Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.06.2008., ponedjeljak
Miss Rosalind
 One Rose_Charcoal_By D. Adams Dani su prolazili, bližila se vrtlarska smotra. Bijela ruža koju je Miss Rosalind uzgojila procvala je, još uvijek bezimena. Rosalind je odlučila da se ove godine ne pojavi na smotri. Ustvari, shvatila je da je kompeticija više ne zanima. No, ipak je pomislila da je ruži potrebno ime: Miss Marple, Sweet Juliet ... ili Fair Rosalind, još uvijek se nije mogla odlučiti. Miss Rosalind je toga jutra promatrala pupove i cvjetove te ruže koju je sama stvorila, ruže koja je još uvijek bila jedina od svoje novostvorene vrste. Na blagom svjetlu jutra koje je svitalo, bijeli su cvjetovi zračili toplinom, u srcima pupova naziralo se blago rumenilo. A noćas, na mjesečini, cvjetovi su izgledali gotovo plavičasti, pomislila je Miss Rosalind i prisjetila se Onoga koji joj je jednom rekao kako samo bijela ruža ima tu moć da zrači toplinom i svetlošću, rascvjetavajući se. Zaboljelo ju je to sjećanje pa je misli skrenula na 'slučaj Divlje Ruže'. Unatoč upornom traganju, rješenje te zagonetke još uvijek nije bilo na domaku. To je ljutilo Miss Rosalind koja je bila vješta u odgonetanju zagonetki, svih zagonetki ... ... osim one o sebi samoj.  wild rose, photo by flickr ... Petak je, Miss Rossalind, i ja sam tu, kao i svakog petka. Pretpostavljam da IceBerg treba orezati, počela je ocvatavati ... Pergola je suviše visoka a vi se ne biste trebali penjati na ljestve. Trgnula se iz razmišljanja. Pred njom je, s kapom u ruci, stajao vrtlar koji joj je jednom tjedno pomagao u težim poslovima u njezinu vrtu. Pomislila je kako je i njemu prošlo vrijeme za veranje po ljestvama. Bio je to muškarac u 70-im godinama života, visok i mršav. Većina vrtova u Hamptonshireu cvjetala je zahvaljujući njegovim vještim rukama. Miss Rosalid ga je zaposlila, na preporuku Lady Montagu-Stuart-Wortley, kad je prije 15-est godina kupila kuću i doselila se u Hamptonshire. Vrt je tada bio prilično zapušten, no uz pomoć vrtlara Miss Rosalind je uspjela spasiti neke grmove starih ruža i posaditi nove. Od tada je redovito dolazio, jednom tjedno. Između vrtlara i Miss Rosalind vladalo je neko čudno prešutno razumijevanje. Obično bi razmijenili samo nekoliko škrtih riječi dogovora o poslovima koje treba obaviti toga dana. Ipak, Miss Rosalind je naslućivala da je taj vrtlar čovjek s nekom tajnom. Iako nije mogla odoljeti odgonetanju tajni, njegovu tajnu nikada nije ni pokušala odgonetnuti. Izraz duboke tuge na njegovu licu sprječavao ju je u tome. Sada ga je promatrala kako se spretno, unatoč godinama, penje na ljestve i orezuje ocvale cvjetove IceBerg ruže. Odjednom, ljestve su se zaljujale a visoka mršava prilika na vrhu ljestava zgrčila se i uhvatila za prsa. Miss Rosalind je pritrčala, pridržala ljestve i pomogla mu sići. Posjela ga je na vrtnu klupicu i donijela mu čašu vode. Blijed, čela osutog graškama znoja, otpio je nekoliko gutljaja, rukom pritiščući grudi. Primijetila je da mu ruka krvari, vjerojatno se posjekao vrtlarskim škarama, u trenutku kad mu je pozlilo. Pažljivo mu je svukla vrtlarsku rukavicu s ruke, pomišljajući kako ga nikada nije vidjela bez vrtlarskih rukavica. Tada je na njegovoj nadlanici ugledala tetoviranu ružu.  rose tatto, photo by flickr Kad joj se pogled sreo s vrtlarevim, oboje su znali da je Miss Rosalind konačno odgonetnula zagonetku Divlje Ruže. Isprekidanim glasom vrtlar je započeo svoju priču: Svi su je zvali Divlja Ruža. Bila je ljepša od svake ruže. Rosalind je bila jedinica veleposjednika, a ja samo ubogi vrtlar, dvostruko stariji od nje ... Naša je ljubav bila nemoguća. Prije ili kasnije otkrili bi našu tajnu i razdvojili nas, a mi nismo mogli zamisliti život jedno bez drugoga. Odlučili smo nestati, kao Romeo i Juliet, nestati od vlastite ruke, spojiti sa zauvijek u smrti. Toga smo se dana zadnji put ljubili na obali pod grmom divlje ruže. Rekao sam joj: Moraš umrijeti, kad ne možeš biti moja. Umrijeti moramo oboje, da bismo mogli ostati zajedno ... No, ruka mi je u zadnji tren zadrhtala pa je Divlja ruža moju ruku obuhvatila svojim dlanovima i zarila si nož u srce ...Trebao sam je slijediti kao što sam obećao, no pomislio sam da bi to bila premalena kazna za ono što učinih. Trideset godina je prošlo od tada. Svake godine na današnji dan odlazio sam do grma divlje ruže pod kojim sam je pokopao. Jedino što mi je od nje ostalo bio je srebrni prsten s ružom. Skinuo sam ga s njezina okrvavljenog prsta i nosio na uzici oko vrata ... trideset godina nisam se od njega odvajao.. A sad ni prstena nemam, uzica je pukla ... izgubio sam ga ...  photo by flickr Izdahnuo je i prije no što su ga unijeli u bolničku zgradu. Srce mu se doslovno rasprsnulo, rekao je liječnik. Pošto nije imao obitelji ni srodnika, Miss Rosalind je vrtlaru upriličila pokop. I bila bi jedina ožalošćena u pogrebnoj povorci da joj se nije pridružila i Miss Hermione. Pola stoljeća održavao je sve vrtove u Hemptonshireu, rekla je Hermione. A na pokop mu dođosmo samo nas dvije. Ja, koja i nemam vrta ... i vi koji ste ga poznavali kraće od sviju nas ... Kad je zadnji grumen zemlje zatrpao raku, kad su ukopnici otišli, kad je miss Hermione produžila do groba svojih roditelja, Miss Rosalind je još trenutak ostala stajati kraj svježeg vrtlareva groba. Tajna Divlje Ruže ... Iako znam što se dogodilo, ipak je nisam odgonetnula ... No, tko može odgonetnuti tajnu ljudskog srca, uvijek nemirnog, uvijek gladnog? Tko srcu svome može 'uzeti mjeru'? 'Go to your bosom; Knock there, and ask your heart .. (Posegni u njedra, pokucaj i srce zapitaj ... ) William Shakespeare, 'Measure for Measure'  rose window, photo by flickr ... Nekoliko dana nakon vrtlareva pokopa Miss Rosalind se otputila na rječnu obalu. U platnenoj je torbi ponijela vrtne škare. Prošla je kraj vile Rose oko čijih su se prozora uvijale grane bijelih ruža, sad već podivljalih. Načas joj se učinilo da je neko blijedo lice gleda s prozora. Spustila se do onoga mjesta gdje je, nadvijajući se nad rijeku, cvjetao veliki stari grm divlje ruže. Dugo je stajala kraj grma a zatim je vrtnim škarama odrezala nekoliko grančica, pažljivo, tik ispod pazušca iz kojeg su izbijale. Režući grančice, ubola se na trn. Nije osjetila bol, primjetila je da se ubola tek kad je krv pokapala bijele cvjetove. Neke od reznica će se primiti. A kad malo ojačaju, jednu ću posaditi na vrtlarev grob, rekla je sama sebi. Na stablo divlje ruže kalamit ću moju novu ružu. Mislim da ću je ipak nazvati ... Fair Rosalind ... I .... mislim da bih opet trebala pokušati čitati Shakespearea: "What's in a name? That which we call a rose By any other name would smell as sweet." (Što je ime? Ona koju nazivamo ružom, mirisala bi slatko i pod drugim imenom.) Romeo and Juliet (II, ii, 1-2) Emerson je bio u pravu, pomislila je Rosalind, veliki je Bard doista znao - mali je svijet ljudskoga srca prostraniji, dublji i bogatiji od svemira ... Ruža bi možda mirisala, ma kako je zvali, no ruža nikad ne bi smjela zanijekati ... ... svoje ime. (kraj priče)  rose, photo by flickr možda, u suton možda, na kraju dana možda, pri kraju puta možda, na izmaku ljeta možda, na kraju svijeta ... možda suviše kasno? možda, Jedini, možda ... možda smo trebali se mimoići nasmiješiti u prolazu sjetno živjeti dalje mirno, spokojno i sretno? možda, Jedini, možda ... možda u smiraj života nismo trebali buditi nemir možda smo trebali stariti spokojnije, ljubiti se opreznije, u skladu s prvim mrazom u kosi? možda smo ljubav posljednju trebali, k'o prve mačiće, baciti u vodu ... ... pa nek je voda nosi ... možda, Jedini, možda ... a možda, u topli suton kad rumena svjetlost put nam pozlati kad strast nam opet mladost vrati, u topli suton kad smo skupa sva su ta pitanja suvišna i glupa ... možda je ljubav od nas mudrija bila sva naša MOŽDA u DA je pretvorila ... P. S. Neko me vrijeme neće biti na blogu. U međuvremenu poslušajte: |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
29.06.2008., nedjelja
Miss Rosalind, nastavak priče
 rose thorn, photo by flickr Mislila je da zna sve o ružama, a ipak je zaboravila da ruže imaju trnje. ... Poklanjao joj je ruže i zvao ju Ružom. Zajedničke trenutke uspijevali su posvetiti samo sebi. Zaboravljali bi na ostatak svijeta, ne bi postojalo ništa osim njih. No, teže im je, vremenom sve teže, polazilo za rukom nastaviti svoje živote u razdobljima razdvojenosti. I njoj i Njemu bi se zajednički vrhunci učinili nestvarnima, poput sna, već trenutak pošto bi se rastali. S naporom bi se vraćali svakodnevici, ponekad je i njoj i Njemu trebalo i po nekoliko dana da bi se 'spustili s oblaka'. Rosalind se nadala da će se oboje, ili barem jedno od njih, vremenom zasititi onog drugoga. No, kako je vrijeme prolazilo, njihova je uzajamna glad rasla. Susreti su im postajali sve intenzivniji, rastanci sve nepodnošljiviji. Rosalind se grčevito borila kako joj se život ne bi sveo na iščekivanje. Smatrala je to ponižavajućim, a nije ni Njega željela opteretiti svojim čekanjem. Najgore je bilo to što je Rosalind shvatila da ne bi mogla podnijeti ni trajno zajedničko življenje. Za oboje je bilo prekasno, njihovi su životi prekoračili onu kritičku točku u kojoj je novi početak još uvijek moguć. Postali su tako bliski, znali su jedno o drugome i ono što nije znao nitko drugi, savršeno su se uskladili u svemu, a ipak je Rosalind ponekad imala osjećaj kako jedno od drugoga kriju vlastite strahove i nedoumice. Drugi puta bi joj se opet činilo da On posjeduje 'lakoću postojanja' koja je njoj izmicala pa mu je zavidjela na tomu. A potom bi, opet, u njegovu zagrljaju, nestajale sve njezine nedoumice i sumnje, sve brige i boli. No, kad bi otišao ... On joj je i dalje poklanjao ruže. Isprva bi ponekad donio i pokoju crvenu, no potom samo bijele, različitih sorti. Savršene, polurascvjetale, dugih stapki i svježih listova, izabrane pomno i znalački. Jednom mu je u šali rekla: Zar me vidiš kao bijelu ružu? A On joj je odgovorio, sasvim ozbiljno: Znam da crvene ruže znače ljubav i strast, no ta je simbolika tako konvencionalna. Uz to, meni su sve crvene ruže nekako iste. Bijele, nasuprot tome, nikada nisu jednolično bijele. Njihova se bjelina boji rumenim, plavičastim ili srebrnastim odsjajima ... Bijela ruža blista i zrači dok se otvara Suncu ... Uvijek bih izabrao bijelu među crvenima. Da, Tebe vidim kao bijelu ružu. Za Njega i s Njim, Rosalind je bila bijela ruža. Na najmanji Njegov dodir otvarala bi se kao ruža suncu. Međutim, s tugom je osjećala kako, kad On nije tu, sve više postaje plava ruža, simbol težnje za postizanjem nedostižnog: ostati slobodna unatoč vezivanju, ljubiti bez ljubomore, predati se bez ostatka a ipak sačuvati sebe, susretati se bez straha od rastanka, rastajati se bez osvrtanja ... ljubiti bez bola ... Ljubila ga je iz dna duše, a ipak ... ponekad bi ga gotovo mrzila zato je što izgubila mir i ravnotežu koju je teškom mukom postigla, prije no što ga je srela. Potom bi mrzila sebe, mislila bi kako je ona ta koja ne zna ljubiti dovoljno ... ili možda ljubiti staloženije, mirnije, trezvenije ... Znala je da više ne bi mogla živjeti bez tih nemira koje On u njoj pokreće, nije mogla podnijeti pomisao da bi ga mogla izgubiti. Znala je da im vrijeme izmiče, ponekad je pomišljala da bi bilo najbolje nekamo nestati prije no što ih udalje vrijeme, ljudi, svakodnevica .. ili vječnost. No, potom bi opet, u njegovu zagrljaju, osjećala da im ni vrijeme ni ljudi, ni svakodnevica ni vječnost ne mogu ništa ...  white rose, photo by flickr (vrapčiću , hvala za 'tip') ... Nekako u to vrijeme, Rosalind je ustanovila kako više nije u stanju čitati Shakespearea. Snaga Bardovih strasti samo bi intenzivirala njezine vlastite nemire. U to je vrijeme ponovo otkrila Agathu Cristie. Agathine priče u kojima su, unatoč zapletu, ljudske strasti bile prepoznatljive i raspletive, relaksirale su Rosalind. Uživala je u Agathinim opisima ladanjskih ambijenata i poduhvatima Miss Marple. Ponekad bi poželjela da je već dostigla i godine Agathine junakinje, godine u kojima čovjek živi od sjećanja, zabavlja se promatranjem života sa sigurne distance, odgoneta samo tuđe zagonetke. Tada još uvijek nije znala da godine ne moraju značiti ništa, kad se radi o ljubavi i strasti. Svi ljubitelji Agathe Cristie znaju za misterioznu epizodu njezina života, za njezin tajanstveni nestanak. Jednog hladnog petka, početkom prosinca 1926, u razdoblju kada je već bila slavna, bez prethodnog upozorenja, Agatha se odvezla u nepoznatom smjeru. Jedanaest je punih dana, pod tuđim imenom, dok je za njom bila organizirana potraga, provela u nekom malom hotelu. Kasnije je tvrdila kako se, usljed amnezije, nije uspjevala ničega prisjetiti, čak niti prepoznati vlastitu fotografiju u novinama koje su bile pune vjesti o njezinu nestanku. Uzroci te navodne amnezije nikada nisu bili rasvjetljeni, no spekuliralo se o ljubavnoj krizi i suicidalnim namjerama. Odgonetka je tražena i u njezinu romanu Nedovršeni portret. ... Miss Rosalind se prenula iz razmišljanja, sjećanja. Ustala je s vrtne klupice i gonjena nesavladivim porivom ušla u kuću. Na dnu ladice pisaćeg stola, ladice koju nije otvarala godinama, skriven pod slojem osušenih ružinih latica, ležao je nedovršeni crtež ruže. Bila je to tek započeta, nikad dovršena skica. Savršeno dobro se sjećala trenutka u kojem je započela slikati tu sliku, no trenutak u kojem je odustala od slikanja potisnula je u zaborav. Nestala sam, poput Agathe. No, ona je pobjegla na jedanaest dana ... ... a moj bijeg traje već petnaest godina ... (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. One Rose_Charcoal_By D. Adams kad jednom, na kraju svih stvari, odjekne 'trenutak koji se odaziva na rastanak' ... ja ću, Jedini, čuti jedino jeku svih naših susreta ... P.S. hvala poetesi na posuđenom stihu. poetskoOgledalo: Pod konstelacijom ruža Dodatak: nedjelja ...
|
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
28.06.2008., subota
Miss Rosalind, nastavak priče ...
