Reski miris stare smrti u nosnicama skinuo je zadnje niti sna.
Otvorila je oči, jedva razljepivši kapke lijevog oka u koje se slila konjska krv i stvrdnula se.
Pogledala je na ruku. Još uvijek je bila ljudska.
A vani se lagana mjesečeva maglica dizala sa rijeke i zavlačila pod kamenje, u šikaru, u šumu. Hladne plave zvjezde su se ogledale na crnoj površini rijeke, a njihovi odrazi su gledali na njih, svjetlucajući na valovima.
Sjetila se Zova. Još je imala tri dana.
Pričekavši da neki osamljen oblak srebrne krune naiđe na Mjesec iskobeljala se iz konjske utrobe. Bila je sva pokrivena skorenom, crnom krvlju i kosa joj se bolno zaljepila za leđa. Ruke do lakta nisu imale ni djelića koze koji bi se vidio, samo crne rukavice od krvi ljudi i konja. Usne su joj se jedva razdvojile, zaljepljene jedna za drugu, osjecala je krv na cijelom licu, a odraz u rijeci je to potvrdio. Ušla je u ledenu vodu po kojoj se odmah raširila mrlja prljavštine koju je istom odnosila struja.
Uskoro je Zvijer cinila drastican kontrast s crnom, nočnom rijekom. Opet je bila bijela.
A Mjesec nije odolio pogledu na djevojku crne kose i krvavih usana. Razotkrivši se, izašavši iza oblaka, obljubio ju je svojom svjetlošću, ali je njena koža od njegovih poljubaca pocrnila, ogrubjela. Lijepo lice postalo je njuškom punom zubi koji su prekinuli toliko niti života da bi i najstrpljiviji prestali brojati. Linija dlake joj se spustila niz hrbat, razdvojila na križima i spojila na trbuhu, šireči se po cijelom tjelu, prikrivajuči njenu golotinju.
Uživala je! Plameno crvenim jezikom popravila je dugacke brkove, slizujuci zadnje tragove krvi. Vratila se. I da su ta usta bila sposobna na osmjeh, nasmijala bi se. Kako je samo prezirala svoj ljudski oblik, podsjetnik da ima nešto zajedničko sa tim jadnim stvorovima bez zaštite, punim straha i taštine!
Ali nije imala vremena.
Žmirnula je par puta da odagna bol u očnim jabučicama. Jedino je taj dio Promjene bolio, širenje koje se osjećalo, navala boja trgala je živac.
Sve se desilo dok je jednom zijevnula i protegnula se.
Kad je Mjesec vidio što je učinio svojim cjelovom, sakrio se od srama i nad obalu se spustila Tama. Ona je obgrlila svoje djevojče, a ono se opijalo Tminim bojama.
Otresavši se na obali, obuze je želja za šumom, provela je jedan dan previše na ovoj obali. Preskočila je konjsku lešinu, i zagrabila tamo gdje ju vodio najstariji miris crnogorice. A ona se nadvijala nad Zvijeri i ostalim stanovnicima te šume kao sudac i porota, odlučujući tko je osuđen na smrtnu kaznu a tko oslobođen robije ovog dana.
Stara šuma, mrka, upijala je sve zvukove u mahovinu, pokrivala događaje paučinom. Mrtva šuma.
A Zvijer je bila kod kuće. Sam pokret ju je uzbuđivao, svaki paketić mirisa koji bi se oslobodio svaki put kad bi zagrabila kanđama zemlju ju je opijao.
Dok je opijenost prošla, Orion se okrenuo za trideset mjera.
Prolazeći šumom pustila je da šuma prolazi kroz nju. Čula je kako ubrzano kuca srce nekog glodavca u rupi u tlu koje se prigibalo pod njenom težinom. Kako je pala iglica bora. I...
Nije mogla prepoznati taj miris. Nešto vlažno. Nešto... Ne, nije znala, nešto strano. A dosad nije bilo mirisa koji joj je bio stran.
Počela je nježnije stupati po iglicama i odbačenoj kori. Ići niz vjetar prema mirisu. Napinjati i ostala osjetila. Napetost joj je zavladala glavom. U šumi nije srela nepoznat miris već godinama. Nosnice su joj titrale.
Ispred sebe je čula kako vjetar slobodno prolazi kroz prostor, namirisala tragove sviježeg zraka, vidjela mjesecinu u krošnjama. Ispred je bila čistina. Približila se grmlju koje ju je okruživalo.
Mjesečina je padala na malu čistinu, zaraslu travom.
I na nečija ramena, glavu i ruke. Koje nisu bile sive samo zbog mjesečine. Vlažna, bezbojna koža nategnuta na košćatu glavu.
Stvor nepoznatog mirisa se skonio nad mladom košutom koja je teško disala. Izgledalo je kao da je zaspao, priljubivši lice uz krzno životinje. Prebacio je ruke preko njenih ramena. Kao ljudske, a opet, nešto nije bilo u redu s njima. Vidjela je (i otrgnula) stotine šaka. Što...
