Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.08.2010., utorak
Hounted House (14), short story
 Odavić: Drava, photo by rU Obećanje - ludom radovanje. (narodna mudrost) Ukleta kuća (14), kratka priča Rosemary uđe, prođe pored njega, pope se stubištem i uđe u spavaću sobu. Drhtala je, ali ne od hladnoće. Drhtala je od pomisli da je kiša prestala padati čim je prekoračila prag, drhtala od pomisli da je maločas poželjela ući u zagrljaj svome tamničaru. ... Ušavši u spavaću sobu Rosemary se nije potrudila vrata zaključati. Čemu? Sve su brave i svi ključevi ionako bili u Znalčevu vlasništvu, a Rosemary je bila sigurna kako nikakva brava ni zasun ne bi mogli Znalca zaustaviti kad bi poželio ući. Ona zbaci sa sebe mokru odjeću i ostavi je ležati na podu. Potpuno naga, cvokoćući od hladnoće, zavuče se pod hladne bijele plahte. Tonući u san, zadnjim djelićem budne svijesti prošapta: Čvrsto me u zagrljaj stegni, Morpheuse, bože sna ... Zagrli me tako da mi daha ponestane, zagrli me tako da mi se zemlja pod nogama izmakne ... Zagrli me i ponesi u zaborav ... ... Kad se iz sna probudila, Rosemary je povjerovala - uspjelo joj je izbrisati sjećanja. A ono čega se ne sjećamo, kao da se nije niti dogodilo, zar ne? Lica koja smo zaboravili nisu nikada niti postojala, glasovi koje smo potisnuli u zaborav nikada se nisu ni oglasili? Zaboravljena mjesta zaborav briše s mape svijeta? Plamen na kojem smo spalili pisma sagori i sjećanje na napisano? Ako se na sjećanja oglušimo, zaboravit ćemo izrečeno? Učinjeno, pa zaboravljeno, 'raščinit' će se u ništavilu zaborava ... Zaboraviti? Jednostavno je, kao kad po akvarelu proliješ vodu. U trenutku nestanu konture, potom se oblici razliju i pretope jedan preko drugog, utope jedan u drugome, potonu na dno sjećanja, bez nade da će ikada izroniti na površinu ... Rosemary je samoj sebi obećala da će svako sjećanje koje pokuša izroniti iz rijeke zaborava utopiti bez milosti, onako kao što okrutne ruke tope tek okoćene mačiće prije no što su progledali. No, baveći se zaboravom, Rosemary je zaboravila zapamtiti izreku kojom se opravdavaju zaboravni i nevjerni: Obećanje - ludom radovanje ... (nastavak slijedi) ... Obećala sam da će ovaj nastavak biti dulji. I vi ste povjerovali?!?! ... Dodatak: Za one koji priču nisu ni počeli čitati, za one koji uspijevaju zaboraviti pročitano (a i za one koji pamte):    O Du Lieber Augustin ... ... Auf Wiedersehen ... Zbogom, Auguste ... |
- 09:23 - Komentari (18) - Isprintaj - #
29.08.2010., nedjelja
Hounted House (13), short story
 photo by rU Per apera ad astra... Slutio sam da se za tu relaciju vadi povratna karta. (Đorđe Balašević) Ukleta kuća (13) kratka priča Tri dana ... Vratit ću se za tri dana... napisao je. No, nije prošao niti jedan dan, a gospodin Znalac se vratio ... ... Vjetar se pretvorio u vihor, kiša u gustu vodenu zavjesu, no Rosemary je u bljeskovima munja ipak savršeno jasno vidjela Znalčevo lice. Blijedo, s trodnevnom bradom koja mu je blijede obraze pokrila u svega jedan dan. Lice mu se ozarilo u trenutku kad ju je ugledao, ruke mu se pružiše u susret Rosemary. A kad je ona pred tim pruženim rukama ustuknula, Znalcu ruke klonuše, nokti mu se do krvi zabiše u dlanove. Uđi, Rose ... mokra si do kože ... rekao je. Ne boj se, neću Te ni dodaknuti dok to i sama ne poželiš ... Uđi, molim te, uđi ... budeš li i dalje stajala na toj ledenoj kiši, prehladit ćeš se nasmrt ... I Rosemary uđe, prođe pored njega, pope se stubištem i uđe u spavaću sobu. Drhtala je, ali ne od hladnoće. Drhtala je od pomisli da je kiša prestala padati čim je prekoračila prag, drhtala od pomisli da je maločas poželjela ući u zagrljaj svome tamničaru. ... (nastavak slijedi) Znam, Misko će se nasmijati i reći u komentaru: Kapi se pretvoriše u kapljice. Doista, danas stigoh napisati svega par redaka priče. No, sljedeći će nastavak biti dulji, obećavam ... U međuvremenu, zavirite u sličice:    |
- 17:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #
28.08.2010., subota
Hounted House (12), short story
 photo by rU Najljepše se sanja trenutak prije svitanja ... Ukleta kuća (12) kratka priča Tri dana ... Vraćam se za tri dana ... napisao je. Rosemary je inače samoću dobro podnosila. A sad je pomišljala kako bi, u vrtu prekrasnom poput ovoga kojim je šetala od svitanja do ponoći, s lakoćom mogla podnijeti i sto godina samoće. Samoća je dobra družica, dok se s usamljenošću ne udruži ... rekla je, jedne davne večeri, Rosemaryna baka. A sada, dok se ponoć bližila, već prve večeri nakon Znalčeva odlaska, Rosemary osjeti kako Usamljenost Samoću steže u čvrst zagrljaj. Osjećam se kao Pale sam na svijetu ... pomisli Rosemary sjetivši se slikovnice iz djetinjstva. I doista, učini joj se da je sama poput Robinzona na pustom otoku u ponedjeljak ... a petak i Petko su tako daleko ... Znajući da je pogled na vodu uvijek uspijeva smiriti i utješiti, ona krenu prema malom japanskom vrtu do kojeg se iz glavnog vrta dolazilo kroz labirint od šimšira. Puna je luna osvjetljavala jezero, a kad je Rosemary jezeru prišla, zlatni koi šarani izroniše prema površini, kao da joj žele poželjeti dobrodošlicu. Zrikanje zrikavaca preplitalo se s kreketom žaba koje su dozivale kišu. Odjednom dašak vjetra zašušti u listovima bambusa, zrikavci i žabe umuknuše, vitke se bambusove stabljike počeše povijati pred sve jačim vjetrom. Oblaci zakloniše mjesec, prve kapi kiše nacrtaše kolobare na površini vode osvjetljene papirnatim lampionima, no Rosemary ostade sjediti na obali jezera čak i kad se kiša pretvorila u pljusak. Nije joj se vraćalo u praznu i pustu kuću, tek kad ju je snažni pljusak promočio do kože, tek kad se pljusak počeo miješati sa sitnim ledenicama, Rosemary ustade s klupce. Praćena ledenom kišom, nošena snažnim vjetrom, krenu prema kući. Tamna se kontura kuće ocrtavala na olujnom nebu, a kad je Rosemary stupila na stazu koja je vodila prema kući, svi se prozori odjednom osvjetliše, bljesnuše poput nečijeg pogleda koji se obradovao posjetitelju. Na otvorenim i osvjetljenim vratima Rosemary ugleda visoku tamnu mušku siluetu. Munja bljesnu, iz tame izroni taman pogled u Rosemary uperen. Tri dana ... Vratit ću se za tri dana... napisao je. No, nije prošao niti jedan dan, a gospodin Znalac se vratio ... (nastavak slijedi) za one kojima se ne čita priča:    U samoći čovjeku se otvara put u vlastitu dubinu, i ako on uspe u nju sići bez straha i zaziranja, vratit će se obogaćen na površinu, i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imat će otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti. (V. Jerotić, pisac i psihijatar) |
- 14:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
26.08.2010., četvrtak
Hounted House (11), short story
