Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
28.09.2010., utorak
The last Rose of Summer (3), short story ...
 photo by rU Posljednja ruža ljeta (3), kratka priča Tako piju samo nevješti ... i jako žedni ... rekao je. A Rose je te večeri žeđala i pila kao nikada prije. No, začudo, što je više pila, to joj je lice bivalo sve bljeđe, čula sve izoštrenija, pogled sve dublji, sve tamniji i sve sjajniji istodobno. Silvestar je mislio kako poznaje Rose u dubinu bića, a sada je, gubeći se u dubinama njezina pogleda, otkrivao jednu novu Rose. (nastavak slijedi) Za one koji ne prate priču: još sličica s Jalte    Jalta je grad i crnomorsko ljetovalište na južnoj obali poluotoka Krima u Ukrajini. Grad je smješten na mjestu stare grčke kolonije koju su osnovali grčki moreplovci. Grad je smješten u unutrašnjosti jednog od mnogobrojnih krimskih uvala, okružen šumovitim planinama. U gradu prevladava mediteranska klima tako da je grad okružen mnoštvom vinograda i obližnjih voćnjaka. Mjesto na kojemu se danas nalazi grad Jalta, već je u 12. stoljeću kao pomorska luka imalo važnu stratešku ulogu za kijevske i bizantske vlasti. Godine 1475. to je mjesto dospijelo pod vlast Osmanskog carstva u sklopu Krimskog kanata i lokalnog tatrskog stanovništva. Godine 1783. Ruski imperij je zauzeo taj teritorij i od tada ga intenzivno naseljavaju Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, a omanje lokalno grčko stanovništvo je preseljeno u ukrajinski grad Mariupol. Početkom 19. stoljeća u gradu su živjeli mnogi ukrajinski i ruski aristokrati i poznati umjetnici, poput Antona Čehova, LavaTolstoja i Petra Čajkovskog. Od 4. do 11. veljače 1945. u Livadijskom dvorcu u Jalti održana je Konferencija u Jalti, gdje su velike sile (Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD) odlučivale o uređenju svjetskog poretka poslje Drugog svjetskog rata. Danas grad Jalta predstavlja jedno od najljepših turističkih odredišta u Ukrajini i često je turistička destinacija stanovnika iz cijeloga svijeta. (Wikipedia) Vrijeme je bilo prekrasno. Duge šetnje uz obalu, posjet Livadskom dvorcu, plave večeri i rumeni sutoni, ulični svirači, smokve, grožđe i vino ... Vrijeme kao da je stalo ... ... U povratku smo dugo čekali na Kijevskom aerodromu, unutra je bilo sparno i prepuno ljudi, vani hladno. Kući se vratih prehlađena, a na prehladu se 'nakalemila' viroza koje je ovih dana grad pun. Prijepodne sam na faksu, ispiti su u jeku, a ja hripljem poput magareta, omamljujem se sirupom i krimskim uspomenama da bih izdržala do večeri ... Sve mi se čini da će nastavak Roseine priče morati pričekati do vikenda ... |
- 20:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #
24.09.2010., petak
sličice s Jalte ...
   Stigoh kući jučer uvečer. Još uvijek sam umorna od puta i dojmova ... I, zato - zasad samo nekoliko sličica ... |
- 11:16 - Komentari (21) - Isprintaj - #
15.09.2010., srijeda
daljine me vuku ...
 sjećanje na krim, photo by rU ... sutra rano ujutro letim na Jaltu ... Ostajte mi dobro. P.S. a završetak priče o Rose morat će pričekati moj povratak ... |
- 17:06 - Komentari (15) - Isprintaj - #
13.09.2010., ponedjeljak
The last Rose of Summer (2), short story ...
