Sewen

Sa' nas vežu samo pisme tuđe,
Neka mista, di smo ljubovali,
Iznova se stoput rastajali.
Kako tuga bez pitanja uđe,
Pa nam radost u brige pritvori,
I od čuda, sto mižerja stvori.

Ja u gradu, dugo nisan bija,
Straj me dikod, trevit bi te moga,
Skoro san se odvika od toga.
Naše slike u škafet san skrija,
Da ne plačen u velikon muci,
A i opet, da su mi pri ruci.

Jer ljubin te još, ti si jedina,
Ismeđu svih likova, za vike vikova.
Za te' kuca još, tvoj dil od srca,
Moj se smirija, moj se smežura,
I nije briga me, za mene,
Kad je nevrime,
Opralo me, opralo me....

Pričali su meni ljudi,
Nekoć se je zimovalo.
Ko prirodi to naudi,
Di je vrime prohujalo?

Nekad sniga priko glave,
Zavijani bješe puti,
Promrznute ruke, plave,
I huk vitra moreš čuti.

Dvi jakete na se stavi,
Šal i kapu, al bi malo,
Ma kad studen te sastavi,
Od leda se umiralo.

Sa planine pisma vuka,
Trnila bi kičma cila,
Od straja bi skoro puka,
Skočenjena. bila tila.

Danas sniga puno ima,
Na teveju njega prave.
Davno ošla od nas zima,
I šetamo gole glave.

Kako zima, tako lito,
I proliće nije čisto.
Jesen ide ka kroz sito,
Ko će vratit sve na misto.

Pa se sićan starih ljudi,
A i njih je danas malo.
Ko prirodi to naudi,
Di je vrime prohujalo?!

Kad ostaneš sam,
Roje se svakojake misli.
Čovik pomisli da je Presley.
Glumim da pivam taj rock'n'roll,
Ja sam zvizda za fol.
I svi mi plešću, svak mi je fan,
A onda oću van,
Padam u afan.

Kad ostaneš sam,
Teme lupaju po glavi,
Ka ono brale, nek se slavi.
Glumim da sam bolji nego Pitt,
Asti koji ludi svit.
Mori me oću li tekst zapamtit.
Za sve me zaboli,
Voli me Jolie.

Kad ostaneš sam,
Koga briga za neostvarene sne,
Kad ostaneš sam,
Niko to platit mi ne more.
I piva se i svira se i glumi se,
Maske se bacaju na tle,
I dobro je,
Sve baš dobro je....

Svaka promjena je kao šamar vrući,
U mom životu, u mojoj kući,
U vrtu nesnalaženja mog,
I tu ne pomaže mi Bog.

Svaka promjena je kao uzdah u prazno,
Nesvjestan po točkama, pod razno,
A ja predsjedavajući, strepim,
Za svaki izlazak se lijepim.

Svaka promjena je kao navika krotkoj boli,
I čujem tjeskobnu dušu da moli.
A molitva je svaki put kraća
Pa me na početak vraća.

Lovorikama okitite prokletnike,
Ta njihove ruke ne krvare.
Njihova su lica bez straha,
Njihove su misli moćne.

Spjevajte im himnu herojsku,
Nadglasanu nemasnom krvlju,
Prečistu, stopama vrelog pjeska,
Naklonjenu, suncem u leđima.

I svugdje, samo dim vjetri,
I svugdje, magla se koti,
I svugdje, pauči se rosa,
I svugdje, svijet pogled sklanja.

Ponekad bih opet poželio zvijezde,
Da se crno na bijelo vidi,
Drvored ljudi punih saznanja,
Plačući svom kraju idu.

Okriće vitar dane, ka knjigu ih lista,
Moj je dida bija, protiv komunista.
Okriće vitar dalje, pada dan na dan,
Tvoj je dida bija, pravi partizan.

Bilo je to vrime, svak na svoju stranu,
Držali su jedan drugog uvik na nišanu.
A oboje zapravo su samo jedno tili,
Da nam se ne krade, da nam se ne dili.

Tvoj je dida osta, moj je mora poć,
Trajala je svima znana, duga mračna noć.
A onda je opet vitar tija da nam svane,
I opet su naši didi, zauzeli strane.

Mi smo dica mira, daleko od rata,
Mi smo dica mira, dica smo Hrvata.
Učija je dida ćaću, a ćaća je tebe, mene,
Ka da nisu iste moje, tvoje uspomene.

Sa sićanjem triba živit, ne u njemu bit.
Di bi onda bija balun, šta se zove - svit.
Fala Bogu, ima vitra, vitar svoje tira,
U rane šta često bole, vitar se ne dira.

I kad duša krhko jeca,
Tu su djeca.
I kad zvono za smrt breca,
Tu su djeca.

Kad za zdravlje molim sveca,
Tu su djeca.
Na koljena tijelo kleca,
Tu su djeca.

Djeca su svjetlo u svakoj tami,
Djeca su radost kada smo sami,
Djeca su ljubav što srcu treba,
Djeca su snaga kad slabost vreba.

S njima i ja sam dijete,
A godine lete, lete....

Nekad bih volio stišati kišu,
Pitati ruže, što ne mirišu,
Zar je sve,
Nestalo poslje nje?

Nekad bih volio mjesec da grije,
I da se sunce zvijetdama smije,
Ali sve to,
Za njom je otišlo!

Sada više želja nema,
Šaka suza i problema,
Sve je to,
Za njom ostalo.
Sve, baš sve to je,
Ostalo mi poslje nje.

Da mi je bit jedan dan,
Sandokan.
I da živim sa tigrom,
Zaokupljen igrom, sa Marijanom,
Princezom znanom.

Za vječnost uklesan,
Sandokan.
Za pravdu se bori,
U ljubavi gori, sa Marijanom,
Princezom znanom.

Da mi je bit jedan dan,
Sandokan.
Heroj mladosti moje,
S TeVea bez boje, sa njom,
Marijanom....

Gledaj ono brdo, gledaj bez prestanka,
To se moja draga penje, Kitom svetog Marka.
Gledaj ono brdo, nije očna varka,
Popela se draga na Kitu svetog Marka.

Pa mi maše,
Sve je ovo naše.
Sa Kite se pogled širi,
Aj dragi priviri.

To je naše brdo, ako te tko pita,
Od svetoga Marka, to je dušo Kita.
Jeseni i zime, prolića i lita,
Od svetoga Marka, stoji tvrda Kita.

Branim se ko lud,
I čini mi se uzalud.
Noć je već povukla sve konce,
I odlila čovijeka od bronce.

Branim se ko lud,
I čini mi se uzalud.
Jutro je već donijelo smirenje,
I moje neshvatljivo pomirenje.

Gdje sam se probudio i s kim,
A trebao bih ne žaliti ni za čim.....
Ubit će me ova kiša, brže od slatkiša,
Jače od kolesterola, sa stola...

Tko mi garantira, da istina je važna,
I da zapravo ova istina nije lažna.
Ja sam tek od šezdeset i devete vođen,
Jer tada sam rođen.

Tko vjeruje da se more razmaknuti može
I da je Bog htio da se ljudi zloćom množe.
Tko vjeruje da će nova zemlja donijeti spas,
Za sve nas.

Tko zna da li su holokausti vjerna slika,
Ili su baljezgarije nekog teškog fanatika.
Krov ovog svijeta je sivilom nadsvođen,
Od kada sam rođen.

Granatiramo molitvama o ocu i sinu,
Umjesto da granatiramo vaginu
Umjesto da razvlačimo penise,
Ma, jebe mi se.....