 photo by rU Ubij mog demona, pa će i moji anđeli možda umrijeti ... (odnekale s Neta) Ukleta kuća (11) kratka priča Ruža bez trnja ... Ruža bi vjerojatno mirisala i kad se ružom ne bi zvala. No, bi li mirisala i kad ne bi trnja imala? Rosemary je voljela ruže, no nikada nije ni jednu ružu iz svoga vrta ubrala i nikada joj ne bi palo na pamet ružu lišiti trnja. Stoga se Rosemary, držeći u ruci plavu ružu s čije je stapke Znalčeva ruka uklonila trnje, upitala: Voli li doista ružu onaj koji je u stanju tako je osakatiti? Trn je dio ruže, Znalče ... reče Rosemary odsutnom sugovorniku. A Ti, koji se Znalcem zoveš, morao bi znati - da bi mogla cvjetati, ruža mora i trnje imati ... Iako je Rosemary bila svjesna da o gospodinu Znalcu ne zna gotovo ništa, shvatila je - ruža bez trnja na njezinu uzglavlju ustvari je poruka, njoj upućena. Poruka ponovljena ne bi li je upozorila što se od nje očekuje. Rosemary je u ponavljanom poklanjaju ruže bez trnja kao i u upornom Znalčevom korištenju samo dijela njezina imena - Rose - pročitala poruku koje možda ni sam pošiljatelj nije bio svjestan: Ne opiri se, budi ono što ja želim da budeš ... Eh ... pomisli Rosemary ... ponekad i ja poželim biti Rose, ruža bez trnja ... No, kolikogod to željela, ne mogu biti ono što nisam ... Radije neka me ne vole zbog onog što jesam, nego da me vole zbog onog što nisam ... Rosemary odloži plavu ružu natrag na uzglavlje i s gorčinom reče, više sama sebi nego otsutnom Znalcu: Varaš se ako misliš da me možeš ružom zvati, poput ruže me ubrati ... trnje mi ukloniti, suze obrisati, osmijeh mi nacrtati ... Varaš se ako misliš - ubrati me možeš, poput ruže u vazu staviti, pa me u tami sobe potajice mirisati ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču:    |
- 15:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #
25.08.2010., srijeda
Hounted House (10), short story
 photo by rU Ne bira se ljubav kao ni smrt. Niti se oduprijeti možeš niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usniti niti okom drugim vidjeti. Volio bih da nisi ti ona koju u ovom času volim. (Pero Zubac) Ukleta kuća (10) kratka priča Tri dana. Rosemary je pomislila - Svisnut ću, tri dana zatvorena u toj kući! Spustila se u prizemlje do ostaklene zimske bašte. Vrata i zidovi zimske bašte bijahu od stakla, no izvana okovani željeznim viticama. Naslonivši se na zaključana vrata Rosemary pomisli: Kada bih barem mogla izići u vrt ... Nije još misao ni dovršila, a brava škljocnu ... ... i vrata se otvoriše. Ovako se osjeća ptica kad se otvore vrata krletke ... Zbaci cipele s nogu i potrča do kraja vrta koji se spuštao do rijeke. Rosemary je bila dobar plivač i nije se bojala vode pa je namjeravala skočiti u rijeku i otplivati u slobodu. No, kad je stigla do kraja vrta, tamo je zatekla visoku ogradu koja je priječila put prema rijeci. Visoka ograda sa šiljcima na vrhu, ograda koje tu nije bilo kada je dan prije razgledala vrt s gospodinom Znalcem za koga je tada još mislila da je službenik iz agencije za prodaju kuća. Rosemary je imala fobiju od visine. Pogled s balkona izazvao bi joj grč u želudcu a kad bi se trebala popeti na ljestve koljena bi joj klecnula i morala bi odustati već kod treće prečke. Unatoč strahu, unatoč tome što su joj se šipke ograde urezivale u gola stopala, Rosemary se ipak se pokuša popeti. No, kako se penjala i ograda je rasla u visinu ... i Rosemary naposljetku odustade. Spusti se s ograde, još jednom pogleda rijeku i krenu natrag prema kući. Ne znam kako, no znam da moram iz krletke pobjeći ... Ne mogu u krletci ni živjeti ni umrijeti ... Vrativši se u sobu, na uzglavlju ugleda plavi ružin pupoljak. Istog je trena zapazila da je s ružine stapke i ovoga puta nečija ruka sklonila trnje. Jedan nula, za tebe, Znalče ... prošapta Rosemary. No, igra još nije gotova ... ... a ja nisam ruža bez trnja ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču:    |
- 07:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #
23.08.2010., ponedjeljak
Hounted House (9), short story
 photo by rU Draža mi je opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo. (Jean-Jacques Rousseau) Ukleta kuća (9) kratka priča U kolo kad poželiš, draga moja Rose, a iz kola ... ... kad te puste ... U danima koji su uslijedili Rosemary se često prisjećala tih riječi koje je prve večeri izgovorio njezin Domaćin. I, iako se njezin Domaćin grčevito trsio da joj boravak u svojoj kući učini što ugodnijim, ona je tu prekrasnu kuću doživljavala kao tamnicu, a svoga Domaćina kao svog tamničara. ... Nakon prve besane noći Rosemary je predjutro na trenutak zaspala a kad se probudila na stoliću kraj kreveta dočekao ju je topao doručak. Ustavši iz postelje, ona doručak ni ne dodirnu. Potražila je svoju odjeću, no njezine odjeće, a ni plave svilene haljine koju je sinoć nosila, nije bilo. Rosemary otvori odškrinuta vrata velikog ormara i vidje - ormar je prepun odjeće. Fino rublje, haljine, suknje i bluze, hlače i ogrtači ... Bilo je tu ženske odjeće za sva godišnja doba, brižljivo odabrane, sve savršeno prilagođeno Rosemarynu stasu, no suviše skupo i luksuzno za njezin ukus. Ni na jednom odjevnom predmetu nije bilo ni konfekcijskog broja ni oznake proizvođača i Rosemary već na prvi pogled shvati - ne radi se o konfekciji nego o ručno šivenoj odjeći, djelu nekog darovitog kreatora. Ona vršcima prstiju dodirnu rukav kratke bundice od nerca i zapita se: Zar će me ovdje zatvorenu držati do prvog snijega? Toga dana njezin se Tamničar nije pojavljivao. Neke nevidljive ruke sklonile su nedirnuti doručak i u podne servirale ručak u maloj blagovaonici. Iste te nevidljive ruke napunile su vaze ružama i na mali stoliću uz prozor složile nekoliko knjiga, kao da pozivaju Rosemary na čitanje. No, njoj nije bilo do čitanja, a pošto su i glavna vrata i vrata prema vrtu bila zaključana, ona krene u razgledanje kuće. Sobe okrenute prema vrtu bile su otključane, no ne i one okrenute prema ulici. Moj tamničar je oprezan ... pomisli Rosemary. Dobro se pobrinuo da vrata krletke budu čvrsto zatvorena ... Iako su sobe bile prepune prekrasnog stilskog namještaja, umjetničkih slika, porculanskih figura, statua od mramora, ebanovine, alabastera i slonovače, Rosemary se nije mogla usredotočiti na razgledanje. Odjednom je osjetila malaksalost pa je odlučila leći. Kad se vratila u spavaću sobu na uzglavlju je ležalo pisamce: Draga Rose, oprostite svome domaćinu što Vas ostavlja samu. Iako mi ništa ne bi bilo draže od Vašeg društva, morao sam hitno otputovati radi neodložnog posla. Vraćam se za tri dana, a Vi za to vrijeme razgledajte kuću i vrt ... i ne brinite, i kuća i vrt savršeno su sigurni. Ukoliko imate nekih posebnih želja, zapišite ih u knjigu koja stoji u holu i sve će vam želje biti ispunjene ... ... Z. P. S. Ah, nek' se sunčevo kolo zavrti što brže ... jer ja više ne mogu zamisliti ni jedan dan bez Tebe, Rose ... Rekla sam ti da se ne zovem Rose ... prošapće Rosemary gužvajući pismo i ljuteći se na samu sebe. Naime, shvatila je da je svoga Tamničara u mislima oslovila s prisnim Ti. Kolo za samo dva plesača ... pomislila ona ... Zatvoreno i simetrično, licem okrenuto prema unutra, leđima prema vanjskome svijetu ... Kolo u kojem kolovođa određuje tempo i trajanje plesa ... No, čekaj, Kolovođo, prije ili kasnije napravit ćeš krivi korak, a tada ... (nastavak slijedi) update: obiteljsko druženje    ... kod mladoženjinih roditelja ... Bilo je izuzetno ugodno. Mladoženjini roditelji imaju brojnu braću i sestre, a tu su bila i njihova djeca i djeca njihove djece. Meni, koja sam odrasla u maloj obitelji, bilo je pomalo teško snaći se. Toliko novih imena, glasova, lica, pogleda ... |
