Sewen

Poklonite se labudovi
I zapjevajte slavuji,
I nek' cvijeće zamiriše,
I nek zemlja diše.

Probudite se oblaci,
Dignite se vjetri,
I nek' sunce sja,
Da joj lice obasja.

Mojoj majci nosim ja,
Ljubav sina rođena.
Ljubav njenih godina,
Ljubav od srca...

Mojoj majci nosim san,
Kad joj težak bude dan,
Kad joj čelom tuga zri,
Nek' mi majka spi.

Procvijetat će kesteni,
Kud mi majka kroči
I rodit će maslina
Gdje gledaju oči...

Poteći će korita,
Što su davno stala,
I pukunut će stijena,
Duhom od kristala.

Poklonite se labudovi,
I zapjevajte slavuji.
I nek' cvijeće zamiriše,
I nek' zemlja diše.

Mojoj majci nosim ja,
Ljubav sina rođena,
Kad joj čelom tuga zri,
Nek' mi majka spi...

S visine dolazi strah,
Netko me promatra krišom.
Po meni zemljani prah,
U meni tuga s kišom.

S druge strane je sjaj,
Al' skoro će sunce zaći.
I danu biti će kraj.
Meni to ništa ne znači.

A more i dalje kamen valja,
More zaboravlja...
Samo meni sjećanja ne daju mira,
Mene to dira,
Mene inspirira...

Tračak svjetla u sobi,
I ura što vrijeme drobi,
I čovijek pod plaštem,
Lice s kojim rastem.

Možda je suza iz oka
I rana duboka...
A možda podmukli smijeh,
Što navodi na grijeh.

Ne pričam, ne govorim,
Ne diram, ne gledam,
Ne mislim, ne gorim,
Al' ne dam, al' ne dam...

A svijet je i dalje u šarama,
Obasut reklamama.
Samo ja imam mračan stan,
Svoj samostan...

Što kad se potrošiš,
Kad izgledaš kao polovna kola?
Što kad nestaneš,
I kad te skinu do gola?
Nećeš imati mira,
I nećeš dozvoliti da drugi svira,
Tvoje pjesme,
Djevojci sa česme.
A moraš, miriš se s tim,
Kad već nemaš s kim...

Što kad te zaboli,
Od kostiju pa do tkiva?
Ona te još voli,
Ona je za sve kriva!
O starosti,
Gdje si bila u mladosti?
Gdje si skrila čari,
Da se ne ostari...

Nema razmišljanja,
Nema pričanja, tišina,
Dok duša meditira.
Nema promišljanja,
Da bilo bi bolje
I nema se volje,
Samo praznina i ja,
U mislima, ranjenog čovijeka,
Bez sna...

Još jedan rastanak,
Još jedan pristanak
I vječni kraj bez boli...
A rana je puna soli.
I krv kapi i kapi i kapi,
Iz te se čaše još napi
Do dna, krenimo i ti i ja,
I jedna luda družina,
Koja još čeka, a što?
I ne shvaća, to je to...

Pomrčina stara, ona ista,
Iznad mista.
I sve se isto vrti,
Od rođenja do smrti.
Uvik če voda na isto kolo,
Uvik solo.

A podiga sam jarbol do vrija,
Ja san bez grija.
Podiga sam vitru branu
I poša ustranu.
Pa mi triska tilo golo,
Solo...

Iden ća.
Iden za vike vikova.
Ma isto ću ćirnit
Za kantunom virit,
Moja lolo,
Solo!

Izgubljen negdje, na pola puta sam stao,
Šutnja oko mene, tuđe uspomene.
Sklopio sam oči i zaplakao,
Nemam kom', ovo nije moj dom.

Gdje sam to živio i s kim se družio?!
Tko mi je ruku nesporazuma pružio?!
Svi su ostali, a ja sam produžio...

Čiji to udišem zrak, čiju zemlju gazim?
Da li treba i ovdje da pazim?
Da mi uzalud ne propadne dan...
Budim se - pa to je tek običan san..?

Čini mi se da je gotovo,
Da ti više neman šta reć,
I samo ću ka i ti, uteć,
I nećemo se javljat nikada.

Čini mi se da je gotovo,
Da nam više ništa ne vridi,
A ne mogu ti reć - idi,
Da te volin još puno se vidi.

I ovako zgužvan sidin,
I mislin se kako nan je bilo,
A ne vidin,
Di smo pali moja vilo.

Čini mi se da je gotovo,
Pojili smo i popili sve,
Čini mi se da gotovo je,
Račun srce platit ne more.

Što ću s tvojim obećanjem?
Ljubav pokrila si granjem.
Svako jutro priča nova,
U njoj nema niti slova.

Istina je tebi strana,
Rijetko ide sa usana.
A ja uvijek greške brojim,
Došlo vrijeme da se bojim.

Pusti ruku što me steže,
Ništa više me ne veže,
Ne vjerujem suznom oku,
Pusti rijeku svome toku.
Ne ispravljaj granice
I ne tjeraj oblake,
Pusti me...

