Sewen

Uzela si vapaj s moga čela,
Izbrisala mrlju sa odjela.
Tamo gdje sam pao,
Tamo sam procvjetao.

Dala si mi nesebično sve,
Za tu ljubav gine se,
I nema predaje,
Ne nema predaje.

Za tebe držim u rukama žar,
Da ti sja na kilometar,
Za tebe čuvam snove u boji,
Da ime tvoje uz moje stoji,
S tobom ljubav ima jače značenje,
A naša dušo, je za pamćenje!

Zadrži suze,
Netko će ih već pronaći.
To nisam ja,
I bez mene ćeš se snaći.

Neka ti osmjeh,
Potraje i kad si tužna,
Ne brini se,
Meni ništa nisi dužna.

Mi smo htjeli, to što smo htjeli,
Sada nas više, od svega dijeli,
To što su niti postale tanje,
Sreću nam priječi trnje i granje.
Puno smo htjeli, sad sve je farsa,
Nema 2 Zemlje, nema 2 Marsa,
Budi mi sretna, dobro prosudi,
Hajde do kraja, budimo ljudi!

Nad tvojim snima, nebo je vedro,
Sklon ti je vjetar, puše u jedro,
Na tvom sam putu i tu ću biti,
Vjerujem na mom, da bit ćeš i ti.

U tvoje snove i kad te muče,
Ući je lako, jer imam ključe,
Štit ću ti biti jer tu sam sretan,
I bit ću uvijek, jasan, konkretan.

Samo ti mi trebaš sad,
Uvijek ublažiš moj pad.
Samo ti mi pružiš sjaj,
I za tebe ja sam taj.
Ja na svijetu živim tom,
S tobom gradim za nas dom,
Ljubavi,
Postojiš samo ti!

Upali svitlo kad stigneš doma,
Ponoć već tuče, spavaju svi,
Koltrine makni, da tama pukne,
Neka se cesta sva osvitli.

Slučajno proću, ka svako veče,
Da iz daljine, poljubim te,
Onako ka dica, kao školarci,
Skupa smo išli u osmi be.

A tebe nema, jer sve se zna
Sićan se kad si otišla,
Nisi se vratila, Lidija.

Nije mi priša, čekat ću još,
I bit ću miran i bit ću tih.
Toliko toga, imam ti reć,
I sve će stati kroz ovi stih.

A tebe nema, jer sve se zna
Sićan se kad si otišla,
Nisi se vratila, Lidija.

U moju sjetu, utisni svoj bijes,
Probudi me ko nekada.
Jer oboje smo teret boli podnijeli,
Na križanju od svjetova.

Na papir, nacrtaj mi nemir svoj,
Od čega strahuješ...
Gdje nepovrat je krake smjestio,
Otkad tu ne stanuješ!

Sav život satkan je od snova,
A snove živimo,
I snove krivimo...
Naučili pisati smo slova,
Riječi je teže,
Za riječ se veže.

Napisat ću ti sve što ne znam izreći,
Lakše se snalazim u tom,
Tebi je ljubav dati, ko oprostiti,
Vrati se u naš dom.

Hajdemo svijetu, poruku dati,
A da sve stane u dvije, tri riječi,
Jer vrijeme ide i neće stati,
Nitko ne može, vrijeme da spriječi.

Čuli smo majke, kako se smiju,
Kad novi život, na svijet se pusti,
Poslije su stale, k'o da se kriju,
Teško se smijat, kada zagusti.

Prokleti ratovi, djeca nam ginu,
Pošast od gladi, svijetom se valja,
Dok drugi sjeda u limuzinu,
Čežnja za mirom, sve nam je dalja.

Tko svijetom našim, istinu vara,
Tko nam to dijeli, letke od laži,
Tko se to samo ua sebe stara,
Tko je to samo sebi najdraži.

Teško je pjesmom, do blagostanja,
Al' da je redom, nauče svi...
Probajmo svima dati doznanja,
Krajnje je vrijeme, da bude mir!

Ja bih da se ljubiš fino,
Da me kao Valentino
Izvučeš iz garsonjere,
Kupiš skupe bombonjere,
Kupiš cvijeće, vodiš van,
A ti si bezobrazan.

