*Ma ne znam šta mi je, previše lutam u zadnje vrijeme
To mi je radno mijesto, iskreno rečeno, dopizdilo. Samo nešto neartikulirano nagomilano posvuda, nekako da počistim. Stavljam svoje ružičaste naočale. Prenosim se negdje drugdje, Aktiviram svoje kazačke gene (a to što sam u stvari Ukrajinka na tri četvrtine, to sigurno niste znali?) I zbogom betonu! Ako ova zmija ne skine kožu u roku od dan vremena, izgubit će razum od svraba! Joooj!!! *napomena: sve što dalje slijedi je imaginarno, dakle, nisam pukla, niti sam se preselila EH-MA!!! Majka lije suza kao kišna godina, stoji kod vrata, maše bijelom maramicom. Plači, majko, kćer ti se neće vratiti! Crni pastuh se propinje, ali nema veze, ja sam danas jogunastija i od tri takva. Ja ga lagano po čelu šačicom, a on se ruši na pod. Što se rušiš, jadna li ti baba?! Na noge lagane! On na noge, ja na njega, mi u stepu! Spaljena suncem trava mu pršti pod kopitima, spaljena suncem koža se hladi na vjetru, po meni prska pjena iz konjske gubice. Stepa kao krušna peč, prži sunce, prži zemlja, valovit zrak, a na njegovim talasima slike jezera lelujaju. Trava do pasa, žuta kao kosa Andrejuškina, seoskog lude, pa kako on zatakne mak za traku šešira, mangupski visečeg skoro o uhu, tako i stepa prošarana crvenilom. Haramo ko kuga, ja i konj moj. Makovi kao kaplje krvi frcaju, odnešeni što od našeg trka, što od struje zraka koju pokrecemo. A zalazak sunca se bliži, kao smrt dana. Zatvorim oči, a zelena preslika sutona ostaje. A konj juri dalje, ja ga ne suzdržavam, uzde smo ostavili u štali. Mislite da sam sama? Četiri kopita naša, pa šestnaest, pa šesdeset i četiri, pa već nas ima dvije stotine pedeset i šest! Iz gradova, iz sela bježimo. Bježimo prema krijesovima, prema prostoru, otvorenome. A što otvorenije od stepe? Nema uzvisina iza koje se može pravda sakriti, samo krivina kugle zemaljske. A i ta poklopljena nebeskom kapom, samo rupe zvijezda da svijetlost može izaći, kao para iz ekspres-lonca. Trideset tri krijesa, zvijer ne prekoči, ptica ne preleti. Iz svijetlosti u tamu pogledam preko ramena, a tamo točke svijetlosti, dva po dva, lete, kruže. Vučje oči. „Marš!!!“ Ja lupim nogom o tlo, viknem, oni kidnu. Danas nema sa mnom pregovora. Skupili se Kazaci i ja, pa pri svijetlosti krijesa pišemo pismo turskom osmanu. U stvari, ja, kao jedina pismena, pišem, a oni diktiraju. Da mu je majku šakal jahao. Da mu je sestra sa katolikom spavala, pa dijete kune njega na latinskom. Da mu je najbolji prijatelj u našim redovima, i da je on taj koji najmasnije fore vadi iz rukava. Pišem i suzama smijalicama mrljam tintu, neravan rukopis. A debelom Kazaku se trbušina trese, briše masne prste o bradu, frče brčine. Muškarci se smiju kao da laju, drže se za trbuhe. Napisano pismo se nespretno savilo u kuvertu. Netko je doveo turskog konja, bijelog Arapina, stavio pismo u bisage, i zafitiljio žeravicu u bijelu butinu. Konj zavristao, svijeze zigosan, digao rep i poletio prema rodnim štalama. „Tako ti i gazda jurio, kad so mu oko iskopali!“ Još val smijeha, prožimlje zrak kao crvena nit moju maramu. Smrad znojnih tijela i prljavog metala. Smeta, očito, samo mojem nosu. Podhvatile me ruke pune žuljeva pod pazuhe, oko ramena, ja visoka pa ipak mi stopala dva palca iznad tla. Škaklja suha trava suhe tabane. Kolo jednostavno, dva koraka ljevo, pet desno, ljuljaju mi se noge u ritmu, bljeskaju oči mojih debelih drugova, bljeskaju njihove sablje, otkidaju glavice nezgaženih makova. Na licima im osmjesi, ožiljci i brade, a meni ni sama ne znam sto, ja sam među svojima, pa ne stignem