Sewen

Neka te moja pisma siti,
Da nesmiš me zaboraviti...

Negdi još svitli horizont,
Otvaram davno miran front,
Nemire slušam, ne tajim ih,
I sam sam protiv svih.

Negdi sam po sredini stao,
Tamo sam tebe upoznao,
Nemir si moj, a ja sam tih,
I sam sam protiv svih.

Smišno je, sasvim smišno je,
Kako vrate me, mista vrate me,
I sve se okriće, sve se pokriće,
U meni, kroz mene, za tebe...

Neka te moja pisma siti,
Da nesmiš me zaboraviti...

Gdje noć se svlači, bit ću ja,
Na kraju tvoga sjećanja,
I čekat ću da primjetiš,
Da me se ipak prisjetiš.

Kad sklopiš oči, bit ću ja,
Sve ono što si trebala,
I čekat ću da shvatiš ti,
Da sjećanje se povrati.

Pa da te pratim cijeli vijek,
I da ti budem zauvijek,
Sve što tražila si ti,
I da ti mogu pružiti,
Što poželiš i znaš,
Jer i ti meni pripadaš!

Ne spominjem se ja,
Svoga djetinjstva.
Sve su slike staklene,
Na zidove zaljepljene,
Hrapave.

Ne spominjem se ja,
Prošlih domova.
Nitko nije htio da,
Ljubi lice djeteta,
Kao ja!

I što je dom,
Žudim za toplinom tom,
Ja je nisam imao,
Batine sam primao,
Život znade sreću skrit,
Mojoj djeci, tako neće bit!

Nesmin plakat, čut će me svit,
Znan neću moć, ja ozdravit.
Priviše steže, teško se guta,
Često mi duša, nebu odluta.

Ne krije nebo, san litnje noći,
Već tebe, kojoj bi tija poći.
Da opet ćutin, sa tobon smij,
Nesmin ti doći, smrtni je grij.

A vrag ka vrag mi neda gušta,
Stiska me jače i ne popušta.
Sve jače priko crte me gura.
Meni se isto, više ne dura.
A moran i oću, nesmin se smest,
Jer straj me je, neću te srest.

Nesmin plakat, čut će me svit,
Tija bi sutra, sve ostavit.
Priviše steže, borin se s virom,
Dilim sa šutnjom i nemirom.

Život je brz, kao raketa,
Često putujem do kraja svijeta,
Predaha nema, ne želim stat,
Vrijeme je luksuz, ne staje sat.

Zone se slažu, često se kasni,
Obroci brzi, obroci masni,
Predaha nema, već hvatam let,
Po drugi put ću obići svijet

Čudni lokali, sanjive žene,
Sa svakog mjesta, te uspomene,
Da život stane i sve se vrati
Daj Bože zdravlja, neka me prati,
A ja ću opet na stare staze,
Kofer u ruke, ostalo zna se...

Za stolom našim, sve manje mista,
Al stavi čaše od kristala,
Neka miriše i neka blista,
Znam svi ste došli, za to vam fala.

Dugo se društvo, sastalo nije,
Znam da smo išli na druge strane,
Ma nije moglo bit drugačije,
A ono dobro, neka ostane.

Godine idu, rulet se vrti,
Sve manje lipog imam za čuti,
Na svaki susret, srce se steže,
Jer još me puno za sve vas veže.

Pismu bi ovu dilija s vama,
Pod bršljan snove, nismo sakrili,
Jednom kad svitlo, nadvije tama,
Neka se pamti, da tu smo bili!

Ako se sretnemo
Makar i slučajno,
Nećeš razumjeti
Da još me zaboli

Slike su za mene
Više no sjećanje
Tebe sam voljela,
Nisam odoljela.

Sebi osmjeh sam zabranila,
Svoju ljubav sam sahranila.

I zašto sada to, zašto si me presreo,
Zašto nevoljo, zašto si se javio,
Uđeš u moj svijet, sve mi razmjestiš,
Ostaviš u plaču a da i ne primjetiš?

