Sewen

Život, kao agonija,
Kao ironija...
Samo se legenda vrletima stišće
Odnoseći suho lišće.

Još čujem žuborenje potoka,
I diram mjesta poroka.
Još dišem taj oštri zrak,
Ispijam pogled, tihi znak.
Lebdim nad okovanim snjegom
Ozračen vječnim bijegom.
I dvije lutalice
K'o dvije ubojice...

Pola duše k'o pola srca
U blatu se koprca.
Druga polovica pati,
Ne prestaje dozivati,
Ne prestaje nazdravljati
I ne može ozdravljati!

Pred očima krv sušena
I palača napola srušena.
Slike su jače od sna,
Zaklinjem se da...

(...nek' ostane nedorečeno u tuzi,
A srce vapi i moli i puzi.
Na prazno mjesto nitko neće sjesti,
Neće stići dobre vijesti...)