03.02.2007.,
*Bolesna sam.
Ovaj put za ozbiljno, kupam se u vlastitim izlucevinama (na koje god da ste pomislili nasle su se na mom popisu tekucina). Ispit iz jezicnih vjezbi je bio javno sramocenje, puhala sam nosinu velicine zarulje od 75 Vata pred auditorijom od 150 ljudi, za sto me, iskreno i nije bas bilo briga, ali gledano ocima kolega, mislim da im se smucio zivot od zvukova koje moze proizvesti ovako, inace suptilna i graciozna, rascupana, pocrvenjela, sa najnazalnijim glasom na svijetu djevojcura. Ma tko ih sljivi, bitno da nemam temperaturu. Jos. Dobit cu je tocno na dan ispita iz staroslavenskog. Znam se predobro, vec sam sama sebi dosadna. Mozda od prezacepljenih sinusa dobijem amneziju i zaboravim tko sam i sto sam, pa me to razonodi.
I vidi se iz prelozenog da sam presla na dobro znanu, onim ljudima koji malo lutaju po blogovima, vrstu pripovjedanja. A to je kukanje. Zato, negiram svoju bolest; u sto ne vjerujem znaci da ne postoji i slicno.
*I tako sam ozdravila.

*Danas je dan kad sam si nametnula jos jedan moralni zadatak. Pod svaku (dobro, ne bas svaku) cijenu otici u Pariz (morbidno otrcano) na Pont des Ars i cetvrtkom poslusati sviraca kristala. Sad sam to vidjela na televiziji i odusevilo me. Tko kaze da iz nje ne izlazi nista dobro i da ona lose utjece na mlade? Makar je se opstupno odricem kao nepotrebnu uz novine (ne previe ekoloski, ali ajde) i komp, stroj za ubijanje vremena i umjetnickih poleta i prava.

*Zahvalna sam inace zloj sudbi na pogledu kroz moj prozor. Sjedim za kompom i iz te perspektive mi se pruza pogled na jedan jedini brijeg. Ne planine, ne neki sugavi brezuljak, ne na kuce(one se samo malo naziru), pojedina stabla, nista takvoga. Jedno lijepo, homogeno brdo. Koje se stalno mijenja.
Sad je smedjezuto, od zalazeceg sunca i trulog lisca na zemlji. Jedna jela jos zelena od proslog ljeta. Jedno drvo, zamisljam da je grab, je bijele kore (nije breza, toliko neobrazovana nisam, veliko, mocno, razgranato, bijelo stablo). Bok brda je jednolik, a na vhu su pojedina stabla, paucinaste krosnje im djele nebo na stotine djelića. Nebo je danas sivoljubicasto. Sunce se nikad ne vidi iz mojega prozora, ali se na brdu vide oblici oblaka, ovisi kako se micu preko sunca.
Ove godine mi je zagadjenje uskratilo tihu bjelinu moga brda. Kao sramezljiva mladenka koja se ustrtarila pred crkvom pa na kraju nije ni usla.
A na proljece mi brdo poludi. Smisao za slaganje boja mu zakaze, pa na crninu golih grana nacicka hrpu mladog zelenila, kao mali Cigan koji se kiti. U zapucak zatakne divlju tresnju s bijelim cvijecem pa sarmira nekoga. Mozda bas brdo na kojem je moja kuca.

*Upravo sam odala da zivim na brdu. Ta sam, Highlander! Ma u Samoboru svi zive u brdima, samo to na neke utjece na cudne nacine a na neke nikako. Nisam sigurna koja sam od tih dvije skupine... „Grad bez ljubavi, sumrak ideja, lose vibracije...“ Znam samo da mi je fašnik dopizdio i da su ukrasi ove godine vise nego klaustrofobicni, skoro sam dozivjela infarkt kad sam prvi put vidjela tu nakaradnu grdobinu.

*Eto, majka izvela svoju najdrazu fintu, dosla u moju sobu, upalila teve, makar zna da ga mrzim imati upaljenog, legla se na moj krevetz i gleda kako tipkam. Prezirem to. Ja je ne gledam kad radi... sto god da radi. Mrzim svoj nedostatak privatnosti. Jedini djelic nje koji imam je mala ruzicasta biljeznica u koju pisem ono sto imam za napisati i ovaj blog za koji ponekad posumnjam da je poznat Majci, ali mi se sve cini da bi se ona ponasala drukcije da zna za njega. To mi je nekako cudno, da stvarno zeli naci blog, nasla bi ga, ali nije. Sve mi se cini da je to zbog toga sto ne zna sto je blog u stvari. Kamo srece...

*Kamo sutra?

Fali mi R. i jos me tisti apsolutna nekvaliteta i mozaicnost ovoga posta. Ovo mi je drugi najgori post do sada. Smatram da je vazno da ga objavm jer cu tako imati uvid u vlastitu groznost i znati cijeniti postove koji su mi relativno dobro ispali.

*I jos nesto! Shvatila sam vasu igru, i nije mi bas nesto!

Slusa se: Sigur Ros
Zeli se: da mi se otcepi nos
Osjeca se: sivilo svakodnevnice.

19:12 - K ( 7 ) - * Drž/Nedaj