TICATI SE NEBA, A NE LETJETI...
Oblake mislima pomičeš
Lagano, bez napora, Al' to su tvoji oblaci. Ja sam se samo ponadao Da će i mene od sunca sakriti I da ću moći ukrasti poneko svitanje, Poneki zalazak, Izlazak sa zvijezdama... Kakvi smo mi velikani Kad međuljudske odnose ne poznajemo I smijemo se lažima u lice A lažemo i sami sebe, bespomoćno?! Imali smo Verdijeve snove, Imali smo Stradivarijev trud, Zanos tvrdih koračnica... Al' kao da smo ostali u rovovima Otupjeli od granatiranja slobode. Imali smo snagu monsunskih kiša, I stepe i tundre, zov divljine, Gromoliko šaputanje bez uzglavlja... Malaksalost je samo ostala I kamene suze u vihoru. Idealiziranje čovijeka... To je moj fanatizam, moj grijeh! I rekao sam da ništa nije vrijedno Osim udisaja i izdisaja. A u posljednje vrijeme samo sam izdisao I moje su stranice sljepljene od vlage, Zelene i crne. Čudan spoj običnih boja! Ti još uvijek živiš u predgrađu svijeta Na koji se naviknuti ne želim. A znao sam i jesam. Ti još uvijek osobnost nudiš, Onakvu za koju bi se vrijedilo probuditi, Ali taj san je isprekidan rupama, Isprekidan buđenjem u nepovrat. Evo se ispovijedam, pričam sa tobom, I rukujemo se u rukavicama, S povezom na očima, Oslonjen na stablo mudrosti S kojeg plodove ne vrijedi brati. Zeleni su i tvrdi. Nedostaje im sunca. Nedostaje im vode. Nedostaje im mudrosti... Hm, kakva je to mudrost Izrasti na pogrešnom stablu?! Da li sam ja zbog odbačenosti ogorčen Ili sam nadanja prodao u minuti? Da li sam se uopće i osjećao pripadajuće, Više ni sam nisam svjestan? Ovi oblaci još uvijek putuju I još mislim da si to ti. Da tvoja arka plovi plavetnilom I da ne postavljaš leđa kao odgovor, I da mi vičeš - daljina nije problem, Ovo je samo privremeno, Ovo je samo za danas i sutra i sutra... Dodirujem neopipljivo, Hrabrim se da sam nadmoćan, Da sam jači od tebe, Da mogu osedlati vječnost I okovati vrijeme... Ali nisam, Nisam jači od tebe Jer ti ne razmišljaš... Prepoznajem te u sonati o cvijeću, Po rukama u kosi, I u loži kazališta boli, Negdje na poljima Venere... Hvala ti na pjesmama, Beskrajno ti hvala! Danas skladam iz sjećanja, Osjećam da je posljednji put, Osjećam da se više neću vraćati, I da ću ravnodušno ispiti prošlost U čaši s čistim konjakom. Ja otpuštam te od sebe, K'o ptica pred pticom, Koja joj otima pljen. Otpuštam te kidajući ispisane stranice Da ih vjetar otpuše. Možda u dobre ruke listovi stignu? Otpuštam te, odbacujem. Čvrsto na nogama dotičući nebo, Gladan sanjajući, Dijamantima ispleten, Bez prigovora I siguran Da mrak nikada više neću gledati kao mrak, Već kao vatru; S lakoćom osmjeha na licu I treperenjem srca Od dragosti... |
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |