Pregled posta

*pognimo glave...

*Sjednite, djeco, danas cu vam isprićati priču da vam je lakše zaspati, nesto za uljepšavanje snova. Prigušit ćemo svijeće, zaogrnuti prozore ovim trošnim zavjesama, i pokriti sve sjajne površine. Neka svjetlucaju samo čaše crnog vina i čikovi u mraku. Ja ću ipak Velebitsko... Ne volim cisto vino... U stvari, odite do šanka i uzmite si svatko što želi. Ionako imate pravo na jedno piće dnevno, pa zašto da vam uskračujem izbor? Pa nisam demokrat... Namjestite se udobnije, ovo je podulje...

*Zvijer – kraj

U ušima joj tanko odzvanjao kontrast dubokom zvuku. I tutnjao puls o bubnjiće.
Pokušavala se probiti natrag do sebe iz svojih žilica i živčanih završetaka. Iskobeljati se iz vlastite ukočenosti. Ušila se u okolinu, okolina je dobila njeno tkivo. Bila je previše zemljana, kamena, glinena...
Napnula se i trgla.
Obliznula.
Zarežala.
Okrenula se.
I zamrla.
Dva crvena oka su je gledala kroz izmaglicu bijesa. Crvena koprena nadmoćnosti.

I cijela njena veličina se svela na jednu točku. Sjećanja se zgusnula u jedan trenutak. I Sjetila se. Trebao joj je jedan dah za cijelu priču.

*Češalj je prošao zadnji put kroz kosu i odložila ga je pored ogledala.
Sakrila je svoje bijele obline pod platno. Tkali su ga prsti slijepih redovnica.
Bogate zavjese i traka srebrne svjetlosti preko saga, kreveta i zida. Tanak ples rjetke prašine.
Polusan.
Dvije crvene točke u kutu sobe.
Doticaj topline po blijedim stopalima.
Drhtaj trepavica i pokrivač sna.

Kao da ju je sama Snaga gledala.
Strujila je neznancu kroz žile, mišići m
u se prelijevali pod kožom, kroz kosti, kao živa.
Život je kolao u njemu. Život mnogih kojima ga je oduzeo. Imao je nešto gromovito u sebi. I dovoljno snage da to obuzda. Bio je sama snaga i samokontrola. I poznavao ju je.
Gledao ju je očima koji je nisu odražavali.

*Daleki vrisak sto se bezbroj puta odbio od kamenih zidova i i uvukao joj se u dušu jekom.
Ples plamena svijeće po zidovima hodnika i tihi, vlažan zvuk njenog trka po hladnom kamenu.
A vrisak se duljio i duljio i razvlačio njene živce.
Majčino zapomaganje i kratak jauk.
Prasak vrata, i njen vrisak na dodir majčine glave po gležnju. Pogled bjeloočnica. Prosjede kose na hladnom mramoru.

Sitni mišić je titrao na crnom boku. Glatkom, skoro zrcalnom. Crna dlaka se ljeskala na mjesecini kao...

