Sewen

Lijepa Naša, puna bogataša,
Lijepa Naša, puna mafijaša.
Lijepa Naša, puna malog puka,
Kojemu je od sveg toga muka.

Lijepa Naša, puna šećeraša,
Lijepa Naša, bez plastičnih flaša,
Lijepa Naša, puna tužnih zora,
U kojima buditi se mora.

Lijepa Naša domovino, rasprodane duše,
U nadi se vječnoj, naši snovi guše...

Mislio sam pomjeriti oblake, al' vjetar je brži bio,
Mislio sam donijet će kišu pa sam se od nje skrio.
Preorah oranice od snivanja,
Jer dosta mi bijaše skrivanja.

Mozaik života miriše na taštinu surovih ljudi,
I odlučio sam se - ti moja kletva samo budi.
Ne može se zakon bez kazne dati,
Moja te kazna zauvijek prati.

Ja bježim bez priznanja
I šansa je manja i manja,
Da sretnemo se slučajno na stazi,
Jer nas vrijeme gazi...

Život, kao agonija,
Kao ironija...
Samo se legenda vrletima stišće
Odnoseći suho lišće.

Još čujem žuborenje potoka,
I diram mjesta poroka.
Još dišem taj oštri zrak,
Ispijam pogled, tihi znak.
Lebdim nad okovanim snjegom
Ozračen vječnim bijegom.
I dvije lutalice
K'o dvije ubojice...

Pola duše k'o pola srca
U blatu se koprca.
Druga polovica pati,
Ne prestaje dozivati,
Ne prestaje nazdravljati
I ne može ozdravljati!

Pred očima krv sušena
I palača napola srušena.
Slike su jače od sna,
Zaklinjem se da...

(...nek' ostane nedorečeno u tuzi,
A srce vapi i moli i puzi.
Na prazno mjesto nitko neće sjesti,
Neće stići dobre vijesti...)

Poj pojile tice u poju,
Ja u miru, ja u spokoju.
Ja u ladu zlato moje,
Pusti tice neka poje.

Samo jedna tica ne poje,
Ma krenit će tico naboje,
Kapja vode, mrva kruva,
Tebe moja duša čuva.

Ne sluša te niko kao ja,
Ne jubi te tico malena,
Vodu ti je ruka nosila,
Vodom ti je krila oprala.

Poj pojile tice u poju,
Otirale svu su nevoju,
Ja u ladu zlato moje,
Pusti tice neka poje.

Oblake mislima pomičeš
Lagano, bez napora,
Al' to su tvoji oblaci.
Ja sam se samo ponadao
Da će i mene od sunca sakriti
I da ću moći ukrasti poneko svitanje,
Poneki zalazak,
Izlazak sa zvijezdama...

Kakvi smo mi velikani
Kad međuljudske odnose ne poznajemo
I smijemo se lažima u lice
A lažemo i sami sebe, bespomoćno?!

Imali smo Verdijeve snove,
Imali smo Stradivarijev trud,
Zanos tvrdih koračnica...
Al' kao da smo ostali u rovovima
Otupjeli od granatiranja slobode.
Imali smo snagu monsunskih kiša,
I stepe i tundre, zov divljine,
Gromoliko šaputanje bez uzglavlja...
Malaksalost je samo ostala
I kamene suze u vihoru.

Idealiziranje čovijeka...
To je moj fanatizam, moj grijeh!
I rekao sam da ništa nije vrijedno
Osim udisaja i izdisaja.
A u posljednje vrijeme samo sam izdisao
I moje su stranice sljepljene od vlage,
Zelene i crne.
Čudan spoj običnih boja!

Ti još uvijek živiš u predgrađu svijeta
Na koji se naviknuti ne želim.
A znao sam i jesam.
Ti još uvijek osobnost nudiš,
Onakvu za koju bi se vrijedilo probuditi,
Ali taj san je isprekidan rupama,
Isprekidan buđenjem u nepovrat.

Evo se ispovijedam, pričam sa tobom,
I rukujemo se u rukavicama,
S povezom na očima,
Oslonjen na stablo mudrosti
S kojeg plodove ne vrijedi brati.
Zeleni su i tvrdi.
Nedostaje im sunca.
Nedostaje im vode.
Nedostaje im mudrosti...
Hm, kakva je to mudrost
Izrasti na pogrešnom stablu?!

