*Danas sam dala otkaz kao Daša.
To mi je radno mijesto, iskreno rečeno, dopizdilo.
Samo nešto neartikulirano nagomilano posvuda, nekako da počistim.
Stavljam svoje ružičaste naočale.
Prenosim se negdje drugdje,
Aktiviram svoje kazačke gene (a to što sam u stvari Ukrajinka na tri četvrtine, to sigurno niste znali?)
I zbogom betonu!
Ako ova zmija ne skine kožu u roku od dan vremena, izgubit će razum od svraba!
Joooj!!!
*napomena: sve što dalje slijedi je imaginarno, dakle, nisam pukla, niti sam se preselila
EH-MA!!!
Majka lije suza kao kišna godina, stoji kod vrata, maše bijelom maramicom.
Plači, majko, kćer ti se neće vratiti!
Crni pastuh se propinje, ali nema veze, ja sam danas jogunastija i od tri takva.
Ja ga lagano po čelu šačicom, a on se ruši na pod.
Što se rušiš, jadna li ti baba?!
Na noge lagane!
On na noge, ja na njega, mi u stepu!
Spaljena suncem trava mu pršti pod kopitima, spaljena suncem koža se hladi na vjetru, po meni prska pjena iz konjske gubice.
Stepa kao krušna peč, prži sunce, prži zemlja, valovit zrak, a na njegovim talasima slike jezera lelujaju.
Trava do pasa, žuta kao kosa Andrejuškina, seoskog lude, pa kako on zatakne mak za traku šešira, mangupski visečeg skoro o uhu, tako i stepa prošarana crvenilom.
Haramo ko kuga, ja i konj moj. Makovi kao kaplje krvi frcaju, odnešeni što od našeg trka, što od struje zraka koju pokrecemo.
A zalazak sunca se bliži, kao smrt dana.
Zatvorim oči, a zelena preslika sutona ostaje.
A konj juri dalje, ja ga ne suzdržavam, uzde smo ostavili u štali.
Mislite da sam sama?
Četiri kopita naša, pa šestnaest, pa šesdeset i četiri, pa već nas ima dvije stotine pedeset i šest!
Iz gradova, iz sela bježimo. Bježimo prema krijesovima, prema prostoru, otvorenome.
A što otvorenije od stepe?
Nema uzvisina iza koje se može pravda sakriti, samo krivina kugle zemaljske. A i ta poklopljena nebeskom kapom, samo rupe zvijezda da svijetlost može izaći, kao para iz ekspres-lonca.
Trideset tri krijesa, zvijer ne prekoči, ptica ne preleti.
Iz svijetlosti u tamu pogledam preko ramena, a tamo točke svijetlosti, dva po dva, lete, kruže.
Vučje oči.
„Marš!!!“
Ja lupim nogom o tlo, viknem, oni kidnu.
Danas nema sa mnom pregovora.
Skupili se Kazaci i ja, pa pri svijetlosti krijesa pišemo pismo turskom osmanu.
U stvari, ja, kao jedina pismena, pišem, a oni diktiraju.
Da mu je majku šakal jahao.
Da mu je sestra sa katolikom spavala, pa dijete kune njega na latinskom.
Da mu je najbolji prijatelj u našim redovima, i da je on taj koji najmasnije fore vadi iz rukava.
Pišem i suzama smijalicama mrljam tintu, neravan rukopis. A debelom Kazaku se trbušina trese, briše masne prste o bradu, frče brčine.
Muškarci se smiju kao da laju, drže se za trbuhe.
Napisano pismo se nespretno savilo u kuvertu. Netko je doveo turskog konja, bijelog Arapina, stavio pismo u bisage, i zafitiljio žeravicu u bijelu butinu. Konj zavristao, svijeze zigosan, digao rep i poletio prema rodnim štalama.
„Tako ti i gazda jurio, kad so mu oko iskopali!“
Još val smijeha, prožimlje zrak kao crvena nit moju maramu. Smrad znojnih tijela i prljavog metala. Smeta, očito, samo mojem nosu.
Podhvatile me ruke pune žuljeva pod pazuhe, oko ramena, ja visoka pa ipak mi stopala dva palca iznad tla. Škaklja suha trava suhe tabane.
Kolo jednostavno, dva koraka ljevo, pet desno, ljuljaju mi se noge u ritmu, bljeskaju oči mojih debelih drugova, bljeskaju njihove sablje, otkidaju glavice nezgaženih makova.
Na licima im osmjesi, ožiljci i brade, a meni ni sama ne znam sto, ja sam među svojima, pa ne stignem razmišljati.
Počnu preskakati krijes moji pobratimi.
Mlađi preskoče, a tko stariji, taj doskoči u samo srce vatre svojim kožnim čizmama, pa se digne oblak iskra, zablistaju u dugim kosama i bradama, ostave male crne tragove, a muškarac već izašao iz vatre.
Svi su preskočili, a mene prebacili kao mačića. Tamo u zraku, među vatre i noći, život sam vidjela.
...
Hm, ode sanjarija.
Damn.
Sluša se: Svašta pomalo, uglavnom Rundeka...
Želi se:da mi crkne do kraja vražji modem, da dođu krvavi tekomovci i daju mi jebeni maksadeesel!
Osjeća se: tupost vlastita, domesticus
*Moram se ispričati što ću izostati iz komentiranja, ne bi vjerovali, ali grom je pogodio telefonski stup, i uglavnom, sad sam ogranicena na tako smjesno sporu vezu da ne mogu poslati ni mejl, a kamoli komentirati. naći ću strpljenja samo za postova, da ih ne moram spremat na komp.
Post je objavljen 29.05.2007. u 20:50 sati.