- 15:21 - Komentari (17) - Isprintaj - #
21.08.2010., subota
Hounted House (8), short story
 photo by rU Strast pokreće svijet, a ljubav ga čini sigurnim mjestom. (autor nepoznat) Ukleta kuća (8) kratka priča O tom, potom ... reče gospodin Znalac a olakšanje koji je Rosemary malo prije osjetila netragom nestade. ... Gospodin Znalac, kao pravi domaćin, odmače stolicu i Rosemary sjede za postavljeni stol. Stolnjak od tamnoplavog svilenog damasta, fini porculan i kristal, svijeće u srebrnim svjećnjacima, crvene ruže u plavoj vazi ... Jelo i piće također bijahu znalački odabrani a domaćin je izabrao poslužiti hladna jela kako posluga ne bi bila potrebna. On je sam, umjesto butlera, poslužio Rosemary jelom, otvorio bocu izvrsnog vina, kušao ga pa potom natočio i u Rosemarynu čašu. Rosemary jedva da je kušala hranu a rub vinske čaše samo je dotakla usnama, ne popivši ni gutljaja. Bila je sigurna kako to nije ostalo neprimjećeno od strane njezina domaćina i kako su mu razlozi takva njezina ponašanja potpuno prozirni. I sam domaćin nije bio pri teku, no pio je kao da ga muči neka teška žeđ. Rosemary bi manje uplašilo da se gospodin Znalac pijući i napio, no on je ostao trijezan kao da pije vodu a ne vino. Kao da joj čita misli, Domaćin reče: In vino veritas ... A istina je, Rose, kako ja kuću nikada i nisam namjeravao prodavati. No, ovdje me nije zadržala ni kuća ni vrt, ovdje sam ostao samo zato što si Ti povremeno pokraj kuće prolazila, samo zato što si Ti povremeno zastala, zavirujući preko ograde ... Ti si tako jako željela vidjeti što se iza ograde krije, a ja sam sve ove godine silno želio da se odvažiš ... i uđeš. Ti si oklijevala, a moja je želja iz godine u godinu rasla, do neizdržljivosti ... Poslužio sam se lukavstvom, priznajem ... No, i ti moraš priznati da si ipak ušla svojom voljom ... U kolo kad poželiš, draga moja Rose, a iz kola ... ... kad te puste ... (nastavak slijedi) ... Vi čitajte priču, il' pogledajte sličice    ... a ja odoh u svatove ...
|
- 08:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #
20.08.2010., petak
Hounted House (7), short story
 photo by rU Istina nema svoje posebno vrijeme. Njeno vrijeme je uvijek - sada. (Albert Schweitzer) Ukleta kuća (7) kratka priča Kad je pogledala na sat, Rosemary vidje - do ponoći je ostalo jedanaest minuta i upita se kako će stići do plavoga salona ako vrata spavaće sobe u kojoj je bila zatočena ostanu zaključana. Preostalih jedanest minuta do ponoći učiniše joj se vječnošću. Stotine pitanja prohujaše joj sviješću: Tko je moj 'Domaćin'? Neki bogati ekscentrični starac? Možda manijak ... ili čak ubojica? Što želi od mene? I što ću ja učiniti ... kad njegove želje saznam? Odgovore nije znala, no znala je da će se s odgovorima morati suočiti istodobno kad se suoči s Neznancem koji ju je zatočio u toj nestvarno lijepoj kući. ... Ponoć je otkucala. Kad je posljednji otkucaj sata utihnuo, brava škljocnu.Vrata se otvoriše, no pred vratima nije bilo nikoga. Topla svjetlost obasjavala je hodnik i stepenište koje se spuštalo do plavog salona, kat niže. Rosemary duboko udahne, zakorači preko praga, prođe kroz hodnik ... Najteže joj je bilo zakoračiti na prvu stubu, a tada skupi hrabrost i poče se sve brže spuštati, stubu po stubu. Vrata 'plavog salona' bila su poluotvorena. Rosemary duboko udahne, zabi nokte u dlanove ... i uđe. Plavi je salon bio u polutami, samo je stol postavljen za večeru bio osvijetljen svjećama a u uglu su plamenovi iz ložišta kamina obasjavali visoku izduženu mušku siluetu, licem okrenutu prema kaminu. Rosemary se zapita: Kako je moguće da u salonu nije vruće, unatoč tomu što je u toploj ljetnoj noći upaljen kamin? Dapače, od kamina, ili od siluete koja se na fonu plamenova ocrtavala, kao da je isijavala studen. Ušavši u salon, Rosemary je ostala stajati uz vrata. Čekala je da Domaćin pokaže lice, oslovi je, objasni svoje namjere ... I, doista, on je, unatoč debelom tepihu, unatoč poluotvorenim vratima i lakom Rosemarynom koraku, ipak znao da je ona ušla u sobu. Samo hrabro, Rose ... reče i okrete se prema njoj. Visok, mršav, no unatoč mršavosti doimao se snažnim. Rosei se lice učini poznatim, prepoznatljivim i neprepoznatljivim istodobno ... Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati - pred njom je stajao gospodin Znalac, isti onaj koji ju je dočekao pred vratima kuće i proveo kućom i vrtom. Pa ipak, bio je to posve drugi čovjek. Crte lica bile su čvršće, izrazitije, oči krupnije i bez cvikera, usne deblje, obrve gušće. Držanje mu je izgubilo snishodljivost prodavca, sada je pred Rosemary stajao vlasnik, moćan i samouvjeren. Rosemary, a ne Rose, gospodine Znalče ... ispravi ga ona. Ah, draga Rose, oprostite mi zbog obmane. No, nisam mogao dopustiti da vas dočeka neki bijedni prodavac ... a pribojavao sam se da ćete odustati od razgledanja ako shvatite da je pred vama vlasnik kuće ... I, iako ste od prvog trenutka znali da ja nisam kupac ... reče mu Rosemary ... ipak ste me, gospodine Znalče ... ako vam je to doista ime ... ostavili u uvjerenju da imam posla s prodavcem ... Na trenutak zavlada šutnja, a potom Rosemary nastavi: No, i ja imam razloga za ispriku ... Moj je postupak bio lakomislen ... a moram priznati i nepošten ... No, tako sam silno poželjela vidjeti tu kuću ... vašu kuću ... koja me očaravala od djetinjstva ... tako sam je željela vidjeti da sam postupila poput radoznalog, nepromišljenog djeteta ... Ah, Rose, razloga za ispriku imam samo ja ... reče gospodin Znalac. Vaša posjeta učinila mi je veliko zadovoljstvo, prekinula je moju dugu usamljenost ... Uživao sam gledajući vas kako razgledate kuću i vrt, poput znatiželjnog djeteta, a istodobno i poput promatrača istančanog ukusa i nepogrješiva osjećaja za ljepotu ... Rose osjeti olakšanje, njezin je sugovornik djelovao mirno, govorio suvislo i ljubazno. To što ju je zaključao u sobu i insistirao da odjene tu plavu svilenu haljinu možda je ipak samo znak njegove ekscentričnosti i osjećaja moći čest u ljudi tako enormno bogatih poput njega, pomislila je Rose. Razloga za ispriku ima, ma što vi rekli ... odgovori mu ona ... I to za obostranu ispriku ... Stoga ću, u znak isprike, prihvatiti vaš poziv na večeru. Večerat ću s vama, a potom ću se presvući u svoju odjeću, pozdraviti se ... i otići ... O tom, potom ... reče gospodin Znalac a olakšanje koji je Rosemary malo prije osjetila netragom nestade. (nastavak slijedi) P.S. Tek kad objavih post, primijetila sam na vrhu stranice nečiju ruku s palcem i pitanje koje nisam ja postavila. Mogu previdjeti 'žutilo' koje blog editor lijepi na dno stranice, no s kojim pravom sad već ulazi i u post? Pun mi je kufer takvog bezobrazluka, i da mi nije žao priču ostaviti nedovršenom zalupila bih vratima istoga trena ... |