 Whisper rose Te je noći, na godišnjicu njihova prvog susreta, topla svjetlost svijeće osvjetljavala buket bijelih ruža, sorte Whisper (šapat) koji joj je On donio, dolazeći na večeru koju nisu uspjeli pojesti. Rosalind je zatvorenih očiju udisala miris ruža koji se stapao s mirisima Njegove i njezine puti. Slušala je Njegov šapat: Divna si ... o, kako si divna, moja Ružice ... i osjećala vreli dah i požudne usne koje su joj lutale ušnom školjkom, vratom, grudima ... Izmučena Njegovom upornom opsadom, Njegovom i vlastitom sve nesavladivijom željom, napokon je popustila. Predala mu se potpuno, bez ostatka, otkrivajući pri tom zapanjujuće činjenice o sebi samoj. Prvo, iako je mislila da će biti, nije bila IceBerg, ali je poput ledenog brijega, dvije trećine bilo pod površinom. On joj je pokazao da je vrijedno uroniti kako bi se sagledale prave dimenzije. Ona je duboko udahnula i uronila, otkrivajući prostore svoga ja kojih ranije nije bila svjesna. Drugo, po prvi puta u životu oduprla se svome snažnom super-egu, tom strogom stražaru koji ju je nagonio da se ponaša u skladu sa moralnim načelima i koji ju je kažnjavao osjećajem krivnje čak i na pomisao njihova kršenja. Sad je jedno od tih načela prekršila svjesno, začepila je uši upornom šapatu svojeg super-ega, unatoč tomu što je znala kako se ne može zaštiti nikakvim obrambenim mehanizmima. Naime, ona je svoje obrambene mehanizme brzo razotkrivala, a oni gube moć kad ih osvijestimo. Njega nije pitala je li 'slobodan', čak mu nije omogućila da je, kad je pokrenuo tu temu, informira o činjeničnom stanju. Nije željela znati je li On trenutno u braku ili između brakova, znala je da ni jedna ni druga činjenica ne bi ništa promijenile, kao što ni jedna brana ne bi mogla zaustaviti nadiranje plime. Nošena plimnim valom svojih i Njegovih osjećaja, nije tražila olakotne okolnosti za sebe. Jedinu olakotnu okolnost vidjela je u tomu što On nije imao djece, pomenuo je to jednom, govoreći kako njegovu kolekciju slika neće imati tko nasljediti. Djeca su jedini sudci koji nas imaju pravo osuditi, mislila je Rosalind. Oduvijek je bila sigurna da sama nikad neće imati djece, kao što je bila sigurna da nije stvorena za suprugu. Tu je činjenicu smatrala vlastitim nedostatkom, manom zbog koje, iako je voljela djecu i smatrala ih najvećim bogatstvom, nije sebe mogla vidjeti u ulozi roditelja. Baš stoga što nije imala vlastite djece, znala je da ne bi mogla podnijeti optužujući pogled ni jednoga djeteta. Uostalom, ionako mu je prije vrijeme za unuke, nego za djecu, pomislila je. Bila je zapanjena snagom Njegove želje, izdržljivošću Njegove snage, rafiniranošću vještine kojom ju je ljubio. Dok ju je ljubio nije mogla razmišljati ni o čemu, no poslije se zapitala kakav omjer seksualne inteligencije i iskustva 'leži' iza te Njegove ljubavničke vještine. Bilo je očito da je u Njega obilje i jednoga i drugoga. Ona se bojala vlastite nespretnosti, naime, unatoč zrelim godinama, njezina su znanja o tjelesnoj ljubavi bila uglavnom teorijska. No, On ju je razuvjerio: Nikakva ti znanja ne trebaju. Uče li ruže mirisati? Ti ljubiš kao što ruže mirišu - iz dubine svoga bića. I to te čini vještijom od najiskusnijih ljubavnica ... No, nju nije umirilo to što joj je rekao, pretpostavljala je da je On upoznao mnoge, vješte i iskusne, prije nje. Osjetila je oštar trn ljubomore. Bila je to još jedna činjenica koju je saznala o sebi - sposobna je ljubiti ... ... i biti ljubomorna.  šapat Ruže, photo by rusalka Mislila je kako zna sve o ružama ... ... a ipak je zaboravila da ruže imaju i trnje. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Dodatak: subota u vrtu ...
|
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
27.06.2008., petak
Miss Rosalind, nastavak priče ...
 rose_blau A onda je srela Njega. Kad ga je prvi puta pogledala, nije niti pomislila da bi upravo On mogao biti fatalni muškarac njezina života. Bio je dvadesetak godina stariji od nje, a i ona više nije bila u prvoj mladosti, već se bližila četrdesetoj. Ekspert u svojoj struci, poznati enciklopedist, pisac rječnika struke, pristao je održati niz predavanja na njezinu univerzitetu. Dekan ju je zamolio da odigra ulogu 'domaćice', ugosti uvaženog profesora u svojem kabinetu i predstavi ga studentima i postdiplomantima. U prvi je mah pomislila da dekan nije mogao za tu dužnost odabrati nepogodniju osobu od nje. Nije bila od onih razgovorljivih ljudi koji brzo uspostavljaju kontakte, niti je bila spremna uvaženome kolegi uputiti laskave riječi divljenja. Uzgred, načula je da je da profesora bije glas velikog šarmera, a ona je prezirala flert i nije podlijegala razvikanim šarmerima. Budući da dekan nije uvažio njezine izgovore, Miss Rosalind se pripremila da doček i predstavljanje obavi kao jednu od dužnosti koja se ne da izbjeći. Uvaženi je profesor bio šarmantni gospodin osrednjega rasta, vitke i žilave građe, oštrih crta lica, povećeg no lijepo oblikovanog nosa, plavih očiju, senzualnih usana i istaknute brade koja je ukazivala na prgavu narav, odjeven pomalo nonšalantno. Kad je dekan 'uvaženog gosta' uveo u njezin kabinet i prepustio ga njezinoj 'brizi', Miss Rosalind je, čim je progovorio i pogledao je, pomislila kako njegov pogled i glas doista imaju popriličnu moć. Topli, pomalo 'napukli' bariton, pogled živ i pronicljiv. Miss Rosalind je s čuđenjem osjetila da se zarumenila pred tim pogledom koji je u njoj vidio ženu i koji je nedvosmisleno govorio kako je 'vlasnik' toga pogleda smatra privlačnom ženom. I ona se osjetila privučenom njegovom elokvencijom, smislom za humor i samoironiju. Iako je imao mnogo razloga za to, On sebe nije smatrao veličinom u struci, čak je i minorizirao svoj doprinos, bio je kritičniji prema onome što je sam napisao nego prema tuđim radovima, iako njegovu pogledu nije promakao niti jedan nedostatak. Osjetivši njezinu nelagodu, On je preuzeo brigu o razgovoru, a ona je konstatirala kako je to učinio vješto i neprimjetno, ne monopolizirajući razgovor. Ubrzo je od slušatelja postala zainteresirani sugovornik. Nije pričao o struci, nije prepričavao univerzitetske tračeve, bistrio politiku, niti je pominjao vječnu 'englesku' temu klime i vremenskih prilika. Rosalind je imala običaj svoj radni stol ukrasiti jednim ružinim pupom. I tada se, toga dana, u uskoj plavoj porculanskoj vazi na njezinu stolu, upravo rascvjetavao jedan pup bijele ruže, sorte IceBerg. Prišao je stolu, nagnuo se, dodirnuo ovlaš ružine latice dugim prstima lijepo oblikovanih noktiju. Rosalind je gotovo mogla osjetiti taj dodir. A tada je On počeo pričati o ružama ...  climbing iceberg rose, photo by flickr ... IceBerg, ako se ne varam ... Kako neobičan izbor... IceBerg je ustvari ruža penjačica, zar ne? Gdje li ste je samo pronašli? Imate je u svojem vrtu ... ili se u Londonu može pronaći i cvjećar koji zna ponuditi i nešto više od standardnog izbora? Otkrili su da ih zbližuje ta fascinacija ružama. Ona je odrasla u malom gradiću, u kući koja je bila okružena ružičnjakom. Studij, a potom profesionalna karijera, odvele su je u London. Nakon smrti roditelja nije se više mogla vratiti u praznu kuću u kojoj je sve još uvijek bilo na svome mjestu, kao da će njezini roditelji svakoga časa ući u sobu, kao da će je njezina baka pozvati da vidi bijeli pup IceBerg ruže koja se penjala po pergoli. Stisnula je srce i prodaju kuće prepustila uglednoj agenciji. Kuća je postigla, zahvaljujući i prekrasnom ružičnjaku koji ju je okruživao, vrtoglavo visoku cijenu. Uz gotovinu koju su joj ostavili roditelji i uz vlastitu uštedu, to je bilo i više nego dovoljno za kupovinu velikog stana u Londonu, nadomak Hyde parka. Povremeno bi je uhvatila nostalgija za bakinim ružičnjakom. Tada bi u maloj cvjećarnici koju je vodila sićušna stara dama nalik njezinoj baki, cvjećarnici koju je Miss Rosalind otkrila na jednoj od svojih šetnji, često kupovala ruže. Najčešće su to bile bijele ruže - Fair Bianca, Avalanche, Lamarque ... ... i Iceberg, dakako. Stara je cvjećarica znala ponuditi čak i grančice divljih ruža i aranžmane od osušenih ružinih cvjetova a zimi i male, ljupke buketiće i vjenčiće crvenoga šipka. Rosalid je u toj maloj cvjećarnici postala redoviti kupac. On je ruže odabrao kao predmet interesa koji nije bio vezan uz njegovu struku. Za vrt nije imao vremena, mnogo je putovao, nastupao na znanstvenim skupovima, mijenjao zemlje, kontinente i gradove. Iako ih nije uzgajao, o ružama je znao mnogo. IceBerg je jedna od mojih omiljenih sorti. Pogledajte samo taj pupoljak u vašoj vazi. Na prvi pogled, prozirnom bjelinom odgovara nazivu - Ledeni Brijeg, no kao i kod stvarnog ledenjaka, i kod ove je ruže samo jedna trećina njezine ljepote dostupna prvom pogledu ... Tek na drugi pogled zapaža se kako iz njezine naizgled hladne ljepote zrači toplina ... Rosalind se na trenutak zapitala govori li on to o ruži ili o njoj, pa je pocrvenjela jer joj se učinilo da joj je pročitao misli. Nemam vrt, no ipak imam ružičnjak, rekao joj je. Doduše, to su ruže bez mirisa, dok jednom, kad se povučem u mir, ne počnem uzgajati i one mirisne ... Ispostavilo se da On ima kolekcionarski hoby - skupljao je slike ruža. Moja kolekcija nije razglašena, dapače, rijetko tko zna za nju, iako se, bez samohvale, nekih slika iz te kolekcije ne bi postidjele ni najbolje galerije i muzeji. Pošto nemam djece, sve će, kad me jednom više ne bude, završiti u muzeju ... Pošto mu je rekla da i ona posjeduje nekoliko akvarela i malih ulja s motivima ruža, pozvao se da jednom svrati u njezin stan i pogleda ih. Tada mu još nije priznala da i sama ponekad naslika poneki akvarel, nije te svoje slike smatrala vrijednima niti bi se usudila izložiti ih Njegovom kritičkom pogledu. Nije se pitala zašto je pomislila da On zna savršeno dobro prepoznati i izabrati dobru sliku. Vremenom je otkrila da zna izabrati ne samo sliku ruža, već i prave ruže. Ni u jednoj od prilika u kojima su se nakon toga susretali, On se nije pojavio bez pomno odabranih i savršenih ruža koje joj je poklanjao. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. iceberg rose, photo by flickr Dodatak: Pero i Đuro: Ljutimo se na Rusalku! |
- 00:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #
26.06.2008., četvrtak
Miss Rosalind, nastavak priče ...