Ja bih da si princ iz snova,
Da sam trofej tvoga lova,
Da me gledaš kao divu,
Kad kreneš u ofenzivu,
I da samnom imaš plan,
A ti si bezobrazan.

Imam za te mana tonu,
Ajde udri po bontonu,
Naobrazbe tebi fali,
Uleti ti isfurani,
Ti si Tarzan što se dere,
Budi macho nove ere!

Opet ljuta i ja gnjevan
Nerješeno 1:1,
Nit šarmantno, niti stilski,
Teški ka i konji Nilski.

Di će ova svađa svršit,
Kol'ko čaša ćemo skršit,
Od kušina perje leti,
Sve je više van pameti.

Onda čiriš s jedne bande,
Ne vidiš me od verande,
Spušten pogled, sve do tleja,
A u drugo san se kleja.

Sve je prišlo priko mire,
Izgubili smo manire,
Nit šarmantno, nit sa stilom,
Plovimo još svojim Nilom.

Di su dani, osunčani,
Oči sjaju, ne žmirkaju,
Ja bi sve to tija vratit,
Čak i ako moran platit.
Evo lova, evo keš,
Amerika - Bangladeš!

Ovih će dana listati loza,
Sunce će ljubiti mjesečev prah.
U kutu vrta, još je mimoza,
Sjećanju mome, kidaju dah.

Negdje smo stali, kad ptice stižu,
Kome je pravo i kome krivo.
Zamahom krila, tugu mi dižu,
Pa sve mi sjajno, poprima sivo.

Da si ljubav bila, jesi,
Odavno to znaju svi,
Ono što se jednom desi,
To si meni ti.
Ja ti nemam želja više,
Više nemam neki plan.
Snovi mi se ugasiše,
Ja sam umoran.

Ovi se čovik, za riči veže,
I to ga drži kad je najteže,
Tako je bilo, otkad je vika,
Čuva ga uvik,Gospina slika.

Čovik je ovi, Božije sime,
Od truda živi, diči se time,
Tako je bilo, tako se piše,
I bit će kad nas ne bude više

Ode je pošten svit,
Neće te privarit,
Ako si gladan, bit ćeš sit,
Ako si žedan, dat će ti pit,
Postelju bilu, tebi prostrit,
Pod glavu meki, kušin metnit,
Tu ćeš i ozdravit!

Čovik se rodi, da čovik bude,
Na svoju sliku, Bog stvori ljude,
Zakon je pisan, za njim se vodi,
Svojim poštenjem, opet se rodi!

Pod ključem držiš moju bol,
Između otiska i sjene,
Ne daš da plač se propinje,
Skriven je ispod stijene.

I kako da ti zahvalim
Što sam o tebi ovisan,
Davno sam ruke digao,
Davno sam bio izbrisan.

Ti si moj lijek,vidaš mi rane,
Ti košuta, ja malo lane,
Snaga je moja, mlijeko i zelen,
Lane će jednom postati jelen!

I kako da ti zahvalim,
Jednom ću bit tvoj štit,
Šuma će bit moj dom,
Drži me zakletvom....

Kako je lako priko zaborava prić,
Dignit se i otić,
Jer ne razumi čovik čovika,
U bolesti se je odvika.

Izgradili su judi svit o meka sna,
Tamo je ona otišla.
Žaj mi je kad je sretnem,
Da se ne nametnem.

A osmjeh na njenom licu,
Kad izađe na ulicu,
Govori mi da još traži,
Da je na noćnoj straži!
I da će se nadat u slavi,
Pronaći putokaz pravi....

Na svijetu žive dobri ljudi
Jedan od njih si bio ti
Na svijetu žive dobra djeca
A zovemo ih anđeli.

Svak ima vrijeme kad će poći,
Sve brige, igra će postati,
Dok uspomene svjetle nebom,
Vječna će ljubav ostati.

Jer dok je ljubavi i svijeta će biti
Da razumije, da nas od sveg štiti,
Ivane, nisi zalud bio tu,
Ljudi, dobra djela čekaju,
Ivane, zatvorio si oči ti,
Drugima si dao šansu živjeti,
Spavaj, to si htio,
Sanjaj, ma gdje bio.