- 09:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.08.2010., četvrtak
Hounted House (6), short story
 photo by Ru Kao što svaki vlasnik mačke zna - nitko ne posjeduje mačku. (Ellen Perry Berkeley) Ukleta kuća (6) kratka priča Večera će biti poslužena u ponoć, u plavom salonu. Bit ću presretan, Rose, ako mi učiniš čast i budeš moja gošća. Odjeća koja te čeka nije dostojna Tvoje ljepote, no molim Te da mi učiniš zadovoljstvo i ipak je odjeneš. Z. Rosemary je još nekoliko puta pročitala pismo. No, već pri prvom čitanju intuicija ju je upozorila da ne povjeruje uljudnom i zamolbenom tonu kojim je pismo bilo napisano. Ona, koja nije podnosila da joj itko zapovjeda, u zamolbi je 'pročitala' zapovjed, u uljudnosti prepoznala prijetnju. Pisac pisma je krivo procijenio Rosemary. No, u tome nije bio ni prvi, ni jedini. Rosemaryni poznanici, prijatelji, pa čak i neki članovi njezine obitelji smatrali su je tihom, dragom no nedovoljno 'prodornom'. Rosemary bi najčešće izbjegla sukob, rijetko bi insistirala na svojim željema i potrebama, rijetko bi odbila bilo čiju molbu. Ipak, čak i oni koji je nisu dobro poznavali, povremeno bi naslutili - u tihoj Rosemary tinjaju neke zapretene vatre, njezina se prividna utiha svaki čas može pretvoriti u oluju. No, Rosemary je već u djetinjstvu shvatila da ta njezina unutarnja vatra može nekoga opeći, da se te unutarnje oluje mogu pretvoriti u pravu kataklizmu. I stoga je već zarana naučila kontrolirati svoju naglu i bujnu narav. Dakako, vrijeme joj je pokazalo - opekotine kojih je željela poštedjeti druge uvijek na kraju obilježe nju. Shvatila je - 'jahati oluju' nije nimalo lako, no ipak do sada je u tome uvijek uspijevala, doduše ne uz malu cijenu. Pozvana sam ... pa ću se i odazvati ... prošapta Rosemary. No, domaćine, upitaj se - tko dolazi na večeru ... ... Haljina joj je savršeno pristajala, kao da je za nju krojena. Rosemary bi i sama izabrala upravo tu boju, boju svojih očiju. No, taj kroj haljine nikad ne bi bio njezin izbor. Rosemary je najradije nosila odjeću za broj veću, nikada ne bi obukla haljinu bez rukava niti tako duboko izrezanu ... Pogledala se u ogledalo i pomislila: Možda biserna ogrlica malo skrije preduboki dekolte. No, kad je ogrlicu stavila, shvatila je da je učinak upravo suprotan. Ogrlica je tijesno prijanjala uz vrat ... i unatoč tome što je bila nanizana od savršenih bisera bijelog mutnog sjaja, Rosemary pomisli: Podsjeća na pseću ogrlicu ... Fali joj samo povodac ... Rosemaryna narav bila je mačja, a ne pseća. A čak i oni koji mačke ne poznaju dobro, znaju kako mačku, za razliku od psa, nije lako voditi na povodcu. Na toaletnom stoliću uz ogledalo stajala je fina četka za kosu srebrne drške i Rosemary provuče nekoliko poteza četkom kroz svoju kovrčavu plavu kosu. Nečija je ruka na toaletnom stoliću ostavila i toaletni kovčežić. Kada je kovčežić otvorila Rosemary ugleda bogat izbor kozmetike, one za njegu ali i one dekorativne. Izabere plavo sjenilo i nanese tanak sloj na očne kapke, maskarom diskretno naglasi trepavice. Svi su ruževi bili karminski crveni i Rosemary frknu nosom. Ona je rijetko koristila ruž za usne, a kada bi to učinila izabrala bi neku blijedoružičastu nijansu. Malo ruža dobro bi mi došlo, blijeda sam k'o krpa ... pomisli Rosemary. No, kad je nanijela crveni ruž na usne, usta su joj na blijedom licu naličila na ranu i Rosemary ruž obrisa. Nagne se prema ogledalu. Blijedo lice, beskrvne usne, oči naglašene šminkom ... Izgledaš poput neke sablasti ... reče Rosemary svom odrazu u ogledalu. No, nije li upravo to savršeno prigodno za večeru u kući duhova ... Kad je pogledala na sat, vidje da je do ponoći ostalo jedanaest minuta i upita se kako će stići do plavoga salona ako vrata spavaće sobe u kojoj je bila zatočena ostanu zaključana. (nastavak slijedi) |
- 17:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #
18.08.2010., srijeda
Hounted House (5), short story
 photo by rU U 'jeziku cvijeća', plava ruža simbolizira nemoguće, nedostižnost, neostvarivost. Ukleta kuća (5) kratka priča Tek nakon nekoliko minuta dozivanja i uzaludnih pokušaja da vrata otvori Rosemary shvati - zatočena je u toj prekrasnoj kući koju je došla razgledati. Obuze je smrtni strah, na trenutak se osjeti poput žabe, skamenjene pred zmijinim pogledom. No, Rosemary je bila snažnija no što je i sama mislila. Ne, neću biti 'pogodna žrtva' ... odluči ona. Još nije znala što će poduzeti za svoje spasenje, no znala je da neće samo čekati ... Razgledavši tu sobu koju je gospodin Znalac tako pompozno najavio kao 'master bedroom', Rosemary shvati da je bijeg nemoguć. Kad je otvorila prozorska krila ukrašena vitrejom s motivom ruža, iza njih otkri rešetke od kovanog željeza, također viticama ruža ukrašene. Iako su djelovale filigrantski krhko, rešetke su bile tako čvrste da ih ne bi mogle iščupati ni jake muške ruke. Dozivati u pomoć nije imalo smisla, prozori spavaće sobe bili su okrenuti prema stražnjem vrtu, a vrt je bio tako velik da nije bilo nade kako bi je mogli čuti susjedi ili slučajni prolaznici s ulične strane. Pobjeći ne mogu ... reče Rosemary sama sebi. Ova je prekrasna soba ustvari stupica, a ja sam lovina u stupicu ulovljena ... Iako ulovljena, Rosemary se nije u stupici batrgala poput uhvaćena plijena. Krajnjim snagama grčevito je nastojala sačuvati prisebnost. Moram sačuvati snagu za susret s Lovcem ... pomislila je. Obazre se po sobi, tražeći nešto što bi joj moglo poslužiti kao oružje za obranu. Iako prestravljena, Rosemary nije mogla ne diviti se ljepoti koja ju je okruživala. Zidovi sobe bili su prekriveni svjetloplavim tapetama oslikanim ružinim pupoljcima. Štukatura s motivom ruža ukrašavala je plafon s kojega se prozirni baldahin spuštao nad postelju. Postelja pak bijaše pravo umjetničko djelo. To nije rad vještog zanatlije ... pomisli Rosemary ... već pravog umjetnika. Prišavši bliže kako bi bolje pogledala intarzije od permutera koje su ukrašavale stranice postelje, ona vidje