 last bloom, photo by rU Tko ne ljubi previše, ne ljubi dovoljno. (Claude Peschier) Posljednja ruža ljeta (2), kratka priča Kultiviranim je ružama sudbina da budu ubrane ... Europa je kultivirane ruže počela saditi tek u 18. stoljeću kad su nizozemskim brodovima prve sadnice dopremljene iz Kine. Od tada su europski uzgajivači razvili pedeset tisuća sorti ruža. Uz Francuze, najvještiji u tome bili su Englezi. Engleski selekcionari križali su moderne sorte sa divljim ružama i stvorili posebnu grupu nazvanu - Engleske ruže. Poznate po delikatnosti mirisa, engleske ruže čuvene su i po nježnosti i finoći latica. Otuda za lijep ženski ten vele: Poput engleske ruže ... Među svim ružama Rosei su bile najdraže upravo engleske ruže, nalik 'starinskim' ružama iz vrtova u vrijeme njezina djetinjstva. U njezinom su vrtu cvjetale engleske sorte ruža koje je uspjela nabaviti u domaćim vrtlarijama. No, Rosein je san bio - engleska ruža iz vrtlarije Davida Austina, svjetski poznatog engleskog vrtlara. Austin je uspio spojiti raskošni, puni cvat čajevki s karakteristikama floribundi, atraktivnost kultiviranih ruža s otpornošću divljih, pa su njegove ruže cvjetale bogatim cvatom od proljeća do prvih mrazeva. Nažalost, originalne Austinove sorte bile su dostupne samo u njegovoj vrtlariji u Engleskoj. Narudžbe i isporuka poštom u inozemstvo bila je nemoguća zbog carinskih propisa, a čak i da je to bilo moguće bilo bi teško izvedivo jer je Austin sve svoje sadnice prodao već godinama unaprijed. Jednom ću se otputiti u Shrophire, do Austinova rosariuma ... često je maštala Rose ... i vratiti se s torbama punim sadnica - Ellen Rose, Teasing Georgia, Pilgrim i English Elegance ... Darsy i Charity, Christopher Marlow i Shakespeare ...No, na prvom mjestu i bezuvjetno, ne vraćam se bez Fair Biance ... Ponijet ću i primjerak njegove knjige 'The Heritage of the Rose', zamoliti ga za autogram ... i reći mu kako ću mu ostati na pragu ako mi ne proda barem jednu svoju 'engleskinju' ... ... Kao pasionirani ljubitelj ruža Rose je voljela motiv ruže na umjetničkoj slici i fotografiji, u poeziji i glazbi. Znajući za Roseinu ljubav prema ružama, njezin se donositelj ruža šalio na svoj račun, nazivajući se 'rozen kavalirom'. Moja sreća da toliko voliš ruže ... rekao bi poklanjajući joj buket ruža, lijepu porculansku šalicu ili svileni šal oslikan ružama ... Nemaštovit kakav jesam ne bih mogao smisliti dar za tebe, da ne znam za tvoju ljubav prema ružama ... Rose bi se nasmijala, a on bi njoj i sebi u kristalne čaše natočio burbon Four Roses. Rose, koja je inače rijetko pila alkohol, ispila bi čašu u jednom gutljaju a on bi se smijao: Tako piju samo nevješti ... i jako žedni ... A ja sam tebe žedan ... No, ma koliko poželio ispiti te naiskap, radije ću te piti polako, kap po kap ... ... da mi što dulje traje ... ... (nastavak slijedi) Oni kojima se priča ne čita, ali i oni koji priču čitaju, možda će poželjeti prošetati ružičnjakom Davida Austina, poznatog engleskog uzgajivača ruža. |
- 11:55 - Komentari (15) - Isprintaj - #
12.09.2010., nedjelja
The last Rose of Summer (1), short story ...