 rose tattoo Nakon čaja kod Lady Montagu-Stuart-Wortley, u povratku je dio puta Miss Rosalind vodio ukorak s Miss Hermione. Čim je izmakla pogledu Lady Montagu, Miss Hermione je postala 'pogodna žrtva'. Kad bi joj do neke informacije bilo doista stalo, Miss Rosalind je, iako nevoljko, bila spremna poslužiti se i svojim lukavstvom i svojim šarmom: Draga Hermione, vi ste duša ovoga grada. Sigurna sam da o povijesti Hamptonshirea znate više od bilo koga drugog. Iako to Lady Montagu ne bi odobrila, sigurna sam da biste bili tako dragi i podijelili sa mnom svoja sjećanja o slučaju nestale djevojke. Moram priznati, ja sam jedna nametljiva znatiželjnica, a vi uvijek imate toliko strpljenja sa mnom, draga Hermione. Prisjetite se, meni za ljubav ... Sjećam, se ... dobro se sjećam, rekla je Miss Hermione. A kako se i ne bih sjećala. Rosalind i ja bijasmo vršnjakinje. Da je poživjela i ona bi, poput mene, ove godine navršila 55. Bila je divlje, bujne naravi. Smatrali su je ljepoticom ... premda ne znam što su to vidjeli u tako blijedom stvorenju ... Zvali su je Divlja ruža. Bila je jedinica sir Lawrencea, najbogatijeg posjednika u cijelom okrugu. Mati joj je umrla u porodu a otac ju je jako volio, ispunjavao joj sve ćudi, čak je i svoju ladanjsku vilu nazvao Rose, po njoj .. A ona mu je donijela samo brige i tuge. Zamislite, draga Rosalind, kako se sir Lawrence uzrujao kad mu se kćer jednoga dana kući vratila s tetoviranom ružom na ramenu. U ono vrijeme tetovirali su se samo mornari, vojnici i robijaši ... Bio je to pravi skandal, kad se Rosalind pojavila na balu u crvenoj svilenoj haljini koja je otkrivala tetovirano rame! Nestala je ubrzo nakon toga. Svi su, osim njezina nesretnog oca, pretpostavljali da je pobjegla s nekim, najvjerojatnije s nekom vucibatinom iz nižeg staleža ... Možda s nekim konjušarom, kao Lady Chatterley ... A otac je već bio ugovorio njezino vjenčanje sa sinom svoga uglednog prijatelja. Bila to 'partija' na kojoj su joj svi zavidjeli. Miss Rosalinda je pozorno slušala Hermionino brbljanje i odagnala pomisao da je i sama Hermione zavidjela Divljoj Ruži na dobroj partiji, obiteljskom bogatstvu i smjelosti za izazivanje skandala. Sirota je Hermione bila tako neprimjetna ... Miss Rosalind je iz svega izdvojila korisne informacije: Kad mu je kćer nestala, Sir Lawrence je uspio spriječiti skandalozne novinske naslove ... mora da ga je to poprilično koštalo. Istragu je vodio poznati londonski istražitelj, koji je pretpostavljao da se radilo o otmici, ili čak o ubojstvu. Ipak, nakon, godinu dvije uzaludne potrage, istragu je morao zaključiti. Sir Lawerence nije odustajao, tragao je za kćerkom svih onih 15 godina, koliko ju je nadživio. Jer, ona je sigurno mrtva. Da nije, pojavila bi se da preuzme nasljeđe, nakon očeve smrti. Bila mu je jedina nasljednica. Rosalind je proglašena mrtvom tek nakon očeve smrti a imanje su nasljedili sinovi njegove sestre. Bilo je to prije 15 godina, a oni još uvijek bezuspješno pokušavaju prodati nasljeđenu vilu. Iako u Hamptonshireu vlada prešutni dogovor da se davni skandal ne spominje, potencijalni kupci uvijek nekako doznaju ... Naime, vlada praznovjerje da je vila Rose ukleta, da njome noću luta duh nesretne Rosalind ... Miss Rosalind je odmah znala o kojoj se vili radi. Vila Rose, na rubu grada ... Pročelje joj je bilo ukrašeno vijencima ruža, izvedenim u štukaturi, no ruže iz nekada brižno njegovanog prednjeg vrta sada su tako podivljale, da su, penjući se po verandi, već počele pokrivati i krov. U tom je trenutku Miss Rosalind shvatila da za Hamptonshire 15 godina ne predstavlja ništa. Ona je tu živjela već 15 godina, a ipak su je još smatrali strancem ... Jer, do današnjeg dana nitko joj nije ispričao priču o Rosalind i prokletstvu vile Rose. Ne bi ni danas saznala ništa da nije zloupotrijebila Hermioninu lakovjernost. Možda bi od Miss Hermione čula još ponešto, no na uglu Ulice Lipa i Kestenove, njezini i Hermionini su se putevi razdvojili. Iako nije u potpunosti zadovoljila znatiželju, Miss Rosalind je osjetila olakšanje kad je Hermione nastavila svojim putem. Pomalo ju je grizla savjest zato što je polaskala Hermioni i izvukla od nje informacije koje su je zanimale. Bilo je to isuviše lako, Miss Hermione je bila samo dobroćudna usidjelica koja je, nemajući vlastitoga, živjela tuđe živote. Začudo, iako se nikada nije udavala, Miss Rosalind sebe nikada nije smatrala usidjelicom. Pošto se pozdravila s Hemione, nastavila je koračati, zanesena u misli. Potisnula je grižnju savjesti zbog manipulacije Miss Hermioninim povjerenjem, znala je da joj se Hermione divi, pa se stoga osjećala još gore. Divlja ruža ... pomislila je Miss Rosalind i sa sjetom se prisjetila kako i je nju netko, nekad davno, nazivao ružom. Divlja ruža ... Nije donijela sreću ni meni ni njoj ... ni jednoj ni drugoj Rosalind ...  Two roses, photo by flickr Stigavši do svojih kućnih vrata, Miss Rosalind je, i ne ušavši u kuću, sjela na vrtnu klupicu, pod pergolom po kojoj se penjala Fair Bianca, puna bijelih cvjetova. Razgovor s Hermione vratio je Rosalind u prošlost i probudio njezina sjećanja. Sad su je, ma kako im se opirala, ta sjećanja potpuno preplavila. Prije 15 godina odjednom je, naizgled neočekivano i bezrazložno, dala otkaz na Katedri na kojoj je predavala, prodala svoj veliki londonski stan, kupila kuću u malom mjestu, bogu-iza-nogu ... nestala iz svoga dotadašnjeg života. Zauvijek, vjerovala je kako je zauvijek zalupila ta vrata. Potom ih nije, godinama, niti otškrinula ... A sad su se ta vrata sjećanja otvorila širom i koliko god upirala, nije ih više mogla zatvoriti. Bila je još uvijek u uzlaznoj liniji svoje profesorske karijere. Izabrala je karijeru umjesto obitelji, slobodu umjesto ljubavi. Prezirala je ljubavne petljavine o kojima bi, tu i tamo, nevoljko slušala od svojih kolegica, asitentica, pa i pokoje studentice, koja bi joj se povjerila. Sva ta 'srcedrapateljna' osjećanja, dileme voli me-ne voli me, svi ti dramatični susreti i oproštaji, ljubavni dueti i terceti ... ne, nije to bilo za nju. Ona je voljela svoj duševni mir, slobodu svojih misli, sigurnu distancu prema svijetu. Bila je zainteresirani promatrač svijeta i ljudskih naravi, no ipak samo promatrač. Vjerovala je da joj je narav 'hladna', poput plave ruže, koja nikada nije zatreperila ni na čiji dodir. Ipak, nije imala osjećaj da nešto propušta, barem ne nešto vrijedno truda. Voljela je intelektualne izazove i uživala rješavajući ih. To ju je ispunjavalo više od profesionalnog napredovanja, iako je u svojoj univerzitetskoj karijeri napredovala brzo. Voljela je estetske doživljaje, stoga je u rijetkim slobodnim trenutcima obilazila čuvene galerije ... i povremeno slikala. Nije podnosila disciplinu, uredan i predvidiv režim življenja, niti se mogla prisiliti da se povinuje nečijem autoritetu. Nije ništa uzimala 'zdravo za gotovo', smatrala je da je sumnja najvrjednija intelektualna emocija. Već je i tada uživala čitati Shakespearea, Agathu je zavoljela tek kasnije. Pomišljala je, kad jednom ode u mirovinu, povući se nekamo u provinciju, uzgajati i slikati ruže, uživati u čitanju i putovanjima ...No tada je to bila tek neka daleka budućnost ... Oduvijek je bila 'usamljeni strijelac', ni slutila nije da joj je srce usamljeni lovac ... A onda, kad je povjerovala da je zašla u životnu dob u kojoj je mislila kako je sigurna od ljubavnih iskušenja i opasnosti, srela je ... Njega.  blue rose, photo by flickr plava ruža? U simbolici jezika cvijeća plava ruža znači ... .. fantaziju i neostvarivost, nadu u čuda i nove mogućnosti. Plava je ruža u kineskoj folk predaji simbol nade u neostvarivoj ljubavi, a Slaveni vjeruju da će vam Baba Jaga ispuniti svaku želju, ako joj donesete plavu ružu. Plava ruža ustvari ne postoji, ruža nema gen koji joj omogućuje da bude plava. Plave ruže ustvari su bijele ruže ... obojene u plavo ... . a na obali dunavskoj: Što li rade, danas, Tvoje ruke? ... Dodatak: Moj mali je opasan ... ... za ovaj dodatak, tako neusklađen s gornjim tekstom, 'kriv' je Sjedokosi koji me svojim komentarom podsjetio na Tajči ... ... opasan je, no nije pivopija već vinopija, a jakna s nitnama ... možda mojem 'Malom' predložim takav modni detalj, kad se sljedeći puta sretnemo ... hihihi |
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
25.06.2008., srijeda
jedan utorak, sasvim običan ... i nastavak Miss Rosalind ...
 Utorak je već dobrano ušao u treći sat svoga trajanja, a meni san još uvijek nije dolazio na oči. Otuširala sam se još jednom i ponovo legla. Pošto ne mogu zaspati nepokrivena, simbolično sam navukla jedan kraj plahte preko trbuha i s daljincem u ruci, skačući s programa na program, konačno se otkotrljala u san ... No, na rubu bojnog polja, tamo gdje san se i nesanice bore, dočekaše me noćne more: Spiker je, čitajući vijesti, pročitao i vijest o nesreći u lovu ... a potom i ime stradaloga lovca. Bilo je to ime Onoga koji mi je drag ... koji je gljivar i ribolovac, no nikad se nije bavio lovom ... U kratkom trenutku između sna i buđenja još uvijek nisam shvaćala da se radi samo o ružnome snu pa me preplavilo strašno 'nikad više' osjećanje ... Očajnički sam se pokušavala prisjetiti posljednjih riječi koje smo na rastanku izmijenili, a tada se konačno rasanih do kraja. Vele da Onome čiju smrt sanjaš tim snom produžuješ život. Eh, Jedini, Tebi život produžih, no čini mi se da je taj san meni život skratio. Da bih san protumačila, nisu mi trebali 'trikovi' Miss Rosalind - Onaj koji mi je drag jučer je putovao, dolje prema jugu, no nije mi, po običaju, poslao poruku 'sretno stigao', pa su se moje brige uobličile u noćnu moru. Bojeći se da bi se noćna mora mogla nastaviti ako ponovo zaspim, budna sam dočekala svitanje. U 07:45 ukrcala sam se u gradski autobus i u minutu do 8 već sam uključivala klimu u svome kabinetu. Danas sam kabinet imala samo za sebe, kolegica i naše asistentice ostale su kod kuće, a mene je na Faks doveo termin za konzultacije: svakog utorka i četvrtka od 08:00 do 10:00. Došle su samo dvije studentice, po potpis. I, nešto kasnije, još jedan tandem student/studentica, da provjere prihvaćam li njihov seminarski rad i pitaju mogu li na ispit u petak. Zavirih u seminar koji su pisali zajedno, no bilo mi je jasno da se momak samo 'šlepao' uz kolegicu. Ispit će stoga za njega biti 'temeljitiji' nego za nju. Hoće li biti test ili esej, ovoga puta? upitao je on. Test, odgovorila sam, upravo ga dovršavam. Kad' bismo mogli malo zaviriti, ne bi bilo loše, našalila se ona. Da ne bi ... pomislila sam. Inače nisam tako mrzovoljna, no kriva je ova nesnosna vrućina ... U minutu do 10 sišla sam liftom u prizemlje i svratila do tajništva i računovodstva. Potom sam, duboko uzdahnuvši, iz hladovine prizemlja izašla na sunce. Žureći od otočića do otočića hlada, stigoh u Erste banku i namirih svoj diners račun, s jednim danom zakašnjenja. Produžih do upravo novoadaptiranog Konzuma na Trgu. Kupila sam, na pultu s gotovim jelima, jednu pastrvu s grila, ništa mi se danas ne kuha. Ručat ću ... ili vjerojatnije večerati, tu pastrvu uz paradajz