Da li sam ja zbog odbačenosti ogorčen
Ili sam nadanja prodao u minuti?
Da li sam se uopće i osjećao pripadajuće,
Više ni sam nisam svjestan?
Ovi oblaci još uvijek putuju
I još mislim da si to ti.
Da tvoja arka plovi plavetnilom
I da ne postavljaš leđa kao odgovor,
I da mi vičeš - daljina nije problem,
Ovo je samo privremeno,
Ovo je samo za danas i sutra i sutra...

Dodirujem neopipljivo,
Hrabrim se da sam nadmoćan,
Da sam jači od tebe,
Da mogu osedlati vječnost
I okovati vrijeme...
Ali nisam,
Nisam jači od tebe
Jer ti ne razmišljaš...

Prepoznajem te u sonati o cvijeću,
Po rukama u kosi,
I u loži kazališta boli,
Negdje na poljima Venere...
Hvala ti na pjesmama,
Beskrajno ti hvala!

Danas skladam iz sjećanja,
Osjećam da je posljednji put,
Osjećam da se više neću vraćati,
I da ću ravnodušno ispiti prošlost
U čaši s čistim konjakom.

Ja otpuštam te od sebe,
K'o ptica pred pticom,
Koja joj otima pljen.
Otpuštam te kidajući ispisane stranice
Da ih vjetar otpuše.
Možda u dobre ruke listovi stignu?
Otpuštam te, odbacujem.
Čvrsto na nogama dotičući nebo,
Gladan sanjajući,
Dijamantima ispleten,
Bez prigovora
I siguran
Da mrak nikada više neću gledati kao mrak,
Već kao vatru;
S lakoćom osmjeha na licu
I treperenjem srca
Od dragosti...

Podebljaj svoje usne čežnjom,
Svoje oči zasjeni čistoćom,
Obraze dočaraj pitkošću,
I počešljaj se nježnošču.

Obuci košulju k'o ljubav,
I haljinu od proljeća,
U cipelama tihih snova,
K'o vučica poslije lova.

I bit ćemo more,
I bit ćemo stijena,
Bit ćemo zrak,
Muž i žena.

Za neke cure starije
Pričam pizdarije.
Možda im se svide,
Dok kraj mene side.
Večer ide kraju,
Možda mi i daju.

Za neke cure starije
Smišljam gadarije.
Gledaju kroz prste,
Čine mi se čvrste.
Slatko im se smješim,
Molim se da zgriješim.

Za neke cure zrelije
Otvorenije, veselije,
Imam paklene planove,
Neka rašire dlanove.
Nek' glavom tiho kimnu,
Spjevat ću im himnu.
Zauzvrat nek' me nauče
Zašto mačka mjauče!

Dobro jutro vitre, iman poštu za te,
Mom mornaru reci da ga misli prate.

A vitar je sta,
Nigdi nije otiša
Pa joj tiho reka,
Da njega ne čeka.

Digli su se vali, prišli priko broda,
Odvukla je dragog, ta ledena voda.

Zadnja rič mu bila,
Zbogom moja mila...

Ne laži mi vitre, privari se ti si,
A marama crna, sa ponistre visi.

Vitre ajde ća
Ti si sve to zna,
Ti si vale diga,
Ti si prvi stiga.

Ma ne more vitar, cili život spati,
I njemu se oće malo poigrati.

More cili život daje,
Sve nevoje pripoznaje,
Ali dikod i naplati
Nesmi mu se virovati.

Zbogom tebi vitre, oblače se noći,
Ja ću svom mornaru još večeras poći...

K'o da su nam svađe slađe
I viđam te sve rijeđe,
A to je umijeće.
Lakše je, što je teže,
Samo nas tišina veže
Psovke zle
Iz usta se pobjegle.

Misli se skupile k'o kristali,
I živote smo predali
A ne znamo kome.
Nije po mome, nije po tvome,
Samo nam se smiju u lice
Ptice rugalice,
Ptice ubojice.

Ne vrijedi jaukati,
Ne vrijedi kukati,
Ne vrijedi tajiti
Ni nade gajiti,
Već se pritajiti...
Oprostiti se neću,
A umrijet ću.

Misec mi monade čini,
Kada se u lito snoća,
Obisi se na koltrini,
I neda mi friška voća.

A miriše na levandu,
Cila cilcata kala,
Ja svrati bi na bevandu
I sija bi ispo skala.

Kad mi bar provat neda,
Neka me pusti da virin,
Da duša se nagleda,
Možda se jednom smirin.

Obuo sam zlatne potkove,
Dok engleskom travom čistokrvno hodam;
I trudim se neukrotiv biti,
Al' potkove su potkove...

I namazah pločnike marmeladom,
Da mi slađi budu padovi.
Život je moj kao kilogram kruha,
Razrezan na tanke kriške.