Mislim na nas, suton dok zri,
Pitam se da li slično noćas,
Misliš i ti.
Jer ne vidim te, nećeš mi doć,
Šaptom ti želim reći samo
Laka ti noć.

Da nije prezira, da nije nemira,
Da nije tužnih sjećanja,
Ti bi se vratila, ti bi oprostila,
Ti bi patnju skratila.

Moj nemiru gdje si ti?
Moj nemiru, nevidljivi,
Ne vjerujem, da sutra će
Tek dodir vjetra bez magije,
Da me umije...

Mislim na nas, jastuk je mek,
Šaljem ti taktove iz duše
Za cijeli vijek.
Jer ne vidim te, a trebaš mi,
Neke će ljubavi zauvijek
Nestati...

Mene zovu ti sokaci,
Te livade i proplanci,
Djed se pravi ko da radi,
Baka svježi kruh izvadi.

Mene mami miris njiva,
Majka kuha džem od šljiva,
Otac nova drva cijepa
Slavonijo, jesi lijepa.

Zeleno more, to meni si ti,
Slavonijo moja ljubavi.
Tobom se dičim,
Na tebe sličim,
Tu mi je dom,
Ljubim te dušom svom.

Moji puti kući ištu,
Mome zadnjem pristaništu,
Tu su šume zlatnih boja,
Slavonijo dušo moja,

Putuju svitom, sva pisma moja,
Uvik se vratu ka tica jatu.
Nebo se mrači u sivo oboja,
Platin ka dužnik još jednu ratu!

Bila si biser iz moga niza,
Igrali mi smo u istom dresu,
I kad sam pada, ja sam se diza,
Danas ti ne znam niti adresu.

Sve i kad bi zna,
Di si nestala,
Ti se nebi vratila.
Kad bi suze znale,
Šta su izigrale,
Naše bilo bi finale!

Sve sam na tebi, voljela ja,
Htjela sam vatru, to dobila,
Bio si prilika za svakoga.

Negdje u noći, budi me glas,
Njeno je ime, između nas,
Ne vidim izlaz, prekasno za spas.

Pogrešan korak, možda i dva,
Brzo sam igru shvatila ja.,

Ti si uragan, tornado,
Ti si bio El Dorado
Zbog tebe na sve sam bila spremna ja.
Ti si Jocker, mirna lica,
Ti si hladni ubojica,
Dao si mi sve što nisam tražila!

Vrime se škuri, sve mi je bed,
Opet će kiša znam napamet,
Samo da stane ova južina.
Šta su se doma zavukli svi,
Ubili tugu u dosadi
Postelja, zahod, dnevni i kužina.
Meni se neda, ja oću van,
Rastvori jidro, napuštam stan
Slobodan.

Neka kiše padaju
Vitri neka haraju
Ja se ne dam, ja ću rađe s vitrom poć
More bisni, bisnim ja
Ovo pari nevera,
Bolje vanka nego doma čekat noć!

Vitar dere, kiša lije
Ne znaš diš se sakrit prije,
Niz ulicu šeta sama
U crvenim čizmicama.

U glavi se misli množe,
Pokisla je sve do kože.
Kako šeta, kao dama
U crvenim čizmicama.

Obukla si čizmice, crvene su boje,
Na bose ti noge, tako lipo stoje,
To šta kiša prska,
Tebi nije mrska,
Šta vitar okriće,
Tebe se ne tiče
Mokrih nogu, sitno gacaš,
U afan nas mala bacaš.

Vitar dere, kuće ljulja,
Prigorila mi žarulja,
Ti si prošla, puca tama,
U crvenim čizmicama.

Imali smo što smo htjeli,
Kažu, ko za život cijeli,
Al' čovjeku uvijek malo bi.
Sad znam ništa vječno nije,
Danas sve bi drugačije,
Al' uz mene nisi više ti.

Zalud ljudi da me tješe,
Ljudi kao i ja zgriješe,
Bog sve vidi, Bog sve zna,
Njegova je posljednja.