salatu, s kapljicom maslinova ulja i listićima bosiljka. Popila sam čašu vode i kavu s hladnim mlijekom kod Šetača, u hladu velikih zelenih suncobrana, uz spomenik A. Cesarcu, koji osječani popularno zovu Šetačem. Onda uđoh u DM, prekoputa, i prvo odoh do police s hranom za kućne ljubimce. Đuro, Pero i ostali dio mačje obitelji, rado jedu slatkiše u obliku štapića, marke Bestline. Otkrih, sasvim slučajno, da su spremni pojesti i konzervice iste marke, upola jeftinije od Whiskasa. To je bilo ugodno iznenađenje jer do tada su bakatelizirali sve osim čuvenog Whiskasa. Pošto sam prvo snabdjela četvoronošce, produžih do police sa Shollovim proizvodima da se pobrinem i o svoje dvije, noge. Za razliku od moje sestrice, koja je naslijedila fino usko mamino stopalo ja sam od oca nasljedila kratko, široko stopalo visokog 'risa' ... i sklonost grubim petama. Doduše, vjerojatno sam ipak prošla bolje od Ančice, koja je uz vretenastu majčinu potkoljenicu i lijepo stopalo 'povukla' i sklonost proširenim venama ... Elem, kupih u DM-u još i novu strugalicu za pete i 2 para tankih stopalnica i soknica, pošto ne mogu ni ljeti ni jednu obuću nositi na bosu nogu. Častila sam se i jednim ružičastim sjenilom, trebao mi je nježno ružičasti ton u ovom crveno sparnom danu. Natovarena mačjim konzervama i kupljenim sitnicama, ukrcah se u gradski autobus. Zaklela bih se da je na tabli naslonjenoj na prednje staklo autobusa pisalo - Kanižlićeva, no kad autobus nije skrenuo u Gundulićevu shvatih - sjela sam u krivi. Na sreću, vozač me pustio da iziđem prije stanice. Na semaforu je bilo crveno, pa mi je otvorio vrata, gunđajući da bi mogao zbog takvih rastresenih putnika završiti na disciplinskoj. Dok sam ponovo čekala autobus, na autobusnoj stanici u Gundulićevoj, tri puta su se obredali svi drugi autobusi, osim mog. Tri puta sam palila cigaretu i tri puta gasila dugi opušak u ulubljenoj srebrnastoj pepeljari pričvršćenoj o nadstrešnicu autobusne stanice, prije no što je konačno stigao onaj 'moj'. Pred svojim sam vratima bila u 12:35, dva i po sata mi je trebalo da stignem kući, upravo u vrijeme kad sunce najjače prži. Ušla sam u predsoblje, pobacala stvari na pod ... I torbe i vrećice i cipele ... pa potom i bluzu i hlače. U kupaonici sam pustila hladan mlaz da mi teče po zapešćima, a kad sam se umila i pogledala u zrcalo u mene je zurilo blijedo lice s velikim podočnjacima. Ogrnula sam tanku kućnu haljinu i pustila Peru i Đuru u vrt. Još uvijek ih ostavim u kuhinji, kad nekamo odem. Još uvijek se ne mogu riješiti straha da bi im se nešto loše moglo dogoditi, ako mi se na dulje izgube iz vida. Kupljenu pastrvu strpah u hladjak i shvatih da kuhanje ipak nisam izbjegla. U subotu sam popustila Perinu nagovaranju i dala mu malo mlijeka. Sad ima dijareju i moram mu skuhati riže i posne piletine. Jučer je bio samo na suhoj hrani, a ionako je, za razliku od bucmastog Đure, tanak poput gliste. Pero je čekao da se njegova dijatelna 'papica' ohladi i tužno gledao, kroz vrata od žice, u kuhiju gdje su se Đuro i drugi macani sladili konzervicama koje sam upravo doteglila. Konačno sam sjela, uz šalicu hladne kave, koju jutros nisam uspjela popiti do kraja. Uz kavu i cigaretu, otipkah na mobitelu poruku: Sretno stigao? Pitanje mi je zazvučalo poput prijekora, pa dodadoh: Nadam se da put nije bio prenaporan ... Sad je 13:50. Do isteka ovog utorka, sasvim običnog, ostalo je još skoro 10 sati. Jedan od dragih blog-posjetitelja komentirao je moj noćašnji post, jutros, u 01:10: ... E, da mi je to što nije ... Odgovorila sam mu: ... Eh, ponekad nije lako na kraj izaći ... ni s onim što jeste ... Jedan utorak, sasvim običan ... ... (thanks for upload, lazy) Miss Rosalind, nastavak priče ...  photo by rusalka Na čaju kod Lady Montagu-Stuart-Wortley Miss Rosalind je bezuspješno pokušavala pokrenuti razgovor o nestaloj djevojci. Ni domaćica, Lady Montagu-Stuart-Wortley, ni gošće, Miss Hermione i Mrs Pocketts, nisu bile voljne govoriti o tomu. S nelagodom su se pogledale kad je Miss Rosalind pomenula taj slučaj, potom je zavladala duga tišina, a zatim je Lady Montagu-Stuart-Wortley rekla: Draga Miss Rosalind, molim vas da ne pominjemo tu temu. Nestala djevojka, vaša imenjakinja, bila je kćer jedinica mojeg dragog bratića. On kćerin nestanak nikada nije prebolio, umro je one godine kad ste vi doselili u Hamptonshire ... Miss Rosalind nakon toga nije mogla insistirati. Odlučila je, nakon čaja, uhvatiti nasamo Miss Hermione. Ta je suhonjava usidjelica bila najslabija karika u triu, možda će od nje uspjeti izvući koju riječ o nestaloj djevojci. Uz čaj, poslužen u šalicama od finog tankog porculana s motivima ruža, poveo se razgovor o predstojećoj vrtlarskoj smotri. Ni jedna od prisutnih dama nije željela otkriti adute s kojima će se na smotri pojaviti. A sve su tri pokušale izvući nešto o adutima Miss Rosalind. Draga Miss Rosalind, rekla je Lady Montagu-Stuart-Wortley, čime li ćete nas zapanjiti ove godine? Morat ćete pokazati nešto doista izuzetno, želite li zadržati prvenstvo. Da, morat će to biti nešto doista izuzetno, ponovila je Mrs Pocketts. Kao i obično u njezinim 'džepovima' nije bilo vlastitih mišljenja, ona je već godinama bila samo jeka Lady Montagu. Da, da, zakikotala je Miss Hermione, mnogo je onih koje bi vam željele oteti pehar ... Nema izgleda za to, pomislila je Miss Rosalind. Ruža koju sam uzgojila i ove će mi godine osigurati pobjedu. Život je pun gubitaka, dobro je povremeno se osjetiti pobjednikom, makar i na lokalnoj vrtlarskoj smotri ... Jedino ... još uvijek nije bila sigurna kako će nazvati tu ružu: Miss Marple ... Sweet Juliet ... ili možda ... ... Fair Rosalind? Ne, ne ... odmah je odustala od posljednje ideje, bilo bi suviše pretenciozno ružu nazvati svojim imenom ...  Fair Bianca rose kad zapitao se budeš jednom, Jedini, tko sam ja tebi il' tko sam Ti bila, jednom, kad sjenke prošlosti postanemo oboje, što li će reći srce Tvoje? jesam li bila glad neutaživa dijete i žena lelujava nježna i strastna sjena rumeni treptaj, u suton, na površini vode ... jesam li bila san koji se sniva jesam li bila pjesma jeseni Tvoje zraka sunca u kišnom danu il' kap suze na Tvojem dlanu? jednom, kad sjenke prošlosti postanemo oboje, znam što ću željeti da kaže srce Tvoje ne moraš reći da bila sam pjesma da bijah vatra da bijah voda da bila sam san da bila sam vila samo reci, Jedini, da sam bila da bijah i ostadoh, zauvijek Tvoja Sweet Rose ... |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
24.06.2008., utorak
Miss Rosalind, nastavak priče
 photo by flickr From the first day I saw her I knew she was the one She stared in my eyes and smiled For her lips were the colour of the roses That grew down the river, all bloody and wild ... Kada je duet Nick Cave i Kilye Minoque utihnuo, Miss Rosalind se prenula. S kista je još kapala crvena boja ... a na velikom formatu avarel papira ocrtavala se slika blijeda lica plavokose djevojke s crvenom ružom na ramenu. S latica ruže, po djevojčinom ramenu, slijevale su se kapi krvi ... Miss Rosalind je djevojčin portret naslikala automatizmom, kao pri automatskom pisanju, iz podsvijesti, bez svjesne namjere i kontrole ...  rvoga je dana stajao bez riječi pred njezinom ljepotom. Usne joj bijahu crvene poput latica divlje ruže. Srce joj je zatreperilo kad je na njezina vrata zakucao, kad mu je u zagrljaj pala. On joj bijaše prvi, ona mu se tako pitomo dala ... iako svi su je zvali divljom ružom. Drugog joj je dana donio ružu i pozvao je na rječnu obalu, da joj pokaže divljih ruža crveni cvat. Ona je ružu prinijela usnama ... i pristala.  rećeg dana ju je odveo tamo gdje divlje ruže cvjetaju. Ondje ju je ljubio, ondje, pod slapom crvenih cvjetova, rekao joj je: Kad ne možeš biti moja, moraš umrijeti ... Ljubio ju je, ljubio ... pa ju je ubio. Ona je vrisnula, ona je pala .. i krvareći umirala ... a krv je kapala po laticama divlje ruže. U Caveovoj pjesmi ona se zvala Eliza Day, no u irskoj folk baladi koja je inspirirala Cavea, njoj je ime bilo Rose Connelly. U svijesti Miss Rosalind stihovi obaju pjesama isprepleli su se sa slikama djevojčina umiranja, iz njezine svijesti. Blijedo djevojčino lice, razrogačene zjenice u kojima se ogleda oštrica noža ... i ruka koja zamahuje nožem, ruka s tetoviranom ružom na nadlanici ... Miss Rosalind je pomislila:Ona koju zovemo ružom, jednako bi mirisala, ma kako se zvala ... I jednako bi bolno zbog ljubavi umirala, zvala se Eliza, Julija, Ophelia, Desdemona, Rose ... ... ili Rosalind ...  Millais, Ophelia ... Nakon pola sata, prstiju još uvijek umrljanih crvenom akvarel bojom, miss Rosalind je u gradskom arhivu prelistavala crnu kroniku u starim godištima lokalnih novina. Vratila se 10 godina unazad, pa 20 ... Kad je listala brojeve stare 30-ak godina, odjednom joj pozornost privuče naslov: Nestala kćer uglednog gentlemana iz Hamptonshirea ... Miss Rosalind se zapitala se kako to da se ne sjeća toga slučaja, no tada se prisjetila da je u to vrijeme još uvijek živjela u svojem londonskom stanu. U Hamptonshire se doselila tek prije 15- ek godina kad je, naglo i nenajavljeno, na zaprepaštenje kolega s katedre, završila svoju univerzitetsku karijeru, prodala svoj veliki londonski stan i kupila malu ladanjsku kuću s velikim vrtom, daleko od buke i svjetala prijestolnice. Da, pomislila je Miss Rosalind, već je 15-est godina kako živim u Hamptonshireu, već je 10 godina odkako nisam bila u Londonu. Ipak, pitala se, kako joj nitko od njezinih susjeda, prijatelja i poznanika iz Hamptonshirea nikad nije pomenuo taj slučaj. Kao da o tomu postoji neka zavjera šutnje, pomislila je. Morat ću svratiti na čaj kod lady Lady Montagu-Stuart-Wortley. Tamo će, kao i uvijek biti i Miss Hermione i Mrs Pocketts. One u Hamptonshireu žive oduvijek ... i sigurno će se sjetiti nestanka te djevojke, morat ću samo naći načina da ih potaknem na priču ... Tražila je dalje, no nakon prve oskudne vijesti slijedilo je, u sljedećim brojevima tog lokalnog lista, tek nekoliko napisa, također vrlo siromašnih detaljima: Kćer lokalnog ugledanika jednostavno je jednoga dana nestala bez traga. Potraga za njom trajala je mjesecima, slučaj je ostao otvoren, vodio ga je poznati londonski istražitelj, no djevojka nikad nije pronađena. Miss Rosalind je pomislila kako je lokalni gentleman morao biti vrlo moćan kad je uspio spriječiti senzacionalističke naslove i pikantne detalje u novinskim napisima ... Pretražila je i tadašnja godišta većih listova. I tamo je bilo svega nekoliko vrlo diskretno napisanih članaka o nestanku djevojke. Tek je iz njih Miss Rosalind saznala i djevojčino ime. Zvala se poput nje - Rosalind, a uz članak je bila i mala fotografija. Plavokosa, nježnog, blijedog lica, krupnih očiju melanholična pogleda i senzualnih punih usana. Miss Rosalind se nije začudila kad je konstatirala da djevojska s fotografije liči na djevojku s njezine slike, djevojku s okrvavljenom ružom na ramenu. balada o Rose Connelly a na obali dunavskoj: san ivanjske noći ... |
- 00:01 - Komentari (33) - Isprintaj - #
23.06.2008., ponedjeljak
bilo nam je lijepo!
