Marketing
Hounted House (7), short story
photo by rU
Istina nema svoje posebno vrijeme. Njeno vrijeme je uvijek - sada.
(Albert Schweitzer)
Ukleta kuća (7) kratka priča
Kad je pogledala na sat, Rosemary vidje - do ponoći je ostalo jedanaest minuta i upita se kako će stići do plavoga salona ako vrata spavaće sobe u kojoj je bila zatočena ostanu zaključana.
Preostalih jedanest minuta do ponoći učiniše joj se vječnošću. Stotine pitanja prohujaše joj sviješću: Tko je moj 'Domaćin'? Neki bogati ekscentrični starac? Možda manijak ... ili čak ubojica?
Što želi od mene?
I što ću ja učiniti ... kad njegove želje saznam?
Odgovore nije znala, no znala je da će se s odgovorima morati suočiti istodobno kad se suoči s Neznancem koji ju je zatočio u toj nestvarno lijepoj kući.
...
Ponoć je otkucala.
Kad je posljednji otkucaj sata utihnuo, brava škljocnu.Vrata se otvoriše, no pred vratima nije bilo nikoga. Topla svjetlost obasjavala je hodnik i stepenište koje se spuštalo do plavog salona, kat niže. Rosemary duboko udahne, zakorači preko praga, prođe kroz hodnik ... Najteže joj je bilo zakoračiti na prvu stubu, a tada skupi hrabrost i poče se sve brže spuštati, stubu po stubu.
Vrata 'plavog salona' bila su poluotvorena. Rosemary duboko udahne, zabi nokte u dlanove ... i uđe. Plavi je salon bio u polutami, samo je stol postavljen za večeru bio osvijetljen svjećama a u uglu su plamenovi iz ložišta kamina obasjavali visoku izduženu mušku siluetu, licem okrenutu prema kaminu.
Rosemary se zapita: Kako je moguće da u salonu nije vruće, unatoč tomu što je u toploj ljetnoj noći upaljen kamin? Dapače, od kamina, ili od siluete koja se na fonu plamenova ocrtavala, kao da je isijavala studen.
Ušavši u salon, Rosemary je ostala stajati uz vrata. Čekala je da Domaćin pokaže lice, oslovi je, objasni svoje namjere ... I, doista, on je, unatoč debelom tepihu, unatoč poluotvorenim vratima i lakom Rosemarynom koraku, ipak znao da je ona ušla u sobu.
Samo hrabro, Rose ... reče i okrete se prema njoj.
Visok, mršav, no unatoč mršavosti doimao se snažnim. Rosei se lice učini poznatim, prepoznatljivim i neprepoznatljivim istodobno ... Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati - pred njom je stajao gospodin Znalac, isti onaj koji ju je dočekao pred vratima kuće i proveo kućom i vrtom. Pa ipak, bio je to posve drugi čovjek. Crte lica bile su čvršće, izrazitije, oči krupnije i bez cvikera, usne deblje, obrve gušće. Držanje mu je izgubilo snishodljivost prodavca, sada je pred Rosemary stajao vlasnik, moćan i samouvjeren.
Rosemary, a ne Rose, gospodine Znalče ... ispravi ga ona.
Ah, draga Rose, oprostite mi zbog obmane.
No, nisam mogao dopustiti da vas dočeka neki bijedni prodavac ... a pribojavao sam se da ćete odustati od razgledanja ako shvatite da je pred vama vlasnik kuće ...
I, iako ste od prvog trenutka znali da ja nisam kupac ... reče mu Rosemary ... ipak ste me, gospodine Znalče ... ako vam je to doista ime ... ostavili u uvjerenju da imam posla s prodavcem ...
Na trenutak zavlada šutnja, a potom Rosemary nastavi: No, i ja imam razloga za ispriku ...
Moj je postupak bio lakomislen ... a moram priznati i nepošten ...
No, tako sam silno poželjela vidjeti tu kuću ... vašu kuću ... koja me očaravala od djetinjstva ... tako sam je željela vidjeti da sam postupila poput radoznalog, nepromišljenog djeteta ...
Ah, Rose, razloga za ispriku imam samo ja ... reče gospodin Znalac. Vaša posjeta učinila mi je veliko zadovoljstvo, prekinula je moju dugu usamljenost ...
Uživao sam gledajući vas kako razgledate kuću i vrt, poput znatiželjnog djeteta, a istodobno i poput promatrača istančanog ukusa i nepogrješiva osjećaja za ljepotu ...
Rose osjeti olakšanje, njezin je sugovornik djelovao mirno, govorio suvislo i ljubazno. To što ju je zaključao u sobu i insistirao da odjene tu plavu svilenu haljinu možda je ipak samo znak njegove ekscentričnosti i osjećaja moći čest u ljudi tako enormno bogatih poput njega, pomislila je Rose.
Razloga za ispriku ima, ma što vi rekli ... odgovori mu ona ... I to za obostranu ispriku ...
Stoga ću, u znak isprike, prihvatiti vaš poziv na večeru. Večerat ću s vama, a potom ću se presvući u svoju odjeću, pozdraviti se ... i otići ...
O tom, potom ... reče gospodin Znalac a olakšanje koji je Rosemary malo prije osjetila netragom nestade.
(nastavak slijedi)
P.S. Tek kad objavih post, primijetila sam na vrhu stranice nečiju ruku s palcem i pitanje koje nisam ja postavila.
Mogu previdjeti 'žutilo' koje blog editor lijepi na dno stranice, no s kojim pravom sad već ulazi i u post?
Pun mi je kufer takvog bezobrazluka, i da mi nije žao priču ostaviti nedovršenom zalupila bih vratima istoga trena ...
Post je objavljen 20.08.2010. u 09:51 sati.