Znala sam da ce ovaj dan doc, ali da ce tako izgledati nitko nije mogao ocekivati. Trebala sam ostati s rokendbluzom, otic s njim na pivo, uzivat u lijepom danu. Ali ne, ja si moram zagorcat zivot kad mi ga nitko drugi nece.
S Miki nisam pricala odkad nisam s njom pricala. To si najbolje prijateljice ne rade, ali mi smo ipak ucinile. Jer smo obje umisljene pičke koje seru po svima pa i jedna po drugoj. Ali javila mi se, kao i svaki put kad imamo taj mini prekid, da si vratimo stvari koje su ostale kod ove druge. Kojih uvijek ima toliko da bi to vracanje potrajalo dovoljno da se opet vratimo jedna drugoj.
Odbila sam taj veoma privlacan poziv na pivo, koji u stvari i nije bio poziv nego dogovor, i prema tome sam ispala jos veca kuja nego sto bih bila da sam samo odbila poziv.
Dodjoh u Andergraund prva. Kava s mlijekom. Izvadila staroslavenski koji je sad vec poprimio status biblije, furam ga naokolo kao hebeni Jehovin svjedok, i ucim citate napamet.
Cekam. Doslo par kronera, vidjah ih i prije.
Velicanstveni ulazak Velicanstvenih u lokal.
Narucili su izdajnicki Neskafe. I tu su stvari pocele ici po krivu.
Hladan pogled tezak sto megatona bacen u moju stranu od Miki, ovaj put je premasila samu sebe, i uvijek su me zabavljali ti njeni pogledi jer nikad nisu dosad bili upuceni prema meni. Hladna kao led.
Ipak, sjela je kraj mene, sto bi u normalnom svijetu trebao biti dobar znak. Ali ovo nije normalan svijet, ovo je svijet u kojem tuku smetlare, djeca ginu od gladi neznajuci napisati ni slova i D., za koju inace smatram da je draga osoba, kupi poglede koje je onda prate cijeli dan. Tvrdi najdalje od mene i Zgodni do mene. U nevolji se prijatelji poznaju. Hvala Zgodnom, mislim da se nisi udebljao, a i cak i da jesi, dobro ti stoji, jer si ti moj Breskvica-Kolačić.
Znamo tko je poceo ovu kavgu. Miki. Ali sam se cijelo vrijeme osjecala kao da sam ja kriva. Cemu nije pomagalo njeno ignoriranje mene. Fak it!
U razgovoru u kojem ja nisam sudjelovala, sudjelovali su svi ljudi koje ne poznam, s zna-se-cije-inicijative, lako je to kad idu na isti faks (znala sam, govorila sam da ce se ovo desit!). Kaskala sam dovoljno da ne zijevam ili da ne placem. Jedina osoba s kojom sam pricala a da me ne gleda kao da sam joj pobila pola obitelji je bio Zgodni.
Rezultati:
Miki+ja= ši fakin hejts mi! Nek ide u pizdu materinu, jos uvijek bih dala desnu stranu tjela u vatru da joj se nesto ne desi, a sad ovo... uzrujava me sve to.
Miki+Tvrdi= ljubav s toliko primjesa erotike da bi se normalan covjek okrenuo da to ne vidi. Ja i dalje ne znam sto oni cekaju, vidim joj u ocima njegovu nerodjenu djecu (patetican izraz koji sam pokupila iz nekog pateticnog pjesmuljka).
Ja+Tvrdi= zdrava sutnja, manjak tema, sve u svemu mjestimice suncano.
Ja+Zgodni= za razliku od drugih, njega zaboli ona stvar tko se s kim posvadjao i tko s kim ne prica. Nije vazno koliko se ne vidimo.
Miki+Zgodni= ona njega bas ne postuje, kao zbog manjka volje, a u stvari je kod njega stanje gore navedeno.
Zgodi+Tvrdi= zbog njih vjerujem u vjecna prijateljstva.
Toliko. Da sam u to vrijeme bila na nekom pustom otoku na najudaljenijoj planeti od Zemlje u svemiru, gluha slijepa i njema, ne bih se osjecala tako osamljeno.
Kao da mi nisu bila dovoljna unutarnja previranja, nevolje su stizale i izvana.
Tip nasuprot. Gledao me kao na laganu zakusku, bez skretanja pogleda, samo me gledao i gledao i gledao. Ja ne volim gledati u oci i ljudima koje poznam (nikako ne volim i tocka, cak ikad odlucim podnjeti, ne mogu, jednostavno skrecem pogled), a ovaj me je nepoznati covjek izludjivao.
Dopizdilo mi. Trebala sam zraka. Trebala sam se maknuti od ovih bivsih generatora sretnih dana. Rekla da trebam ici po prijevode (trebala sam, ali ne u odredjeno vrijeme), digla se i otisla. Prvi put u zivotu sam otisla s kave s Velicanstvenima prva. Nakon 4 godine poznavanja. Kao da su govno isprali niz skoljku.
Baterija mi je crkla u mp3. Dodjoh na kiosk, a tamo Promatrac, majku mu. Kupio je nesto, skuzio mene.
„Malu bateriju A3, molim vas.“ i cujem lagano ficukanje s ledja.
Ako ista znam, to je promjeniti bateriju u dvije sekunde.
„Gospođice!“
Okrenem se.
„Biste li otisli sa mnom na kavu?“ pita me Promatrac. Tip poluduge kose, u svojim cetrdesetima.