razmišljati. Počnu preskakati krijes moji pobratimi. Mlađi preskoče, a tko stariji, taj doskoči u samo srce vatre svojim kožnim čizmama, pa se digne oblak iskra, zablistaju u dugim kosama i bradama, ostave male crne tragove, a muškarac već izašao iz vatre. Svi su preskočili, a mene prebacili kao mačića. Tamo u zraku, među vatre i noći, život sam vidjela. ... Hm, ode sanjarija. Damn. Sluša se: Svašta pomalo, uglavnom Rundeka... Želi se:da mi crkne do kraja vražji modem, da dođu krvavi tekomovci i daju mi jebeni maksadeesel! Osjeća se: tupost vlastita, domesticus *Moram se ispričati što ću izostati iz komentiranja, ne bi vjerovali, ali grom je pogodio telefonski stup, i uglavnom, sad sam ogranicena na tako smjesno sporu vezu da ne mogu poslati ni mejl, a kamoli komentirati. naći ću strpljenja samo za postova, da ih ne moram spremat na komp. *
Ova kosa nije svila, Glava neprestano svira, Jer joj majmun dirigira. *Talasaju se mali jutarnji predznaci ispred prozora, draškaju predosjećaje dajući im utiske vidovitosti. Slavuji imaju najdublje snove. Ne pomišljaju na pjesmu, a ni ja. Laki pomaci daju naslutiti život, ali to su samo simptomi, ne sama bolest potreba, strasti i očekivanja. Izmućena mladost bez podražaja, bez uporišta za glavu pred san. Ali ne da se, i dalje mladuje. Monotonost bez granica. *To što želim toga nema; Vani nevrijeme se sprema. Ja bi urlala al' šutim, Jer me nitko neće čuti. *Prsti žude za životom pod njima, za svim onim sitnim pojedinostima koje se daju naći u tišini noći. Trzaji potrebe. Svako malo se stvori mala slika u glavi koje će ostati samo u toj škrinjici ludila i vjere. Život žudi za samoćom, a ja žudim za njegovom žudnjom. *Nemam oca, nemam majke, Uvijek slomim sve što taknem. Sve što bilo mi je sveto Sad je bačeno u geto. *Sveti su mi bili vrijeme i dobrota. Hm... *Ja sam stigla ne sa juga, U tim očima je tuga. Srce pale čežnje vruće, Ali sve je nemoguće.  Sluša se: pa, nažalost ne Highlander od Rundeka, čije sam malo modificirane riječi ubacila u sve ovo... Želi se: taj album, i današnju kavu s Tvrdim da što prije dođe Osjeća se: klupko sam i ništa nitasto nije mi strano *Kao tempera...
Moje oči ionako nisu više onakvi gurmani kakvi su nekada bili, pa ne odvračaju noseve kad im se gurne neki komad sumnjive umjetničke vrjednosti pod njih. A situacije se kao šiparice vrte pred mojim konkavnim ogledalima, hvala bogu, jeftinih šiparica vrsta nikad ne izumire. Nije da blatim neke svoje kolegice... Mulj se ne treba dodatno blatiti. Ma šta situacije, nema mjesta krinkama, nevolje su to. Mada, te trice me ne iznenađuju. To je samo prepast od prvih puteva. Prva izdaja, prve nesrece, prvi... ma sve. To valjda dolazi s godinama. Ovako zelenim kao što su moje. Nevolje navalile na zelenka, a on nabaci onaj kez i pravi se da mu nije nista. Jer iako je voda mutna, štuke svejedno nanjuše kapi krvce sto se sljevaju niz mlada srca. Al ga dramatiziram... Mirisi proljetne truleži, posvuda su. Sve cvate, pa vene, pa trune. Keljava tempera kasnog proljeća. Debeli premazi posvuda, nemam više snage odvraćati nos. Kao ni moje oči. Samo pokušavam pretvorit temperu u vodene boje, razvodnjujući je pivom, ali ispada neki šugavi gvaš. Pa dramatiziram, uzimam si to za pravo. Nisam svoja ovih dana, razapeta ko burazer Isus preko Panonske doline, Ural mi prekrio ono što ja smatram dobrim vidikom. Kukci umislili da sam vjetrobran, zabijaju se u mene, i bila bi to jedna grandiozna saobračajna nesreća da ja JESAM nekim slučajem vjetrobran. Hm, bila bih vjetrobran nekog teretnog vozila, furali bi me po