Onaj tko se s Bogom mjeri,
Koji Boga iznevjeri,
U životu neće sretan bit,
Nismo dušo ništa dali,
A puno smo uzimali,
Nisam znao da ću zažalit!

Nekih se stvari nije lako odreći,
Nekih ne moraš ako ti se posreći,
Često na putovanju pogriješimo smjer,
Često se dogodi ,da nije bilo fer.

Moji su koraci odmjereni i znam
Da što sam bliže, više se udaljavam,
Nekad je nedostižno, ruci nadomak,
A lijenost neda napraviti iskorak.

Al' borim se,
Borim se da opstanem,
Borim se,
Borim se da ostanem,
Iza mene potopljene galije,
Neke stranputice i provalije,
Ita sebe svaki dug ću platiti,
Jer znam da nikada se neću vratiti!

Skoro će zora,
Ja kući moram.
A mene mori,
Svitlo još gori.

Znam da me čeka,
Od pamtivjeka,
Kad muški kasne,
Žene su glasne.

Sad će načet tema sto,
Di si bija, nesrićo,
Skoro se razdanilo.
Nemam drugih briga ja,
Samo jednu, to se zna,
Zove se oklagija.

Tiho sam uša,
Da nebi sluša,
Jer kad je bisna,
Kuća mi tisna.

Od vrata škripa,
Šta san se pripa,
Odma me čula,
Odma izula!

Ti si šećer prve klase,
Al rastopit teško daš se,
Vruća kava, vrući čaj,
Šećera mi daj.

Odbijaš me tako glatko,
A ja volim što je slatko,
Što sam željan, ne pitaj,
Šećera mi daj.

Šećeriš mi život lako,
Samo tako, samo tako,
Kad večeri bude kraj,
Šećera mi daj.

Slatko mi je desno, lijevo i gore i dolje,
Sa šećernom repom, zasadit ću polje,
Volio bih tebe draga, moja gospo mila,
I šećerna bolest kad bi bila!

Ima jedna livada,
Odvesti te mogu,
Zametnimo tragove,
Ajmo bosih nogu.

Tamo ptice pjevaju,
Slavuj i češljugar,
Poznaju me na široko,
Ja sam Jole lugar.

U mene je puška laka,
Čuvam s kopna i iz zraka,
Mlade cure često znaju,
Šumom da lutaju.
Ja ih tješim, one plaču,
Ja sam brz na okidaču,
Svaka suncem stane sjati,
I svaka se vrati.

Ima jedna livada,
Nitko ne zna za nju,
Ne vidi se uvečer,
A još manje danju.

Poznajem i stranjski,
Im a like a sugar,
Mlad sam ko snjeg lanjski,
Ja sam Jole lugar.

Govori mi otac stalno,
Danas sve je nenormalno,
Svaka ptica, svome jatu,
Udri sinko po zanatu.

Neću ćaća u metalce,
Neću ni u fizikalce,
Aj ćaća otvori špinu,
Kupi šivaću mašinu.

Najbolje je krojač biti,
Ženska srca osvojiti,
I kada je besparica,
Ne može se bez krpica.
Dobar krojač, to je fora,
Bit ću jači od Diora.

Mislili su meni znani,
Dani su mi odbrojani,
Ja na suhu, svi na ledu,
Sve su žene u mom redu!

Bija san stina, bija san bovan,
Vatrom života, bija san kovan,
Pala je kiša, zemlju mi makla,
Sila me vitra, grubo je takla.

Sve manje nade, sve manje šanse,
Više je drame, manje romanse,
Ko gori fali, brzo će saći,
Teško je više, nebo dotaći.

Dok god će more, valove dizat,
Uvik će nova dica pristizat,
Ma nek im moje greške kažiju,
Di falit mogu, a di nesmiju.

Bija san stina, oštar ka hridi,
Sad san se smrvi pa se ne vidin,
Na dnu me mora, raznose struje,
Ja još se nadam da me se čuje...

