Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.
(Jesenjin)
Ukleta kuća (1) kratka priča
Rosemary je cijeli život živjela u kući u kojoj se rodila.
Ime ulice i kućni broj za to su vrijeme ostali nepromijenjeni a i sama ulica i Rosemaryna kuća doživjele su malo promjena. Ustvari, kad bolje razmislimo, promjene su bile znatne no tako postupne da ih je vrijeme učinilo neprimjetnima.
Fasade kuća u maloj ulici tijekom godina mijenjale su boje, stare kuće su dobivale nove krovove, prozori nove kapke. Nogostup složen od cigli zamijenile su betonske ploče, mala stabalca izrasla su u drvored koji je zasjenjivao kuće i cestu, stare dudove s kraja ulice zamijenile su breze. Stari su se susjedi preselili na obližnje groblje, mladi su stasali, prodali roditeljske kuće koje su im postale pretijesne i odselili, a novi se vlasnici uselili. Rosemary je u ulici u kojoj se rodila poznavala sve manje ljudi.
I Rosemaryna se kuća također postupno mijenjala, na fasadi su se pojavili novi, veći prozori, vrt je dobio novu ogradu, ruže penjačice izđikljale su i potpuno prekrile malu vrtnu sjenicu. No, kao što čovjek koji se svakoga dana češlja pred ogledalom ne primjećujući promjene dok ne posegne za svojim starim fotografijama, tako ni Rosemary nije primjećivala kako se njezina ulica i njezina kuća mijenjaju zajedno s njom. Uostalom, ona je imala osjećaj da je s tom kućom u kojoj se rodila i odrasla naprosto srasla, onako kako puž sraste s kućicom koju nosi na leđima i koja raste zajedno s njim.
A onda, jednoga jutra, prelistavajući novine, Rosemary je među oglasima ugledala i oglas o prodaji jedne kuće.
Nije to bila 'bilokoja kuća', nego kuća koju je Rosemary dobro poznavala. I, nije to bila obična kuća, nego vila poznata u gradu, djelo renomiranog arhitekta s početka prošloga stoljeća. Te se vile Rosemary sjećala iz djetinjstva, a u odrasloj dobi često bi kraj nje prolazila u svojim večernjim šetnjama. Okružena velikim vrtom oivičenim starim hrastovnim stablima, opasana visokom ogradom od kovana željeza, ta je poznata vila bila predmet Rosemarynih dječjih sanjarenja. Kao djevojčica, prolazeći tuda s bakom ili roditeljima, ona je uvijek maštala o tome kako šeće tim tajanstvenim vrtom i tom pomalo mračnom i zapuštenom starom kućom. Pogled bi joj obično odlutao do prozora u potkrovlju i uvijek bi joj se učinilo kako je netko odatle, iza gustih zastora, promatra.
Ne razumijem kako netko može prodavati takvu prekrasnu kuću ... pomislila je Rosemary pročitavši oglas.
I, iako je znala da je cijena te kuće, ma kako zapuštena bila, iznad njezinih mogućnosti, iako je znala da nikada ne bi mogla prodati svoju rodnu kuću i iz nje se odseliti, Rosemary, gonjena znatiželjom, odluči predstaviti se kao potencijalni kupac:
Time neću naškoditi nikomu, a dobit ću priliku da konačno uđem i razgledam kuću i vrt koji su zaokupljali moju maštu u djetinjstvu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