svilenu haljinu prebačenu preko ružičaste posteljine od svilena satena. Haljina je bila duga, krojena jednostavno, s dubokim izrezom na prsima, boje modre poput zimske noći. Uz haljinu je na postelji ležala niska krupnih bisera, a cipele visokih potpetica stajale su podno postelje. Tada Rosemary ugleda pismce koje je ležalo uz bisernu ogrlicu i sa zaprepaštenjem vidje svoje ime na tom pisamcu. Kad je pisamce drhtavim prstima otvorila, poče čitati: Večera će biti poslužena u ponoć, u plavom salonu. Bit ću presretan, Rose, ako mi učiniš čast i budeš moja gošća. Odjeća koja te čeka nije dostojna Tvoje ljepote, no molim Te da mi učiniš zadovoljstvo i ipak je odjeneš. Pismo je bilo potpisano samo inicijalom - 'Z', a uz pismo je bila priložena plava ruža savršenih latica i duge peteljke s koje je neka pažljiva ruka brižno odstranila trnje. Plava ruža ... pomisli Rosemary. A ruža doista bješe plava i Rosemary je, pogledavši ružu pažljivo, shvati da plava boja nije rezultat bojenja nego uzgoja. Ruže nemaju gen za plavu boju, stoga je uzgoj ove sigurno stajao čitavo malo bogatstvo ... Rosemary udahnu miris plave ruže. Bio je istodobno i oštar i sladak, opijao je poput vina. Trnje ti skinuše, plava ružice ... prošapta Rosemary. No, varaju se ... dok mirišeš, nisi bespomoćna ... (nastavak slijedi) |
- 17:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #
17.08.2010., utorak
Hounted House (4), short story
 photo by rU A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe. (Friedrich Nietzsche) Ukleta kuća (4) kratka priča U pravu ste, Rosemary ... odgovori gospodin Znalac. U vili već godinama nitko ne stanuje. No, saznavši za vaš posjet, vlasnik se pobrinuo da vas sve dočeka u punom sjaju ... Skromna Rosemary nije to 'vas' shvatila kao 'Vas', nego je pomislila kako se to odnosi na sve kupce koji dolaze razgledati kuću. Moram priznati - vlasnik kuće ima stila ... A očito mu ni novca ne dostaje, pa se pitam kako ima srca prodati ovakvu ljepotu ...zapitala se. Liker od ruža bio je sladak i opojan. Iako je popila samo nekoliko gutljaja, Rosemary se zavrti u glavi, obrazi joj se zarumenješe, oči joj zablistaše, usne se ovlažiše. Pogled joj je bio okrenut vrtu koji se prostirao iza oranžerije pa nije primjetila pogled gospodina Znalca koji je klizio njezinim licem zaustavljajući se na usnama, vratu, grudima. Možda bi ovo bilo od koristi? upita je on pružajući joj plavu svilenu lepezu. Boja lepeze bila je savršeno usklađena s bojom Rosemarynih očiju, no ona to nije zamijetila. Jedva je čekala da vidi vrt. Vrt koji se prostirao iza kuće zapanjio je Rosemary ljepotom ali i veličinom. Bio je to čitav park uređen u engleskom stilu s njegovanom travom, stablima i cvjetajućim grmovima, oivičen visokom, lijepo šišanom živicom. Dno vrta spuštalo se do rijeke i Rosemary nije mogla suspregnuti glasan uzvik divljenja kad su tamo stigli. Žalosne vrbe spuštale su svoju zelenu kosu do vode, na obali je bila mala rustikalna ribarska kućica, uz drveni mol vezano nekoliko čamaca ... Ah ... reče Rosemary gospodinu Znalcu kad su načas sjeli na klupicu na obali ... mogla bih ovdje vjekovati ... Vlasniku će to biti drago čuti ... odgovori gospodin Znalac. ... Dok su se vraćali prema kući Rosemary osjeti ubod krivice: Toliko vremena i pažnje na mene je protraćeno ... A ja uopće ne namjeravam kuću kupiti ... Već se spremala gospodinu Znalcu sve priznati, ispričati se, ponuditi mu nadoknadu za izgubljeno vrijeme, kad on reče: Vremena za podrobnije razgledanje vrta bit će kasnije u obilju. Sad ću vam pokazati kuću ... no, prije toga ... Rose je ponovo glasno uskliknula pa čak i pljesnula rukama od divljenja. U visokoj živici koja je oivičavala vrt krila su se malena vratašca koja su vodila u labirint od živice a u sredini labirinta bijaše još jedan vrt. Bio je uređen u japanskom stilu. U jezercu su plivali znatni koi šarani, listovi bambusa šuštali su na povjetarcu, zrikavci zrikali, orhideje mirisale, a jedan vilin konjic doletje s jezerca i spusti se na Rosemaryn dlan. Ovo je samo jedan od aneksa glavnom vrtu ... reče gospodin Znalac. No, kao što rekoh, za razgledanje vrta bit će vremena ... Vratimo se do oranžerije, predahnut ćete uz osvježavajuće piće, pa ću vam onda detaljno pokazati kuću. Rosemary je odbila piće. Odjednom je osjetila val nelagode koji se pojačao kad su ušli u kuću. No, ljepota arhitekture, elegancija stubišta koje je vodilo do prvog kata i potkrovlja ponovo joj skretoše pažnju. Plavi salon, zlatni salon ... mala dvorana za koncerte, knjižnica, trpezarija ... gostinske sobe ... govorio je gospodin Znalac pokazujući. A Rosemary je sve više shvaćala kako se radi o pravom dragulju od vile. Sve je bilo uređeno s istančanim ukusom, no unatoč raskoši nije djelovalo razmetljivo. Rosemary, koja je bila poznavalac porculana i umjetničkih slika, shvatila je da ne samo kuća već i dekorativne 'sitnice' koje je ukrašavaju premašuju njezine kupovne mogućnosti. A sada - master bed room, glavna spavaća soba ... reče gospodin Znalac otvarajući izrezbarena vrata. Rosemary stupi preko praga a čim je prag prekoračila, teška vrata se za njom zalupiše. Tek nakon nekoliko minuta dozivanja i uzaludnih pokušaja da vrata otvori Rosemary shvati - zatočena je u toj prekrasnoj kući koju je došla razgledati. (nastavak slijedi) Dodatak, uz pozdrav za Tixi i Northwind-a.  whispers in the wind, photo by rU |
- 21:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.08.2010., ponedjeljak
Hounted House (3), short story
 photo by rU Prvog dana Bog je stvorio ženu, a zbog njenog zadovoljstva ružu. (Viktor Hugo) Ukleta kuća (3) kratka priča Iako je brava bila zahrđala, ključ se u njoj lako okrete i vrtna vrata se bezšumno otvoriše. Gospodin Znalac se teatralno nakloni, elegantnim pokretom ruke ustupi prednost Rosemary i ona prva stupi u vrt. Ovo je samo prednji, manji dio vrta koji se iza kuće pruža sve do rijeke ... odjekivao je glas gospodina Znalca iza Rosemaynih leđa a njoj srce brže zakuca na prizor koji joj se otvorio pred očima. Prednji je dio vrta bio prekrasan ružičnjak prepun rijetkih sorti ruža a oko ograde koja je vrt okruživala zaplitale su se penjačice s jednostavnim peterolisnim cvjetovima. Rosa canina, divlja ruža ... pomisli Rosemary a gospodin Znalac, kao da je čuo njezine misli, reče: Čukunbaba svih kultiviranih sorti ... Otporna , brzo raste i, kao što vidite, potpuno je premrežila vrtnu ogradu zaklanjajući vrt od pogleda s ulice ... Doista ... pomisli Rosemary. Zato i nisam mogla bolje zaviriti u vrt, prolazeći ovuda ... Dok je ona koračala popločanom stazom koja je vodila prema trijemu i ulaznim vratima kuće, gospodin Znalac je izgovarao nazive ruža čajevki, polijanti, stablašica i floribundi kraj kojih su prolazili: Izbor kakav ćete rijetko gdje naći - najljepše, najmirisnije i najrjeđe sorte ... Doduše, slabije cvjetaju jer nisu redovito orezivane, no ruka vještog vrtlara brzo će ih dovesti u red ... Rose pomisli kako gospodin Znalac pretjeruje. Sve su ruže bile savršeno njegovane kao da ih je još jutros obišla i orezala ruka nekog znalačkog vrtlara. Staza ih dovede do ulaznih vrata vile i Gospodin Znalac upita: Želite li prvo razgledati kuću ili vrt? No, prije no što je Rosemary uspjela odgovoriti on reče: Prvo vrt, dakako ... Nisam niti sumnjao. No, da stignemo do stražnjeg dijela vrta, moramo proći kroz prizemlje. Sa stražnje strane kuće je staklena zimska bašta a iz nje vrata vode u drugi dio vrta. Uđoše u hol vile popločen mramorom, prođoše kroz veliku dnevnu sobu opremljenu stilskim namještajem, poda zastrtog ručno izrađenim skupocjenim tepisima s motivima ruža, zidova prepunih slika. Rosemary je sve uspjela pogledati samo letimice, no bila je gotovo sigurna da je među slikama prepoznala čuveno djelo Lawrenca Alme Tademe 'Tebi, ružo među ružama'. Nemoguće je da se radi o originalu ... pomisli. No, reprodukcija je savršeno vjerna ... Prođoše kroz dnevnu sobu, potom kroz jedan mali salon obložen tapetama s motivima ruža i ljupkom salon garniturom. Na okvirima fotelja bile su izrezbarene ruže, a motiv ruža krasio je i intarziju na stoliću. Jedna savršena bijela ruža u plavoj vazi privuče Rosemaryn pogled. A tada ona na sebi osjeti pogled gospodina Znalca. Zadovoljno se smiješio i pokazivao joj izlaz u zimski vrt. Staklene stijenke ljeti se uklanjaju pa se zimski vrt vizualno spaja sa stražnjim vrtom ... reče Gospodin Znalac. No, prije no što krenemo u dalje razgledanje ... Pod zasjenjenim staklenim svodom saginjale su se grane narančinih i limunovih stabalaca, u mramornim žardinjerama cvjetala je mirta i mirisale tuberoze. Na malom stoliću izvijenih nožica u kristalnoj je boci svjetlucao nekakav napitak tamnoružičaste boje, na prostirki od belgijske čipke, na srebrnom poslužavniku, čekale su dvije čaše. Nečija je ruka po poslužavniku prosula nekoliko ružinih latica i brižljivo odabrala i na poslužavnik odložila svjež tamnocrveni ružin pupoljak. Gutljaj ružina likera? upita Gospodin Znalac i, ne čekajući Rosemaryn odgovor, galantno pomakne fotelju kako bi ona mogla sjesti. Začuđena Rosemary sjede. Mislila sam kako je kuća nenastanjena već godinama ... Pa tko se, ako je tako, brine o vrtu i oranžeriji? U pravu ste, Rosemary ... odgovori gospodin Znalac. U vili već godinama nitko ne stanuje. No, saznavši za vaš posjet, vlasnik se pobrinuo da vas sve dočeka u punom sjaju ... (nastavak slijedi)  Lawrence Alma Tadema: Thou, Rose among roses |
- 11:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #
15.08.2010., nedjelja
Hounted House (2), short story
 sub rosa, photo by rU Sub rosa - Pod ružom (rečeno). Ruža je simbol šutnje i tajne, pa ova latinska izreka znači - rečeno u tajnosti, u povjerenju. Ružu često nalazimo na ispovjedaonicama kao znak nepovredivosti ispovjedne tajne. Ukleta kuća (2) kratka priča U dogovoreno vrijeme pred vratima vile dočekao ju je službenik agencije za prodaju nekretnina. Visok, mršav i blijed, 'neodređenih godina', u crnom ogrtaču unatoč toploj ljetnoj večeri, pogledao je Rosemary kroz cviker bez okvira i kimnuo joj kao da u njoj prepoznaje kupca i prije no što je prišla. Oči mu bijahu neobične žućkaste boje, poput mačjih. Gipko zakorači prema Rosemary, pruži joj ruku i predstavi se: Znalac ... Gospodin Znalac? reče Rosemary. Kako prigodno ... A vi ste Rosemary ... reče gospodin Znalac. To nije zvučalo kao pitanje nego kao konstatacija a Rosemary se začudi što je nije oslovio prezimenom i što prezimenu nije dodao - gospođa ili gopođica - kao što je to u poslovnoj komunikaciji uobičajeno. I, dok je Rosemary očekivala sljedeći potez gospodina Znalca, on znalački otkide grančicu ruže koja je izvirivala kroz ogradu i pruži joj je. Ruža, ruži ... reče. Iako joj se, dok je pruženu ružu prihvaćala, trn zabo u dlan, Rosemary mu se nasmiješi. Gospodin Znalac je doista pravi znalac ... pomisli. Zna kako kupcu ugoditi. Rosemary je očekivala - sada će usljediti bujica riječi, nabrajanje prednosti kuće koja je na prodaju ili niz pitanja kojima 'ispipava' njezine mogućnosti kao kupca. No, gospodin Znalac nije izrekao ni riječi. Dok su oboje šutke stajali pred visokom ogradom od kovanog željeza obraslom ružama penjačicama, slakom i divljom lozicom, a tišina postajala neugodna za Rosemary, pronicljivi pogled gospodina Znalca još jednom je odmjeri od glave do pete. I tada, na Rosemaryno iznenađenje, on joj reče: Vi niste običan kupac ... Štoviše, mislim da vi uopće niste kupac ... Rosemary zausti odgovoriti mu, spremna priznati istinu i dodati koju riječ isprike, no on je prekide i prije no što je započela. Vi ste više od kupca ... rekao je. Vi ste znalac ... i ljubitelj ... I dok ga je Rosemary, zatečena njegovim riječim, nijemo gledala, gospodin Znalac se nasmiješi i dodade: Ne govorite ništa ... Gledajte ... Tada iz svoje aktovke izvadi veliki starinski ključ i otključa kapiju u vrtnoj ogradi. Iako je brava bila zahrđala, ključ se u njoj lako okrete i vrata se bezšumno otvoriše. (nastavak slijedi) |
- 20:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #
14.08.2010., subota
Hounted House (1), short story
 photo by rU Samo prođoh mimo, pa sam usput htio zirnuti kroz prozor, otvoren je bio. (Jesenjin) Ukleta kuća (1) kratka priča Rosemary je cijeli život živjela u kući u kojoj se rodila. Ime ulice i kućni broj za to su vrijeme ostali nepromijenjeni a i sama ulica i Rosemaryna kuća doživjele su malo promjena. Ustvari, kad bolje razmislimo, promjene su bile znatne no tako postupne da ih je vrijeme učinilo neprimjetnima. Fasade kuća u maloj ulici tijekom godina mijenjale su boje, stare kuće su dobivale nove krovove, prozori nove kapke. Nogostup složen od cigli zamijenile su betonske ploče, mala stabalca izrasla su u drvored koji je zasjenjivao kuće i cestu, stare dudove s kraja ulice zamijenile su breze. Stari su se susjedi preselili na obližnje groblje, mladi su stasali, prodali roditeljske kuće koje su im postale pretijesne i odselili, a novi se vlasnici uselili. Rosemary je u ulici u kojoj se rodila poznavala sve manje ljudi. I Rosemaryna se kuća također postupno mijenjala, na fasadi su se pojavili novi, veći prozori, vrt je dobio novu ogradu, ruže penjačice izđikljale su i potpuno prekrile malu vrtnu sjenicu. No, kao što čovjek koji se svakoga dana češlja pred ogledalom ne primjećujući promjene dok ne posegne za svojim starim fotografijama, tako ni Rosemary nije primjećivala kako se njezina ulica i njezina kuća mijenjaju zajedno s njom. Uostalom, ona je imala osjećaj da je s tom kućom u kojoj se rodila i odrasla naprosto srasla, onako kako puž sraste s