Prsti su imali članak više!
I ipak je prepoznala miris. Miris hladnog kamena u pečinama Gorja.
Zaobišla je grmlje.
Nije mogla dopustiti da taj stvor diše, da postoji, nešto je bilo zlokobno u njegovoj mirnoći.
Na svjetlosti Mjeseca je sada zasjala i njena dlaka i crne oči.
Savršeno tiha.
Iznenada je stvor dignuo glavu i sudario svoj pogled očiju s njenim.
Čelično plave. Ozbiljne i zle.
A niz usne mu se slijevala plamena krv košute. Kapala niz bradu. Na njene bokove.
Iz pregrižene arterije mu je štrcnulo par kapi na blijed obraz.
Koji se uvukao u kost, čelo se nagnulo unatrag, a očni lukovi izbočili. Zubi se više istakli na čeljusti koja se izbočila. Izgled blijedog čovjeka se promijenio u trenutku, i čovjekom se to sada nije moglo nazvati ni u snu. Samo su oči ostale iste.
Ispustio je krik koji je parao osjetljive uši Zvijeri. Zov sirene. Visok i dug.
Nisko vibriranje je zadrhtalo njene bokove i grkljan. Zvuk vulkana.
Skočili su jedno na drugoga kao da je bila bačena rukavica.
Zvijer je osjetila kako se Stvor pokušava domoči njenog vrata, kako traži mjesto za ugriz. Odbacila ga je trznuvši vratom. Bio je klizav, kao zmija, čak je i imao ljuske po trbuhu. Stvora nije obeshrabrio početni neuspjeh. Bacio se na nju ponovo. Kao da ga uopče nije dirala silina udarca o tlo. Zgrabio ju je za vrat i derao joj kožu s mesa na trbuhu, grizao za njušku. Bacila se na tlo, pritisnuvši ga uz zemlju i zagrizla mu lice. Zubi su prodrli duboko u lubanju. Ali krvi nije bilo. Grozna rana na lubanji se zavukla kožom, kao da je nije bilo. Za razliku od rana na Zvijeri.
Krvarila je po rebrima. Nije dugo osjetila takvu bol. Ne bi se mogla prisjetiti kad je zadnji put vidjela svoju krv.
Zaurlala je. Počela trgati kanđama i zubima prsa tog ljuskavog gada. ali bez učinka. Čim bi otrgnula komad mesa, novi bi se stvorio na istom mjestu. Činilo se da čim veči komad bi Zvijer odgrizla, tim bi brže rana zarasla.
Nije mogla to razumjeti.
Kanđe Stvora su trgale njena stegna. Sve je jače i jače krvarila. Nekako se ipak uspjela uspraviti.
Sivo stvorenje Gorja se odmaklo i pogledalo je. kao da je uživao u pogledu na krv koja je sljepljivala njenu dlaku.
Pobijesnila je. Nikad nije srela biće koje bi bilo jače od nje. Pred oči joj se stvorila crvena koprena bijesa, čistog kao gorski kristal. Pjena izbila na njušku. Uši se priljubile uz glavu, toliko da su joj se otkrile bjeloočnice. Zarikala je tolikom snagom da je lišće na okolnom drveću zadrhtalo.
Stvor je zaciktao. Kao da joj se smijao, kao da je već izgubila.
Bacla se na njega svom snagom svog bića, naglo, silovito. Uspjela ga je iznenaditi. Proletjeli su zajedno sve do obližnjeg drveća. Zabila ga je na debelo stablo, pripremivši se istrgnuti dušu iz te gnjusobe, ako ju je imao.
A Stvor se zakoprcao, zavrištao još više. U očima mu se pojavio bljesak straha.
Odmaknula se i vidjela vrh strgane grane koja mu je virila iz prsa. Nabila ga je kao moljca na nju. Sav trud da se skine s nje bio je uzaludan. Panično je počeo lamatati rukama.
Nije smio paničariti. Jednim trzajem vrata mu je otkinula glavu s ramena.
Glava se zakotrljala sve do tijela košute koja je umrla od straha.
Dugim udahom Zvijer je uvukla miris ostatka Stvora i naglim izdahom ga izbacila iz sebe
*znaci, ima jedno sportsko literarno natjecanje...
Poštovani Grof V. je odgovorio na moj izazov (ne znam koji mi je jarak bio) i sada se nadmečemo tko je bolje obradio temu moje Zvijeri.
Središte događanja je Kamovićev blog, na kojem mozete i glasovati za bolju pricu... Molim vas bez pristranosti! /i nastranosti :)/
Glasaj rajo!
*Smatram da ovako nešto blogosfera nije vidjela... :)
Sluša se: Jim Beam
Želi se: Jim Beam
Osjeća se: nisam sigurna. em me boli jarak za sve, em sam nabrijana malo na ovo sve, lagani mamurluk od juce, i opcenito bolje nego sto je bilo...
Post je objavljen 19.03.2007. u 00:00 sati.