Marketing
Hounted House, the end of short story
photo by rU
Ukleta kuća, kraj priče
Kad je stigla na kraj vrta Rosemary pred očima načas bljesnu slika ograde, visoke, s nazubljenim šiljcima na vrhu. No, kad je pogledala ponovo, ograde više nije bilo, prilaz rijeci bio je slobodan.
Rosemary siđe tik do ruba vode. Voda ju je uvijek fascinirala, posebice tekuća voda. Iako je, putujući, vidjela mnoge velike rijeke, njoj je ipak najdraža bila rijeka uz koju je odrasla. Toj je rijeci Rosemary povjeravala sve svoje tajne, sve svoje radosti i svoje tuge. Ponekad je pomišljala kako nitko na svijetu, pa ni oni najbliskiji, o njoj ne znaju toliko kao ta rijeka.
Nagnuvši se nad voljenu rijeku, Rosemary joj šapnu: Sretna sam ...
Rijeka je, čuvši Rosemaryn šapat, na trenutak zastala osluškujući. Rosemary se nagnu dublje nad zaustavljeni riječni tok, ogledajući se u njemu kao u ogledalu.
Zar sam to ja? pomisli.
Ta lijepa žena blistavih očiju, rumenih obraza, vlažnih usana ... zar sam to ja?
Odjednom, riječno se ogledalo zamagli i potamni, Rosemaryn se odraz zamuti i ona ugleda sebe kako kako se uzaludno penje preko visoke ograde nazubljena vrha, vidje sebe kako u plavoj svilenoj haljini sjedi za stolom ne uspijevajući progutati ni jednog zalogaja, vidje sebe kako zuri u plavu ružu bez trnja ... Na kraju ugleda sebe u zagrljaju Tamnookog čije je ruke grle, začu njegov glas kako joj šapće: Volim te, Željo moja jedina ...
Sva ta lijepa sjećanja ... zajeca Rosemary.
Zar je sve to bila laž?
Pred očima joj se zamrači i ona potonu u potpunu tamu.
Kad se osvijestila vidje da je rijeka nastavila teći i poželi i sama poteći s njom, sve do mora. Već je zakoračila u rječni tok, a tada se ipak osvrnu. Na tamnoj konturi vile svjetlio je samo jedan prozor, a na njemu se ocrtavala silueta. Rosemary začu glas Tamnookog kako joj govori:
Sva ta lijepa sjećanja nisu bila laž, Rosemary ...
Eh, željo moja, sve je moglo, sve je trebalo ... sve je moralo biti ... biti upravo tako kao u mojim željama ...
Ja ne mogu biti lik u scenariju tvojih želja ... viknu Rosemary.
Ne mogu igrati ulogu koju si mi namijenio ...
Ne mogu cvjetati ako mi trnje otkineš ...
Ne mogu, ma koliko to željela, živjeti u staklenoj bašti koju si sagradio za mene, u kojoj si me namjeravao skriti od svijeta ...
Ne osvrćući se više, Rosemary dublje zagazi u rijeku i otisnu se od obale ...
...
Prošle su tri godine.
Rosemary je, tek nakon tri godine, skupila dovoljno snage da ode do vile koju je onoga dana, dana koji nikada neće zaboraviti, namjeravala razgledati. Prilazeći, vidje da je ograda vrta potpuno zarasla u vitice divljih ruža. Fasada vile bila je oronula, stakla na prozorima napukla, iza prozora je zjapila tama.
Rosemary priđe vrtnoj kapiji. Kapija je bila otvorena, a pogled u vrt otkrivao je pustoš. Ružičnjak čiju je ljepotu Rosemary pamtila bio je podivljao i zarastao u korov, ružini grmovi sušili su se i umirali.
Eh, željo moja ... prošapta Rosemary.
Sve je moglo, sve je moglo biti ...
... a ipak nije ...
Tek kad se osvrnula da ode, riješena da se amo više nikada ne vrati, ugleda ružu, zataknutu za kvaku vrtnih vrata. Savršen cvijet na dugoj stapci punoj trnja blistao je poput poruke, poput poziva ...
Prekasno je ... prošapta Rosemary.
Ista ruža ne može cvasti dva puta ...
Ruža je blistala i mirisala, a Rosemary je stajala pred vratima, nemoćna da uđe ...
... nemoćna da ode ...
(kraj priče)
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kiša u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.
Ako se nikada nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono sto smo živjeli
jedino ljubav moze značiti...
(Željko Krznarić)
Post je objavljen 04.09.2010. u 00:01 sati.