 photo by rU Stihove Last Rose of Summer napisao je Thomas Moore, suvremenik i prijatelj Byrona i Shelleya. Pjesma je nastala 1805., dok je Moore boravio u Jenkinstown Parku u okrugu Kilkenny, u Irskoj. Sir John Stevenson skladao je poznatu sjetnu melodiju, a melodija i tekst objavljeni su u zbirci Irske melodije, 1807–e. Posljednja ruža ljeta (1), kratka priča Ljeto je bilo na kraju, u Roseinu su vrtu cvjetale posljednje ruže. Rose je toga jutra slušala 'The last rose of summer'. Ploča je bila stara, kupljena antikvarno, pa je šušketanje i škripanje povremeno prekidalo kristalno čisti sopran Adeline Patti. 'Tis the last rose of summer, Left blooming alone, All her lovely companions Are faded and gone. No flow'r of her kindred No rosebud is nigh To reflect back her blushes, Or give sigh for sigh ... Rose uzdahne, voljela je tu pjesmu, dragi su joj bili i stihovi Thomasa Moora i sjetna melodija Johna Stevensona. Rose je u svojoj fonoteci imala različite interpretacije 'Posljednje ruže ljeta' - od Amelite Galli-Curci i Adeline Patti pa sve do Roisin O'Reilly, Sarah Bringhtman, Hayley Westenra, Nane Mouskouri i Celtic woman. Dakako, u zbirci su bila i 'Maštanja o posljednjoj ruži ljeta' Felixa Mendelssohna, 'Die Letzte Rose' Friedricha von Flotowa, pa čak i varijacija na temu 'Posljednje ruže' u pjesmi 'Black Muddy River', Grateful Dead-sa. When the last rose of summer pricks my finger, And the hot sun chills me to the bone, When I can't hear the song for the singer, And I can't tell my pillow from a stone, I will walk alone by the black muddy river, And sing me a song of my own, I will walk alone by the black muddy river, And sing me a song of my own ... Vrata prema vrtu bijahu otvorena, sve toplije sunce bliskoga podneva izmamilo je slatke mirise posljednjim ružinim cvjetovima. Rose pomaknu iglu gramofona na početak ploče i iziđe u vrt. Namjeravala je orezati ocvale cvjetove kako bi se grmovi ruža odmorili od duge ljetne cvatnje. No, posljednja je cvatnja toga ljeta bila tako bujna, većina cvjetova još uvijek tako svježa, tek malo izbledjela od jutarnjih magli, da je Rose odustala od temeljite rezidbe. Cvjetaj do prvih mrazeva ... šapnula je nagnuvši se nad krupni bijeli cvijet orošenih latica. Posljednja cvatnja ruža svake je godine uspijevala dotaknuti Roseinu dušu na poseban način. Raskoš cvata i mirisa, čini se - potrajat će vječno ... A zatim prvi mraz i cvatnji je kraj. Rose je iz godine u godinu sve snažnije osjećala da se i njezin život bliži posljednjoj cvatnji. Miholjsko ljeto ... a potom je već i starost na pragu. Možda je baš stoga Rose svakog proljeća u svome vrtu sadila nove ruže. Njezin se vrt postupno pretvarao u ružičnjak no Rose nikada iz svog rosariuma nije ubrala ni jednu ružu, bilo joj je žao čak i kad bi morala odrezati ocvale cvjetove. Ruže su joj bile draže u vrtu nego u vazi. Ipak, Roseine vaze povremeno bi se napunile ružama. Crvene i bijele, polurascvjetalih pupoljaka na dugim trnovitim stapkama ... On bi uvijek došao s naručjem punim ruža. Položio bi joj ruže u naručje i rekao - ruže, Ruži ... Rose bi se u tom trenutku uvijek borila sa suzama. I nikad nije bila posve sigurna jesu li te suze - suze radosnice. Ljepota bi uvijek duboko taknula Rose i uvijek gotovo do suza. Uz to, Rose koja sebe nije smatrala lijepom, preplavila bi sreća na pomisao da je lijepa u njegovim očima. A potom... potom bi osjetila krivicu što su ruže morale taj trenutak njezine sreće platiti cvjetanjem u vazi. Jednom mu je rekla: Prekrasne su ... No, ne znam kako onaj koji ih je uzgojio uspjeva stisnuti srce ... i ubrati ih ... Kultiviranim je ružama sudbina da budu ubrane ... odgovorio joj je. Rođene su upravo za ovaj trenutak kad ih ti primiš u naručje i priviješ na grudi ... A ja se ne bih ljutio da je i meni sudbina namijenila isto ... dodao je smijući se. Rose pomisli: Ruže iz ružićnjaka vjerojatno bi radije zamijenile sudbinu s divljim ružama koje cvjetaju negdje uz cestu, uz rub šume ili na obali rijeke ... no svoju pomisao zadrža za sebe. (nastavak slijedi)    |
- 10:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #
11.09.2010., subota
čun, snova pun ...
