Jao, drugi post za tako kratko vrijeme! Bas me briga, dok imam sto za reci, govorit cu! A samo zelim ponavljati i ponavljati jednu te ustu stvar, kao neka igracka koju su osvojili u lunaparku (pritisni i zalajat ce dvaput pa reci I love you). Samo ja necu zalajati. Mozda frknuti par puta pa pocet presti.
Grozna sam, ovo bi se stanje moglo samo pjesmom opisati, ali ja nemam tih rijeci, nemam tako puno toga, samo odusevljenje i zabezeknutost sto imam tako divna covjeka. Neki kotacici su se pokrenuli tamo gore, nesto se zbilo, netko me ubacio preko reda, neke moje niti su zamjenjene s nitima nekoga tko ima vise srece od mene, to nije moguce da se meni tako posrecilo! Osjecam se kao ta stoput spomenuta sjekira koja nije upala u med, nego u samo srce tvornice meda, u spremnik sa koncentratom od kojeg taj med rade! Eto kolike sam ja srece. Preplavljena sam kao Venezia.
*Sve si razmisljam, gdje su granice ljudskog uzitka, koliko MILINE covjek moze podnjeti??? Jer sam upravo premasila svoju pretpostavljenu granicu, postavila sam letvicu jednom davno i sad sam je prekocila s takvom lakocom da se sve razmisljam poslati na test za doping. Koji mislim da necu proci. Trenutno mi je sve zivo pozitivno.
Ali ja nisam jedna od onih koje, kad im je predobro, vicu „Prestani!“. Ne ne. Vise ne, to jest. Bila sam, skruseno priznajem. Nekako mi je ta granica miline, gore spomenuta, bila daleka i maglovita a aja nisam htjela ici u daleke i maglovite krajeve. A sad je magla dobrodosla u moju kucu, a daljina mi je, iovako, prva susjeda. Sjedimo u triju na terasi, uzivamo u mjesecini, pijemo indijski caj s previse secera (u fazi sam pretjerivanja, ali samo nekih stvari) i smijuljimo se jedni drugima kao davno izgubljeni prijatelji. Vjerojatno i zato sto je ovakva doza pozitive kakva je moja mora da je zarazna.
Samo da jos nesto kazem i odoh.
R., Ivane, volim te.
Slusa se: Sigur Ros, ne mogu prestati.
Zeli se: svasta nesto.
Osjeca se: malena loptica srece, zadovoljstva i ljubavi u koncentratu.
Post je objavljen 02.02.2007. u 23:49 sati.