Sewen

Koje pizdarije?!
Mislin na vrime od ranije.
Kad smo rekli da ćemo se vidit,
Prije nego stignemo osidit.

A evo, od zadnjeg školskog sata,
Kad smo zatvorili vrata,
Prošla su dvajestidva lita,
I ja san stiga sa kraja svita.

A di san doša?
A kud san poša?
U šta san to virova đački,
Iskreno i luđački.

Jebiga, vrime mi je poć,
I neću moć više doć.
Neću stić i neću tit,
Ovo je točka i kvit.

Stvorismo zagrade u zagradama, zagrada,
I ostasmo bez ijednog vrijednog lica,
Pa neriješiva osta matematička računica.
Jer htjedosmo carstvo imati bez rada,
Al' ostasmo poput blijedih i umornih sjena,
Milijun praznih muškaraca i isto toliko žena.

Mrzim pomisao da sam dio takovog klana.
Kad strepim blagošću, istini koja se još šulja,
I koja je nekad bila vrijednija od sjaja dragulja.
Mrzim osjećaj po usnama, ni slatka, ni slana....
Znajući da neću promijeniti komešanje i tijelesnu vrevu,
Zarobljen među parazitima u debelome crijevu.

Koja smotana duša san ja,
Zamotana u plavilo trliša.
Ima nas cila duzina,
Blizu mora di tuče ruzina.

Uredno spajam plin s kisikom,
Kao i tehnički s fizikom.
Penkala u džepu, šef sam svoj,
Dok pravim rez za spoj.

I tako spoj po spoj, sekcija,
Sekcija po sekcija, nova lekcija,
Pogled dižem u nebeski svod,
I gledam kako nastaje brod.

A onda uz glazbu i puno ljudi,
U more odu svi moji trudi.
I duša se opet u trliš stisne,
I samo kad je plaća - vrisne.

Kući vode, moje ceste,
Već me dugo, ne vidjeste.
Još ću malo s vama stati,
Kući čeka stara mati.
Na kapiji čeka ćaća,
Sin se svomu, domu vraća.
Evo mene, pjesmu želim,
Sve vas grlim srcem cijelim.

Pjesma ori, nek se ori,
Tijelo dršće, duša gori.
Nešto moju, sreću muti,
Nit' vidjeti, a ni čuti.
Gdje je ona, koju želim,
S kojom život bi da dijelim?
Oko gleda, srce pati,
Rekla me je, dočekati.

Zaboravi srce moje,
Što je jednom bilo tvoje.
Zaboravi i ne štedi,
Od zime se ti zaledi.
Otići ću, nisam htio,
Al' je život, odlučio.
Mjesto mene karte dijeli,
Bolje da se nismo sreli.

Ma neš ti,
Oli moran ka i svi?!
Ja san ka i pozitivno ruglo,
I ne triba mi okruglo.
Bitno je da se fešta,
Sa gaćama i puno vešta.
Bitan je ferplej,
I to mi je okej.
Te da su moji selebriti tu,
I da samnom pivaju.

Ovo je pestopetnesta stvar,
I uz njih posta san star.
Ma u duši mlad ka tica,
Doduše s nekoliko lica.
Ma sva su nasmijana i mila,
Bez sjete i sivila.

E pa živili vi meni još godina sto
I to je to!

Evo, sve svoje pjesme sam vam dao,
I onda sam odustao.
Jer nema više čednih nauma,
Ni razuma,
Ni želje da mi razbaštini sjetu,
Na ovome svijetu.

Evo svoj zadnji krik vam dajem,
Mjenjam muk s vapajem,
Jer nema više potrebnih gesta,
Idem smjesta...
Idem jer razumijevanje ne bistri,
Nismo svi isti.

I čuvajte mi šumove,
Vaše neumorne umove,
Za neko tuđe začeće,
Ne za moje raspeće.
Jednom uskrsnuh, drugi put ne,
Nije to za mene.

Čuvajte mi žubore u snima,
Sa svim strahovima,
I magle i sunčev proboj,
Ja mijenjam ovaj dvoboj,
Za tihi i smjerni zaklon,
Na kraju - moj naklon....

Ej Ilija, rastraj tminu,
I pozdravi mi Prominu.
Poljubi mi gorske vile,
Na Točku su vodu pile.

Gromovnika narod štuje,
A Ilija poručuje....
Vratite se dico mila,
Sela su vam opustila.

Na ognjištu nema dima,
Evo opet ide zima,
Snigovi će trag zamesti,
Staru tugu će dovesti.

Isteklo je crno vino,
Korito se rasušilo.
Gnjiju vrata vaših kuća,
Vape sela umiruća.

Ispralo se što sedalo,
Otimalo, uzimalo,
Di god luta. di god iša
Srce mi je od Drniša.

Dok je vitar baca sime,
Nosili smo tvoje ime,
Sad kad svitom za te' znaju,
Vraćamo se zavičaju.

Sa Ilije zvono piva,
Iz daljine grmi, siva.
Ej Promino, sestro mila,
Bil' me opet zagrlila?!

Oživit će stara vrila,
Ka da nisu prisušila,
Dok sve cvate, šuma piva
A spokojni čovik sniva...

Pun san nike nevoje i jada,
Ka crna ovca od bilega stada.
Pinkicu san se stiva,
Ka nike brošure,
Ka nika teška štiva,
U ove kasne ure.

Pun san nike nostalgične riči,
I reka san srcu, muči, ne viči.
Potira san misli zle,
Kad su me stisle muke.
Kad zapritilo mi se
I svezalo mi ruke.

Ka da san furešt na svom,
Ka da niman svoj dom.
A dom je di srce vuče,
Di beštimje lipo zvuče.
Ka da san furešt i bidan,
Od sebe jidan i stidan...

Sa' je kiša natopila pute,
Koji su nas vodili do škole.
Aj tovare, biži, špijaću te,
Ove riči još više zabole.

I u draču zaresla je branka,
Buvel se je izdušija davno.
Otud san se vraća sa sastanka,
Za me to je vrime bilo slavno.

Nošeni smo na krilima sna,
Ali su se krila slomila.
Svaki puta kad se vrime minja,
Ja se sitin da smo sirotinja.

Ka' će sunce da osuši klupe,
Da vas opet nasmijane vidin?
Želja mi je da se svi okupe,
Prijatelji da sa vama sidin.

O mladosti krila krivo srasla,
Znan da boli al' triba pritrpit.
Starost nam se života napasla,
Triba rupe pokrit i zakrpit.