Sewen

Stvorismo zagrade u zagradama, zagrada,
I ostasmo bez ijednog vrijednog lica,
Pa neriješiva osta matematička računica.
Jer htjedosmo carstvo imati bez rada,
Al' ostasmo poput blijedih i umornih sjena,
Milijun praznih muškaraca i isto toliko žena.

Mrzim pomisao da sam dio takovog klana.
Kad strepim blagošću, istini koja se još šulja,
I koja je nekad bila vrijednija od sjaja dragulja.
Mrzim osjećaj po usnama, ni slatka, ni slana....
Znajući da neću promijeniti komešanje i tijelesnu vrevu,
Zarobljen među parazitima u debelome crijevu.