Lipa bluza sitna veza,
Ja je skidam, ona zeza,
Pa mi kaže da san blesa
Od krvi i mesa.

Aj razladi ljutu glavu,
Da opipam tu postavu,
U čemu je mala kvaka,
Nisan te ni taka.

Al bi tija, al bi tija,
Ovoj ruci tako prija,
Ovo oko lipost vidi,
Samo se ne stidi.
Ma bit će ti ka u raju,
Ti si cura za udaju,
Ako nešto oćeš prodat,
To se mora probat.

Taki gaze po prašini,
Obukla si suknju mini,
Imam recept protiv stresa,
Od krvi i mesa.

Po ramenu zora kapi,
Aj se brale opet napi,
Prekratka mi noć je bila,
A šta si mi učinila.

Ko duh dođeš, ko te vidi,
Oćeš, nećeš, dođi, idi,
Pa me vučeš na sve strane
Uto zora rana svane.

Ej zoro rosna,
Ej noći posna,
Popio sam što se dalo,
A što mi je preostalo,
Izmučila si me, eto,
Tebi ništa nije sveto,
Odluči se i ne davi,
Il me uzmi il ostavi.

Dok je vina, nek se lije,
Nek ne pije ko ne smije,
A ja moram dok ne krene,
Sve zbog neodlučne žene.

Skužaj mi lipa, nisan to tija,
Već 7 dana, varin od smija,
Već 7 dana, fešta je prava,
Sada bih 7 drugih prispava.

Znan da san reka da ću ti doći,
7 je prošlo dana i noći,
Ali je susid, dobija sina,
Kunem se zdravlja mi materina.

Kad se ekipa pukne,
To ka da vatra bukne,
Ne smiš mi to pokvarit,
Ma neću te zanemarit.
Znaš me, šta bi ti reka,
Oni ko voli - ti čeka!

Najprije trebamo 100 dječjih ruku,
koje pljeskom, rade buku.
U to umješamo sretna lica,
i cvrkut ptica,
ljubavi vreću
i neopisivu sreću.
Dodamo naše mame i tate,
koja trebaju djecu da shvate;
rodbinu bližu i dalju
da nam pozdrave pošalju.
Kad sve pomiješamo, poslužimo vruće,
svak kod svoje kuće!

Od jubavi si došla,
Od jubavi ćeš poć,
Meni dobrodošla,
Zva san upomoć.

Okrenija se svit,
Prominila si sve,
Sad si svemu bit,
Sunce za mene.

Kad se smiješ, pivam ja,
Ćeri moja jedina,
I kad plačeš tu ću bit,
Za te živit i umrit,
Ti si radost moga bila,
Ti mi srcu daješ krila,
Kad se smiješ fala Bogu,
Tvojim ocem zvat se mogu!

Čekat ću te na mom žalu,
Za nas ja sam naša valu,
Sakrivenu iza bora,
A vidi se samo s mora,

Čekat ću te jutro, veče,
Da mi misal ne uteče,
Priznat ću ti sve šta oćeš,
Al obećaj, meni doćeš.

Mala vala, tri za tri,
U valici ja i ti,
Nema šanse da nas vide
Sve po planu ide.
Mala vala, sunce sja,
U valici ti i ja,
Ajmo mučat, ajmo šutit,
Ja se neću bunit.

Igramo se ka i djeca,
Ćaća viče, 'en ti sveca,
Ajmo van iz moje kuće,
I meni je sada vruće.

Snašli smo se mi kod strine,
Ona ćiri kroz koltrine,
Strina viče, dica, dica,
Ajde strina praši strica.

A samo smo tili leć,
I još nešto, nesmin reć,
Jer moglo je biti svašta
Nek vam ljudi radi mašta!

Kod rođaka, sve je jasno,
Rođo s posla dođe kasno,
Ma je danas doša prije,
Sinja nas je pa se smije.

Di si baba, jesi živa,
Nisi i ti ćiribimba?!
Nisan viče sa katrige,
A za leđin drži fige!

Tuga mi ukroćena,
Tuga mi crpi tilo.
Ja nisam jubav njena,
Imam crno na bilo.