 photo by rU I have a dream, a song to sing To help me cope with anything If you see the wonder Of a fairy tale You can take the future Even if you fail I believe in angels Something good in everything I see I believe in angels When I know the time is right for me I'll cross the stream I have a dream I have a dream, a fantaisy To help me through reality And my destination Makes it worth the while Pushing through the darkness Still another mile ... Do You have a Dream? ... Družba mokrih šapica: A mi grijemo šapice ... i drijemamo ... ... update: fragmenti jedne rujanske subote    |
- 09:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #
08.09.2010., srijeda
Doors ...
 photo by rU Vrata ljudskog srca otvaraju se iznutra. (autor nepoznat) ... update: jedan rujanski četvrtak ...    Što je život? Oka treptaj. Tajna tajne. Između dva otkucaja srca stane. (Enes Kišević) |
- 07:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #
East of Eden ...
 photo by rU uberi me ... ... nježno zagrizi me ... strasno pojedi me ... slasno dok još nije ... kasno ...    napomena: u slideshowu sam upotrijebila poznatu sliku - Lilith - Johna Colliera, u izvornom obliku i mojoj obradi. dodatak: Družba mokrih šapica: Bedfellows |
- 04:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #
07.09.2010., utorak
Parlez-moi d`Amour ...
 photo by rU |
- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
06.09.2010., ponedjeljak
Ćirica: Moja priča ...
 photo by rU Rusalka mi je nadjenula ime Ćiro. Kad su me prošle zime tople Rusalkine ruke podigle iz snijega u koji su me neke hladne ruke bacile, bila sam toliko malena da Rusalka nije shvatila da nisam dečko, nego curica. I tako dobih ime Ćiro. Poslije, kad je Rusalki postalo jasno da nisam dečko, već je bilo kasno. Ostadoh Ćiro ... no Rusalka mi tepa i Ćirica i Bubica ... i Ludica ... Bila sam siroče, a sad sam dio Rusalkine mačje obitelji, poznate pod imenom - Družba mokrih šapica ... No, da se ostali iz Družbe na mene ne naljute, ostatak priče ispričat ću vam na našem mačjem blogu. Dakle, ako priču želite čuti do kraja, haj'te za mnom, preko vrtne tarabe, do našeg ... ... mačjeg carstva |
- 00:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #
05.09.2010., nedjelja
noć i dan ...
 photo by rU Crna kao ponoć, zlatna kao dan, Maćuhica ćuti ispod rosne vaze, U kadifi bajne boje joj se maze, Misliš: usred jave procvjetao san! Zato je i zovu nježno "noć-i-dan" Naše gospođice kada preko staze Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vrelog neba, modrog kao lan. Kao samrt tamna, kao život sjajna Maćehica cvate, ali ne miriše— Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. No u hladnoj nevi čudan život diše, Zagonetan, dubok, čaroban ko san, A kroz baršun drhti jedne duše tajna. (A. G. Matoš) ... Družba mokrih šapica: Napokon! Napokon, doista. Rekoše da će štrajkati glađu, ako ne objavim novi post na njihovom blogu. I što da radim, objavih post jer uplašila sam se ... ... da neće ručati triput ... P. S. A priču 'Ukleta kuća' objavit ću u cjelini, čim posložim nastavke. |
- 00:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.09.2010., subota
Hounted House, the end of short story