|
... a tekst ću dodati sutra ... A sutra je već postalo danas ... hihih Elem, krenuli smo u subotu ujutro, pošto smo obavili kupovinu na tržnici. Smijali su mi se, Ančica i Miroslav, da imam paketa k'o u priči, no to su uglavnom bili Perini i Đurini paketi - njihov krevetac, klopa, igračke ... Dakako, na kraju su se igrali svime, osim igračkama i spavali svuda samo ne u svojem krevetiću.  Pero i Đuro: Ostavili smo i tebi malo mjesta, Rusalko ... No, hajdmo od početka. Pero i Đuro dobro podnose vožnju automobilom. Čim auto krene njih dvojica zadrijemaju u svojoj putnoj košari. Kad smo stigli, prvo smo ih ostavili vani, u košari, da se malo prisjete ambijenta. Jacky je bio nestrpljiv i nagovarao nas da ih pustimo van, no mene je bilo pomalo strah da nekamo odmah ne odjure, za pčelom, leptirom ili nekim zanimljivim prozorom.  Jacky: Ajmo, Perice ... Potom smo ih odnijeli u vikendicu i pustili iz putne košare. Vrata kućice smo ostavili otvorena tako da sami odluče kad će izaći i da se znaju vratiti. No, iako sam ja mislila da će odmah izjuriti van, njih su dvojica dugo oklijevali, gledali kroz prozor, zavirivali kroz vrata ... Konačno se prvi odvažio Pero. Dugo je stajao na pragu i dozivao ...  ... a kad je konačno izašao, hodao je uokolo glasno mijaučući, kao da želi održati kontakt tj. dati nam do znanja gdje se nalazi u svakom trenutku ... Svi smo hrabrili hrabrog Peru, a naročito Jacky.  Jacky: Sigurno je Reki jutros prošao tuda i ostavio mirisnu poruku ... Pošnjofaj Perice ... Đuri je, kao i obično, trebalo puno više vremena da se odluči izaći. No, kad su obojica konačno bili vani, bila je to za njih prava 'uživancija'. Toliko zanimljivih stvari, buba, leptira, drveća za penjanje, grmlja za skrivanje ...   Jacky: Ajmo, dečki ... izlazite, odvažite se konačno. Kad su se junaci konačno ojunačili, trebalo ih je stalno dozivati da ne odu predaleko. Jacky je bio od pomoći, on bi ih odmah pronašao i dovodio natrag.      Pozorno su pratili što mi radimo i sudjelovali u svim poslovima ...   Jedino ih nismo, iz razumljivih razloga, poveli na kavu kod gospođe Sofije i njezinog Rekija ...Reki je dobroćudan, no ipak ...   A kad bi se umorili, Pero i Đuro bi se povukli u hlad kućice, gledali tv, mijesili jastuke, mazili se s Ančicom, igrali s Jackyem, jeli i spavali ...     |
- 00:05 - Komentari (46) - Isprintaj - #
21.06.2008., subota
Miss Rosalind, nastavak priče
 Leslie Folksman, Rose San je ljudsko iskustvo, istodobno jedinstveno i duboko intimno ali i univerzalno, iskustvo koje otvara vrata između svjesnog i nesvjesnog ... Kroz povijest, tumači snova uživali su veliku pozornost, bilo da su smatrani šarlatanima ili božjim izabranicima. Onaj tko drži ključ snova doista je izabranik! Faraon je uzdigao Josipa koji je protumačio njegov san o sedam debelih i sedam mršavih krava, i od roba pretvorio ga u kraljevskog namjesnika. Nabukodonosor je tumača snova, proroka Daniela, ogrnuo purpurom. Aleksandar Veliki verovao je Aristanderu koji mu je tumačio snove i koji je na temelju Filipova sna prorekao Olimpyinu trudnoću i Aleksandrovo rođenje ... Miss Rosalind je vjerovala kako poruku sna u potpunosti može odgonetnuti jedino sanjač. Ona nikada ne bi pristala svoj san 'dati' nekomu drugome na tumačenje. Iako je spavala malo, sanjala je mnogo. Od djetinjstva njezini su snovi bili intenzivni, živi, obojeni ... i često su se u trenutcima buđenja preplitali sa stvarnošću. Stoga je Miss Rosalind o snovima i njihovu tumačenju pročitala sve što se moglo pronaći, od raskupusanih sanjarica do znanstvenih rasprava. Banalni i tjelesni, arhetipski i alegorijski, intuitivni i prekognitivni ... snovi šalju poruke, služeći se jezikom simbola. * Miss Rosalind je pročitala sve o snovima ...a potom je sve pročitano zanemarila ... i oslonila se na vlastitu intuiciju. Kako bi budna ušla u tkivo vlastitoga sna te razumjela njegovu tajnovitu i zamršenu pređu, morala je potaknuti asocijativni tijek. To joj je najbolje polazilo za rukom kada bi stvorila savršenu kompoziciju zvukova, slika i mirisa, koja bi njezinu svijest povela putevima nesvjesnog. Ovoga puta oko mirisa nije bilo dilema - tumačenje sna o ruži zahtijevalo je koktel ružinih mirisa. Slike će, udišući miris i slušajući odabranu glazbu, stvarati sama, puštajući ruku da vodi kist bez svjesne kotrole, bez razmišljanja. Smješala je mirisnu esenciju, priredila velike formate akvarel papira, boje i fine kistove. Nedostajala je samo glazba. Glavom su joj prolijetale različite ideje: Trnoružica Tchaikovskog, Edith Piaf - La Vie En Rose, Bette Midler - Ruža ... A onda, u bljesku trenutka, shvatila je što joj je potrebno. U CDplayer je gurnula Where The Wild Roses Grow, Nicka Cavea ... * Zahvaljujem dragoj Iridi, čijim tekstom o snovima sam se koristila pišući ovaj nastavak. (nastavak slijedi) Nick Cave Lyrics Where The Wild Roses Grow Lyrics prste ubodoh na trn kad prvi si put darovao mi ružu. suzu tad prolih a sićušna kap krvi poteče mi iz kažiprsta ... ... i tu je nađoše Tvoja usta. ...  wild roses P.S. Odosmo u sestrinu vikendicu, Pero, Đuro i ja .... Čujemo se u ponedjeljak ... ... Pero i Đuro: Nadamo se da se žabe i ribe neće ulijeniti, dok nas nema ..... |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
20.06.2008., petak
Miss Rosalind, nastavak priče
 Rose Mandala Sazdani smo od takve građe od koje se snovi grade, veli Shakespearov Prospero. I Miss Rosalind je vjerovala da su snovi satkani od djelića jave, pri čemu logika snova često otkriva i one djeliće stvarnosti koji nam u budnom stanju promaknu, one djeliće svijesti koje razumski filtriramo stoga što su nam neprihvatljivi, zatrašujući ... s kojima se bojimo budni suočiti. Miss Rosalind je uspjela razviti naviku da, u onom kratkom trenutku buđenja nakon Rem-faze, zapiše odsanjani san. Vremenom je naučila tumačiti prekognitivne elemente svojih snova, a to joj je pomagalo u naslućivanju budućih događaja. Ponekad se radilo o budućim događajima koje, unatoč njihovoj predvidivosti, otkrivenoj snom, nije mogla mijenjati. Međutim, ponekad bi, zahvaljujući prekognitivnom snu, mogla izbjeći neprilike i opasnosti, manipulirajući budućnošću. Oslanjajući se na svoju intuitivnu prirodu, Miss Rosalind je naučila odgonetati latentne poruke svojih snova i prepoznavati prekognitivne snove. Iako je bila skeptična prema Jungu, bila joj je prihvatljiva Jungova tvrdnja o tomu kako smo u budnom stanju zaglušeni 'bukom svjesnog uma' te su nam stoga potrebni snovi da bismo mogli percipirati unutarnje sadržaje. I ona je, poput Junga, san smatrala skrivenim vratima u najtajnije i najskrivenije kutke psihe. Rat ruža ... bijele i crvene ... Motiv ciklusa Shakespearovih ranih povijesnih drama ... i motiv iz njezina sna ... Jung tvrdi kako ružin cvijet podsjeća na mandalu, kružni oblik koji simbolizira cjelovitost, univerzum, jedinstvo makro i mikrokozmosa. Miss Rosalind je znala da se u motivu ruže iz njezina sna krije neka skrivena poruka čije bi je otkrivanje moglo voditi razrješavanju zagonetke pronađenog prstena, prstena ukrašenog okrvavljenom srebrnom ružom ... U ranim povijesnim dramama Shakespeare se koristi motivom sukoba crvene i bijele ruže, simbola dva ogranka Plantageneta - dinastije Lancaster i dinastije York. Što li taj sukob crvene i bijele ruže simbolizira u mojem snu? zapitala se Miss Rosalind. Ruža, koja je bila dio njezina imena i predmet njezina vrtlarskog interesa, za nju je oduvijek imala niz značenja, i na javi i u snovima. Odlučila je 'raditi' na upravo odsanjanom snu, kako bi otkrila latentne sadržaje sna, skrivene iza onih manifestnih. Činila je to već i ranije, a pri tomu je koristila tehniku koju je sama razvila i u kojoj se služila mirisima, zvucima i slikama kao pomoćnim sredstvima. Trebat će mi esencija ruže, akvarel boje, dobar kist, kvalitetan papir ... i dobro izabrana zvučna kulisa , rekla je poluglasno sama sebi.   Lancaster and York Rat ruža bijele mi latice, k'o vrelim žigom, crvenim pečatima poljubaca pečatiš. dok ljubiš me, Jedini, u meni bijela i crvena ruža ratuju, čednost se i pohota prepliću, u tom ratu ruža u kojem trijumfiram, predajući Ti se … ... potpuno … .  |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
19.06.2008., četvrtak
Miss Rosalind, nastavak priče
 photo by flickr Njezinu živom duhu odgovarale su različite stvari, voljela je kontraste, kontradiktornosti i enigme. A enigmu prstena sa srebrnom ružom upravo je namjeravala odgonetnuti. ... Dok je pozorno razgledala srebrnu ružu koja je krasila pronađeni prsten, Miss Rosalind je u dubokim naborima srebrnih latica spazila tamni, crvenkastosmeđi skoreni talog. Krv?!? Iako nije imala forenzički pribor kojim bi potvrdila svoje nagađanje, Miss Rosalind je bila sigurna: Na laticama, u srcu srebrne ruže, skorena je krv! Učinilo joj se, u jednom trenutku, da negdje, na dnu svijesti, vidi bljesak noža i čuje krik ... Jeka toga krika progonila ju je do kasno u noć. Uspjela je zaspati tek dva sata nakon ponoći, kad je na prozor navukla guste zastore kako bi zapriječila put mjesečevim zrakama. ...  The Rose Theather Stajala je na obali rijeke, gledajući Mjesecom obasjanu površinu vode. Mjesec je bio pun, a mjesečina tako jasna da su se sjene drveća oštro ocrtavale na zelenom travnjaku. Miss Rosalind se začudila što na travnjaku ne vidi i vlastitu sjenu. Nagnula se nad površinu rijeke i u vodi vidjela odraz svoje siluete, tako tanke i tako prozračne da je kroz nju strujalo mjesečevo svjetlo. Miss Rosalind je shvatila da se kreće predjelima vlastitoga sna. Ispod nadstrešnice, oslonjene uza zid obližnje velike kružne zgrade od opeka i drveta, nekoliko je konja krckalo zob iz zobnica. Pod nadstrešnicom je na tronošcu sjedio mladi muškarac šiljaste bradice i uz oskudnu svjetlost jedne voštane svijeće guščim perom pisao nešto na dugom svitku. Miss Rosalind je prišla i zavirila mu preko ramena, znajući da je taj lik iz njezina sna ne može vidjeti. Ruka, dugih lijepo oblikovanih prstiju, upravo je kaligrafskim rukopisom ispisivala: Rat Ruža ... Miss Rosalind je zadrhtala od ushićenja. Shvatila je kome to zaviruje preko ramena ... ... i tome se trenutku probudila! Kroz pukotinu, između navučenih zastora, jedna se mjesečeva zraka prokrala i osvjetlila joj uzglavlje. U svojoj dugoj bijeloj spavaćici Miss Rosalind se uspravila u krevetu razmišljajući o simbolici upravo odsanjanog sna: Kazalište po imenu Rose ... Rat ruža? Lancaster i York? Henry IV? ili možda V ... ili VI? Upalila je noćnu svjetiljku. Na noćnom je ormariću, umotan u bijeli, čipkom obrubljeni rupčić, ležao pronađeni prsten. Među srebrno bijelim laticama ruže koja je krasila prsten, crvenila se tamna, davno skorena krv ... (nastavak slijedi)  photo by flickr iz suhih latica ruža dišu i uzdišu čežnjivo bijeli i strastveno crveni mirisi ružinih duša ... i naših trenutaka...  photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
18.06.2008., srijeda
Miss Rosalind, nastavak priče ...
 Fair Bianka rose "What's in a name? That which we call a rose By any other name would smell as sweet." (Šta je ime? Cvijet što se ruža zove mirisao bi lijepo i sa drugim imenom.) Romeo and Juliet (II, ii, 1-2) Prije nekoliko godina poznati je shakespearolog gostovao u mjesnom literarnom klubu čija je je Miss Rosalind bila članica. Uvaženi profesor s katedre engleske književnosti Royal University of London očito je podcijenio auditorij. Izabrao je govoriti upravo o čuvenoj Shakespereovoj tragediji Romeo i Julija, očekujući buljuk dokonih dama koje će se diviti njegovoj elokvenciji. Samozadovoljno je slušao laskave riječi kojima ga je predstavljala Lady Montagu-Stuart-Wortley, predsjednica literarnog kluba. Nakon predavanja uslijedili su komplimenti okupljenih dama. A tada je Miss Rosalind, čiju neupadljivu pojavu isprva uopće nije zapazio, profesora zapanjila svojim poznavanjem svih Quarto i Folio verzija Bardove tragedije o nesretnim ljubavnicima. Uvaženoga su profesora pecnule pronicljive opaske Miss Rosalind. Naljutila ga je činjenica da netko čini upitnim njegov priznati autoritet, no naslutio je da mu je bolje ne upuštati se u raspravu s ovom ljubiteljicom Shakespearea. Shakespeare je veliki analitičar i filozof, ustvrdio je uvaženi profesor. A Vi ćete se Lady Rosalind, kao velika poznavateljica velikog Barda, vjerojatno složiti sa mnom, polaskao joj je. Shakespeare je pjesnik. Strastveni pjesnik koji strast ćuti ... a ne analizira je... A ja sam MISS Rosalind, samo jedna skromna ljubiteljica avonskog Barda, odgovorila mu je. Tada je, uz ljubazni osmijeh, ukazala na profesorove pogreške u zaključivanju, na nedostatke u argumentaciji, na problematične kriterije analize Bardova djela. Profesor je morao, iako nerado, priznati da je Miss Rosalind u pravu. Nakon toga događaja neke su članice mjesnog književnog kluba predložile Miss Rosalind za predsjednicu kluba, na veliko ogorčenje aktualne predsjednice Lady Montagu-Stuart-Wortley. Miss Rosalind je odbila kandidaturu, no između nje i pomenute lady razvilo se rivalstvo koje se nastavilo u literarnom klubu te dodatno produbilo u klubu vrtlarica i ljubiteljica ruža, gdje su obje bile članice. Lady Montagu-Stuart-Wortley dičila se svojim plemićkim imenom, smatrajući da joj titula svuda jamči prvenstvo. Miss Rosalind je, nasuprot tomu, smatrala da damu ne čini damom titula, već finoća značaja. Svoj vlastiti 'značaj' Miss Rosalind nije smatrala damskim, njezina je narav bila isuviše samosvojna, uvijek je imala svoje mišljenje o svemu i nije se libila izreći ga. Znala je da to nije nimalo ladylike a ni ženstveno, no ona je malo marila za dojam koji ostavlja. Dok je pažljivije razgledala pronađeni prsten sa srebrnom ružom, Miss Rosalind je pomislila kako ime doista nije presudno: Ruža bi mirisala ma kojim se imenom zvala ... A prava se dama može kriti i pod siromašnim skutom seljančice dok elegantna odjeća i titula može krasiti prostaka i neznalicu... Svoju novouzgojenu ružu Miss Rosalind je isprva namjeravala nazvati Sweet Juliet, prema Shakespeareovoj Juliji. No, tada se ipak odlučila za manje romantičan i nepretenciozniji naziv - Miss Marple. William ili Agatha, Shakespeare ili Cristie, ime pisca nije presudno. Miss Rosalind nije mnogo držala do uvaženih imena, autoriteta i općeprihvaćenih prosudbi. Unatoč neuporedivosti, i Willove drame i soneti kao i Agathini 'krimići' bili su omiljeno štivo Miss Rosalind. Njezinu živom duhu odgovarale su različite stvari, voljela je kontraste, kontradiktornosti i enigme. A enigmu prstena sa srebrnom ružom upravo je namjeravala odgonetnuti. (nastavak slijedi) Juliet: Lahku noć, lahku noć! Rastanak mi tako slatku tugu budi, da bih se praštala sve dok ne zarudi.  Sir Frank Dicksee - Romeo and Juliet već pukla je ljuska današnjeg dana, žutanjak se jutra žuti. već oblaci se rumeni rumene na obzorju, već pjevaju ševe. a ja se jutru opirem, moj Romeo. ne, ne sja sunce! to padaju zvijezde. ne, nije to ševin pjev! to pjesma slavuja odjekuje. slijepit ću ljuske razbijenog jutra, Jedini, neću mu dati da svane. rastanak je slatka tuga i gorka radost ... ... Pero i Đuro: žabolovci... |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
16.06.2008., ponedjeljak
Rynek Główny, Sukiennice, sitni darovi, važne poljske fraze ... i krakowiak ...
|
Krakow (Cracow), stara poljska prijestolnica (od 1038. do 1596)., utemeljen je u 7. stoljeću. Danas ima oko milijun stanovnika, centar je poljske kulture i znanosti, sveučilišni grad, grad tisuću crkava, proglašen '0-tim spomenikom kulture' ... Krakowski stari gradski trg (Rynek Główny) odiše posebnom atmosferom. Na rubovima prostranog trga (40,000 m2) su brojni restorani i kafei, štandovi sa cvijećem, slikama i suvenirima. Oko trga fijakeri voze turiste, sviraju ulični svirači u nacionalnim nošnjama, odjekuju svi svjetski jezici. Trg je tako velik da na njemu, unatoč brojnim turistima a i Krakowljanima koji tu rado provode večernje sate, nikada nije prevelika gužva. U središtu trga je zgrada Sukiennice u kojoj od 15 stoljeća zanatlije i trgovci nude svoju robu - jantar, srebro, koralj, predmete od kože, drvene figurice, jaslice, najrazličitije suvenire ...