kućicom koju nosi na leđima i koja raste zajedno s njim. A onda, jednoga jutra, prelistavajući novine, Rosemary je među oglasima ugledala i oglas o prodaji jedne kuće. Nije to bila 'bilokoja kuća', nego kuća koju je Rosemary dobro poznavala. I, nije to bila obična kuća, nego vila poznata u gradu, djelo renomiranog arhitekta s početka prošloga stoljeća. Te se vile Rosemary sjećala iz djetinjstva, a u odrasloj dobi često bi kraj nje prolazila u svojim večernjim šetnjama. Okružena velikim vrtom oivičenim starim hrastovnim stablima, opasana visokom ogradom od kovana željeza, ta je poznata vila bila predmet Rosemarynih dječjih sanjarenja. Kao djevojčica, prolazeći tuda s bakom ili roditeljima, ona je uvijek maštala o tome kako šeće tim tajanstvenim vrtom i tom pomalo mračnom i zapuštenom starom kućom. Pogled bi joj obično odlutao do prozora u potkrovlju i uvijek bi joj se učinilo kako je netko odatle, iza gustih zastora, promatra. Ne razumijem kako netko može prodavati takvu prekrasnu kuću ... pomislila je Rosemary pročitavši oglas. I, iako je znala da je cijena te kuće, ma kako zapuštena bila, iznad njezinih mogućnosti, iako je znala da nikada ne bi mogla prodati svoju rodnu kuću i iz nje se odseliti, Rosemary, gonjena znatiželjom, odluči predstaviti se kao potencijalni kupac: Time neću naškoditi nikomu, a dobit ću priliku da konačno uđem i razgledam kuću i vrt koji su zaokupljali moju maštu u djetinjstvu ... (nastavak slijedi)  photo by rU |
- 20:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #
12.08.2010., četvrtak
summertime ...
|
... and living is easy ...  photo by rU zoveš me Otoče smatraš usamljenikom osjećaš me spasiocem a sebe … utopljenikom (dok se nismo znali … sanjala si o mojoj obali) ali izgled obale morske mijene tvore zato pristajem … bit ću Otok a Ti budi moje more (dok se nismo znali … sanjao sam da me miluju tvoji vali) (Dragan Gortan) ... P.S. Raj je količina vode koja je potrebna da se ugasi pakao. (autor nepoznat) |
- 20:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #
11.08.2010., srijeda
on the edge of a dream ...
|
Gle! Vjetar je jutros pomeo nebesku avliju ...  photo by rU Nebo se plavi. Naše noge bose po vlatima trave broje kapi rose. Čuj! Tamo gore, u plavetnilu, ševa pjeva pozdravljajući novi dan. Jutro je, a ljetni se dan pred nama pružio kao seoski put. Negdje, na rubu polja, srest ćemo i suncokret žut. Znam! Ubrat ćeš pregršt različka i reći mi da plavi su kao moje oči na pragu ljetne noći. A ja ću ti šapnut: Ne čekajmo noć ... Obazrijet ćeš se lupeški i povest me među suncokrete, a za ću za tobom poć'. Poslije ćeš mi reći: Okrenuo mi se čitav svijet ... i za uho mi zataknut plavi cvijet. Tada ćemo se, tragom jutra, zagrljeni u moj vrt vratit. Gle! uzviknut ću. U pazušcu bambusova lista jutarnji rendesvous ... Znam! na uho ćeš mi šapnut: Baš kao ti i ja ....  Eh, Ljubljeni, jesmo li to Ti i ja? Ili samo odjeci ljeta što odzvanjaju na rubu moga sna ... |
- 08:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #
10.08.2010., utorak
ružičasti labirint ...
 photo by rU tragom ružičastih putokaza izgubimo se. cijelu noć ljubimo se, Ljubljeni. u svitanje nađimo se pa zalutajmo ponovo ... |
- 00:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.08.2010., ponedjeljak
rođendansko slavlje
 photo by rU Petra slavi svoj 1. rođendan
|
- 07:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #
07.08.2010., subota
oluja ...
 photo by rU Ne, nije Venecija ... To je moja ulica noćas, nakon proloma oblaka ... update, 15: 59 Nagli nalet vjetra. Bljesak munje ... Potom se nebo spojilo sa zemljom. A nakon nekoliko trenutaka, zemlje nestade. Bujica vode prekrila je moju ulicu, popela se na pločnik do kućnih fasada, prelila se preko moga kućnog praga. Predsoblje se začas napunilo vodom. Ostatak stana je na nešto višljem nivou pa je ostao suh. Zavrnuh nogavice na hlačama i zakoračih u vodu. U kupaonici je klokotalo, a kad otvorih vrata vidjeh kako voda kulja iz odvoda u tuš kabini i razlijeva se po podnim pločicama. Otvorih vanjska vrata, no još brže ih zatvorih vidjevši da se čitav vrt pretvorio u jezero. Prozori na susjednim kućama osvjetliše se, začuh glasove. Ljudi su metlama pokušavali izbaciti vodu iz svojih haustora i predsoblja. Ulično se svjetlo ugasilo čim je oluja počela pa je ulica bila u mraku. Uznemireni vlasnici parkiranih automobila s baterijskim svjetiljkama gacaju do koljena po vodi kako bi provjerili što je s njihovim limenim ljubimcima. Moja se mačja družba tik pred nevrijeme sklonila u kuhinju. Svi osim Đure. Nadam se kako se sklonio u nekoj šupi, no ipak osluškujem. U prvi mah nisam sigurna, no čini mi se da iz vrta dopire mačje zapomaganje. Otvaram vrata i osluškujem. Da, netko plače i zapomaže u dnu vrta. Izlazim van u mrak i pljusak, gazim po vodi sljedeći zvuk mačjeg cviljenja. Đuro stoji na vrtnoj klupici, mokar do kože i ne usuđuje se sići. Hvatam ga u naručje i nosim u kuću. Oboje smo potpuno mokri. Nakon što sam Đuru obrisala frotirom presvlačim se i ja. Pljusak se smiruje, razina vode u vrtu polako opada. Metlom guram vodu van preko praga a potom punim vedro vrelom vodom i detergentom. Ribam podne pločice po ne znam koliko puta jer voda koja se vratila iz kanalizacije ne miriše nimalo ugodno ... Izlazim na ulicu koja je još uvijek pod vodom. Susjedi sklanjaju slomljene grane, metu i jedni druge propituju o šteti ... Ujutro, kad se voda povuče, svi ćemo izići sa šmrkovima i prati pločnik i cestu prepunu smrdljiva blata, polomljenih grančica, različitog smeća i nakvašenog toalet papira ... ... Upravo pogledah na sat. Prošlo je 15h, a ja pospremam od ranoga jutra. Konačno sam završila, sve je opet na svome mjestu. Predsoblje i kupaonica izribani, pločnik, dvorište i cesta oprani. Najviše je posla bilo s najmanjim jezercem koje je u ravnini tla pa se napunilo prljavom vodom. Pumpu i jezerce čistila sam čitavo prijepodne. Susjedi mi se dobroćudno narugaše kad su me vidjeli kako mlazom iz vrtnog crijeva perem travnjak: Polijevaš nakon tolike kiše ... No, ne mogu gledati travu prepunu mulja, a uz to želim i biljke riješiti naslage mulja i neugodnih mirisa. Pamtim brojne ljetne oluje koje su i ranije moju ulicu znale pretvoriti u Veneciju. No, ovoj noćašnjoj ne pamtim premca. Meteorolozi vele da se u budućnosti možemo nadati sve ekstremnijim i sve češćim vremenskim 'ispadima'. Grad se širi, sve je više asfalta i betona, sve manje travnjaka. Preuske kanalizacijske cijevi ne uspijevaju progutati veliku količinu vode koja padne u kratko vrijeme i eto štete i nevolje u trenu. ... A ipak, uživala sam u svakom trenutku te ljetne oluje. Nisam osjećala strah, nisam mislila na posljedice, na štetu. Uživala sam u uzbudljivoj moći Prirode, zadivljujuće lijepoj i kad stvara i kad razara ... ...