 photo by rU Ukleta kuća, kraj priče Kad je stigla na kraj vrta Rosemary pred očima načas bljesnu slika ograde, visoke, s nazubljenim šiljcima na vrhu. No, kad je pogledala ponovo, ograde više nije bilo, prilaz rijeci bio je slobodan. Rosemary siđe tik do ruba vode. Voda ju je uvijek fascinirala, posebice tekuća voda. Iako je, putujući, vidjela mnoge velike rijeke, njoj je ipak najdraža bila rijeka uz koju je odrasla. Toj je rijeci Rosemary povjeravala sve svoje tajne, sve svoje radosti i svoje tuge. Ponekad je pomišljala kako nitko na svijetu, pa ni oni najbliskiji, o njoj ne znaju toliko kao ta rijeka. Nagnuvši se nad voljenu rijeku, Rosemary joj šapnu: Sretna sam ... Rijeka je, čuvši Rosemaryn šapat, na trenutak zastala osluškujući. Rosemary se nagnu dublje nad zaustavljeni riječni tok, ogledajući se u njemu kao u ogledalu. Zar sam to ja? pomisli. Ta lijepa žena blistavih očiju, rumenih obraza, vlažnih usana ... zar sam to ja? Odjednom, riječno se ogledalo zamagli i potamni, Rosemaryn se odraz zamuti i ona ugleda sebe kako kako se uzaludno penje preko visoke ograde nazubljena vrha, vidje sebe kako u plavoj svilenoj haljini sjedi za stolom ne uspijevajući progutati ni jednog zalogaja, vidje sebe kako zuri u plavu ružu bez trnja ... Na kraju ugleda sebe u zagrljaju Tamnookog čije je ruke grle, začu njegov glas kako joj šapće: Volim te, Željo moja jedina ... Sva ta lijepa sjećanja ... zajeca Rosemary. Zar je sve to bila laž? Pred očima joj se zamrači i ona potonu u potpunu tamu. Kad se osvijestila vidje da je rijeka nastavila teći i poželi i sama poteći s njom, sve do mora. Već je zakoračila u rječni tok, a tada se ipak osvrnu. Na tamnoj konturi vile svjetlio je samo jedan prozor, a na njemu se ocrtavala silueta. Rosemary začu glas Tamnookog kako joj govori: Sva ta lijepa sjećanja nisu bila laž, Rosemary ... Eh, željo moja, sve je moglo, sve je trebalo ... sve je moralo biti ... biti upravo tako kao u mojim željama ... Ja ne mogu biti lik u scenariju tvojih želja ... viknu Rosemary. Ne mogu igrati ulogu koju si mi namijenio ... Ne mogu cvjetati ako mi trnje otkineš ... Ne mogu, ma koliko to željela, živjeti u staklenoj bašti koju si sagradio za mene, u kojoj si me namjeravao skriti od svijeta ... Ne osvrćući se više, Rosemary dublje zagazi u rijeku i otisnu se od obale ... ... Prošle su tri godine. Rosemary je, tek nakon tri godine, skupila dovoljno snage da ode do vile koju je onoga dana, dana koji nikada neće zaboraviti, namjeravala razgledati. Prilazeći, vidje da je ograda vrta potpuno zarasla u vitice divljih ruža. Fasada vile bila je oronula, stakla na prozorima napukla, iza prozora je zjapila tama. Rosemary priđe vrtnoj kapiji. Kapija je bila otvorena, a pogled u vrt otkrivao je pustoš. Ružičnjak čiju je ljepotu Rosemary pamtila bio je podivljao i zarastao u korov, ružini grmovi sušili su se i umirali. Eh, željo moja ... prošapta Rosemary. Sve je moglo, sve je moglo biti ... ... a ipak nije ... Tek kad se osvrnula da ode, riješena da se amo više nikada ne vrati, ugleda ružu, zataknutu za kvaku vrtnih vrata. Savršen cvijet na dugoj stapci punoj trnja blistao je poput poruke, poput poziva ... Prekasno je ... prošapta Rosemary. Ista ruža ne može cvasti dva puta ... Ruža je blistala i mirisala, a Rosemary je stajala pred vratima, nemoćna da uđe ... ... nemoćna da ode ... (kraj priče)  Ako se nikad nismo voljeli onda je uzalud ovo bijelo jutro na mom licu, ova kiša u prvoj slici budjenja i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek. Ako se nikada nismo voljeli onda je čudno to zbivanje života u magli i sjenama dana prevarenih, ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš i kad te nema u knjigama kad se u tvojim umornim očima stišaju bitke i sve postane zaborav. I kad ti vjerujem, onda znam da ono sto smo živjeli jedino ljubav moze značiti... (Željko Krznarić) |
- 00:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
03.09.2010., petak
Hounted House (17), short story