Zgarište naše sriće,
Razgrće promaja jaka,
S kim joj to jutro sviće,
Dok meni fali zraka.

Nisam je prosija,
A prsten sam nosija.
Još me u žepu žulja,
Komadić o dragulja.
Nisam pridanju kleka,
Zna sam, mene ne čeka.
A čuvam je u snima,
Od mene blagosov ima.

Pismu joj ovu dajem,
A ona neće znati.
Živote, ja se pridajem,
Ko more, neka shvati!

Poklanjam dva metra suza,
Ili minjam, za kućarin cukra.
Jer se ne sićan ko mi je smij ukra.

Moje se suze mogu upotrebit,
Za tugu, za radost, za korita suva,
Meni je prišnija kora od crnog kruva.

Minja bi tilo sito,
Za gladno, al' razborito.

Poklanjam brime laži i snova,
Nekom pjesniku u ranoj fazi,
Još u punoj mladenačkoj snazi.

I sve moje rime, autorska prava,
Pa nek' se kiti, meni je dosta,
Jer mi malo od života osta'.

Minja bi ovi vid,
Jer gledat me je stid!

Moje se vrime lagano troši,
Mriže se moje na suncu kupe.
Šta će mi broši, šta će mi groši,
Mladosti neka ih skupe.

Pridajen sve ka otac dici,
I meni je moj tako da.
Ja opet san dite na cici,
I sve se ponavlja!

KESTEN: Ja sam kesten Zlatko
I smijem se slatko.
A jeseni svake,
Ja darivam đake!

BOR: Ja sam zelen bor,
Zovem se Igor!
Nudim šiške prave,
Za vesele glave!

KESTEN: Godinama, prijatelji mi smo,
Nikada se posvadili nismo!

BOR: Baš je dobro što te ovdje ima,
Neće biti dosadna nam zima!

Ako ti trebam, odlično,
Makar i periodično,
Ja ću ti doći bez pitanja,
I meni je do skitanja.

Ako ti trebam, bit ću ja,
Ko pjesma što se presluša,
Tvoja blizina topi mir,
Neka sam običan tvoj hir.

Život ko tren je zamišljen,
Ne želim biti odbače,
Neka sam običan ko sluga,
Kosim se s pravilima juga.
Život je ledenjak atoma,
Blizina treba nam oboma,
Izvuci me ko loto broj,
Samo nek sam tvoj.

Poludi sestro, isturi bok,
Natoči piće, noć nema rok.
U ovom trenu, daj duši spas,
Budi večeras, tu radi nas.

Sutra što bude, nije me briga,
I dabogda se više ne diga,
Sad mi je dobro, sve je za pet,
Čini se mogu, okrenit svijet.

Ljuljaj nas sestro, otjeraj zoru,
Otjeraj svijetlo, ko noćnu moru,
Sad mi je dobro, sad sam ko kralj,
Ne daj da noći, još bude kraj.

Poludi sestro, okreni stol,
Život je cukar, život je sol,
Ne prezaj noćas od ničeg ti,
Nazdravi sestro i ponovi.

Sviće zora, iznad grada,
Udaje se tuđa mlada,
Pjesma ori, nek se čuje,
Glasnija je od oluje,
Ako ikad poželiš i ti,
Na starom ću mjestu čekati,
Stariji smo, ali srce zna,
Prvu ljubav, ne zaboravlja.

Sva u bijelom, druga žena,
Budi mi se uspomena,
Svatovi se cvijećem kite,
Mene danas ostavite,
Ako ikad poželiš i ti,
Na starom ću mjestu čekati,
Stariji smo, ali srce zna,
Prvu ljubav, ne zaboravlja.

Evo dana, evo noći,
Ja vam danas neću doći,
Sve me sjeća, sve me vrati,
Da nastavim tugovati
Ako ikad poželiš i ti,
Na starom ću mjestu čekati,
Stariji smo, ali srce zna,
Prvu ljubav, ne zaboravlja.

Ne pitaš me moje lane,
Jesu l rane zavidane.
Tko mi tužne noći vida,
Dok se duša kida.

Ne pitaš me moja diko,
Da li sam se ja naviko,
Kako mi je bez tvog lica,
Ja postadoh propalica.

