Marketing
Miss Rosalind, nastavak priče
rose thorn, photo by flickr
Mislila je da zna sve o ružama, a ipak je zaboravila da ruže imaju trnje.
...
Poklanjao joj je ruže i zvao ju Ružom.
Zajedničke trenutke uspijevali su posvetiti samo sebi. Zaboravljali bi na ostatak svijeta, ne bi postojalo ništa osim njih. No, teže im je, vremenom sve teže, polazilo za rukom nastaviti svoje živote u razdobljima razdvojenosti.
I njoj i Njemu bi se zajednički vrhunci učinili nestvarnima, poput sna, već trenutak pošto bi se rastali. S naporom bi se vraćali svakodnevici, ponekad je i njoj i Njemu trebalo i po nekoliko dana da bi se 'spustili s oblaka'.
Rosalind se nadala da će se oboje, ili barem jedno od njih, vremenom zasititi onog drugoga. No, kako je vrijeme prolazilo, njihova je uzajamna glad rasla. Susreti su im postajali sve intenzivniji, rastanci sve nepodnošljiviji. Rosalind se grčevito borila kako joj se život ne bi sveo na iščekivanje. Smatrala je to ponižavajućim, a nije ni Njega željela opteretiti svojim čekanjem.
Najgore je bilo to što je Rosalind shvatila da ne bi mogla podnijeti ni trajno zajedničko življenje. Za oboje je bilo prekasno, njihovi su životi prekoračili onu kritičku točku u kojoj je novi početak još uvijek moguć. Postali su tako bliski, znali su jedno o drugome i ono što nije znao nitko drugi, savršeno su se uskladili u svemu, a ipak je Rosalind ponekad imala osjećaj kako jedno od drugoga kriju vlastite strahove i nedoumice. Drugi puta bi joj se opet činilo da On posjeduje 'lakoću postojanja' koja je njoj izmicala pa mu je zavidjela na tomu. A potom bi, opet, u njegovu zagrljaju, nestajale sve njezine nedoumice i sumnje, sve brige i boli. No, kad bi otišao ...
On joj je i dalje poklanjao ruže. Isprva bi ponekad donio i pokoju crvenu, no potom samo bijele, različitih sorti. Savršene, polurascvjetale, dugih stapki i svježih listova, izabrane pomno i znalački.
Jednom mu je u šali rekla: Zar me vidiš kao bijelu ružu?
A On joj je odgovorio, sasvim ozbiljno: Znam da crvene ruže znače ljubav i strast, no ta je simbolika tako konvencionalna.
Uz to, meni su sve crvene ruže nekako iste.
Bijele, nasuprot tome, nikada nisu jednolično bijele. Njihova se bjelina boji rumenim, plavičastim ili srebrnastim odsjajima ... Bijela ruža blista i zrači dok se otvara Suncu ...
Uvijek bih izabrao bijelu među crvenima.
Da, Tebe vidim kao bijelu ružu.
Za Njega i s Njim, Rosalind je bila bijela ruža. Na najmanji Njegov dodir otvarala bi se kao ruža suncu. Međutim, s tugom je osjećala kako, kad On nije tu, sve više postaje plava ruža, simbol težnje za postizanjem nedostižnog: ostati slobodna unatoč vezivanju, ljubiti bez ljubomore, predati se bez ostatka a ipak sačuvati sebe, susretati se bez straha od rastanka, rastajati se bez osvrtanja ... ljubiti bez bola ...
Ljubila ga je iz dna duše, a ipak ... ponekad bi ga gotovo mrzila zato je što izgubila mir i ravnotežu koju je teškom mukom postigla, prije no što ga je srela. Potom bi mrzila sebe, mislila bi kako je ona ta koja ne zna ljubiti dovoljno ... ili možda ljubiti staloženije, mirnije, trezvenije ...
Znala je da više ne bi mogla živjeti bez tih nemira koje On u njoj pokreće, nije mogla podnijeti pomisao da bi ga mogla izgubiti.
Znala je da im vrijeme izmiče, ponekad je pomišljala da bi bilo najbolje nekamo nestati prije no što ih udalje vrijeme, ljudi, svakodnevica .. ili vječnost. No, potom bi opet, u njegovu zagrljaju, osjećala da im ni vrijeme ni ljudi, ni svakodnevica ni vječnost ne mogu ništa ...
white rose, photo by flickr
(vrapčiću , hvala za 'tip')
...
Nekako u to vrijeme, Rosalind je ustanovila kako više nije u stanju čitati Shakespearea. Snaga Bardovih strasti samo bi intenzivirala njezine vlastite nemire. U to je vrijeme ponovo otkrila Agathu Cristie. Agathine priče u kojima su, unatoč zapletu, ljudske strasti bile prepoznatljive i raspletive, relaksirale su Rosalind. Uživala je u Agathinim opisima ladanjskih ambijenata i poduhvatima Miss Marple. Ponekad bi poželjela da je već dostigla i godine Agathine junakinje, godine u kojima čovjek živi od sjećanja, zabavlja se promatranjem života sa sigurne distance, odgoneta samo tuđe zagonetke.
Tada još uvijek nije znala da godine ne moraju značiti ništa, kad se radi o ljubavi i strasti.
Svi ljubitelji Agathe Cristie znaju za misterioznu epizodu njezina života, za njezin tajanstveni nestanak.
Jednog hladnog petka, početkom prosinca 1926, u razdoblju kada je već bila slavna, bez prethodnog upozorenja, Agatha se odvezla u nepoznatom smjeru. Jedanaest je punih dana, pod tuđim imenom, dok je za njom bila organizirana potraga, provela u nekom malom hotelu. Kasnije je tvrdila kako se, usljed amnezije, nije uspjevala ničega prisjetiti, čak niti prepoznati vlastitu fotografiju u novinama koje su bile pune vjesti o njezinu nestanku. Uzroci te navodne amnezije nikada nisu bili rasvjetljeni, no spekuliralo se o ljubavnoj krizi i suicidalnim namjerama. Odgonetka je tražena i u njezinu romanu Nedovršeni portret.
...
Miss Rosalind se prenula iz razmišljanja, sjećanja. Ustala je s vrtne klupice i gonjena nesavladivim porivom ušla u kuću. Na dnu ladice pisaćeg stola, ladice koju nije otvarala godinama, skriven pod slojem osušenih ružinih latica, ležao je nedovršeni crtež ruže. Bila je to tek započeta, nikad dovršena skica.
Savršeno dobro se sjećala trenutka u kojem je započela slikati tu sliku, no trenutak u kojem je odustala od slikanja potisnula je u zaborav.
Nestala sam, poput Agathe.
No, ona je pobjegla na jedanaest dana ...
... a moj bijeg traje već petnaest godina ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
One Rose_Charcoal_By D. Adams
kad jednom, na kraju svih stvari,
odjekne 'trenutak
koji se odaziva na
rastanak' ...
ja ću, Jedini,
čuti
jedino jeku svih naših
susreta ...
P.S. hvala poetesi na posuđenom stihu.
poetskoOgledalo: Pod konstelacijom ruža
Dodatak: nedjelja ...
Post je objavljen 29.06.2008. u 00:01 sati.