 photo by rU Amnezija je kvantitativni poremećaj memorije ili pamćenja. Sama riječ ima korijene u grčkom (a-ne mnesis = sjećanje) i označava gubitak pamćenja, sjećanja, potpuno ili djelomično zaboravljanje činjenica, događaja i slično, koji se odnose na određeno razdoblje. Pamćenje ili memorija složena je psihička funkcija pomoću koje se sadržaji naše svijesti, tj. ono što opažamo, osjećamo ili mislimo, registriraju i zadržavaju u vidu slika sjećanja (engrama), a zatim voljno ili nevoljno reproduciraju, tj. ponovno dovode u svijest. Povezana je s dva važna procesa, a to su učenje i sjećanje. Pseudo sjećanja su oblik izmjenjenog stanja svijesti u kojem se osoba sjeća onog što se nikada nije dogodilo. (iz jednog udžbenika psihologije) Ukleta kuća (17), kratka priča I dok joj je Tamnooki šaptao: Volim te, Željo moja jedina ...Rosemary u svitanje osjeti kako se i njezina želja budi ... ... i otvori se poput ruže. ... Sunce je već bilo u zenitu kad je Rosemary izronila iz sna. Ležala je u njegovu zagrljaju, preplavljena osjećajem radosti i ispunjenja a njezina su se sjećanja probudila zajedno s njom. Sjećam se svega ... šapnu mu na uho. Sjećam se našeg prvog susreta, na mojem pragu ... Gledao si me istim ovim pogledom kojim me sada gledaš ... U tvome sam se pogledu osjetila lijepom, željenom ... jedinom ... Sjećanja preplaviše Rosemary, poput plime - pogledi ... prvi dodiri ... budne noći u njegovu zagrljaju ... Sjetila se svakog njegovog pogleda, svakog dodira, svake prošaptane joj riječi. Presretan sam što si sjetila, presretan što se svega sjećaš ... prošapta Tamnooki ljubeći je. Nemoj me nikada više zaboraviti, ne bih to mogao podnijeti ... ... Rosemary je toga predvečerja šetala vrtom. Tamnooki je ostao u kući, rekavši da mora obaviti nekakav posao, no Rosemary je osjećala kako je njegov pogled prati. Iako zavjese na prozoru radne sobe u potkrovlju bijahu navučene, bila je sigurna da je on gleda, skriven zavjesom. Nasmiješi se, rukom pošalje poljubac prema zastrtome prozoru, no Tamnooki ostade iza zavjese. Rosemary još jednom mahnu, okrete se i krene vrtnom stazom koja je vodila prema rijeci. Ruže su cvjetale i mirisale, vlati trave povijale se na povjetarcu, rumeni oblaci putovali su nebom, zlatna sunčeva kugla polako se spuštala prema obzoru. Rosemary duboko udahne i sklopi oči, a prekrasan prizor ostade titrati u njezinu unutarnjem pogledu. Mirisi i boje ljeta još uvijek su tu ... šapnu Rosemary. No, jesen se već sluti ... Sunce je bilo gotovo utonulo iza obzora kad je ponovo otvorila oči. Dan je na kraju ... pomisli. A meni se čini da nije trajao dulje od treptaja oka, dulje od udaha i izdaha ... (nastavak slijedi) ... za one koji ne prate priču:    Što je život? Oka treptaj, Tajna tajne. Između dva otkucaja srca stane. (Enes Kišević) |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
02.09.2010., četvrtak
Hounted House (16), short story
 photo by rU Ukleta kuća (16), kratka priča Osjećajući njegove usne na svojim usnama, njegovu put na svojoj puti, težinu njegova tijela na svome, Rosemary povjeruje kako se sjeća njegovih poljubaca i dodira, kako pamti njegova ljubavna tepanja i uzdahe strasti ... ... I dok joj je Tamnooki šaptao: Volim te, Željo moja jedina ... Rosemary u svitanje osjeti kako se i njezina želja budi ... ... i otvori se poput ruže.  (nastavak slijedi) ... Kratak nastavak, reći ćete. No, barem će Greentea vidjeti da Rusalka ipak razlikuje dugi od kratkog. Premda, draga Zelena, precizno definirati pojam kratkog (kao i dugačkog) nije jednostavno. Ponekad je dan duži od vijeka, a ponekad lijepa vječnost prohuji u trenu ... ...  U tvoju svjetlost, Prijatelju nježni Stižem u posljednji tren Ljubav sretnu, besmrtnu s tobom dijelim posljednji put. Ne čekaj na me u noći tamnoj Do prvog svjetla jutarnjeg Svijeću ne pali ... (A.S. Puškin) No, kako veli Robert Frost: Poezija je ono što se izgubi u prijevodu ... |