svijetu i vidjela bih neke daleke zore za trunku trunke trunke milisekunde od onog koji bi vrtio volan. Skupljala bih neke egzotičnije kukce nego ovdašnji komarci i vinske mušice. Al nikad od mene vjetrobrana, stvarno se trudim da ne budem prozirna... pa mi ponekad uspijeva. Da sam vjetrobran, odabrala bih si nekog zgodnog, bradatog kamionđiju i onda bih mu pričala dogodovštine ribe lista i Hejlijevog kometa. Smišljala bih imena njegovom istetoviranom haremu. Zabavljali bi se... Kad već ne mogu biti vjetrobran, mislim da bih trebala potražiti neki tečaj za kamiondžije. I početi još ozbiljnije raditi na svom debljanju. Tko je vidio kosturka od kamiondžije. Joooj, bila bih kao ona vozačica kamiona u filnu „Čudnovate zgode Pee Wee-ja Hermana“. Mislim da se tako zove, znam za sigurno da je dotični Pivi bio u naslovu. Burtonov film, solidan... Što ti je pospan mozak i isključena kreativnost... Pričica? U tamnom, tamnom gradu, U tamnoj, tamnoj ulici, U tamnoj, tamnoj kući, Niz tamne, tamne stepenice, U tamnom, tamnom podrumu, U tamnom, tamnom lijesu... Živio je veseli kosturko Zvani Daša, koji je stvarno volio Igrati čardaš. On pleše, a koštice lupaju ritam. Uglavnom, jedan veseli kosturko... Hej, pa neću vas plašiti pred spavanje! Sluša se: sound of silence Želi se: nešto slatko, možda komad čokoladne torte Osjeća se: pospanost. I opće oduševljenje sa „Tri posleratna druga“. To mi je sad slijedeća investicija *2:18 am *Autobusna poezija
Kad gomila odluci da sam nepodobna, da sam previše ili premalo, preljevo ili predesno. Kad mi pokažu nauljene zatiljke... Nemoj da to budeš ti. Kada svi pruže glave da ih pogladim, ali ne ruku da im pročitam na dlanu ušća istine. Kad ljudi skinu maske i pokažu lica veprova i kozje oči, nemoj da to budeš ti. Nemoj biti u redovima ljudi za koje ja nisam čovjek nego izvor s kojeg se mogu napiti, nadjenuti mu ime, baciti novčić neke prošle vladavine, očekujući da im povratim ispunjenu želju. Molim te, Da me ne vodiš, nego ideš uz mene. Da da me čuješ, a ne slušaš. Da pišaš sa mnom protiv vjetra. Da se pobuniš sa mnom protiv gravitacije pa okrećeš naopake osmjehe ...tvoje ili moje... ...moje ili tuđe... Da se veseliš borbi, a ne pobjedi. Pa kad se slikamo s jednom rukom na pušci osmjeha, a nogom na Crnoj Panteri Zla, kad objesimo fotografiju na zid, pa kad i on, i on, i on počne zaboravljati potjeru, prođe ne sjetivši se, nemoj da to budeš ti. Sluša se: Dire straits - Tunnel of love Želi se: mislim da sam dovoljno jasna bila. i da se zna da ja znam da žene ne mogu pišati protiv vjetra. Osjeća se: mah, nek je bitka, venem u miru *Par pjesama za samoću
Izgaženo žito Prepelicjim punosrčjem oplakano Fazanskom krvlju umrljano. Pretile Vesne greška. A gdje si ti, moja jeseni, letu sokola? Koja stijena plače Od sreće pokorenosti? Pruža zaklon i mir praprkosu Prirodi? Neka srce šuti za te. Neka preskače uzvike Kao srna potok vreline Što napaja žito koje je Pregaženo. *Moje je srce pepeljara Moje srce - pepeljara U koju bagra Odlaže skurene ostatke Svojih mrtvih potencijala. Pripuštenih životnih prilika. Moje srce – školjka. Skuplja čipku prašine Na polici zaborava. Čeka ruku Milosti Da je prinese uhu. Moje srce – krsna haljinica. Ponekad se izvadi iz Sanduka bakine stare ostave Razgleda se s milinom u očima, Slatkim riječima sjećanja, Pa se spremi do slijedeće Potrebe za obrokom sreće I snage neumiruće mladosti. Umorna sam. Sluša se: Idi, idi - Hari Mata Hari (how low can I go?) Želi se: da ljudi na jedan dan zabrave na me Osjeća se: da nema ljubavi za neke ljude *pognimo glave...