Na noge sam svoje stao,
Potiho sam zajecao,
Svirajte mi u tambure svirci,
Da ne pita, čiji su to krici.

Ne pitaš me cvijete mio,
Koliko sam propatio,
Srce vranca, duša krije,
Upregnuto u kočije.

Na koljena neću pasti,
Da se tuga tugom časti,
Tamburaši svirajte mi brže,
Ove noge još se dobro drže.

I ne vidi se kraja,
Sve se manje zbraja,
Sve nas zvono sa Martina spaja...
Ta vična tišina,
S duhom oca, sina!

Moj Martine sveti,
Ko će pismu započeti?
Kako vrime priši,
Ode često kiši!
Pa se pari da je suza malo,
To je vrime zaplakalo!

Moj Martine sveti,
Mogu se zakleti,
Tamo di san dite bija,
Da bi mladost oživija!
Vratit ću se ja po stare dane,
A ti liči rane!

Savila se nebom zima,
Dobre ljude Bog uzima,
Moj Martine, kuće su bez dima...
Tišina je vična,
Teška, nepomična!

Skupili se dragi naši,
Momci su nam Torcidaši.
Mi smo cure, nek svi vide,
Dil smo od Spliske torcide.

Dajemo se srcem cile,
Uvik smo uz naše bile.
Hajduk liči svaku tugu,
On je ponos cilom jugu.

S kampanela svetog Duje,
Nek vijori barjak svet.
Pisma Splitom nek se čuje,
Svi je znadu napamet.
Ale, ale, o Hajduče,
Ti si šampion, nek svi to nauče....

Hajduk ima lita sto,
Vječno Ti nam živio,
Nek se samo drugi fale,
Tuć ćemo ih na penale.

Htjeli bi da nas zapamte svi,
Koji su s nama pjesme pjevali,
Kad tijelo bude na finoj svili!
Bili su jednom, Novi Fosili!

Hvala vam svima za svaku notu,
Publika nam je sve u životu,
Jednom kad svjetla pogase se,
Pjesma će naša da ostane.

Dobra večer prijatelji,
S vama dijelimo još sve,
Zadovoljstvo nam je bilo,
I vaš pljesak - hvala je.
Dobra večer prijatelji,
Hvala što ste s nama bili,
Uvijek voljet će vas vaši,
Novi Fosili!

Zbog Ančice,ja sam znao,
Zakasniti na posao.
Noći su nam bile bitne,
A mi lude, nezasitne.

Ančica je vjerna bila,
A skoro me ostavila.
Samo sam te pita lane,
Oš se Ane udat za me.

Ančice, Ančice,
Voliš li me malčice,
Voliš li me barem zeru,
Ančice šećeru.

Stavila me moja Anka,
Na čekanje, do sastanka.
Povući ću riječi Ano,
Ako ti se udat rano!

Sija Mile na čičak,
Jadničak, jadničak,
Ajme njemu šta boli,
Od doli, od doli.

Pomozi mi Ančice,
Malčice, malčice,
Natekli mi dokazi,
Pomazi, pomazi.

U Anke je puna šaka,
Zadaća joj baš je laka,
Stisni malo čvršće,
Cilo tilo dršće,
Malo se isturi,
Ančice ne žuri!

Cili san život za tebe da,
Moga san ić ma san osta,
Jer ko će činit, moje đirade,
Grade...

Ima tu nešto, jako ka vira,
Nešto šta uvik naprid te tira,
Sve želje su moje u tebi svite
Splite.

I jesi cvit, kako kažu svi,
Na lipu mladost, mirišeš ti,
Đardin lipote, jubavi ,sriće,
Sve dok je tebe i pisme bit će!

Stiva se srce poslin beside,
Svaki put kad te, ugledam ja,
Stađuni moji, odavna blide,
Sa svake strane je promaja.

Ka na po puta, a cilja nima,
Ka cvit bez vode, a voda vri.
To život sebi punte uzima,
To život oće da privari!

Jubav zna bit i mater i ćaća,
Sve ti se lipo sa lipim vraća,
Jubav zna bolit, čovik se smete
I dok se snađe, godine prolete...

