*Iz prozora krčmice čudne situacije se promatraju mojim očima.
Moje oči ionako nisu više onakvi gurmani kakvi su nekada bili, pa ne odvračaju noseve kad im se gurne neki komad sumnjive umjetničke vrjednosti pod njih. A situacije se kao šiparice vrte pred mojim konkavnim ogledalima, hvala bogu, jeftinih šiparica vrsta nikad ne izumire. Nije da blatim neke svoje kolegice... Mulj se ne treba dodatno blatiti.
Ma šta situacije, nema mjesta krinkama, nevolje su to.
Mada, te trice me ne iznenađuju. To je samo prepast od prvih puteva.
Prva izdaja, prve nesrece, prvi... ma sve.
To valjda dolazi s godinama.
Ovako zelenim kao što su moje.
Nevolje navalile na zelenka, a on nabaci onaj kez i pravi se da mu nije nista.
Jer iako je voda mutna, štuke svejedno nanjuše kapi krvce sto se sljevaju niz mlada srca.
Al ga dramatiziram...
Mirisi proljetne truleži, posvuda su.
Sve cvate, pa vene, pa trune.
Keljava tempera kasnog proljeća. Debeli premazi posvuda, nemam više snage odvraćati nos. Kao ni moje oči.
Samo pokušavam pretvorit temperu u vodene boje, razvodnjujući je pivom, ali ispada neki šugavi gvaš.
Pa dramatiziram, uzimam si to za pravo.
Nisam svoja ovih dana, razapeta ko burazer Isus preko Panonske doline, Ural mi prekrio ono što ja smatram dobrim vidikom. Kukci umislili da sam vjetrobran, zabijaju se u mene, i bila bi to jedna grandiozna saobračajna nesreća da ja JESAM nekim slučajem vjetrobran.
Hm, bila bih vjetrobran nekog teretnog vozila, furali bi me po svijetu i vidjela bih neke daleke zore za trunku trunke trunke milisekunde od onog koji bi vrtio volan. Skupljala bih neke egzotičnije kukce nego ovdašnji komarci i vinske mušice. Al nikad od mene vjetrobrana, stvarno se trudim da ne budem prozirna... pa mi ponekad uspijeva.
Da sam vjetrobran, odabrala bih si nekog zgodnog, bradatog kamionđiju i onda bih mu pričala dogodovštine ribe lista i Hejlijevog kometa. Smišljala bih imena njegovom istetoviranom haremu. Zabavljali bi se...
Kad već ne mogu biti vjetrobran, mislim da bih trebala potražiti neki tečaj za kamiondžije. I početi još ozbiljnije raditi na svom debljanju. Tko je vidio kosturka od kamiondžije.
Joooj, bila bih kao ona vozačica kamiona u filnu „Čudnovate zgode Pee Wee-ja Hermana“. Mislim da se tako zove, znam za sigurno da je dotični Pivi bio u naslovu. Burtonov film, solidan...
Što ti je pospan mozak i isključena kreativnost...
Pričica?
U tamnom, tamnom gradu,
U tamnoj, tamnoj ulici,
U tamnoj, tamnoj kući,
Niz tamne, tamne stepenice,
U tamnom, tamnom podrumu,
U tamnom, tamnom lijesu...
Živio je veseli kosturko
Zvani Daša, koji je stvarno volio
Igrati čardaš.
On pleše, a koštice lupaju ritam.
Uglavnom, jedan veseli kosturko...
Hej, pa neću vas plašiti pred spavanje!
Sluša se: sound of silence
Želi se: nešto slatko, možda komad čokoladne torte
Osjeća se: pospanost. I opće oduševljenje sa „Tri posleratna druga“. To mi je sad slijedeća investicija
*2:18 am
Post je objavljen 26.05.2007. u 02:18 sati.