Ležao je jutros nepomično na površini jezerca i ja pomislih: Mrtav je ... Podigoh krhko beživotno tjelešce a mokra mi se krila zalijepiše za prste. Već sam namjeravala vratiti ga u jezerce, neka mu ono bude posljednje počivalište ... kad odjednom, malo se tijelo pokrenu ... Preživio je oluju! Eto, prednjim nožicama počinje čistiti lice dok mu se krila polako suše na suncu. Jedno prednje krilo mu je povrijeđeno i ja se pitam: Hoće li uspjeti poletjeti? Sjedio mi je na ruci duže od pola sata, sušio i čistio krila, no nikako da se usudi poletjeti. Podigoh ruku prema nebu, on mi se pope na kažiprst i zamahnu krilima. Hajde, maleni ... šapnuh mu. I vretance poletje, napravi još jedan oproštajni krug oko moje glave i izgubi se u plavetnilu ... P. S. Prošli sam post započela slikom vretenca, ovaj slikama vretenca završavam. Život je istodobno i krhak i neuništiv. I, ponekad, stvara neobične koincidencije. Krhak je život… Kao krilo vretenca Ali što je život… Milijun sitnih kapi iz istog zdenca Milijarda svijetlih iskri istoga plama Bezbroj dijelova velikog holograma ... (Dragan Gortan) |
- 11:29 - Komentari (21) - Isprintaj - #
06.08.2010., petak
Gle ...
|
Gle, vilin-konjic na bridu jave. Što treba više, golišani, od zemlje i neba iznad glave? (Jure Kaštelan)  photo by rU Vretence. Odonata. Poznat i kao Vilin konjic, Libela, Konjska smrt. Akvatičan insekt koji u larvenoj fazi živi u vodi, a i u odrasloj ga je dobi najčešće moguće vidjeti u blizini vode. Imaga (odrasla faza) vretenaca su vodeni predatori karakteristično izduženog abdomena sa dva para prozirnih opnenastih krila približno jednake veličine koja im omogućuju dugotrajan let. Na njima se nalaze točke zvane pterostigme, koje su u stvari dobro prokrvljene odebljale regije. Pretpostavlja se da pterostigma ima utjecaj na aerodinamiku leta ovog kukca. Noge su usmjerene prema naprijed i služe kao pomoć pri hvatanju plijena. Velika glava na fleksibilnom vratu nosi snažni usni ustroj za grizenje, 3 jednostavna oka (ocellae), dvije fascinantne facete sačinjene od preko 30 000 ommatidija i par nitastih ticala. Čak 80% rada mozga je orijentirano na procesiranje slike objekta pred njima.(vretence) U indijanskoj tradiciji vretence predstavlja: vihor, hitnju, aktivnost ... U kineskoj: Ljeto, nestabilnost, slabost ... Vilin konjic također je i simbol visprenosti, mentalne pokretljivosti, prilagodljivosti, naglog skoka iz mirovanja uma u bljesak misli, ideje ... Odrasli vilin konjic (faza image) živi samo 24 sata. Odraslom životu vilina konjica prethodi faza ličinke ili nimfe. Radi svojega specifičnog životnog ciklusa, vilin konjic, zajedno s leptirom, može imati i simboliku besmrtnosti i regeneracija, pa i reinkarnacije. Vilin konjic. Nježan i poetičan? No, čin parenja vilina konjica spada u najbrutalnije u životinjskom carstvu, mužjaci ženkama odgrizaju krila pri bazi da bi spriječili bijeg. "Izdaleka ritual udvaranja i parenja u vretenaca djeluje bezazleno, čak romantično. Ali malo bolji pogled na tu igru otkriva grublju priču o spolnom “napastovanju” i sukobu. Uzmite za primjer prugastog blistavca Calopteryx splendens. Neki mužjaci uopće se ne zamaraju udvaranjem i jednostavno ugrabe neopreznu ženku dok se grije na suncu – čak i nezrele, još treperave od nedavnog izlaska iz ličinačke mladosti. Drugi, nazvani “kradljivcima”, napadaju i razdvajaju spojene parove probijajući ih, povlačeći i grizući. Treći pak, takozvani “vodeni vrebači”, ugrabe ženku usred polijeganja jaja kako bi je uzeli, čak i ako se ona pritom utopi." National Geographic Hrvatska ... Krhak je život… Kao krilo vretenca Ali što je život… Milijun sitnih kapi iz istog zdenca Milijarda svijetlih iskri istoga plama Bezbroj dijelova velikog holograma ... (Dragan Gortan)
|
- 09:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #
03.08.2010., utorak
Sretan ti 1. rođendan, Petra!
 photo by rU Eh, toliko si radosti i svjetlosti u moj život unijela, Petrice. Veselim se svakom trenutku tvog odrastanja, malena moja. dodatak: Petrina 1. godina
update: Baš kao moja draga Drava, odoh i ja do Dunava ... |
- 08:37 - Komentari (15) - Isprintaj - #
02.08.2010., ponedjeljak
I Can Only Be Me ...
 photo by rU Dugo mi je trebalo da to shvatim - Možeš biti samo ono što jesi. Ma koliko ponekad poželio biti netko drugi, netko potpuno drugačiji, netko pametniji, bolji, ljepši, veseliji, bezbrižniji, netko prostodušniji, velikodušniji, optimističniji, praktičniji, realističniji ... možeš biti samo ono što jesi. A kada ti netko kaže da si mu draga takva kakva si, kad ti šapne da nikad nije poželio da si drugačija, kad shvatiš da te netko voli takvu kakva jesi, da te prihvaća, pa gle čuda, čak i voli ne samo zbog tvojih malobrojnih vrlina nego i zbog mnogobrojnih mana ... tada pomisliš kako možda možeš prihvatiti tu neizmjenjivu činjenicu - I can only be me. |
- 10:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