Nekoliko važnih poljskih fraza: Nie mogę bez Ciebie żyć! (Ne mogu živjeti bez Tebe!) Mogę Cię pocałować? (Mogu li Te poljubiti?) Lubie Cię! (Ljubim Te!) Pragnę się z Tobą kochać ! (Želim se voljeti s Tobom!) Jestem szczęśliwa! (Sretna sam!) Darovi: čaj od ružinih latica, slatkiš 'ptičje mlijeko', marcipan i medenjak u srcu ...   Krakowiak Uz mazurku i polonezu, najpoznatiji poljski ples. Tri karakteristična koraka su galop (brzi koraci naprijed), hołubiec (poskakivanje uz udaranje petama i toptanje) i krzesany (kližući pokreti) ...Krakowiak je ples za više parova u kojem muški plesač vodećeg para određuje tempo i smjer. Naziv krakowiak javlja se prvi puta u piano albumu Franciszeka Mireckog - Krakowiaks Offered to the Women of Poland (Warsaw, 1816). Sredinom 19-og stoljeća krakowiak postaje popularan na balovima u Austriji i Francuskoj. Kad zasvira krakowiak, u žilama mi brže zastruji poljska krv moje bake Aurele....  silver ring, photo by flickr Miss Rosalind, nastavak priče ... Miss Rosalind je, razmišljajući o smotri i takmičenju vrtlara, pozorno pregledala mlade izdanke i ružine pupoljke, kako bi provjerila nisu li se pojavile biljne uši. A tada, krajičkom oka zapazila je .... … … kako nešto svjetluca pod grmom Fair Biance. Sagnula se, prstom razmaknula rahlu zemlju i podigla svjetlucavi predmet. Bio je to prsten starinske izrade, ukrašen srebrnom ružom. Latice srebrne ruže bile su delikatne, savršeno uobličene rukom vještog umjetnika. Prsten je bio starinski i vrlo vrijedan. Kako li se našao u mojem vrtu? pomislila je Miss Rosalind, pažljivo razgledajući prsten s ružom. A tada je njezino oštro oko zamijetilo natpis urezan na unutarnjoj strani prstena: That which we call a rose... Iako je odmah prepoznala stih, Miss Rosalind je ušla u svoju dnevnu sobu, prišla polici s knjigama i s police uzela knjigu. Shakespeare, Romeo and Juliet. Juliet: "What's in a name? That which we call a rose By any other name would smell as sweet." (Što je ime? Ona koju nazivamo ružom, mirisala bi slatko i pod drugim imenom.) Romeo and Juliet (II, ii, 1-2)  Fair Bianca rose (nastavak slijedi) ... Pero i Đuro: Vratila se ... |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
15.06.2008., nedjelja
U Krakowu ...
|
... suviše sam umorna, zato zasada samo pozdrav svima ... ... i sličice s puta ...
... dok smo ručale u jednom restoranu na otvorenom, sprijateljih se s jednim od krakowskih golubovia ... |
- 21:51 - Komentari (46) - Isprintaj - #
11.06.2008., srijeda
forever ...
|
... odoh ...
forever? forever, forever ... I would like to kissing You, forever, instead of missing you now ... Odoh... ali ne forever, nego samo dok ne posložim djeliće ... ... i vratim se iz Krakowa ... P.S. Ne brinite, nisam zaboravila na Miss Rosalind, nastavit ću priču čim se vratim ...  ... Pero i Đuro: A nas će čuvati Ančica ... |
- 00:01 - Komentari (32) - Isprintaj - #
10.06.2008., utorak
Ru, Miss Marple i Miss Rosalind
 Postarija dama, blijedoplavih očiju i sijede kose složene u staromodnu frizuru. Njezina pojava i navika da iz ruku ne ispušta igle za pletenje ili vrtlarske škare, navodi ljude da je smatraju bezazlenom usidjelicom. No, iza njezine nezamjetne pojave krije se oštar promatrač ljudskih naravi, znatiželjnog i pronicljivog duha. Miss Marple, junakinja Agathe Christie, po riječima svoje autorice "najbolji je detektiv koga je Bog stvorio". No, pri stvaranju Miss Marple, Bog je koristio dear Agathu kao posrednicu ... hihihi Miss Marple se pojavljuje u 12 romana i 20 kratkih priča Agathe Cristie i ove godine navršava 78 godina. Iako je samo detektiv amater, Miss Marple je dostojan takmac profesionalcima kao što su Herkule Poirot i Sherlock Holmes.  Miss Marple je alter ego Agathe Cristie i moja je omiljena literarna junakinja. Upravo je Miss Marple 'kriva' za špijunsku spravicu u Rusalkinu boxu! Zaričem se, Vitae i Koraljka, da nisam ni primijetila kad je tu stvarčicu Miss Marple montirala na jezercima ... hihih  cottage fence, photo by flickr Miss Rosalind, priča u Agathinu stilu Miss Rosalind Chestnut toga je sunčanog poslijepodneva, tako rijetkog u Hamptonshireu, orezivala ruže u prednjem vrtu svoje ladanjske kuće. Ruke je zaštitila vrtlarskim rukavicama, a tamnoplavu haljinu s diskretnim uzorkom ružica prekrila čvrstom platnenom pregačom. Dakako, nosila je svoj vrtlarski šešir, ispod kojeg je njezina prosijeda kosa, kao i uvijek, bila savršeno počešljana. Unatoč godinama, ten Miss Rosalind bio je, zahvaljujući vlažnoj klimi, rice porridgu i pudingu od šljiva, nježan poput latice engleske ruže. Ruže i romani Agathe Cristie bili su najdraža razbibriga Miss Rosalind. Među ružama najdraže su joj bile engleske ruže, a među Agathinim junacima najdraža joj je bila, dakako, Miss Marple. U vrtu Miss Rosalind cvjetale su same engleske ruže: Abraham Darby, Fair Bianca, Gentle Hermione, Charlotte, Grace, A Shropshire Lad, Christopher Marlowe i Fisherman's Friend ...
Miss Rosalind je bila zadovoljna ovogodišnjim cvatnjom. Nadala se kako će i ovoga ljeta osvojiti pehar na vrtlarskoj smotri i poraziti Miss Hermione, Mrs Pocketts i Lady Montagu-Stuart-Wortley. Jer, ove je godine Miss Rosalind imala tajni adut - Miss Marple, novu sortu ruže koju je sama uzgojila i nazvala je prema svojoj omiljenoj literarnoj heroini. Miss Marple je cvjetala u stražnjem vrtu, daleko od radoznalih pogleda konkurencije, a Miss Rosalind se osmjehivala zamišljajući 'kisele' osmjehe svojih konkurentica kad joj budu čestitale na osvojenom pokalu. Kako bi izbjegla njihovu znatiželju, prošle je nedjelje otkazala popodnevni čaj, izgovorivši se prehladom. Pomalo ju je grizla savjest kada su joj Miss Hermione, Mrs Pocketts i Lady Montagu-Stuart-Wortley poslale zdjelice pudinga i svežnjiće biskvita uz želje za brzo ozdravljenje. Nije morala ni pogledati imena na kovertama. Godinama su te tri dame dolazile k njoj na čaj, a ona je išla k njima, po ustaljenom redosljedu. Stoga je Miss Rosalind znala da su pisamca Miss Hermione s đurđicama na omotnici prikladno namirisana mirisom đurđica, da Mrs Pocketts uvijek koristi obične bijele koverte a Lady Montagu-Stuart-Wortley blijedo ljubičaste koverte s obiteljskim grbom, diskretno namirisane despikom. Poslala je po svojoj sobarici Jane uzvratne poruke i male staklenke sa slatkim od ruža. Napisala je, pomalo se zlobno osmjehujući, kako ju je doktor Northon uvjerio da će za okružnu smotru ruža biti sasvim zdrava i zamišljala razočarenje svojih takmaca. Morala je i doktora Northona uvući u 'zavjeru', no to nije bilo nimalo težak poduhvat jer joj se dobri doktor strpljivo udvarao, odkada je prije nekoliko godina ostao udovac. Miss Rosalind je, razmišljajući o smotri i takmičenju vrtlara, pozorno pregledala mlade izdanke i ružine pupoljke, kako bi provjerila nisu li se pojavile biljne uši. A tada, krajičkom oka zapazila je .... (nastavak slijedi ... ) ... ako vam je priča po volji ... amazing Miss Marple P. S. Sklonit ću 'špijuna' čim blogeditor 'dozvoli' intervencije u boxevima. No, sumnjam da će mi poći za rukom potpuno skloniti i Miss Marple . To je jedna prilično uporna, tvrdoglava i znatiželjna dama ... |
- 00:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #
09.06.2008., ponedjeljak
na mom jastuku ...
 photo by flickr ... i oko jastuka ...
dok ljubiš me u vrat ja ne gledam na sat dok šapćeš mi da mirišem na san proletjet će nam i noć i dan ...  girl with shawl, author unknown a sutra ujutro mome vratu trebat će šal ... hihihhih... |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
08.06.2008., nedjelja
pendulum ...
 klatno sata zaustavih, Jedini. gledati ne mogu, slušati ne želim kako nam vrijeme mjeri. klatno zaustavih, no znam da njihalo se ipak njiše neumitno između jutra i večeri između noći i dana između susreta i rastanaka između radosti i bola znam da život nam mjeri taj pendulum nemilosrdni ... klatno sata zaustavih; Jedini. gledati ne mogu, slušati ne želim kako nam vrijeme mjeri ... radije nek' trenutke nam mjere samo ... ... otkucaji srca ...
Đuro i Pero: Subota, pa onda nedjelja ... Dodatak 1: za Danielu I know one thing That the truth in her eyes Makes me love her Sticks could break her little fine bones But words could never harm her She is crazy, she is crazy You can't hurt her You can't break her I see the skies through her eyes And the sun shines through her smile Sticks and stones could break her bones But words could never harm her She is crazy... The roses are crying The roses are crying... ...  ... don't cry, Dear ... and stay crazy ... Dodatak 2: Vrijeme je mjera Svemira. (Misko) Vrijeme je mjera Svemira? ... hihihi, Misko, vile mjere i Vrijeme i Svemir ... nekim svojim metrom ...  photo by flickr |
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
07.06.2008., subota
iščezavanje, nastavak priče ...
|
Kada je Rose-Marie sutradan ujutro ustala i zavirila u ladicu, kutijica je i dalje ležala na dnu ladice, no knjižica je nestala. Samu je sebe uvjeravala da je magična knjižica bila stvarna, još uvijek je pod prstima osjećala kožni omot korica, još uvijek joj je u duhu titrao pogled onog plavog oka s prve stranice ... Na kraju je ipak posegnula za racionalnim objašnjenjem - vratila se u svoju sobu umorna, pokisla, prestrašena ... I knjižica i priča koju je ta knjižica pripovijedala bili su samo dio noćnog košmara. Mora da je ipak zaspala, na trenutak, pred svitanje ... i sve to samo sanjala ... Do kraja Rose-Marienog odmora ostalo je još devet dana i ona se pitala kakvi je još neobični događaji čekaju, kad joj se već prvog dana dogodilo toliko toga neobičnog. ... Devet preostalih dana proteklo je bez ikakvih neobičnih događanja. Kiša je i dalje padala, Rose-Marie je šetala stazom duž jezera, jednoga se dana sama čamcem provezla jezerskim rukavcima, unatoč negodovanju čuvara ... Ni stara dama ni mlada vila nisu se pojavljivale, kiša nije prestajala, ogledalo u kupaonici i dalje je bilo pokriveno svilenom plavom maramom ... Kutijica stare dame ležala je na dnu ladice. Rose-Marie još nije odlučila što učiniti s kutijicom kad bude odlazila: Ponijeti je sa sobom? Ostaviti na recepciji hotela? Na kraju je odlučila kutijicu ponijeti, a na recepciji ostaviti svoju adresu, da je stara dama može pronaći, ukoliko se ikad pojavi. Jedanaestog dana ujutro, kad se Rose-Marie, spremna za put, spustila do recepcije da plati hotelski račun, vani je blistalo sunce. Kiša je konačno prestala i novi su gosti stali pristizati u hotel. Recepcionar joj je rekao kako je prava šteta što odlazi sad kad se vrijeme popravilo. Tada joj je dao kovertu na kojoj je pisalo njezino ime. Ne znam tko je to ostavio ... kazao je zbunjeno. Maknuo sam se s recepcije samo na trenutak ... a kad sam se vratio pismo je ležalo na pultu ... ... Rose-Marie je toga jutra do stanice odvezao isti onaj ljubazni željezničar koji ju je povezao u dolasku, dogovorila je to preko njegove kćeri koja je radila u hotelu kao sobarica. Pošto je znala da on neće htjeti uzeti novac, Rose-Marie je u gift-shopu hotela kupila bocu dobrog wiskija i poklonila mu je. Pismo je otvorila kad se ukrcala u vlak i kad je sa zadovoljstom ustanovila da u svojem dvokrevetnom kupeu u povratku neće imati suputnika. Kad je otvorila kovertu, želeći pročitati pismo, iz koverte je ispao požutjeli novinski isječak. U članku s davnim nadnevkom pisalo je : Neobičan fenomen na jezeru L.! Jezero je, iz nepoznatih razloga, prekonoći presušilo tako da se vidjelo dno. Sljedeće noći ponovo se napunilo vodom. Stručnjaci ne mogu ponuditi znanstveno objašnjenje ovog neobičnog fenomena ... Rose je odložila novinski izrezak i rasklopila presavijeno pismo: Moja je kazna istekla. Oprošteno mi je. Oprostila sam sama sebi ...U vilinski se svijet više ne mogu vratiti, no odlučila sam poživjeti još koje stoljeće u ljudskom svijetu. Ouroboros narukvicu ostavljam Tebi, Rose-Marie. Kad budem umirala, ne želim ponijeti sa sobom ništa, osim uspomena. Nauči prihvatiti sebe, unatoč svojim nesavršenostima. Tek kada to učiniš, bit ćeš sposobna voljeti ...  .Rose-Marie je otvorila kutijicu, izvadila narukvicu i navukla je na ruku. Dno kutijice bilo je pokriveno suhim ružinim laticama. Kad je odmaknula latice, ugledala je svoj odraz u ogledalcu na dnu kutijice. Odraz njezina lica sada je bio je jasno ocrtan. Jedna je strana njezina lica bila lijepa a drugu je obilježavao ružan ožiljak! Rose-Marie je na trenutak sklopila oči a zatim ih ponovo otvorila, spremna da se suoči sa vlastitiom slikom ... Unatoč ružnoći ožiljka, osjetila je kako konačno može pogledati samu sebe. Strah, tuga, kajanje i osjećaj krivnje nisu potpuno iščezli, no Rose-Marie je shvatila da konačno može prihvatiti i lijepu i ružnu stranu svoga bića, ljudski nesavršenog. U trenutku te spoznaje ožiljak s njezina lica je nestao. *** Vlak je hitao prema Rose-Marienu gradu, a ona se nije osvrtala, gledala je naprijed, u pravcu vožnje. Sjećajući se prošlosti, bila je spremna suočiti se i s budućnošću, ma kakva ta budućnost bila. Znala je da će, dok godine budu prolazile, u ogledalcu koje joj je poklonila stara dama, moći suočiti se i s lijepom i s ružnom stranom svoga bića, znala je i da će odsada moći bez žaljenja gledati kako joj lice stari ... Odlučila je pobrinuti se da, kad joj dođe vrijeme za odlazak, ima upomena koje će željeti ponijeti sa sobom ... (kraj priče) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  P.S. Motiv o vili čija je jedna strana lica lijepa a druga ružna dugujem svojoj baki Aureli. U njezinoj priči vila se zvala - Slavica... Priču u cjelini možete pročitati kod sheherazade. Who can say tko može reći where the road goes kamo putevi vode where the day flows kamo dani teku only time samo vrijeme And who can say i tko može reći if your love grows da li tvoja ljubav raste as your heart chose i što tvoje srce bira only time ... samo vrijeme ... oh, kako dugo rasipali smo dane varajući sebe, Jedini. prišli bismo korak bliže, ustuknuli dva koraka bojeći se istini pogledati u lice. pogledi bi nam se sreli i takli a mi bismo uplašeno uzmakli. oh, kako rastrošno trošili smo dane trenutke i godine razbacivali, Jedini. sad dragocjen nam je dan svaki, do svakog dragocjenog trenutka nam je stalo. sad strah nas je, Ljubljeni ... ... da tako ih je malo. Ah, Zmajka .... ... kad bih barem znala tu čarobnu formulu ... |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
06.06.2008., petak
Iščezavanje, nastavak: priča u priči ... ...