*Zvijer – kraj U ušima joj tanko odzvanjao kontrast dubokom zvuku. I tutnjao puls o bubnjiće. Pokušavala se probiti natrag do sebe iz svojih žilica i živčanih završetaka. Iskobeljati se iz vlastite ukočenosti. Ušila se u okolinu, okolina je dobila njeno tkivo. Bila je previše zemljana, kamena, glinena... Napnula se i trgla. Obliznula. Zarežala. Okrenula se. I zamrla. Dva crvena oka su je gledala kroz izmaglicu bijesa. Crvena koprena nadmoćnosti. I cijela njena veličina se svela na jednu točku. Sjećanja se zgusnula u jedan trenutak. I Sjetila se. Trebao joj je jedan dah za cijelu priču. *Češalj je prošao zadnji put kroz kosu i odložila ga je pored ogledala. Sakrila je svoje bijele obline pod platno. Tkali su ga prsti slijepih redovnica. Bogate zavjese i traka srebrne svjetlosti preko saga, kreveta i zida. Tanak ples rjetke prašine. Polusan. Dvije crvene točke u kutu sobe. Doticaj topline po blijedim stopalima. Drhtaj trepavica i pokrivač sna. Kao da ju je sama Snaga gledala. Strujila je neznancu kroz žile, mišići m u se prelijevali pod kožom, kroz kosti, kao živa. Život je kolao u njemu. Život mnogih kojima ga je oduzeo. Imao je nešto gromovito u sebi. I dovoljno snage da to obuzda. Bio je sama snaga i samokontrola. I poznavao ju je. Gledao ju je očima koji je nisu odražavali. *Daleki vrisak sto se bezbroj puta odbio od kamenih zidova i i uvukao joj se u dušu jekom. Ples plamena svijeće po zidovima hodnika i tihi, vlažan zvuk njenog trka po hladnom kamenu. A vrisak se duljio i duljio i razvlačio njene živce. Majčino zapomaganje i kratak jauk. Prasak vrata, i njen vrisak na dodir majčine glave po gležnju. Pogled bjeloočnica. Prosjede kose na hladnom mramoru. Sitni mišić je titrao na crnom boku. Glatkom, skoro zrcalnom. Crna dlaka se ljeskala na mjesecini kao... *... Jezero. Odražavalo je srebrno svjetlo. Mjesec podizao vodene pokrove i otkrivao srebrna blaga. Povrsinu mu dirala samo jezerska skrivena celjad, o kojima se nije govorilo nego šaputalo. I nista više. Tišina. Vjetar se igrao sa tamnom zavjesom boje burgundca kad je utrčala u sobu. Ulazio je kroz otvorena vrata na prostran balkon. Bacila se prema njima i izletjela na mjesecinu. Upila prstima kamen ograde, tako snazno da su joj vrhovi prstiju problijedjeli. Ali vani nikoga nije bilo. Zakasnila je, i samo ju je prizor jezera docekao. I tisina. Lice Mjeseca, puno suosjecanja, gledalo je na djevojku koja je jecala, od straha, užasnutosti i nemoći koji su je proželi kao munja kad pogodi osamljeno drvo u pustari. Htjela je barem vidjeti onoga tko je to ucinio. Ali nije bilo nikog. Kći grofice kojoj je pripadao sav krajolik kojeg je mogla obuhvatiti pogledom s tog balkona, ona koja je tako okrutno dala bičevati sluškinju koja je razbila običnu čašu, nije mogla pogledati u oči krivca ove strahote. Zarobljena provalijom s jedne strane i prizorom uzasa s druge, nakupljala je vlagu iz zraka u kosu i bijes u dusu. Misli su joj blanjale prizor koji ju je cekao u sobi i na koji se nije htjela vracati. Bila je zarobljena, s jedne strane provalijom, a s druge majčinom glavom u sobi, koja se možda još uvijek klatila i kupila prašinu kosom. Plašila ju je i ljutila tišina. Plašila i ljutila ju je osamljenost. Plašila ju je i ljutila njena nemoć da si ikako pomogne I onda su je te stvari prestale plašiti i počele samo ljutiti. Negdje duboko u njoj počeo je klokotati bijes, kondenzirati se po stjenkama tjemena. Počela je mrziti tijelo majke u sobi, sebe što se toliko bojala, Mjesec koji ju je samo tužno gledao umjesto da pomogne, da pošalje svoje vasale u koje je cijeli život vjerovala i kojima je prinosila žrtve svaki