Marketing
The last Rose of Summer (3), short story ...
photo by rU
Posljednja ruža ljeta (3), kratka priča
Tako piju samo nevješti ... i jako žedni ... rekao je.
A Rose je te večeri žeđala i pila kao nikada prije.
No, začudo, što je više pila, to joj je lice bivalo sve bljeđe, čula sve izoštrenija, pogled sve dublji, sve tamniji i sve sjajniji istodobno.
Silvestar je mislio kako poznaje Rose u dubinu bića, a sada je, gubeći se u dubinama njezina pogleda, otkrivao jednu novu Rose.
(nastavak slijedi)
Za one koji ne prate priču: još sličica s Jalte
Jalta je grad i crnomorsko ljetovalište na južnoj obali poluotoka Krima u Ukrajini. Grad je smješten na mjestu stare grčke kolonije koju su osnovali grčki moreplovci. Grad je smješten u unutrašnjosti jednog od mnogobrojnih krimskih uvala, okružen šumovitim planinama. U gradu prevladava mediteranska klima tako da je grad okružen mnoštvom vinograda i obližnjih voćnjaka.
Mjesto na kojemu se danas nalazi grad Jalta, već je u 12. stoljeću kao pomorska luka imalo važnu stratešku ulogu za kijevske i bizantske vlasti. Godine 1475. to je mjesto dospijelo pod vlast Osmanskog carstva u sklopu Krimskog kanata i lokalnog tatrskog stanovništva. Godine 1783. Ruski imperij je zauzeo taj teritorij i od tada ga intenzivno naseljavaju Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, a omanje lokalno grčko stanovništvo je preseljeno u ukrajinski grad Mariupol.
Početkom 19. stoljeća u gradu su živjeli mnogi ukrajinski i ruski aristokrati i poznati umjetnici, poput Antona Čehova, LavaTolstoja i Petra Čajkovskog. Od 4. do 11. veljače 1945. u Livadijskom dvorcu u Jalti održana je Konferencija u Jalti, gdje su velike sile (Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD) odlučivale o uređenju svjetskog poretka poslje Drugog svjetskog rata. Danas grad Jalta predstavlja jedno od najljepših turističkih odredišta u Ukrajini i često je turistička destinacija stanovnika iz cijeloga svijeta.
(Wikipedia)
Vrijeme je bilo prekrasno. Duge šetnje uz obalu, posjet Livadskom dvorcu, plave večeri i rumeni sutoni, ulični svirači, smokve, grožđe i vino ...
Vrijeme kao da je stalo ...
...
U povratku smo dugo čekali na Kijevskom aerodromu, unutra je bilo sparno i prepuno ljudi, vani hladno. Kući se vratih prehlađena, a na prehladu se 'nakalemila' viroza koje je ovih dana grad pun. Prijepodne sam na faksu, ispiti su u jeku, a ja hripljem poput magareta, omamljujem se sirupom i krimskim uspomenama da bih izdržala do večeri ...
Sve mi se čini da će nastavak Roseine priče morati pričekati do vikenda ...
Post je objavljen 28.09.2010. u 20:11 sati.