 Ose-Mari je, kriknuvši, zalupila korice knjižice.Nakon nekoliko trenutaka, kad joj se broj otkucaja srca vratio na normalu, Rose-Marie je duboko udahnula i ponovo otvorila prvu stranicu. Oko u ogledalu zatreptalo je, crna zjenica raširila se tako da je progutala plavu šarenicu, i pred Rose-Marienim se očima otvorio čudesni prizor ... Na obali jezera sjedila je mlada djevojka, nalik na vilu, u bijeloj haljini i s vijecem ruža u dugoj plavoj kosi. Pramen kose prekrivao joj je polovicu lica i Rose-Marie, koja je bila pasionirani filmofil, sjetila se Veronike Lake, glumice iz doba crno- bijelih filmova, glumice koja je bila prepoznatljiva po kosi koja joj je skrivala jednu stranu lica. Zlobnici su tvrdili da je Veronika tu frizuru odabrala da bi fotografe usmjerila na svoj ljepši profil ... a Rose-Marie se u čudu pitala odakle li je samo u trenutku poput ovoga iz njezine svijesti izronila tako trivijalna asocijacija ... Tada je u prizor, kao u filmski kadar, ušao stasit muškarac kraljevskog držanja. Prišao je djevojci i podigao je u zagrljaj. Nježno je uklonio pramen kose s njezina lijepa lica i strastveno joj poljubio usne dok mu se ona, sklopljenih očiju, potpuno prepuštala ... Prizor se zamračio, pa ponovo osvijetlio ... Rose-Marie je pomislila kako ta spona između dva prizora liči na filmsku montažu. U prizoru je mlada žena iz prethodnog kadra ležala ničice pred prijestoljem na kojem je stolovala vilinska Kraljica. U prizoru nije bilo zvuka, pa Rose-Marie nije čula Kraljičine optužbe. Mlada je žena podigla lice koje je sada, potpuno otkriveno, zračilo neobičnom ljepotom. Kraljica je podigla žezlo iz kojeg je sjevnula munja, ostavljajući na polovici lijepog lica strašan trag ... Uz prasak, nijemi se film u trenutku pretvorio u zvučni ... i Rose-Marie je čula Kraljičine riječi: Čuj moju klevu - izopćujem te iz vilinskog kraljevstva. Živjet ćeš usamljena na dnu jezera, a kad izroniš, bojat ćeš se svačijeg pogleda. Jer, iz dana u dan lijepa polovica tvoga lica postajat će sve ljepšom a ružna sve ružnijom ... Kad netko bude poželio da ti priđe, privučen tvojom lijepom polovicom, bojat ćeš se pustiti ga bliže ... A tvoj odraz u jezerskom zrcalu progonit će te dok jezero ne presuši ... Rose-Marie je osjetila kako joj je niz obraz kliznula suza i kanula na stranicu otvorene knjižice. Zjenica oka s oživljenoga crteža ponovo se suzila, otkrivajući plavu šarenicu. Iz oka je potekla suza, a Rose-Marie se učinilo da to oživljeno oko plače njezinim suzama ... Zaklopila je knjižicu i vratila je ladicu, položivši je tik do kutijice tajanstvene stare dame. Zatvorila je ladicu i ugasila svjetlo. Nije mogla usnuti. Razmišljala je grijehu i kazni i pitala se: Je li kazna bila vrijedna grijeha ... je li grijeh bio vrijedan kazne? Istodobno je i osuđivala i žalila nesretnu vilu ... Budna je dočekala svitanje. Bila je noć punog mjeseca, no ove noći nije mjesec držao Rose-Marie budnom. Razmišljala je o sudbini vile osuđene na usamljeno trajanje u začaranom jezeru. Mislila je svojem životu, tako praznom, o svome srcu koje je ličilo na presušeno jezero ... o odrazu svoga lica u ogledalu, odrazu koji je iz dana u dan postajao sve bljeđi. Pitala se neće li jednoga dana, kad stane pred ogledalo, ugledati samo prazninu. (nastavak slijedi)  užica, tako se zvala moja učiteljica u prvom osnovne. Napisala mi je u spomenar: žića knjiga još ti je bijela sva zlatan rub tek djetinjstva je kruni gledaj jednoć kada se napuni ... ... da za sadržaj ne bude te strah ...  golden rose, photo by rusalka No, tko će na kraju 'knjige svoga žića' moći reći da ga nije strah ni zbog jedne ispisane stranice, ni zbog jedne rečenice? Dodatak: ima li simetrije u kišnim kapima, što slivaju se niz prozorsko staklo? je l' simetričan ovaj kišni fado? potražila bih u njemu simetriju rado ... no, na obrazu mi, Jedini, jutros i kišne kapi gube simetriju ... ... jutros su jedino, Jedini, kiša i tuga savršeno simetrične ...  |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
05.06.2008., četvrtak
Iščezavanje, nastavak ...
 photo by flickr Iščezavanje, priča u priči Vrativši se u hotel, Rose-Marie je provela pola sata pod tušem, razmišljajući o onome što je upravo proživjela. Pred očima joj se ukazao prizor u kojem se nestvarno lijepo lice, napola prekriveno kosom, ogleda u vodi. Rose-Marie je pomislila kako je to lijepo lice tragično tužno, osjetila je sažaljenje, a ne strah. I prije no što je uspjela to lice bolje pogledati, naglo se podigao vjetar, oblaci su prekrili Mjesec, sve se zamračilo. Već u sljedećem trenutku oblaci su preletjeli preko Mjeseca. Kad je Rose-Marie ponovo pogledala, u namreškanoj površini jezera nitko se nije ogledao. Nakon desetak minuta brzoga hoda, Mjesec je otkrio obrise sjenice i gata s privezanim čamcima, a zatim i osvjetljeni ulaz hotela. Ležeći u toplom krevetu, Rose-Marie je zaključila da je sve to bio samo prizor iz njezine strahom uzburkane mašte. San joj nije dolazio na oči, pa je otvorila ladicu noćnog ormarića da još jednom razgleda kutijicu stare dame. No, kad je zavirila u ladicu, opazila je da pokraj tajanstvene kutijice leži mala knjižica. Korice knjižice bile su presvučene crnom kožom na kojoj je srebrnim slovima bio otisnut naslov: Moja priča... Otvorila je prvu stranicu i ugledala crtež koji je prikazivao ogledalo iz kojeg je u nju zurilo veliko plavo oko ...  mjesec je, noćas, sve pretvorio u srebro: nebo, moju kosu, tvoje usne, naše ruke... dunav je tekao sav od srebra u srebrnom pijesku na obali još srebrile su nam se stope ... stajasmo na na visokoj obali nad srebrnom rijekom, Ti i ja, Jedini, zagrljeni priljubljeni zaljubljeni, osluškujući melodiju trenutka u koji su svi trenutci se slili k'o uzdasi pogledi dodiri poljupci k'o duše nam i tijela. svaki susret i rastanak svaki u taj se trenutak slio i u trenutku, srebrnim tragom, niz dunav otplovio ... Đuro i Pero: I mi volimo vodu ... |
- 00:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.06.2008., srijeda
Iščezavanje, nastavak ...
|
Sylivia Plath: Ogledalo (...) Sad sam jezero. žena se nadvija nad mene, Pokušavajući me doseći da otkrije tko je. Zatim se okreće ovim lažovima, svijećama ili mjesecu. Vidim je iza, i odražavam vjerno. Nagrađuje me suzama i poticanjem ruku. važna sam joj. Ona dolazi i ide. Svako jutro je njeno lice koje zamjenjuje tamu. U meni je ona ugušila djevojčicu, i stara žena u meni Diže se k njoj dan za danom, kao strašna riba.
Iščezavanje, nastavak Stajala je dugo, puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze, dok je kiša plakala umjesto nje. Kad je konačno počela osjećati olakšanje, krenula je dalje tom stazicom koja se sada spuštala tik do niske jezerske obale. Već poizdalje primijetila je nekakav predmet potopljen u plićaku uz obalu. Iako je osjetila nelagodu, nastavila je koračati. Prišavši, vidjela je da je to samo stari čamac koji je tu u plićaku ležao već dugo vremena, obrastao algama i napola utonuo u mulj, skriven u sjeni vrbe čije su se grane i korijenje nadvijali nad vodu. Rose-Marie je sjela na vrbin korijen, promatrajući čamac oko kojeg je kružilo jato malih srebrnih riba, slušajući žablji kreket i šuštanje kišnih kapi. Sjedila je dugo, zureći u vodu kao hipnotizirana. Naglo se stresla kad je jedna krupna riba pljusnuvši iskočila iz vode, a zatim se nasmijala svome bezrazložnom strahu. Prenula se iz misli i primijetila da se počelo smračivati : Uhvatit će me mrak u povratku ... Znala je da ne može zalutati, mora samo pratiti stazu kojom je došla. Pošto u noćima punog mjeseca obično nije mogla zaspati, pratila je mjesečeve mijene pa se sjetila da će ovo biti noć punog mjeseca. Osvijetlit će mi put, ukoliko ga ne skriju oblaci ... Vraćajući se stazom koju je prošla pri dolasku, Rose-Marie je uočavala mjesta kojih se prisjećala: stablo divlje trešnje, naplavljeni panj na obali, grm divlje ruže ... A onda ju je, odjednom, preplavilo osjećanje da više ne prepoznaje stazu. Pokušala je savladati nelagodu i nastavila koračiti, sretna što se oblaci razilaze a mjesec diže sve višlje. Koračala je, čas spuštajući pogled na stazu, čas ga podižući do Mjesečeva blijeda lica. Mjesec joj je uzvraćao pogled, hrabreći je. Noć je odjekivala tajanstvenim zvukovima, šapatom kiše, žabljim pjevom, krikom ćuka ... Na trenutke Rose-Marie se činilo da čuje korake koji je prate. Zastala bi, osluškujući, no nije se usuđivala osvrnuti. Zastala bi, a tada bi utihnuli svi zvukovi, pa se ponovo oglasili kad bi nastavila koračati. Zar sam toliko odmakla? Hodam već više od dva sata, a sjenica s čamcima i hotel još uvijek nisu na vidiku ... A tada je začula tiho pljuskanje vode. Dopiralo je iz bokora lopoča koji su cvjetali tik uz obalu ... Osvjetljena mjesečinom, iz vode je izronila ženska prilika. Duga plava kosa prekrivala joj je polovicu lica, a ona vidljiva polovica bila je blijeda poput slonovače. Žena nije podigla pogled prema Rose-Marie.Stajala je, do pojasa u vodi, i ogledala se u jezeru kao u ogledalu. Rose-Marie se, gledajući odraz toga lica u jezerskom zrcalu, prisjetila priče o zloj vili, no nije osjetila strah. Pomislila je kako nikada do tada nije vidjela lice tako savršene ljepote.  photo by flickr u ogledalu se ogledam, iščekujući Te. gledam se Tvojim očima ... ... i ne vidim na sebi ni jednu manu ... morat' ću Te upozoriti, Jedini, da odeš okulisti. Đuro i Pero: I mi volimo vodu ... |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
03.06.2008., utorak
Iščezavanje, nastavak ...