IIjadu devesto dvadeset druga,
Sa obale juga,
Od naših žuja,
Prvu sirenu san čuja...

S ponistre se vidi Šolta,
S druge strane Škverka flota,
Devedeset dugih lita,
Mi smo judi Brodosplita.

Ko bi reka svitu mili,
Ka da smo se tek rodili,
Svi su naši dični trudi,
Naši brodi, naši judi.

Zato jer san vridan, doveja me stari,
Najboji na svitu, spliski su brodari,
I oveg će lita medalja o zlata,
Iz biloga svita, stić na Škverska vrata!

Tili su nam, tu na moru,
Ukrest pupu, a dat koru,
Nemoš ovi svit zavezat,
A moš stiskat i moš stezat!

Od baršuna su niti tkane,
I svaka riječ na meko pa'ne,
I svaka riječ mi sjetu brani,
I svaka riječ mi dušu hrani.

Samo se s tobom tako smijem,
I svaku riječ ko mlijeko pijem,
I svaku riječ bih tebi dao,
U svakoj tebe prepoznao.

Ti si moje svitanje iz sna,
Ti si moja mala barbika,
Nešto što se neda izreći,
Zbog tebe sam od svih najveći.
Želim da mi ovo potraje,
Za nas želim ono najbolje,
Po tebi je zakon napisan,
I ja sam o tebi ovisan!

Moja žena stalno pegla,
Od napora jadna legla.
Umor svita joj na licu,
Bacit će nas na ulicu.

Moja žena srećom zrači,
Pravo peglo ne zna naći,
Ja sam spreman na otmicu,
Ukrast ću joj tu karticu.

Ženica je zrele dobi,
Ali ima ludi hobi,
Ubit će me moja dika,
Kvragu i plastika!

Mojoj ženi peglo hladno,
Ona leži, a ja radno,
Na poslu sam 16 sati,
Netko mora sve da plati!

S moje live strane, studen studeni,
Sa desne gori obraz rumeni.
A kroz sredinu, vitar tira,
Pa se ježim dok me dira.

Ma imali smo ono ća smo tili,
Sad te sitnice, ti sama razdili,
Ća ti triba, uzmi sve,
Ono vridno, ionako u meni je!

E da moreš otić, bez da me boli,
I da mogu proć, a ne gledat doli.
Da more jesen, grane ne ogolit,
Da mogu te ne volit....

Nisan se s tebon u svemu slaga,
Puno san riči na deke vaga.
Sad kad te nima, kvragu i riči,
Sad mi se srce sa tugom liči.

Puno san puta, gleda te krivo,
I ti si bija, ka nebo sivo,
Zaboravili smo za suncem ić,
Oćemo pape, do smija stić?!

Tebe sad nima da samnom sidiš,
Morebit s neba, mašeš kad vidiš.
Ako me poznaš, puno mi fali,
Ono kad davno, bija san mali.

Dođe mi dikod, sićanja spalit,
Di mi govoriš, triba se kalit,
I smijemo se, makar i ritko,
Na stolu čaše i vino pitko!

Potrošit ću život,
Neće mi bit žaj,
Ako mi uzvratiš zagrljaj.
Potrošit ću život,
Sve punte dat,
Ako ti se oćeš mojom zvat.

I sve mi je lipo kad ti si tu,
Ruže mi cvitaju.
Odi je moj raj,
I di mi je kraj...

Potrošit ću život,
Bez imalo straja,
Znam da ovo nema kraja.
Potrošit ću život,
Al' živit sam zna,
Od svega si jube vridnija.

Za ovu dušu, jidro si bija,
Umorne oči, ti bi nasmija,
Sve ća je drago i milo,
S tebom je blaženo bilo.

Od naše sriće, stvori si brige,
Ne more čovik na dvi katrige,
Sve ća je drago i milo,
U tren je more popilo.

Mene zaboli,
Jer znam ća smo stvarali,
Mene zaboli,
Tebe su izvarali.
Nije me briga ča reć će svit,
Nike se stvari, ne mogu skrit,
Živim od davnih uspomena,
Ti čovik moj, ja tvoja žena.

Svak sa svoje strane stola,
I dijelimo dan na pola,
Ti prva možeš birati,
Ja tvoje neću dirati.