*... Jezero. Odražavalo je srebrno svjetlo. Mjesec podizao vodene pokrove i otkrivao srebrna blaga. Povrsinu mu dirala samo jezerska skrivena celjad, o kojima se nije govorilo nego šaputalo.
I nista više. Tišina.
Vjetar se igrao sa tamnom zavjesom boje burgundca kad je utrčala u sobu. Ulazio je kroz otvorena vrata na prostran balkon. Bacila se prema njima i izletjela na mjesecinu. Upila prstima kamen ograde, tako snazno da su joj vrhovi prstiju problijedjeli.
Ali vani nikoga nije bilo.
Zakasnila je, i samo ju je prizor jezera docekao. I tisina. Lice Mjeseca, puno suosjecanja, gledalo je na djevojku koja je jecala, od straha, užasnutosti i nemoći koji su je proželi kao munja kad pogodi osamljeno drvo u pustari.
Htjela je barem vidjeti onoga tko je to ucinio. Ali nije bilo nikog.
Kći grofice kojoj je pripadao sav krajolik kojeg je mogla obuhvatiti pogledom s tog balkona, ona koja je tako okrutno dala bičevati sluškinju koja je razbila običnu čašu, nije mogla pogledati u oči krivca ove strahote. Zarobljena provalijom s jedne strane i prizorom uzasa s druge, nakupljala je vlagu iz zraka u kosu i bijes u dusu. Misli su joj blanjale prizor koji ju je cekao u sobi i na koji se nije htjela vracati. Bila je zarobljena, s jedne strane provalijom, a s druge majčinom glavom u sobi, koja se možda još uvijek klatila i kupila prašinu kosom. Plašila ju je i ljutila tišina. Plašila i ljutila ju je osamljenost. Plašila ju je i ljutila njena nemoć da si ikako pomogne
I onda su je te stvari prestale plašiti i počele samo ljutiti. Negdje duboko u njoj počeo je klokotati bijes, kondenzirati se po stjenkama tjemena. Počela je mrziti tijelo majke u sobi, sebe što se toliko bojala, Mjesec koji ju je samo tužno gledao umjesto da pomogne, da pošalje svoje vasale u koje je cijeli život vjerovala i kojima je prinosila žrtve svaki put kad bi On postao okrugao.
Stajala je apsolutno bespomoćno na balkonu. Nije se mogla ni okrenuti prema vratima.
Tišina.
Gledala je provaliju koja je počinjala djelovati sve privlačnije i privlačnije.
A dolje, na obali jezera, s podnožja planine, zrakom je počeo tutnjati Zov.
Dotaknuo ju je za pola polovice sekunde.
Ozvjerila je za još manje.
Zvijer je eksplodirala iz nje.
Bila je tako blizu njenoj površini, samo ju je najtanja opna ljudskosti dijelila od svijetlosti Mjeseca. A za pucanje te opne je bio dovoljan i najmanji zvuk.
Ovladala je cijelim tijelom, um joj se pročisti do visokog zvona gorskog kristala. Postala je svoja do zadnjih granica tog pojma. Sve što je dosad naučila odbacila je kao zmija kožu. Ostao je samo sklop instinkata, potreba.
A Zov je odjeknuo, ovoga puta mnogo dalje.
... „Pedeset zima.“ ...
Polako, stavljajući šapu pred šapu, ušla je u sobu. Svijeća je lagano obasjavala bogat tepih, a na njemu je ležalo tijelo neke njoj davno poznate osobe. I tijelo joj je zasmetalo. Zamahnula je šapom u širokom luku, probavajući nove zglobove i, zaželjevši vidjeti koliko može, raspalila po lešu.
Ovaj, napravivši čudan okret u zraku, zabio se u zid muklim zvukom, smješno razbacavši ruke.
Zvijer je ostala relativno zadovoljna. Kasnije je otkrila da će uvijek moći dati više od sebe, ali da će rijetko naći nekog za koga će to morati učiniti.
Mali prostor ju je davio. Izletjela je u Noć.
... „Pedeset zima“ ...

Gledala je u dva oka. Dvije crvene točke iz njene sobe su se pomilile iz sjećanja.
Jaka pleća premještala su težinu s jedne strane na drugu. Sličica glatkog reza na batrljku vrata nečije glave je proletjela pred njenim očima.
Od početka njene potrage za Onim Koji je Zvao Mjesec je bio pun šesto puta.
I nije ga ona našla nego je on našao nju.
Prignula se, izvila leđa.
Nije ni pred kim spustila niti jedan od tri repa. Dosad.
Pažljivo ga je zaobišla, pračena pogledom, i zabila njušku u dlakavi, crni bok. Oslušnula udaranje srca koje se nalazilo negdje duboko unutra, iza masivnih rebara, udahnula nepoznat ali tako blizak miris, i mačkastim se pokretom protrla uz dlaku poznatog neznanca koji je spustio glavu i, oblivši je vručim dahom, liznuo je od njuške sve do vrata.



Sluša se: uf, svašta se preslušalo od početka pisanja ovoga.
Želi se: bas nista.
Osjeća se: ma nedostajat će mi kučka mala. Baš mi je prirasla srcu.


Post je objavljen 18.05.2007. u 20:20 sati.