Negdi u kutu sna te pokriva,
Stisnuto srce moga imena,
I samo se tebi odaziva.

Priliće bura priko ustiju,
Mislin u sebi, pusti ju,
Sve ruši, sasuši...

Sve šta mi pripada,
Za cenat sriće bi da,
Za nju
Proda bi didovinu, svu!
Jer šta će mi kamena zdanja,
Bez njena milovanja,
Bez jubavi,
Ništa ne triba mi...

Ljubav moj je dom, tu sigurna ću spati,
I bol u srcu tvom me uvijek tebi vrati,
Za ljubav dajem sve u sutonu bez kraja,
I umirem zbog nje a ona nas razdvaja

O srećo,
Ne mogu, ja ne mogu, otići bez riječi,
Pratit ću te kao plam u dogorenoj svijeći,
Za tebe kad se dotjeram
Ne brani mi da pretjeram
Ko žena.
Ne mogu, ja ne mogu, jer još te volim jače,
Uvenut ću bez ljubavi, ti dodiri mi znače,
Ti dolaziš i odlaziš,
I trag sam da me pogaziš
Ko sjena.

U oči gledaš me, sa suzama se borim,
A ljubav moja si, preklinjem i molim.
Uzeo si sve, a dao mi premalo,
Sad ostavit ćeš me i srce mi je stalo!

Koje tilo, silueta,
Koji motor, ma raketa,
Pa mi šalje neke znake,
U cipelama na take.

Koje noge, baš frapantno,
Kako mami, nonšalantno,
Da sam manji, još me zeza,
Ka da san se za pod veza.

Dabogda ti puka tak,
Pa ćeš odat na cik-cak,
Tribat ću ti mala ja,
A neš imat nikoga.
Dabogda ti puka tak,
Pa ćeš skontat da san mrak,
Tribat će ti moje rame,
Aj se baci na me!

Pjesma galeba,
U dubini duše još mi odzvanja.
Nisam htio da,
A postao sam davno ptica selica.
Drugi će čovjek tu sagraditi dom,
Ići u crkvu i na misu nedjeljom.
A ja ko stranac, koji nikoga ne zna,
Živjet u snovima jednog malog djeteta.

Duga obala,
Grli more, ljubi pjesma valova,
Tu su moji svi,
Jednom su se mom povratku nadali.
Umorne kosti, da smirim ja,
Jer već je prošla devedeseta,
To mi je želja, bila posljednja,
I rekoh zbogom, goodbye America.

Mora sam morao prijeć,
Tu kraj starih ću leć,
Svo blago, ne vrijedi mi,
Al' bar da kuću obnovim.
Tražim vas ljudi domaći,
Da li ću ikog pronaći,
Zadnji od loze sam ja,
Zaboravljena generacija!

Mirišeš po knjigama starim,
Na svakoj stranici, dah si spustila,
Moje ime nisi, ni izustila...
Šutim, ne želim da kvarim,
Seansu koja te milostivo ima,
Misli rastu kao plima.

Bez krinke,
Bez šminke,
Zatvorenih očiju,
Ljepša si od sviju!

Ostavila si po sobi trag,
I zidovi šapuću tvoje ime,
Kao - ne zaboravi me...
Razgažen sam kao sag,
Nakvašen od snova sjetnih,
I od misli neprimjetnih!

Priša san miru, zerce,
Nisu m idobre reference,
A ti si gora neg ja
Namjerno si falila.

Priša san miru zerce,
Šta ti to triba ćerce,
Ako san ja poludija,
Ti si još luđa.

Ne vidi oko, šupalj je zub,
Prišli smo priko, došli na rub,
Ne valja meni, ne valja ti,
Zato smo se i podilili.
Neće nas pamet, ludilo je,
Grišni smo a bacamo kamenje,
Ne valja ništa, ni ti ni ja,
Oko sriće - obilaznica!

Na moru je sva ekipa,
A mene je stisla gripa,
Priko 30 u hladu,
Pijem vruću limunadu.

