Marketing
Hounted House (15), short story
photo by rU
Pazite što ćete poželjeti jer želja bi vam se mogla ostvariti.
(autor nepoznat)
Ukleta kuća (15), kratka priča
Tonući u san, Rosemary je potonula u zaborav poput oblutka bačenog u duboku vodu. Kao što predmeti tonući sve dublje u ocean gube boje, Rosemary je gubila sjećanja. Prvo nestadoše skorašnja sjećanja a potom, jedno po jedno, i ona starija. Stigavši do dna zaborava, Rosemary se više nije sjećala ni vlastitoga imena.
Kad se probudila, nad njom se naginjalo lice.
Četvrtasta brada, jaka vilica, istaknut nos, upali blijedi obrazi ... Tamne su je oči gledale a ona nije mogla odgonetnuti izraz tih očiju, nije mogla odgonetnuti značenje toga pogleda.
Ah, Rose ... rekao je muškarac koji je sjedio na rubu njezine postelje. Ah, Rose, prestrašila si me nasmrt.
Spavala si tri noći i tri dana, a ja te nikako nisam uspijevao probuditi ...
Rose ... riječ joj je zazvučala poznato.
S dna Rosemaryne svijesti izroni prvo miris, nježan i sladak, a potom i slika cvijeta. Latice mu bijahu prvo bijele, boja mu se potom prometnu u ružičastu pa u skrletno crvenu. Rose! uskliknu Rosemary u mislima i posegnu za cvijetom želeći ga pomirisati. Dok je udisala opojan miris, nije opazila da joj se trn zabio u dlan a sitne kapi krvi pokapale crvene latice.
No, on ne misli na cvijet ... pomisli Rosemary.
On to nečije ime pominje ...
Rose, pogledaj me ...
Reci nešto, reci bilošto ... preklinjao je Tamnooki.
Rose, čuješ li me?
Glas ti je taman i baršunast poput tvog pogleda ... reče Rosemary nesvjesna da je misao izgovorila naglas.
Hvala Proviđenju! uzviknu Tamnooki.
Probudila si se, mila moja Rose, probudila iz tog sna koji je tako strašno nalikovao smrti ... A ja sam već pomislio kako sam te izgubio, kako sam izgubio ono što ljubim iznad svega ...
Hvala Proviđenju što nam je poklonilo novu šansu ...
Nama? pomisli Rosemary.
Znači li to da smo taj nepoznati tamnooki muškarac i ja nekada, u vremenu kojeg se ne sjećam, bili - mi?
Rosemary se, izgubivši sva sjećanja, osjećala bespomoćnom poput izgubljenog djeteta. Činilo joj se da lebdi, poput maslačkove sjemenke, negdje između neba i zemlje, bez ikakva oslonca. Uplašena i izgubljena, grčevito je poželjela povjerovati Tamnookom, povjerovati u svaku njegovu riječ.
Zovem se ... Rose.
Ovaj muškarac koji se naginje nad mojim uzglavljem i ja ...
On i ja ... zar smo on i ja - Mi?
Rosemary je silno željela povjerovati da ju je taj muškarac ljubio, u prošlosti koje se ne sjeća ... Željela je povjerovati da je ljubi i sada, duboko i istinski, da je ljubi sada, tog trenutka dok se nad nju naginje... Željela je povjerovati kako je i ona ljubila njega, u danima koje je zaboravila.
Kako sam samo mogla to zaboraviti? pomisli s osjećanjem krivnje.
I dok je osjećala njegove usne na svojim usnama, njegovu put na svojoj puti, težinu njegova tijela na svome, Rosemary povjeruje kako se sjeća njegovih poljubaca i dodira, kako pamti njegova ljubavna tepanja i uzdahe strasti ...
Rosemary je svu snagu usmjerila na nastojanje - prisjeti se, prisjetiti svega. Željela je vratiti sjećanja, željela je to više od svega na svijetu. A kad joj to nije pošlo za rukom, nije joj preostalo ništa drugo nego - povjerovati.
Dovoljno je samo usmjereno željeti ... pomisli Rosemary dok joj je Tamnooki šaputao na uho:
Volim te, Željo moja jedina ...
I ona povjerova.
(nastavak slijedi)
Za one koji ne prate priču:
Post je objavljen 01.09.2010. u 00:01 sati.