put kad bi On postao okrugao. Stajala je apsolutno bespomoćno na balkonu. Nije se mogla ni okrenuti prema vratima. Tišina. Gledala je provaliju koja je počinjala djelovati sve privlačnije i privlačnije. A dolje, na obali jezera, s podnožja planine, zrakom je počeo tutnjati Zov. Dotaknuo ju je za pola polovice sekunde. Ozvjerila je za još manje. Zvijer je eksplodirala iz nje. Bila je tako blizu njenoj površini, samo ju je najtanja opna ljudskosti dijelila od svijetlosti Mjeseca. A za pucanje te opne je bio dovoljan i najmanji zvuk. Ovladala je cijelim tijelom, um joj se pročisti do visokog zvona gorskog kristala. Postala je svoja do zadnjih granica tog pojma. Sve što je dosad naučila odbacila je kao zmija kožu. Ostao je samo sklop instinkata, potreba. A Zov je odjeknuo, ovoga puta mnogo dalje. ... „Pedeset zima.“ ... Polako, stavljajući šapu pred šapu, ušla je u sobu. Svijeća je lagano obasjavala bogat tepih, a na njemu je ležalo tijelo neke njoj davno poznate osobe. I tijelo joj je zasmetalo. Zamahnula je šapom u širokom luku, probavajući nove zglobove i, zaželjevši vidjeti koliko može, raspalila po lešu. Ovaj, napravivši čudan okret u zraku, zabio se u zid muklim zvukom, smješno razbacavši ruke. Zvijer je ostala relativno zadovoljna. Kasnije je otkrila da će uvijek moći dati više od sebe, ali da će rijetko naći nekog za koga će to morati učiniti. Mali prostor ju je davio. Izletjela je u Noć. ... „Pedeset zima“ ... Gledala je u dva oka. Dvije crvene točke iz njene sobe su se pomilile iz sjećanja. Jaka pleća premještala su težinu s jedne strane na drugu. Sličica glatkog reza na batrljku vrata nečije glave je proletjela pred njenim očima. Od početka njene potrage za Onim Koji je Zvao Mjesec je bio pun šesto puta. I nije ga ona našla nego je on našao nju. Prignula se, izvila leđa. Nije ni pred kim spustila niti jedan od tri repa. Dosad. Pažljivo ga je zaobišla, pračena pogledom, i zabila njušku u dlakavi, crni bok. Oslušnula udaranje srca koje se nalazilo negdje duboko unutra, iza masivnih rebara, udahnula nepoznat ali tako blizak miris, i mačkastim se pokretom protrla uz dlaku poznatog neznanca koji je spustio glavu i, oblivši je vručim dahom, liznuo je od njuške sve do vrata.  Sluša se: uf, svašta se preslušalo od početka pisanja ovoga. Želi se: bas nista. Osjeća se: ma nedostajat će mi kučka mala. Baš mi je prirasla srcu. *Luda...
*Danas sam vila. Hebite se, vila sam! *Zavlačim se u nozdrve spavajućih konja, mrsim brkove hrkajučih gonića. Plešem s krjesnicama, sviram na vlatima trave pjesmu galeba, povlačim nimfe za zelene kose, danas mi nema ravne, danas sam ispunjena do vrhova koji su tako visoko da ih i nebesa podižući oči gledaju. *Plešem s vražičcima, oni mi podižu suknju od paučine, a ja se smijem jer mi je čestitost ispod deke ostala. Štipaju me, razvlaće obraze u osmjeh, palucaju svojim crnim jezicima i pokazuju mi roge. Smijem se, a oni se još gore glupiraju. Plešemo, oni mene drže oko struka, a ja obgrlila njihova grimizna ramena. Kolo oko krijesa danas moja je struka, zanat i potreba. *Koža mi bridi, tisuću dodira struji po njoj, pa se pozlatili i sad svjetlucam u mraku. Ja i vatra danas smo iste boje, imate mi samo zavidjeti večeras! Dva plamićka meni iza ramena, nose me kako krila ne bi umjela. Sletim na gvozdena ramena vitezova, pa im vidam rane. Nova koža se rasteže poput jedra preko rane. To moj dodir... *Danas mi prišla Himera s leđa i Lavlja joj glava u jednom mi potezu polizala leđa, vrat i zatiljak. Sklupčala se pod mojim nogama i mirno zaspala. Samo Zmija ostala zirkati, prava Himera nikad ne zaspe do kraja. A ja legla pored, obgrlila