Nešto ima u ovoj kiši toploj,
Nešto ima u rosi od jutra,
Nešto ima u bjelini snijega,
Nešto ima u magli mirnoj.
U oblacima, u vjetru, u rijeci i moru,
U šumi, u ravnici.
Nešto ima u zemlji tvrdoj,
Nešto ima u kamenu dragom,
Nešto ima u uzdahu svakom,
Nešto ima u pogledu svakom.
U biljkama, u životinjama,
U ljudima, (- gdje ih svrstati?!).

To su boje, to je ljubav,
To je nešto.
To je radost, to je dodir,
To je nešto.
Vidim, slušam, diram,
Osjećam, to je nešto!

Svirepa noć, vlažna i lažna,
Bez imalo stida,
Život mi kida.
Bez stila, bez bila,
I srce će stati,
Svi se otimati,
Za košulje mojih aroma,
Za molekule bez atoma.

Noćas sam k'o sat stao,
I nisam još otkucao.
Zadnje minute ove rute,
Jer shvatih prije kraja,
Poslije života nema raja,
Nema ni vatre iz pakla,
Nije me toplinom takla,
Ničeg nema, samo muk...
Moj jauk!

Ne zovi me više, mogao bih umrijeti,
A to onda nikad saznati nećeš, do kraja,
Zbog čega su otvorena vrata mojih odaja...
Ne zovi me više, mogao bih se zakleti,
Da ti ime s ovih usana ne poteče nikad,
Hoću li ja moći voljeti nekog ikad?

Nemoj me tražiti, u priči ovoj sreća nije čista,
Ja sam ti zaborav i jedno ime s praznog lista,
Kidam svoj san, svaku noć propadam,
I izgaram, za tobom izgaram...

Ne zovi me više, mogao bih pasti,
Tko će ti onda reći sve što sam ja htio?!
Tko će ti onda reći zašto sam te izgubio?!
Ne zovi me više, ova sjeta će narasti,
Srce mi je slabo od čekanja poslije kiše,
Kako ono tragove tvoje da izbriše?...

Nemoj me traziti, tebe cu jednom naći ja,
Nemoj me traziti i nemoj me se sjetiti nikada,
Kad život mine, daj zadnji pogled u visine,
Evo ti sve, za ruku uzmi me...

U transu, spreman za još jednu seansu,
Bogohuljenja i nade.
A moje misli, san na paučini grade,
I kiša je, sjevaju munje ispod oka,
I borba u duši žestoka...

Mir, pod tunelom cvijeća i upaljena svijeća,
Na kraju hodnika lik,
Poznati osmjeh i glas što prerasta u krik,
I sreća - danas su stoljeća u krvi,
I znam, stigao sam prvi.

Život je gotika pod velom od svile i srebra,
Erotika - ja sam reinkarnacija jedra,
I ti si u svijetu mom, namjerni brodolom.

Život je gotika, ja sam tek replika što se klanja,
Padam na koljena od neznanja,
Uzimam te kao lijek, ovo je zauvijek...

A priči nikad kraja...
I svaki put se ponovi,
I svaki put me pogodi,
I svaki put se obnovi,
Kada se isto dogodi.
Jer priči nikad kraja,
I svaki put me zaboli,
Jer svaki put zavolim...

Ja neman više špirita za boj,
Ja više nisan tvoj,
Ja bija san ti ka i val,
A ti moj žal.

Ja neman više špirita za to,
Srce je tugu izlilo.
Tuga je srce pritisla,
Ti otišla.

A sve san svoje tebi da
Sad neman nikoga.
Klecaju kolina od umora,
Bisne misli od tumora.
A još bi isto zaigra
Ma neman nikoga...

Šta san sve činija da bi ti se svidija,
Skroz se prominija, nisan se stidija,
Bacija život od prije
Ka da ga bilo nije.
Otkopča poslidnju bragu
Za moju dragu...

Ti si mi draču dala, frišku ubrala
A ja ti vratija cvit - more ti bit.
Svejedno anđele,
Molin za tebe...

Svu noc su kiše lile,
I topile prozorska stakla,
A mojih očiju suze,
Htjele su iz pakla...

I nisam izdržao dugo,
Spavao sam,
I sanjao sam,
A što bi drugo...

Sreo sam anđela na cesti,
I uspio me smesti,
Srušiti pogled s neba,
I sada ga duša treba.

Sreo sam anđela na cesti,
I morao sam sjesti,
Srce sam mu svoje dao,
I tiho sam zaplakao.

Sreo sam anđela na cesti,
Obećao me odvesti,
I čekam ga u noći,
Kada ce opet doći.

S tobom sam se zamirija,
Po cilom sam svitu luta,
Pa se čovik nevera naguta.

S tobom sam se zamirija,
Nosila me četri vitra ljuta,
Ma se čovik uvik vrati s puta.

Evo mene grade moj,
Bole žulji, kapje znoj,
Splite moj, Sveti Duje,
Evo mene, nek' se čuje.

Stariji smo i ja i ti,
Zriliji smo i ja i ti,
Oboje nas Splite štiti,
Na oba se Duje siti.

S tobom sam se izmirija,
Mora sam se tebi vratit,
Oboje smo znali patit.

