Sewen

U moju sjetu, utisni svoj bijes,
Probudi me ko nekada.
Jer oboje smo teret boli podnijeli,
Na križanju od svjetova.

Na papir, nacrtaj mi nemir svoj,
Od čega strahuješ...
Gdje nepovrat je krake smjestio,
Otkad tu ne stanuješ!

Sav život satkan je od snova,
A snove živimo,
I snove krivimo...
Naučili pisati smo slova,
Riječi je teže,
Za riječ se veže.

Napisat ću ti sve što ne znam izreći,
Lakše se snalazim u tom,
Tebi je ljubav dati, ko oprostiti,
Vrati se u naš dom.