jednu njenu lavlju šapu, i zamislila se kao vila, pa sam sada vila. Plazim jezik onome koji ne vjeruje. *Vjerujete li mi ? *Vruće je, strašno je vruće večeras. Ako mi se ne prolije malo kiše na usijano čelo, moći ćete kovati iz njega što god poželite! Potkove ili oklope. Vrpce vručine obmotavaju me i stežu, pa se drzim ravno kao šiba. Treba tako, znojim se u plesu, a noge lete brže od misli, kao lastavice pred kišu, kad su največe sparine. Mogla bih i komarca stopalom u letu uloviti, pa poškakljati ga. *A oko mene lete iskre sa krijesa što je podivljao. Diže on plave, dimne ruke do oblaka, skida zvjezde i stavlja ih meni u kosu. Igra i on, zadjenuo si cjepanicu među zube, kicoš, pokušava me pratiti, ne ide. Vrtimo se ja i moji bjesovi brže u krug nego što on pojede dva klasa žita! Meni tabani kao žeravice, pa ih lickaju talasi purpura noćne vatre. *Prestižemo i zvjezde padalice. One stižu na svojim bijelim kočijama, i trpaju se u naše redove, mažu blatom bijele nožne prste, trgaju biserne nizove. Bjesovi im trgaju vrhove rožića i daju im, slatkiše, poslastice. Igraju i zvjezde s nama, bijelim ručicama prelaze preko znojnih leđa bjesovskih,  *A meni danas ni strijela ne može ništa, mene danas moj smiraj brani! Nosim ga na bijeloj potkošulji, i udišem njegove niti, makar to više nije smiraj sam, nego njegovo sjećanje. Pa makar igrala i do smrti, ja sam danas mirna kao vlat prosa na mjesečini. Želi se: ... Osjeća se: ne mogu ja to riječima tako... *Uza sve prijanjaju moje usne
Jesam li te uopće dosad srela? Ili si, prije nego sam se snašla, Nestao za oblacima? Ti – lice ponoćnoga mjeseca. *Proglašavam se mjesečevom mladenkom. Sorry ako je već netko bacio oko na mog hladnokrvnog Lucifera, ali sad za njega vrijedi atribut (ili epitet, kako vam kaže vaše mišljenje o meni) „Njen“. Dakle, nije vaš, ni njihov. –Ona- sam ja. Ja sam Ta. Heh... *Mjesec, junak iz starih priča Pjesnicima nije bogzna kakva meta Ocrtan i otrcan do kiča Sve manje pije i luta, pa smeta Na stanici autobusa, na kojoj mi se odvija pola života, vidjeh na sjajnom, sivom, predvečernjem nebu malenu prvu zvjezdicu. Ko sjajček u oku curička što se hvata za djedovu ruku i smije se njegovom staračkom znoju na placu u Samoboru. A pogledam malo bolje, i nije to baš neka zvjezdica. Ključanica. A s druge strane tih vrata se neko veliko čupavo Svjetlo tare uz njih, pa mu par dlaka proviri kroz klučanicu, i škaklja me po rožnicama. Taman sam htjela prisloniti oko uz nju, staviti ruke na daske vecernjeg neba, pa da vidim kako Svjetlost izgleda cijela... *Ne bih ja samo komadić, ja bih jedan susret en face ...kad me ponese odjednom orkan (Katrina se skrila od srama), digne me kao neki jadan jesenji listić (a nisam, stvarno nisam, da jesam žilice bi mi bile riđe, ne plavičaste) i odnese daleko od moje špijunke (damn it). I nosa me još uvijek naokolo. Nisam jedina suputnica... *Ima nas još Kome srce ne vrijedi ni groš. Kad sletim, javim. Sluša se: Jebač majke *(kao čelik, Kao TITAN) Želi se: poručiti svima koji su se našli zakinutima prošlim postom: Savršenstvo priroda još nije stvorila. A jedina stvar koja je fleksibilnija od kredita u Zagrebačkoj banci ja Žensko srčeko.  Osjeća se: Paučina umora sklapa oči, ali duh se ne da. *Javni proglas
