunam) sam na 15 minuta nestala. Nije me bilo. I u isto vrijeme sam mislila kako cu biti zarobljena u tom trenutku, to moje Bezja.
Vjerojatno vam je sad glava prepuna pubertetskih asocijacija, ali nisam bas tako lascivna kako se cini (nisam lascivna uopce, kad smo vec kod toga). Ja sam naime taj dan plesala.
A zaljubljenost? Uuu, gadna stvar, kao da je ta osoba prisutna ovdje od Početka, a ipak trenuci s njom nestanu brzo k'o pošiljka Karitasa u Maleziji nakon tsunamija.
*Počujte san.
Cijeli je bio u nekim pjescano-glinenim bojama.
Neka crna maglica, dimić, se uvukla nekoj nepoznatoj zivotinji u oci. Povecale su se, pocrnile i licile su na neke ogromne kupine bez sjaja. Zivotinja je umrla u groznim bolovima kad su jabucica eksplodirale, dimic je presao u neku drugu i imao isti ucinak, ta je zivotinja pala u vodu neke bare, mocvarne lokve, i umrla u vodi, pa je zaraza presla na neku ribu, i toj se isto desilo s ocima. E, tu ribu sam pobrala ja.
U snu sam imala negdje 30 godina. I nisam to u stvari bila ja, nego neka uglađena, profinjena žena. U stilu Mine Murray. Cak sam imala i odjecu nalik na njenu.
Sa mnom je još bio nepoznat muškarac i žena. Slično odjeveni i isto tako uzvišeni, skoro crkveno.
Predlagala sam im da pojedemo tu ribu. U stvari da oni pojedu tu ribu sa mnom. Pričala sam im kakav bi učinak ta riba imala. Umrli bi. Ali samo tijelom, imali bi mrtva tijela koja bi se kretala, bili bi živući mrtvaci. Ali sam i govorila kolike bi moći imali, koje sve nezamislive stvari bi mogli raditi. Bez boli, i smrti.
Pojeli smo tu grdobinu. Ali to je bilo viš samo naznaceno, nije se vidjelo nista.
Nekako smo se stvorili na vrhu neke planine. Puhao je snažan vjetar. Ja sam viknula: „Vidi braćo, što sad možemo!“ i skočila u ponor, ali ponio me vjetar, i nosio kroz sive oblake, koji su bili nekako ostri i hladni. Ono dvoje me slijedilo. Izgleda da sam bila nekakav vođa. Nismo mogli letjeti, samo nas je vjetar nosio, a pada se nimo morali bojati, jer smrt za nas nije bila opcija.
Nekako smosletjeli, opet sa samo natuknutim padom. Ona žena nije imala pola lica od pada i vidjele su joj se kosti lubanje i rebra. Bili smo nezdrave, maslinaste boje, stvarno mrtvi. I nalazili smo se u nekoj ogromnoj dvorani, koja je imala kao šetnicu nekoliko metara iznad tla na kojoj smo se mi nalazili. Na sredini stropa je visio ogroman luster. Sve je blještalo u bogatstvu.
U medju vremenu smo se pomladili. Ali samo vizualnom dobi, svejedno smo bili trupla. Samo sto smo prije bili trupla ljudi srednje dobi, a sada mladih.
Primila sam tog muskarca koji je bio s nama (on se najmanje pomladio, ja najvise, do sadasnje dobi) za nadlakticu. Sjali smo. Uspjelo nam je. bili smo neunistivi jer smo se sami unistili. Ne mogu opisati osjecaj te neke besmrtne nadmocnosti, hladnoce prema drugima i toplu povezanost u tom trojcu. Izasli smo na hodnik koji je pojasao dvoranu. Prolazile su skupine adolescenata, djece, mladih ljudi. Ona žena je zgrabila neku djevojcicu i vratila se s njom u dvoranu. Znam da su bludile. I to ne s previse pozitivnim ishodom za onaj goli djevojcurak.
Ostali smo moj prijatelj i ja. Rondali smo hodnicima. Crven tepih i bijeli zidovi. Sjajno osvjetljenje. Skupine djece, kao u hotelu, ili domu. Trazili smo partnere medju njima, za istu radnju koju je sprakticirala ona koja je zaostala u dvorani. Ali nisu smjeli biti nasumicno odabrani, trebali su imati tu neku znacajku. Ne znam koju. Na kraju sam nasla nekog momka, pustila svog pratioca i primila tog djecaka, momka, stogod, imao je negdje 17 godina.
Stvorila mi se sveska kljuceva u ruci, i ja sam trazila pravi za neka staklena vrata. Nervozno sam drhtala, htjela sam cim prije smrti maloh, koji me je milo i nekako zastitnicki gledao. Sjecam se da je imao lijepa, glatka prsa. I imao strasno misicavu ruku, skoro nakaradno.
Ali kad sam uspjela otvoriti vrata, izasli smo u neko dvoriste. Vani je bilo mracno i puno mjeseceve svjetlosti. Ovaj se djecarac opet pretvorio u onog prvog momka. Potrcali smo prema nekoj kucici na kat. Bila je visoka, ali uska. Kruzne stepenice vani. Dolje i gore je zvucala muzika, bio je neki događaj. Pred stpenicama je bila masa ljudi, svi su htjeli uci. Nisu bili ni ljudi, nego neke paklenske spodobe, narancaste u licu, nervozne, pijane.
A zastitar ih nije pustao.
Zavela sam ga. Nas dvoje je pustio, i to na drugi kat gdje bila profinjenija celjad.
Unutrasnost kupleraja. Crni zidovi, tamnoljubicasti jastuci na kojima su sljedili ljudi i pusili opijum iz dugackih lula. Glazba koje se ne mogu prisjetiti. A nama je bilo dosadno!
Sjecam se jos samo kako smo htjeli otici jer je bilo predosadno, i da smo sisli.
Sluša se: Russian Medieval Chant (morbidno)
Želi se: odsanjati nesto bolje
Osjeća se: nisam spavala jako dugo, pa neka cudna lakoca iscrpljenosti, trperava, halucinogena.
Post je objavljen 09.04.2007. u 01:17 sati.