 water element symbol Vrativši se u svoju sobu, Rose-Marie je pažljivo pogledala kutijicu. Crna koža, savršena izrada, zatvaranje srebrnim klipom … Na kutijici nije bilo nikakvih oznaka o proizvođaču, kutijica je bila dobro očuvana, a način izrade je ukazivao da se radi o vrijednom antiknom predmetu … Iako je vani još uvijek kišilo, Rose-Marie je odlučila prošetati kraj jezera i bolje razmisliti o susretu s tajanstvenom starom damom. Otkuda se pojavila ... i kamo je nestala? Recepcionar je tvrdio kako nitko tko bi odgovarao opisu koji mu je Rose-Marie dala nije odsjeo u hotelu. U blizini nije bilo drugih hotela, niti mogućnosti privatnog smještaja, a hotel je bio izvan puta, pa je bilo malo vjerojatno da je stara dama svratila uzput, u prolazu. Rose-Marie se sjetila riječi koje joj je starica uputila odlazeći: Možda jednom i nastavimo razgovor ... Odavno nije srela osobu koja bi je zaintgrigirala u toj mjeri kao tajanstvena stara dama, no ipak, nije bila sigurna želi li nastaviti taj razgovor. Osjećala je da je svojoj sugovirnici rekla o sebi i više nego što je željela. Ipak, nastavak razgovora bio bi prilika da staroj dami vrati kutijicu. Kutijicu, koju je pažljivo razgledala ali je nije otvarala, Rose-Marie je spremila u ladicu noćnog ormarića. Presvukla se u hlače i bluzu, navukla patike, uzela kišobran. Sišla je do recepcije i zamolila recepcionara da je obavijesti ukoliko se dama koja odgovara 'navedenom opisu' pojavi. Namjeravate prošetati oko jezera? upitao ju je recepcionar. Uz veliki dio obale vodi pješačka staza, ima i lijepih klupica za odmaranje … iako, danas baš i nije vrijeme za sjedenje na klupici ... Vidim da imate kišobran, no možda bi kišna kabanica bila bolja … Ušao je u malu prostoriju iza recepcije i vratio se s plavom kišnom kabanicom, taman Rose-Mariene veličine. Vratit ćete je kad se budete odjavljivali … rekao je. Rose-Marie je pomislila: Ovdje kiša izgleda pada jako često kad su kišne kabanice dio hotelskog inventara ... No ona je voljela kišu, svježina joj je oduvijek godila više od vrućine. Rose-Marie je svoj kišobran ostavila na recepciji, zahvalila se recepcionaru, obukla kabanicu, navukla kapuljaču i izašla na kišu. Ljepota jezera tako ju je zaokupila da je na trenutak zaboravila na staru damu i njezinu kutijicu. Jezero je bilo veliko, okruženo šumom. Sočna zelena trava na obali prepuna bijelih i plavih cvjetova, grane žalosnih vrba spuštaju se do modrozelene vode, bijeli cvjetovi lopoča u kojima se cakle kišne kapi ... Rose-Marie je voljela vodu, rijeke i potoke, jezera, jezerca ... čak i bare ... Voljela je i kišne kapi, maglu i oblake, pahuljice i ledene ruže na prozorskim staklima ... Voda je starija od kopna, život je nastao u vodi, zahvaljujući vodi život se nastavlja i obnavlja. Voda napaja, voda pročišćava, voda liječi. Voda teče, isparava se i skrutnjava u snježne i ledene kristale, voda se vječno kreće u krugu ... Stari su Grci vodu vezivali s emocijama i intuicijom. Filozof Miletos tvrdio je da je voda početak i kraj svih stvari, za Thalesa je voda bila sve a Cornelius Agrippa povezivao je vodu sa svijetom duhova. Voda igra ključnu ulogu u religijskim i magijskim vjerovanjima i ritualima. Krist je sebe nazivao 'živom vodom', a njegovi apostoli bijahu ribari. Jahve je ljudima vodu poslao kao blagoslov ali ih je, u ljutnji zbog ljudskih grijeha, kaznio potopom. U kršćanskim religijama voda posvećuje i inicira vjernika u činu krštenja, muslimani se obredno peru prije molitve, židovi se kupkom pročišćavaju nakon dodira s mrtvim tijelom … Voda je element uz koji se vezuje empatija, suosjećanje ali i strast. U svojim pozitivnim aspektima voda znači mirnoću, postojanost, harmoniju a u negativnim aspektima strah, tugu, apatiju, depresiju. Vodu povezuju sa Zapadom, zalaskom sunca, s hladnoćom, s noći, tamom i Mjesecom, sa crnom bojom, ali i s plavom i zelenom ... Zima i jesen sezone su vezane uz vodu, kao i doba dana od sutona do ponoći ... Voda je istodobno slaba i podčinjena, bez vlastitoga oblika ... ali i moćna i razarajuća ... Magijski simbol vode je vrhom nadolje okrenuti trokut, simbol ženskih genitalija, jer voda se vezuje uz ženski element pa se stoga često simbolički prikazuje i u obliku pehara, spremnog da primi sadržaj ... Rose-Marie je bila vodeni znak u horoskopu. Iako nije vjerovala u horoskop, u sebi je prepoznavala karakteristike vodenih znakova i vode kao elementa. Rose-Marie je često vodu koristila kao lijek. Umor, pa i tugu sprala bi dugo stojeći pod mlazem tuša, a nakon pola sata sjedenja na riječnoj obali činilo bi joj se da je rijeka odnijela sve njezine brige. Rado je plivala, u vodi nije osjećala nikakvoga straha nego samo divan osjećaj lakoće. Još od djetinjstva Rose-Mariei su govorili: Ti si tiha voda … Oni rijetki koji su je poznavali bolje, dodali bi i drugi dio te izreke: Tiha voda brijeg roni … No, Rose-Marie je znala da se ta tiha voda može uzburkati i preliti poput poplave. Njezina naizgled mirna narav znala bi planuti u burnim izljevima bijesa koje je Rose-Marie, kao i svoju tvrdoglavost, rano naučila obuzdavati. Zanesena u misli, Rose-Mari je, prateći stazicu koja je vodila duž jezera, naišla na drvenu sjenicu obraslu bršljanom. Mali gat pružao se u jezero, a uz njega se njihalo nekoliko čamaca. Iz sjenice je izišao oniži muškarac u plavoj kabanici s oznakom hotela. Dobar dan, gospođo. Vidim da ste naša gošća. Hrabra mlada dama koja se ne boji kiše … Nasmiješio se i upitao: Možda ste za vožnju čamcem? Jezero ima mnogo rukavaca i svi su prepuni ptica, kod nas se gnijezde patke, čaplje, labudovi, čak i bijeli ždralovi … Rado ću Vam sve to pokazati … Najljepša hvala, rekla je Rose-Marie. Danas ću jezero prvo pogledati s kopna. No, čula sam da se čamci mogu i iznajmiti? Za naše goste je korištenje čamca uključeno u cijenu, kao i moje usluge, odgovorio je čuvar čamaca. No, meni se čini da biste se vi radije čamcem provezli sami? Ne bih vam to baš preporučio, mogli biste se izgubiti u rukavcima … O tom potom, rekla je Rose-Marie. Dobro se snalazim na vodi, ranije sam veslala … a položila sam i ispit za upravljanje čamcem… Uz to vidjela sam u holu hotela plan jezera, tamo su ucrtani svi rukavci … No, sad ću nastaviti pješice, a sutra ćemo vidjeti … ... Nastavila je koračati stazicom duž jezera. Nigdje na vidiku ni žive duše, samo šum kiše koja se poigrava klobucima na površini vode ... Rose-Marie je zbacila kapuljaču s glave, sklopila oči i okrenula lice prema kišnom nebu puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze ... (nastavak slijedi) I'm half sick of shadows, rekoh, k'o dama iz Shalotta. iz ruke zlatnu pređu bacih i iskoračih iz sjene. bosonoga, gazeć' krhotine ogledala na obalu izađoh. u čamac se ukrcah. i rijeci predadoh. ne znam kamo me riječna struja nosi, dok čamac rijekom klizi a na obali promiču bijele zidine Camelota. ne znam kamo riječna me struja nosi ... ... i ne marim. milovanju se sunca predajem, Tvoja milovanja priželjkujući. dok čamac se riječnoj struji prepušta, Tebi u zagrljaj jurim, Jedini, kao rijeka prema ušću ...  John William Waterhouse, The Lady of Shalott Đuro i Pero: I mi volimo vodu ... |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
02.06.2008., ponedjeljak
Iščezavanje, priča se nastavlja ...
 Ouroboros, vječni krug ... prastari simbol ... rekla je stara dama. Zmija koja proždire samu sebe. Slijepa i gluha, savršeno samodostatna ... Samoobnavljajuća: moj kraj je moj početak, moj izvor je moje ušće ... moja smrt je moje rađanje ... Dobila sam je na poklon davno, a čini mi se da je to bilo jučer ... U mojoj obitelji ova narukvica ide iz ruke u ruku, iz generacije u generaciju. Ja sam je s punoljetstvom dobila od svoje bake ... i nisam je kroz sve te godine ni jednom skinula s ruke. Sahranit će me s tom narukvicom, kad dođe vrijeme za umiranje ... Jer, ja je nemam komu predati. Krug će se konačno zatvoriti ... No, nemojmo pričati o meni ... Što je Vas, draga moja, dovelo u ovaj začarani usamljeni dvorac? Rose-Marie, koja se nikada nije povjeravala, čak ni prijateljima, otvorila se, poput školjke ... Povjerila je, toj staroj dami koju je vidjela prvi put u životu, ono što je skrivala i od same sebe: svoju usamljenost, tugu za majkom ... svoju nemogućnost da se osjeti cjelovitom, da odraste, da se realizira kao žena ... Pitali ste što me je dovelo amo? Pokušaj bijega, bijega od odraza vlastitog lica, odraza koji blijedi i iščezava ... No, moj je bijeg neuspješan ... I moj je život vječna vrtnja u krug ... A u svakom novom krugu te slijepe ulice moje lice u ogledalu sve je bljeđe, sve nejasnije ... Čini mi se da će moj odraz uskoro sasvim iščeznuti ... Ništa ne nestaje bez traga, draga moja ... rekla je stara dama. Samo se oblik mijenja, zrnca zvjezdane prašine slože se na novi način ... No, sada ću ja iščeznuti ... na sat dva ... U mojim godinama poslijepodnevni san više nije 'beauty sleep' već neophodnost ... Stara je dama ustala, prilično gipko za svoje godine, oslanjajući se na štap čija je srebrna drška bila uobličena kao zmijska glava. Ustala je i Rose-Marie. Ne, ne ... nemojte me ispraćati. Popijte svoju kavu do kraja. Bilo mi je ugodno pričati s vama ... rekla je starica. Možda jednom i nastavimo razgovor ... ... Rose-Marie je, pijući zadnje gutljaje već hladne gorke kave, razmišljala o neobičnom susretu: Kakva fascinantna žena... ... Tada je primjetila ovalnu kutijicu, napola pokrivenu ubrusom. Rub kutijice virio je ispod lanenog ubrusa na kojem je bila izvezena ruža. Stara je dama nešto zaboravila ... Rose- Marie je, s kutijicom u ruci, otišla do recepcije. Željela je saznati broj sobe stare dame s kojom je razgovarala, vratiti joj zaboravljenu kutijicu ... Od recepcionara je saznala da 'osoba takvog opisa' nije odsjela u hotelu. (nastavak slijedi)  Rose Snake, photo by flickr The Snake (Zmija) , Thomas Moore My love and I, the other day, Ljubljena moja i ja, jednoga dana Within a myrtle arbor lay, ležasmo u mirtinu gaju When near us, from a rosy bed, kad odjednom, iz gredice ruža A little Snake put forth its head. mala zmija promoli glavu. "See," said the maid with thoughtful eyes Pogledaj, djeva reče "Yonder the fatal emblem lies! Kakav fatalni amblem ovdje leži! Who could expect such hidden harm Tko bi očekivao takvu opasnost Beneath the rose's smiling charm?" skrivenu ljupkošću ruža? (...) I rose to kill the snake, but she, Ustadoh da zmiju ubijem Half-smiling, prayed it might not be. napola smijući se, napola oklijevajući. "No," said the maiden -- and, alas, Ne, nemoj. djeva reče i, alas Her eyes spoke volumes, while she said it njene oči pričahu priče. "Long as the snake is in the grass, Dok zmija u travi se krije One may, perhaps, have cause to dread it: ima razloga za strah. But, when its wicked eyes appear, No, kad se njezine zle oči pokažu And when we know for what they wink so, kad znamo da na nas vrijebaju One must be very simple, dear, naivni bismo morali biti To let it wound one -- don't you think so ?" da joj dopustimo da nas povrijedi. Ne misliš li i ti tako? |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
01.06.2008., nedjelja
Iščezavanje, nastavak priče ...
 photo by flickr baršunasto meke i tople oko nas se svile latice crne ruže u srcu popoljka najdublja tama vlada u srcu tople tame privijamo se jedno uz drugo u ovaj kasni sat postojimo samo Ti i ja u ruži noći, u noći ruža, miriše strašću naša postelja. o, kakav virtuozni nocturno noćaš sviraš, Ljubljeni! duša mi treperi od slatkih dodira … … neću nikad usnuti u ruži noći, u noći ruža, dok nocturno svira a Ti i ja, ljubimo se, Ljubljeni, u srcu tople tame, sred latica crne ruže. Iščezavanje, nastavak priče ... Poslužitelj koji je Rose-Marie donio doručak, upitao ju je želi li i ručati u svojoj sobi. Na trenutak je bila u iskušenju odgovoriti potvrdno. Ručati u sobi, iskrasti se neprimjetno do obale jezera, koračati bez cilja, skrivena kišnom zavjesom … Ta joj je ideja bila tako privlačna. No, pomislila je kako bi to bio samo korak istim onim putem osamljivanja kojim je tako dugo koračala, pa je rekla: Ne, hvala … Ručat ću u blagovaonici … Kad je sišla na ručak, blagovaonica je bila gotovo prazna. Dva starija bračna para. Troje 'samaca', jedna žena i dva muškarca, svako za svojim stolom, zauzeti sami sobom. Jedna obitelj s djecom … Krećemo čim pojedete … rekla je mati. Konačno, rekle su uglas kćeri, blizanke u dobi od 12-estak godina … jer ovdje je za umrijeti od dosade … Rose-Marie je izabrala stol uz prozor. Vani je još uvijek kišilo, no to više nije bio ljetni pljusak, kiša je više ličila na upornu, jesenju … Dok je završavala ručak ukusnim palačinkama punjenim slatkim od ružinih latica, u blagovaonicu je ušla još jedna gošća. Rose-Marie se morala suzdržati da ne zuri suviše upadljivo u staru damu koja je sjela za stol do njezina. Bilo joj je sasvim sigurno više od osamdeset, no izgledala je nekako bezvremeno. Srebrno sijeda kosa svijena na potiljku i podignuta češljem od kornjačevine, crte lica još uvijek lijepe, unatoč starosti. Rose-Marie je pomislila na onu izreku da neki ljudi stare poput iznošenih kućnih papuča, a neki kao katedrale. Ova je starica starila kao neka monumentalna građevina kojoj je patina samo dodala veličanstvenost. Savršene kosti lica, istaknute jagodice, bijela poput bjelokosti put s finom mrežom bora, tamne žive oči ... I pronicljiv pogled … Staričin je hitri pogled ubrzo uhvatio i zarobio Rose-Marien pogled. Oprostite, nisam namjeravala smetati … rekla je Rose-Marie i osjetila kako su joj se obrazi zarumenjeli. Dapače … rekla je stara dama uz osmijeh. Vidim da ste završili s ručkom. Bilo bi mi drago kad biste mi se pridružili. Mogle bismo kavu popiti zajedno … Dok je Rose-Marie prilazila njezinu stolu, stara je dama podigla ruku da zagladi srebrni pramen koji se izvukao ispod češlja kojim je bio pričvršćen. Tada je Rose-Marie primijetila neobičnu narukvicu na krhkom zglobu starice. Narukvica je bila od teškog srebra, oblikovna kao zmija koja proždire samu sebe, gutajući svoj rep. Stara je dama ponovo uspjela uloviti Rose-Marien pogled. Ouroboros …rekla je, tamnim pomalo napuklim glasom. Sviđa vam se? Dođite bliže, pogledajte pažljivije narukvicu … ... A ja ću, za to vrijeme, pažljvije promotriti ... Vas.  Ouroboros bracelet Dodatak : nedjelja u vrtu
Đuro i Pero: Đurice, hoćeš li još? |
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