I bila sam vrijedna. Izracunala sam opis savršenog muškarca za mene. Oćete čut? Ok.. *Prva i najvažnija stavka Nije literarno nadaren ni koliko je crnog pod noktom. Ne zna tri rečenice sklepati u smislen tekst. Preferira telefonski razgovor, a ne SMS. Čak i božićne čestitke kupuje s gotovim tekstom. Nema te šanse da dobijem neki ljubavni izljev na papiru od njega. Crtanje može, pisanje nikako. Ali ipak da „kuži“, pa i da čita mi ne bi smetalo. Eventualno može posvetiti neku več gotovu UGLAZBLJENU pjesmu meni jedinoj. Ali samo ako se ona uklapa u okvir druge stavke. *Druga stavka Osjećaje je iz njega moguće izvuči samo pod prijetnjom duge i bolne smrti. Jako bolne i jako duge. Da ima to nešto romantično upereno u mene, ali duboko skriveno pod slojevima narcisoidnosti, nonšalantnosti, neke vrste hladnoće. Da se uvijek moram pitati da li me on stvarno voli, i negdje u koštanoj srži biti sigurna da da, ali ipak samo u koštanoj srži. Da me nikad ne pogleda s tulavim pogledom zacopanog teleta. Možda sa toplim letimičnim pogledom. Da zna da volim romantiku samo kad je iznimka od općeg zadvoljavajučeg stanja. I da me zamara stalno naklapanje o osjećajima. Oću bar jednom da ja budem ta koja je osjećajnija od đubreta s kojim je. *Treća stavka Da ga ne vrijeđa što ga zovem đubretom. Jer zna da ja tako ne mislim. U stvari, mora biti hebeni telepat da uopće skuži o čem ja pričam. Jer ja ne zvučim previše smisleno, šta je je. Ali to je bitno da nije uvredljiv. Da možemo ići ulicom i da mu ja kažem da je jedan muški svinj, on meni skinuti sve svece i da produžimo dalje zagrljeni. Jer riječi su zrak, pa makar bile i napisane, a ja sam vise za one poglede, dijela... Opći dojam, da se tako izrazim. *Četvrta stavka Da mi je lagano dominantan. Da ima onaj suptilno nadmoćni stav, i da me zna podredit mentalno (a i fizički). Jer se ja mogu složiti, ali samo riječima. Ako se stvarno složim s nečim to je stvarno dostiženje. *Peta stavka Bečka škola. Da je kulturan, da otvara vrata, pomaže navuči sako i pušta ispred sebe. Hebeš emancipaciju. Da se vidi dobar kućni odgoj. Ja to stvarno poštujem. Pod ovu stavku mislim da bi se dalo svrstati da želim da mi momak bude čist. Da si je dobar sa spužvom i sapunom. Miris je pola čovjeka. Osjeti se da li je znoj od prije pola sata ili od prije dva dana. *Podparagraf Mogao bi svladati onaj pogled „Sve će biti u redu.“ Eto, to je to. *Je l' ja puno tražim? Hm, čini se da da. Ima nas dosta u redu za mačo tipovima... I onda se netko pita kad vidi Tvrdog, što sam ja našla u tom kvrgavom, malenom, glavatom stvorenju, nikad zadovoljnom zivotom, koje stalno nešto prigovara, jezikom punim otrova, najprljavije mašte, prizemnim forama... Kad osjetim kako mu se snaga preljeva pod kožom, proklet bio... Čovjek je zadovoljio svih 5 stavki, i to bolje nego sto sam ja uspjela to opisati. Nije Tvrdi nezamjeniv. Samo nisam još našla nekoga tko bi to napravio. Tko će još pljuvati pola sata neku ženu koju je vidio na zebri, a onda s poluzatvorenim očima opet interpretirati stoput odslušanu „Regrutsku“? Nije to ljubav bila, ljubav se ne može zataškati, zatrpati pod mentalni sag, samo tako.. Bila je to dobra, stara bolesna opsesija nedostižnim. Koja se ne isplati, pa sam je eliminirala. Prijateljstvo s tim čovjekom nosim kao kolajnu časti. Ja sam najponosnije biće na svijetu, a sve zato što imam prave, u svakom smislu te riječi, prijatelje koji će mi reči da nemam na šta biti ponosna. Nazvat me kujo. Drže me na tlu, da se ne zanosim. *Daša, opet ti o Tvrdom, dozlopizdila si vec bogu i narodu... Sorry, evo, ovo je bio zadnji put. Sluša se: Bezdan – Balašević, skidam kapu geniju (trenutno Ćaletovu pesmu, jooooj) Želi se: ne znam. Ima netko neki prijedlog? Osjeća se: fale mi PAKT-ovci. To je pravi naziv Veličanstvenih. Jednostavno smo odlučli nazvati organizaciju PAKT. A onda smo izmislili i skračenicu, Ponosni Ako Konstantno Teroriziramo. Čak smo trebali napraviti i majice. Ali nema se para. Ako se i nađe, zapijemo. *Ovo će biti duga noć.