-odjebi-
„Ne, hvala.“
„Zasto ne?“
-jer mi je ovo jedan od gorih dana u ovih pola godine, i zato vas lepo prosim da odhebete-
„Imam posla“ (hebemu odgoj, uvijek pristojna, cak i potencijalne manijake odbijam s dozom bontona)
„Vi ste studentica? Sto studirate?“
-steta sto ne neku borilacku vjestinu, ili barem vjestinu da pogledom natjeram vase vitalne organe da prestanu biti vitalni-
„Ruski – hrvatski“ – hebem mu automatizam.
„Ruski!!! (uvijek ta reakcija, jezik ko i svaki drugi, mozda jedino zato sto je najljepsi jezik na svijetu) Znao sam par Rusa, imaju super cigansku glazbu! Jako mi se svidja njihova glazba!“
-pusti me molim te-
„Super.“
„Jeste li sigurni da necete na kavu?“
-oh da, jesam-
„Imam posla“
Dosli smo do semafora.
„Pa mogli bi se barem upoznati. Ja sam Zlatko.“
Pozalivsi sto nemam ruku od solne kiseline, stisla sam mu ruku.
„Daša.“
„Ajde, vidimo se jos!“
-nadam se da ne u ovoj reinkarnaciji-
Produzila sam do Glavnog. Stajala sam kao da su me tukli prasnjavom vrecom krumpira. Jos sam se sjetila i danasnjeg sna koji je totalno protiv svega sto bi se ocekivalo, i nije za javnost, ali uglavnom, nije mi popravilo raspolozenje.
Neka mala Azijatkinja je povukla mamu za rukav, pokazujuci na Kralja. Za razliku od njene mame, ja sam ga pogledala. Slika prilozena.
Sjetila se kako je topao mramor postolja u osmom mjesecu kad cekas Pakt, da donesu sebe i ledeni caj.
Cak sam se ulovila na misli da mi je na neki nacin zao sto sam odbila poziv na kavu. Trebalo mi je popricati s nekim nepristranim, nepoznatim, o necem sasvim desetom, da mi skrene pozornost od cinjenice da sam izguila potpornje.
Falio mi je netko, i to ne bilo tko. To sam i obznanila.
Kako usran dan...
Tramvaj me je pokusao uljuljkati, ali meni je samo postalo zlo. Provezao me pored skole da se sjetim lijepih dana, ali ja sam se sjetila lijepih izgubljenih dana. Dobila sam poriv da sidjem na toj stanici i da odem do bivse profesorice iz hrvatskog. Nisam sigurna zasto, ali me uvijek tako smire, ti neki profesori.. Jos moram odnjeti CD Živkoviću...
Ali nisam stala, zasla jos dublje u periferiju.
Kad sam usla kod prevoditeljice, imala sam osjecaj Kvazimoda (ne znam to odslovkati) kad bi usao u Notre Damme (to znam). Teta prevoditeljica koja mi nije bila simpaticna prvi put kad sam tamo bila, ovaj put je bila kao melem, sa svojim naglaskom, pa sam joj dala do znanja da sam Ruskinja da pojacam jezicnu dozu. Ne bih se bolje osjecala ni da mi je tepala, stisla uz sebe i pricala pricu o cetiri zabe s govornim manama. Ok, mozda i bih.
Za nju mi nije bio ni problem otrcat do obliznjeg frizeraja da usitnim stotku.
Ali izaci odande sam morala.
Sivi grad me opet prigrlio, ispio me kao bateriju niske kvalitete, i odbacio.
Gladna, zapustena, napustena, celava (o tome u nastavku), sugava, docekala sam bus za Smb i pustila da me voda nosi.
Uvijek kad se osjecam usrano, sjetim se jednog i istog prizora. Moje bake, kako stoji na peronu i lije gorke suze sto odlazim, a ja sam hladna, jer sam sretna sto odlazim kuci. I onda se osjecam jos vise usrano. Neki izvrnuti sistem samospašavanja.
Brojala sam gubitke. Nisam uspjela.
Zove Majka. Doma nema niceg za jest. Predobro, ne bih se toga ni je sjetila!
I sad, sjedim i jedem vlastorucno skuhanu juhu (treci tanjur) i pire.
I osjecam se shebano.
Pardon.
*nekako se sjecam da mi netko duguje uslugu razvedravanja... i kad malo bolje razmislim, imam osjecaj da to nije jedan covjek, nego skoro svi koje znam. To je tako, ja sam uvjek tu za vas. Zuljevi na mom ramenu koje se prenamjenilo za plakanje, a ne za nosenje torbe nikako da nestanu. Jedno mi je, dakle, za nosenje njegove ruke, drugo za plakanje, nos mi je bakin, brada tatine, oci mamine, a svojeg nemam nista. Imam unikatne probleme.
*cestitajte mi, ovo mi je jubilarni 80 post. kakve taj broj ima veze as zivotom, ne znam, ali znam da su svaki broj ljudi razgrabili kao svoj sretan
*pouka dana: >TOMISLAV SE NE ODBIJA!!!<
Slusa se: Norah jones (odgovara svakom ugodjaju)
Zeli se: ne znam... u stvari znam! da me cigani odnesu i da mi sviraju, njezno, polako, da se dimi iz usiju
Osjeca se: govno u grlu i kamenac u bubregu.
Post je objavljen 08.02.2007. u 19:31 sati.