S tobom sam se izmirija,
Sve će mi se smišno parit,
Doša s tobom sam ostarit.

Platija san s kamatama sve,
Platija za sve nevoje,
Za godine bez jubavi njene,
Za godine sasušene.

Platija san i još uvik plaćan,
Da se više i ne vraćan.
I ne tražin da me shvate
Kad živin na rate.

Pošto život, pošto smrt
I posta san škrt.
Pošto jubav, pošto srića,
Ta stopljena svića,
Za kojon san patija
I zbog koje platija...

Zašto su sve istine šture?
Kuda to ljudi bezglavo jure?
Kakav nas to posao čeka?
I zbog čega nemamo teka?

Kome zlato sja i lažno stiže?
Tko je to svetom oltaru bliže?
Zašto su pravedni postrani?
Radi li se o čistoj obmani?

Lako nas je zavesti...
Lako nas je odvesti...
K'o da smo prokleti...
Lako nam je lagati...
Lako nam je vagati...
Jesmo - prokleti...

Ona se znala smijati...
Da li je to bilo od straha?..
Znam da me je voljela...
Ta meni je poklonila zadnji dah!
Za svaki jecaj sam posadio ružu,
Za svaki poljubac po jedan rez,
Na mojim stidnim rukama,
Za cijeli život imam je na duši!

Zašto misle da sam luđak!?
Novine prenose samo laži o meni.
Ja mogu voljeti, ja znam voljeti,
Ja sam za ljubav popio krv.
Ja sam za sreću spalio tijelo.
Da se duša oslobodi težine,
Da se duša s dušom, u jedno spoji.

Čujem korake, sve su bliži,
I sve jače odzvanja strogoća.
Sve je manje mira bez priznanja
I nikako da shvate da su uzaludne patnje,
Da su riječi suvišne jer ja više ne slušam,
Ja više ne očekujem,
Ja ih se stidim...

Ein Kirsch baum,
Und die ewige Liebe, das klingt gut...
Aber alles ist wie ein Traum,
Alles ist kaput...
Alle haben uns getrent, boese Leute,
Das war gestern, das ist heute...

Kad bi još svjetlost zvijezda pričati znala
I kada bi kiša zaplesat htjela,
Zajedno sa nama, kao prvi put,
Kao posljednji put...
Vjerujem da bi sretni bili,
Znam da bi se zakleli u to,
Makar me još jednom slomilo
I makar još jednom sve prošao...

Stiskam oči, iste oči u rukama,
Zamišljam siluetu ljepote,
Moje boginje...
I opet vidim krv, svuda krv, samo krv,
Crvenilo na obrazima, na čelu,
Na rukama, pod noktima,
Krv, osušena krv,
A krv je ljubav, krv je spas,
I molitva i vjera...

Sutra neće osvanuti - sutra,
Sutra će doći već večeras,
Tiho, najtiše.
Ja ću bdjeti uz svoje snove,
Ja ću bahato isčekivati buđenje
S osmjehom vrijednosti.

I zašto misle da nisam sretan s tobom!?
Zašto misle da te oplakivati treba
Da bih trebao otkriti tajnu našu
A tajna treba ostati zakopana,
Duboko pod višnjinim stablom
Gdje zri vječna ljubav naša
Jača od sna, jedina prava pobjeda.

Ein Kirsch baum,
Und die ewige Liebe, das klingt gut...
Aber alles ist wie ein Traum,
Alles ist kaput...
Alle haben uns getrent, boese Leute,
Das war gestern, das ist heute...

Večeras će na gozbu stići neznanci,
Da me gledaju, da se dive u neznanju.
A moj pogled će smiren biti
Kad se otvori hladna zavjesa,
Koja dijeli dva nesavršena svijeta.
I kud god da krenem, isto je,
Jedan dio neispitane savjesti ostane...
Ali ja ću imati tebe,
Vjerujem da ćemo sjati...

Posljednji put se na prošlost vraćam,
Posljednji put razvijam film
Kolebljivog osmjeha i u grču,
Zbog kojeg je vrijedilo pasti.
Orošenog čela, al' uzdižem se
U traganju za beskonačnošću,
U traganju za trećim svijetom,
kojeg ćemo izgraditi za nas...

Kiša neumorno, neustrašivo pada,
Svaka kap precizno cilja
I kao koplje pronalazi metu,
A svaka meta, dan bez tebe je.
Ja brojim i brojim
I gubim smisao kao prazna misao,
Gubim snagu i volju
I znam, s tobom sam...

Požuda, blatnjavo lice srećem,
Jutrima, molitva pod raspećem.
Sunce sja, a kakva mu je poruka,
Ne znam ja.

Reci mi da sam univerzuma dio,
Reci mi da sam dobro zaslužio,
Reci mi da me slavi nacija,
Bez asocijacija.

Budi me sasvim običan dan,
Jedan sasvim običan dan,
Danas je sasvim običan dan,
I živim sasvim običan dan...

Rasplamsan...
Dovoljan...
Povoljan...
Osunčan...
Poseban...
Nasmijan...
Razigran...
Proljetan...
Poletan...
Potreban...
Dosljedan...
Dan...