Ludilo su vrući dani,
Ti mangupe doma stani,
Nabili mi svi na nos,
Da sam sinoć spava bos.

E neka sam, nek se zna,
Noć je bila vatrena,
E neka sam, ne žalim,
Mogu da se pohvalim,
I večeras ona će,
Stići da me njeguje.

Pričat ću vam ljudi moji,
Da je noć u zlatnoj boji,
Znam da more prija, hladi,
Al ona još bolje gladi.

Eto vama dani vrući,
Ja ću rado ostat kući,
Možda nije neki štos,
Ja ću opet spavat bos!

Popločan sam od mišića,
A topin se ka i svića,
Kad si pored mene ti,
Odma mi se učini,
Ljubit ćeš me noć i dan,
A ja nikad umoran.

Tako si mi šesna, mila,
Ja sam Samson, ti Dalila,
Srno ja sam jelen rogat,
Audrey tvoj sam Hempfry Bogart,
Ajmo noćas skupa vanka,
Pa nek bude Casablanca.

Tvojim ću taktom,
Pukni me laktom,
Da se protresem.
Brzo će proć,
Sebi ću doć,
Tobom zanesen!

Popeću se na najvišu zgradu,
U gradu,
Popeću se lako.
Staviću natpis na istu zgradu
U gradu,
Volin je jako!

Razviću bandire sa svih strana
Od stana,
Nek vijore na buri.
Neka se vide priko dana,
Sa stana,
Dar mojoj curi!

A kad padne noćina,
Ljudi će na počinak,
Dok u mojoj kući
Ona će se svući,
Kad se privuče,
Bit će nam vruće!

Mislit će ljudi svi,
Ako se ne javim
Da nisam te prebolio.
Naoko smijem se,
Dok duša umire,
Samo sam tebe volio.

Idu mi godine,
Brzo se potroše,
Vjera se životu ne vraća.
Pomišljam nestati,
Želim odustati,
To nitko ozbiljno ne shvaća.

Ja više ne znam što je san,
Svaki mi je isprekidan.

To nema smisla, ne nazirem kraj,
Svaka minuta je nov promašaj,
Izgorjet ću do dna,
Nestati iz korjena.
To nema smisla, ja vraćam svoj dug,
Sve drugo samo je vrtnja u krug,
Bol traje duže nego što,
Sam joj se ikad nadao.

Išla si ća, a znan da ti falin,
Išla si ća, da za tobon balin,
Išla si ća, to ti je navika.

Išla si ća, a finte ti znan,
Išla si ća, opet ponavljan,
Išla si ća, to ti je navika.

I uvik me ostaviš kad ti zagusti,
Dva dana traje, onda te pusti,
Uvik me ostaviš i nije ti ža,
Uvik me snervaš kad ideš ća!

Bolje se rodit bez one stvari,
Nego bez sriće, nego bez sriće,
Tako su pričali naši stari,
Tako je bilo i bit će.

Bolje se rodit u glavi kratak,
A lip i zgodan i šesan,
Nego pametan, ružan ka papak,
Ja pametan i lip jesan.

Ajmo se sastavit,
Ajmo se puknit,
Ko će nas rastavit,
More umuknit.
Ajmo se sastavit,
E ljudi moji,
Do zore nastavit,
Onda kud koji!

Krafne od jučer u pola cijene,
Za gladna usta, za gladne hijene,
Barem je slatko, šećer mi nizak,
Netko je pao, čuje se vrisak.

Krompir salata bez imalo ulja,
Jeftino vino, brzo uljulja,
Barem nas mlatne, barem nas puca,
Za nas ne mare, nemaju srca.

E moj narode,
Što nas spopade,
Na barikadama,
Svi sa bradama.
Nemamo za žilete,
Pa smo ko siluete,
Grobovi smo sivi,
Ni mrtvi ni živi!

Za tebe napisani su moji versi,
Za jubav fala ti, mon amour merci,
Sa tobom rado na tour de France,
Split i Paris, alors on danse.

