Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Istina nema svoje posebno vrijeme. Njeno vrijeme je uvijek - sada.
(Albert Schweitzer)
Ukleta kuća (7) kratka priča
Kad je pogledala na sat, Rosemary vidje - do ponoći je ostalo jedanaest minuta i upita se kako će stići do plavoga salona ako vrata spavaće sobe u kojoj je bila zatočena ostanu zaključana.
Preostalih jedanest minuta do ponoći učiniše joj se vječnošću. Stotine pitanja prohujaše joj sviješću: Tko je moj 'Domaćin'? Neki bogati ekscentrični starac? Možda manijak ... ili čak ubojica?
Što želi od mene?
I što ću ja učiniti ... kad njegove želje saznam?
Odgovore nije znala, no znala je da će se s odgovorima morati suočiti istodobno kad se suoči s Neznancem koji ju je zatočio u toj nestvarno lijepoj kući.
...
Ponoć je otkucala.
Kad je posljednji otkucaj sata utihnuo, brava škljocnu.Vrata se otvoriše, no pred vratima nije bilo nikoga. Topla svjetlost obasjavala je hodnik i stepenište koje se spuštalo do plavog salona, kat niže. Rosemary duboko udahne, zakorači preko praga, prođe kroz hodnik ... Najteže joj je bilo zakoračiti na prvu stubu, a tada skupi hrabrost i poče se sve brže spuštati, stubu po stubu.
Vrata 'plavog salona' bila su poluotvorena. Rosemary duboko udahne, zabi nokte u dlanove ... i uđe. Plavi je salon bio u polutami, samo je stol postavljen za večeru bio osvijetljen svjećama a u uglu su plamenovi iz ložišta kamina obasjavali visoku izduženu mušku siluetu, licem okrenutu prema kaminu.
Rosemary se zapita: Kako je moguće da u salonu nije vruće, unatoč tomu što je u toploj ljetnoj noći upaljen kamin? Dapače, od kamina, ili od siluete koja se na fonu plamenova ocrtavala, kao da je isijavala studen.
Ušavši u salon, Rosemary je ostala stajati uz vrata. Čekala je da Domaćin pokaže lice, oslovi je, objasni svoje namjere ... I, doista, on je, unatoč debelom tepihu, unatoč poluotvorenim vratima i lakom Rosemarynom koraku, ipak znao da je ona ušla u sobu.
Samo hrabro, Rose ... reče i okrete se prema njoj.
Visok, mršav, no unatoč mršavosti doimao se snažnim. Rosei se lice učini poznatim, prepoznatljivim i neprepoznatljivim istodobno ... Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati - pred njom je stajao gospodin Znalac, isti onaj koji ju je dočekao pred vratima kuće i proveo kućom i vrtom. Pa ipak, bio je to posve drugi čovjek. Crte lica bile su čvršće, izrazitije, oči krupnije i bez cvikera, usne deblje, obrve gušće. Držanje mu je izgubilo snishodljivost prodavca, sada je pred Rosemary stajao vlasnik, moćan i samouvjeren.
Rosemary, a ne Rose, gospodine Znalče ... ispravi ga ona.
Ah, draga Rose, oprostite mi zbog obmane.
No, nisam mogao dopustiti da vas dočeka neki bijedni prodavac ... a pribojavao sam se da ćete odustati od razgledanja ako shvatite da je pred vama vlasnik kuće ...
I, iako ste od prvog trenutka znali da ja nisam kupac ... reče mu Rosemary ... ipak ste me, gospodine Znalče ... ako vam je to doista ime ... ostavili u uvjerenju da imam posla s prodavcem ...
Na trenutak zavlada šutnja, a potom Rosemary nastavi: No, i ja imam razloga za ispriku ... Moj je postupak bio lakomislen ... a moram priznati i nepošten ...
No, tako sam silno poželjela vidjeti tu kuću ... vašu kuću ... koja me očaravala od djetinjstva ... tako sam je željela vidjeti da sam postupila poput radoznalog, nepromišljenog djeteta ...
Ah, Rose, razloga za ispriku imam samo ja ... reče gospodin Znalac. Vaša posjeta učinila mi je veliko zadovoljstvo, prekinula je moju dugu usamljenost ...
Uživao sam gledajući vas kako razgledate kuću i vrt, poput znatiželjnog djeteta, a istodobno i poput promatrača istančanog ukusa i nepogrješiva osjećaja za ljepotu ...
Rose osjeti olakšanje, njezin je sugovornik djelovao mirno, govorio suvislo i ljubazno. To što ju je zaključao u sobu i insistirao da odjene tu plavu svilenu haljinu možda je ipak samo znak njegove ekscentričnosti i osjećaja moći čest u ljudi tako enormno bogatih poput njega, pomislila je Rose.
Razloga za ispriku ima, ma što vi rekli ... odgovori mu ona ... I to za obostranu ispriku ...
Stoga ću, u znak isprike, prihvatiti vaš poziv na večeru. Večerat ću s vama, a potom ću se presvući u svoju odjeću, pozdraviti se ... i otići ...
O tom, potom ... reče gospodin Znalac a olakšanje koji je Rosemary malo prije osjetila netragom nestade.
(nastavak slijedi)
P.S. Tek kad objavih post, primijetila sam na vrhu stranice nečiju ruku s palcem i pitanje koje nisam ja postavila.
Mogu previdjeti 'žutilo' koje blog editor lijepi na dno stranice, no s kojim pravom sad već ulazi i u post?
Pun mi je kufer takvog bezobrazluka, i da mi nije žao priču ostaviti nedovršenom zalupila bih vratima istoga trena ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
