*Kamov, Janko Polić
04.02.2007.,
Zasto volim Kamova.
*Jer mi govori ne ono sto tebam, nego ono sto zelim cuti. Jer mi je pun nos pjesma u kojima je nadjen smisao zivota. Ne zavaravam se da ga znam, ali se ni ne zavaravam da ga znaju drugi. Nitko ne zna, jer ne znaju niti sto je zivot objasniti do kraja. Jer ga vide prvi put.
Pun mi je nos i pjesama o cistoj, nesumnjivoj ljubavi. Nista nije crno-bijelo, kazem ja, sve se barem malo preklapa s necim drugim. To daje stvarima sarenilo. U svakoj ljubavi ima erotike, ljubomore, lazi, ali i humora, radosti, tuge i tko-zna-cega-jos. Svaka cast Petrarci, ali nije mi zabavan.
*Kamov je, jos jednom ponavljam, ono so zelim cuti. Krv, znoj i suze. Mozda i malo grubosti. Mozda i malo psovki. Mozda i malo smrti. On nema onaj eufeminizirani izricaj koji mi je dozlogrdio. Svi ga trpaju u sve zbog skrupula, moralnih kodeksa, takozvane pristojnosti, vjerskih dogmi i slicnog. Razmazuju vanilija dozivljaj i onda im je uzbudljivo gledati krv u horor filmovima. A meni nije. Jer imam Kamova. Koji nije prikrio golotinju svoga oca. Niti namjerava prikriti golotinju Ciganke, niti ikoga drugoga.
Volim Kamova i zato sto ono sto ima za reci ne komponira u recenice koje su toliko natrpane stilskim formama da ih ne mozes ni popratiti, da ti treba sat vremena da shvatis duboku alegoriju. Transparentan je. Ne kazem da nije bez dubljeg smisla. Kazem da ne moras biti hebeni naobrazovani genije da ga protumacis. Dio puka koji je pisao za puk. Odbacio je norme spisateljstva, morala i norme umisljenosti. Shvatio je da je prosjecan, gresan, saren covjek lijep, mozda cak i vise nego ulickani buržuj sa kupljenom diplomom i posudjenim srcem.
Slava Kamovu!

*PRELUDIJ

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

*Snaga, snaga rijeci i asocoacija!

*Napomena: post je inspiriran nekomentiranim postom Kamov-ića o Kamovu.

Slusa se: Sigur Ros
Zeli se: jos malo vremena
Osjeca se: nista specijalno.

17:34 - K ( 4 ) - * Drž/Nedaj