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
01.09.2010., srijeda
Hounted House (15), short story
 photo by rU Pazite što ćete poželjeti jer želja bi vam se mogla ostvariti. (autor nepoznat) Ukleta kuća (15), kratka priča Tonući u san, Rosemary je potonula u zaborav poput oblutka bačenog u duboku vodu. Kao što predmeti tonući sve dublje u ocean gube boje, Rosemary je gubila sjećanja. Prvo nestadoše skorašnja sjećanja a potom, jedno po jedno, i ona starija. Stigavši do dna zaborava, Rosemary se više nije sjećala ni vlastitoga imena. Kad se probudila, nad njom se naginjalo lice. Četvrtasta brada, jaka vilica, istaknut nos, upali blijedi obrazi ... Tamne su je oči gledale a ona nije mogla odgonetnuti izraz tih očiju, nije mogla odgonetnuti značenje toga pogleda. Ah, Rose ... rekao je muškarac koji je sjedio na rubu njezine postelje. Ah, Rose, prestrašila si me nasmrt. Spavala si tri noći i tri dana, a ja te nikako nisam uspijevao probuditi ... Rose ... riječ joj je zazvučala poznato. S dna Rosemaryne svijesti izroni prvo miris, nježan i sladak, a potom i slika cvijeta. Latice mu bijahu prvo bijele, boja mu se potom prometnu u ružičastu pa u skrletno crvenu. Rose! uskliknu Rosemary u mislima i posegnu za cvijetom želeći ga pomirisati. Dok je udisala opojan miris, nije opazila da joj se trn zabio u dlan a sitne kapi krvi pokapale crvene latice. No, on ne misli na cvijet ... pomisli Rosemary. On to nečije ime pominje ... Rose, pogledaj me ... Reci nešto, reci bilošto ... preklinjao je Tamnooki. Rose, čuješ li me? Glas ti je taman i baršunast poput tvog pogleda ... reče Rosemary nesvjesna da je misao izgovorila naglas. Hvala Proviđenju! uzviknu Tamnooki. Probudila si se, mila moja Rose, probudila iz tog sna koji je tako strašno nalikovao smrti ... A ja sam već pomislio kako sam te izgubio, kako sam izgubio ono što ljubim iznad svega ... Hvala Proviđenju što nam je poklonilo novu šansu ... Nama? pomisli Rosemary. Znači li to da smo taj nepoznati tamnooki muškarac i ja nekada, u vremenu kojeg se ne sjećam, bili - mi? Rosemary se, izgubivši sva sjećanja, osjećala bespomoćnom poput izgubljenog djeteta. Činilo joj se da lebdi, poput maslačkove sjemenke, negdje između neba i zemlje, bez ikakva oslonca. Uplašena i izgubljena, grčevito je poželjela povjerovati Tamnookom, povjerovati u svaku njegovu riječ. Zovem se ... Rose. Ovaj muškarac koji se naginje nad mojim uzglavljem i ja ... On i ja ... zar smo on i ja - Mi? Rosemary je silno željela povjerovati da ju je taj muškarac ljubio, u prošlosti koje se ne sjeća ... Željela je povjerovati da je ljubi i sada, duboko i istinski, da je ljubi sada, tog trenutka dok se nad nju naginje... Željela je povjerovati kako je i ona ljubila njega, u danima koje je zaboravila. Kako sam samo mogla to zaboraviti? pomisli s osjećanjem krivnje. I dok je osjećala njegove usne na svojim usnama, njegovu put na svojoj puti, težinu njegova tijela na svome, Rosemary povjeruje kako se sjeća njegovih poljubaca i dodira, kako pamti njegova ljubavna tepanja i uzdahe strasti ... Rosemary je svu snagu usmjerila na nastojanje - prisjeti se, prisjetiti svega. Željela je vratiti sjećanja, željela je to više od svega na svijetu. A kad joj to nije pošlo za rukom, nije joj preostalo ništa drugo nego - povjerovati. Dovoljno je samo usmjereno željeti ... pomisli Rosemary dok joj je Tamnooki šaputao na uho: Volim te, Željo moja jedina ... I ona povjerova. (nastavak slijedi) Za one koji ne prate priču:    |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