Tko je htio ovaj rat,
Neću i ne želim znat.
Al' predat ću se ja,
Dok borba nije počela.

Bijele zastave
Moje vojske razvile,
Nek vijore, nose sve,
Nosi i što moje je.
Bijele zastave,
Moje skromne predaje,
Čovjek se u miru sudi,
Rješimo to kao ljudi!

Čovik navikne na sve,
Živ se u grob ne more.
Digod život zavrti,
Pa si ka na samrti.
Ma kad teško postane,
Uvik mrva ostane,
Nika nada potira,
Pa ti novu snagu da.

Tuče vrime, kuca sat,
Ko će tvoje pisme znat,
Poslin tebe zapivat.
Nego drž se meni ti,
Nismo sve potrošili,
Nek se dišpet probudi.

Kada triba, stisneš se,
A kad moreš, nasmij se,
Jedan život nam je dat,
Nismo mogli odabrat.
Ma od svega čini ti,
Da se maknu oblaci,
Još je rosa, zore znak,
Još si čovik, još si jak!

Ponekad duša od sreće plače,
Iz dana u dan, volim te jače,
Kad ljubav srce zarobi,
Bez tebe ne znam što bi.

Gdje li sam bio, dok ne bijah tvoj,
Ko da sam život prespavao svoj,
Padam ko sjeme na plodno tlo,
I sve se posložilo.

Ljubav je vjetar što me tjera,
Iz sva četri smjera,
Ljubav je nada koja plamti,
To je nešto što se pamti.
Ljubav je ljubav i uvijek će biti,
Lijepo li se zaljubiti!

Valjda gledam drugi film,
Možda zato sam sa njim,
Tebi akcija je draga,
Meni pustolovna saga.

Mi smo glumci iste klase,
Spletkaroši renesanse,
Svakom maska salivena,
I priča je potrošena.

Ako te sretnem na setu,
Ne glumi pogrešnu metu,
Tebi se svidjelo nije,
Trebao si misliti prije.
Ako mi uđeš u kadar,
Tvoj me registrira radar,
Ne čekaj da ti ga slome,
Glumci smo loši u tome!

Od jedanaeste, prošloga vika,
Od Tvoga prvog ditinjeg krika,
Znali smo bit ćeš, dil svake kale,
One su Tebi, sinove dale.
Matošić, Vukas, Holcer, Beara,
Kalinić, Buljan, škola je stara.
Džoni i Oblak, bili su tići,
Žungul, Broketa i Vujovići.

Studenta četri, došli Baraću,
Te bile tiće, Hajdukom zvat ću!
Koraci prvi, bili su teški,
Brzo je puka, balun Ingleški.
Reka je meštar, oni su lavi,
Ostavu srce, na tvrdoj travi.
Dok puk navija, glas mu se kida,
Uvik uz Njega, naša Torcida.

Za vike vikova, nek' se zna,
Jedan je Hajduk, jedan šampion s Poljuda.
I ovu pismu, koju s dušom pivan ja,
Poklanjam tebi, jer ti si majstor sa mora.
Za vike vikova, nek' se zna,
Jedan je Hajduk, jedan šampion iz Splita.
Želim ti reći, neka znade cili svit,
Jubav si bija, jubav si osta, jubav ćeš bit!

Feštaju danas, svi naši škoji,
Već sto su godin' u biloj boji.
Bila se boja, sa svakom slaže,
Zato od bile, nima mi draže.
Fala ti Splite, moj sveti Duje,
Od jedanaeste, šta Hajduk tu je.
Još svi smo skupa, niko ne fali,
Ajmo Torcida, bengalku pali...

Držim te za dušu, rekla si.
Zar se za nju može držati?!
Nije duša kruta tvar,
Da popravim kvar.

Držim te za riječ, rekla si.
Riječ se nekad lako prešuti.
Odavno smo stranci mi,
Sve smo lagali.

Znakove upozorenja,
Vidjeti nismo htjeli.
Čudna smo stvorenja,
Puno nas toga dijeli.
Ne trudi se,
Jer ne ide,
Tu nema mjerila,
Karma nas je iznevjerila!