Izvlačim razloge da ostanem budna. U krevetu me čeka praznina. Noči su kao prijateljice noci, stoje na ulici Večeri i zamamnim oblinama privlače prolaznike, samo je pitanje kakvu Noč izabrati. *Eno Noči sa osmjehom na zamamnim usnama, dize nogu na rampu i popravlja čarapu na oblom koljenu. Popravlja bogate lokne i gleda pravo u oči. Ona je svjeza i učena u isto vrijeme. Ta Noč otkriva sve čulne vidike na mekim posteljama i mirise na daleke zemlje i dom. Uvjerit će vas da vas voli, a nakon nje, nećete dodirivti zemlju jos tjednima. Nezaboravnog je okusa borovnica i bazge. Sve vase zelje se ostvaruju i neizgovorene. *A evo misteriozne Noči. Smahuje crnu kosu s ociju, oblizuje karmin crvene usne. Spušta čipku crvenih trepavica da prigusi crni ugljen. Obradit će vas a da niste ni trepnuli okom, pokrast svaki osjecaj za sebe, pojacati ga milijun puta i vratiti ga vam intravenozno. Nadahnut ce vas tajanstvenoscu. Hocete probati otkriti njezine tajne? Nemojte se ni truditi. Samo cete opisivati granicne pojave njene slozenosti, i prozvat ce vas velikim pjesnikom, makar ste samo zagrebli po povrsini Noči nadahnuća. *Noč odmora, punašna damica sa malo zahtjeva. Ne poznaje izazovno rublje i složene frizure. Noč prirodnosti, ulit će vam utjehu u kosti, bili vi umoran putnik ili ste samo dosli navratiti radi razonode. Tiho drustvo, nenametljiva. Neće vam dati da vam spuzne lagani osmjeh s lica, i naići na vas valovima, nježno. Djeluje jednostavno, ali je najiskusnija od svih, i poznaje najvise prljavštine sto se po danu skupi. Jer ona je ta koja ljušti tu prljavštinu, skida je laganim dodirima. *Mnogima miljenica, Noč Samoće. Azijatkinja, tanka. Za nju bi se trebalo pripremati mjesecima, ali od svih, ona jedina dolazi nepozvana. Ispit ce vam i posljednju kap energije, ispuniti vas do vrha, tako da tek kad ode osjetite so je stvarna samoca. Iskace na svom kutu ulice, jedina s pokrivenim licem. Ona za svakog nađe posebno. Za nekog samoća, za nekog mrznja, za nekog tišina. I, kakva sam u ulozi madame? Kad jednom dođete u ovaj čumez od lokala (najdraži čumez doduše), odu skrupuli, odu uvjerenja, ode moral. Tako da, nemojte se libiti, odaberite si najprivlacniju. A ocete da vam odam tajnu? One ce odabrati vas. Sluša se: RHCP – Stadium Arcadium (ak mi netko objasni sto to znaci, svaka mu cast) Želi se: pa valjda spavat, ali danas nista od toga, imam specijalan zadatak Osjeća se: nista specijalno *Tvrđava koja se ne predaje – Jure K.
Tvrđava koja se ne predaje. Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. Ne predaju se munje u brzom letu. Ne predaju se živi sa draguljima očiju. Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. Same se daju i same otimaju. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. *Hej, malo topline. Digni nos, a ja cu pomoci dignuti i glavu. Samo iskra u ocima. Imam povecalo, pa cemo paliti riđe mrave i grančice na putu. Samo jedan doticaj kista po platnu, ja cu uokvirit, i jos prodat to najvecem znalcu kao remekdijelo. Treba samo malo truda. I to ne mog. Ja se ne moram truditi biti ja. Osmjeh je tezi od crne rupe. Znam. ponekad se treba spustit u one najprljavije rudnike pred zatvaranjem, s rusevnim kladama koje glume da podupiru prijeteće stijenje da se ne sruši. Tamo su pravi ljudi. Lagano ludi. Ali svjesni. *Svijest, tražim svijest! Sluša se: Idoli – Nebeska tema, Malena, Odbrana Želi se: da ovo ne bude samo moja himna Osjeća se: pa, u svakom slučaju bolje nego jučer. Nije loše, uopšte nije loše. |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