Je t'aime te puno, totalka,
A ti ka figura bez stalka,
Gorim, mrdni se, gibaj, pokaži,
Pa me jogurtom namaži.

Je t'aime te na bokune,
A ti ka o staklene vune,
Ljube, mrdni se, pokaži inat,
Oš li mi više dat?!

Pola smo roboti, pola smo ljudi,
Program nam šteka pa nas izludi,
Ka da je virus u sistem uša,
I niko nikog više ne sluša.

A tribalo je lakše bit,
Computer će sve zapamtit...
Njegova memorija drži,
Na disk se stanje sprži,
Disk to pohrani stručno,
Sa slikom i zvučno!

Informatika, kad nam je stigla,
Tu nas je zdigla,
I što smo više na botune,
Kante su nas pune!
Naši programi ne trpe,
Instalacije, zakrpe,
Sve će nam jednom prisist,
Virus će nas izist!

Bijah na trosjedu
S pivom u posjedu,
Ugledah prosijedu,
Odazvah se prosvjedu!

Ne može više ovako,
Sve postade opako,
A rado bih za stol sjeo
I jeo!

Dosta mi praznih polica,
Sve rijeđa mi je stolica,
Rado bih za stolom bio
I pio.

Ne mogu više bit fin,
Ja nisam ministrov sin,
Na suprotnoj smo strani,
Za vas smo huligani!

Bija san dite, al se sićan svega ja,
Ka da je jučer, prid kućom sidija.
Čeka bi prugu šta će za Split u zoru,
Sija bi kraj šofera, bliže prozoru.

Iša bi obać, kako diše gradski svit,
Ali u gradu nije tija puno bit.
Pita bi imal' nova gospojica koja,
Pa da joj reče, lipa narančice moja.

On je ima rič, on je ima stav,
On je bija lovac, on je bija lav,
Tada su muškarci, ka Bogovi bili,
Odali po zemlji, skupa ili ,pili,
A danas si nigdi, sve je danas falš,
Ako nemaš barem, GTI okaš!

Tai chi, ma što god značilo,
Tai chi, baš me zakačilo,
Tai chi i što sam stariji,
Uz malo, korekture limariji,
Mmm, ovo lako neće proći,
Hajde da ludujemo ove noći.

Razgibavam mišiće,
Bit će nešto, bit će,
Znojim se i hladim,
Svašta nešto radim.

Ja Don Juan, ti Smokvica,
Ti rupica, ja brokvica.
Ako sklizne, ti je stavi,
Bube su u glavi.

Bila si mala djevojčica,
Voljeli smo te obojica,
"Moj dida i ja,
prijatelja dva..."

Ne razumijem tu šutnju koja visi po zidovima zabačenih cesta,
Koja proizlazi od tebe.
Ne, ne smetaš mi i nisi nikada,
Samo potrkrijepljuješ moju izoliranu tugu,
Koju vješam o svjećnjake bez svijeća.

Nikada te neću ostaviti na miru, u mislima mojim,
Jer dijete vlastito imasmo punih osam dana.
I tako nebrojeno puta, tokom godina!

Negdje mora biti kraj svim mojim pješčanim planovima,
Koje zameće vjetar.
Za lažan osmjeh, okrećeš leđa,
Ponizno, ili već od dotrajalosti godina,
Izbezumljenih priča!

Ja sam pustoš, koju ostavljaš,
Ja sam nagomilana prašina zbijena u šalici,
Mlakoj od zadnjeg dodira tvog.

Budi volja tvoja, u mirisu planinskog zraka,
Budi volja tvoja, u besmrtnim potocima,
Budi volja tvoja, u obamrlim pupoljcima
U tragu na snijegu, od jednog dana.

Ja besciljan ću naizgled ostati,
Šepuriti se po kuloarima traktorskih priča.
Znam da ćeš znati, ali nećeš razumjeti,
Gdje prestaje razum i počinje znanje!