Al' isto sam zvijezda i sjajim,
Samo od svjetlosti dnevne ne blistam.
I nedam svoje suze pakostima dugim,
I čuvam svoj smijeh za prkose kobne...

Triba mi malo mira,
Malo sna, da odmorim ja.
Da me niko ne dira,
Ni vino ni rakija.

Triba mi malo tišine,
Bez tona i bez boja,
Bez uja i bez kvasine,
Da počine duša moja.

I nemojte me tražit
Ja ću već pronaći vas.
Ja ću se osnažit
I pustit vam prvi glas...

Ja ti mogu samo riči dati,
Oćeš li me moći pripoznati?

Unajmija sam meštra od pinela,
Moja lipa, mia bella,
Da ti crta cviće, da miriše,
Da uz tebe diše.

I naša sam pivača s gitarom,
Da ti piva pod verandom
Da ti sklada ove riči,
Pa da te izliči.

Ja ti mogu malo dati,
Oćeš li me odabrati?
I jubit te mogu vično
Dok tilo ne bude nepomično.

Ća je jubav meni prisudila?
Štova san je ka najvećeg sveca.
Al' je meni naudila,
Pa mi srce u kantunu jeca.

Niman više u nikoga vire,
Srce stišće i dušu razdire.
Ostala je vrića straja,
Cilo blago siromaja.

Niman više ni zapivat gušta.
U jamu se ovo tilo spušta.
Ostavit ću praznu vazu,
Kada bude u prolazu...

Sad kad više nisam mlad,
Još je veća glad,
Sad kad više nisam ni lip,
Sad sam slip.
Izgubija san vid
I svega me je stid.

Jesam, ka beštija sam bija,
I puno sam pija,
I stalno sam skita
Ništa te nisam pita.
A ti si virovat tila
Da ista si nevista, bila.

Da si mi onda dala pest,
Uspila bi me smest.
I znam da bi se smirija,
Znam da bi izmirija,
Đavliju dušu i tvoje tilo,
Ma sve se je izgubilo.

A ti nisi znala,
Ma isto ti puno fala,
Jer trpila si sva lita
A ja te nisam ni pita
Triba li ti šta...
Znam moja si pokora.

Kasno je, ma ti želim reć,
Prije nego pođen leć;
Palim ti šteriku u mraku,
Fala na lošeme braku.
Ti dala si od sebe sve,
A ja samo nevrime.

Sama, ko princeza lutam
Sama, ko labud na jezeru,
Sama, pod zvijezdama, pod nebom...
Sama, ko tigrica, hladna,
Sama, ko ponor jama,
Sama pod pokrivačem mašte.

Hej djevojko,
Hej ptico...

Sama, ko leptir, al' noću
Sama, ko oblak na pijesku,
Sama, na valovima toplog juga...
Sama, ko maslačak na livadi,
Sama, a oko mene svi,
Sama, na jastuku života i sudbine.

Hej djevojko,
Hej ptico...

Sama, ko princeza ti lutaš
Sama, ko vjetar s planine,
Sama, i donosiš runolist na dlanu...
Sama, ko tigrica, hladna,
Sama, ko prkos svom životu,
Sama, ko livada, livada tuge...

Hej djevojko,
Hej ptico...

Dobro ti je samnom, ženo,
Tih sam poput sjene,
Dobila si me u pola cijene.
Dobro ti je samnom, ženo,
Bez razloga ne psujem,
I o ničem ne odlučujem.
Dobro ti je samnom, ženo,
Ja čuvam djecu i danju i noću,
I nije bitno što ja hoću.
Dobro ti je samnom, ženo,
Ti kraljica si, ja tvoj kralj,
Al' ti imaš žezlo i pogled u dalj.
Dobro ti je samnom, ženo,
Ja te slušam,
I uvijek sve prvi kušam.
Dobro ti je samnom, ženo,
Reci iskreno,
Bezazleno,
Dobro ti je samnom, ženo.

Promatram te, kopniš
Nestaješ iz dana u dan.
Kao posljednji snijeg,
Kao posljednji list,
Bespovratno toneš,
Gubiš se...
Tek povremeno, racionalno
Misliš o svijetu
I pričaš sa nama
I smiješ se, tužno...

I nitko ti pomoći ne zna,
I nitko ti pomoći ne može.
Sve ima svoj put,
Sve ima svoj tok.
Vrijeme ne staje,
Jer vrijeme je lutrija,
A ja ti jedino obećati mogu
Da ću jednom kao i ti
Kopniti, nestati...
Tiho, bez pristanka...