Marketing
jedan utorak, sasvim običan ... i nastavak Miss Rosalind ...
Utorak je već dobrano ušao u treći sat svoga trajanja, a meni san još uvijek nije dolazio na oči. Otuširala sam se još jednom i ponovo legla. Pošto ne mogu zaspati nepokrivena, simbolično sam navukla jedan kraj plahte preko trbuha i s daljincem u ruci, skačući s programa na program, konačno se otkotrljala u san ...
No, na rubu bojnog polja, tamo gdje san se i nesanice bore, dočekaše me noćne more: Spiker je, čitajući vijesti, pročitao i vijest o nesreći u lovu ... a potom i ime stradaloga lovca. Bilo je to ime Onoga koji mi je drag ... koji je gljivar i ribolovac, no nikad se nije bavio lovom ...
U kratkom trenutku između sna i buđenja još uvijek nisam shvaćala da se radi samo o ružnome snu pa me preplavilo strašno 'nikad više' osjećanje ... Očajnički sam se pokušavala prisjetiti posljednjih riječi koje smo na rastanku izmijenili, a tada se konačno rasanih do kraja. Vele da Onome čiju smrt sanjaš tim snom produžuješ život.
Eh, Jedini, Tebi život produžih, no čini mi se da je taj san meni život skratio.
Da bih san protumačila, nisu mi trebali 'trikovi' Miss Rosalind - Onaj koji mi je drag jučer je putovao, dolje prema jugu, no nije mi, po običaju, poslao poruku 'sretno stigao', pa su se moje brige uobličile u noćnu moru. Bojeći se da bi se noćna mora mogla nastaviti ako ponovo zaspim, budna sam dočekala svitanje.
U 07:45 ukrcala sam se u gradski autobus i u minutu do 8 već sam uključivala klimu u svome kabinetu. Danas sam kabinet imala samo za sebe, kolegica i naše asistentice ostale su kod kuće, a mene je na Faks doveo termin za konzultacije: svakog utorka i četvrtka od 08:00 do 10:00.
Došle su samo dvije studentice, po potpis. I, nešto kasnije, još jedan tandem student/studentica, da provjere prihvaćam li njihov seminarski rad i pitaju mogu li na ispit u petak. Zavirih u seminar koji su pisali zajedno, no bilo mi je jasno da se momak samo 'šlepao' uz kolegicu. Ispit će stoga za njega biti 'temeljitiji' nego za nju.
Hoće li biti test ili esej, ovoga puta? upitao je on.
Test, odgovorila sam, upravo ga dovršavam.
Kad' bismo mogli malo zaviriti, ne bi bilo loše, našalila se ona.
Da ne bi ... pomislila sam.
Inače nisam tako mrzovoljna, no kriva je ova nesnosna vrućina ...
U minutu do 10 sišla sam liftom u prizemlje i svratila do tajništva i računovodstva. Potom sam, duboko uzdahnuvši, iz hladovine prizemlja izašla na sunce. Žureći od otočića do otočića hlada, stigoh u Erste banku i namirih svoj diners račun, s jednim danom zakašnjenja. Produžih do upravo novoadaptiranog Konzuma na Trgu. Kupila sam, na pultu s gotovim jelima, jednu pastrvu s grila, ništa mi se danas ne kuha. Ručat ću ... ili vjerojatnije večerati, tu pastrvu uz paradajz salatu, s kapljicom maslinova ulja i listićima bosiljka.
Popila sam čašu vode i kavu s hladnim mlijekom kod Šetača, u hladu velikih zelenih suncobrana, uz spomenik A. Cesarcu, koji osječani popularno zovu Šetačem. Onda uđoh u DM, prekoputa, i prvo odoh do police s hranom za kućne ljubimce. Đuro, Pero i ostali dio mačje obitelji, rado jedu slatkiše u obliku štapića, marke Bestline. Otkrih, sasvim slučajno, da su spremni pojesti i konzervice iste marke, upola jeftinije od Whiskasa. To je bilo ugodno iznenađenje jer do tada su bakatelizirali sve osim čuvenog Whiskasa.
Pošto sam prvo snabdjela četvoronošce, produžih do police sa Shollovim proizvodima da se pobrinem i o svoje dvije, noge. Za razliku od moje sestrice, koja je naslijedila fino usko mamino stopalo ja sam od oca nasljedila kratko, široko stopalo visokog 'risa' ... i sklonost grubim petama. Doduše, vjerojatno sam ipak prošla bolje od Ančice, koja je uz vretenastu majčinu potkoljenicu i lijepo stopalo 'povukla' i sklonost proširenim venama ...
Elem, kupih u DM-u još i novu strugalicu za pete i 2 para tankih stopalnica i soknica, pošto ne mogu ni ljeti ni jednu obuću nositi na bosu nogu. Častila sam se i jednim ružičastim sjenilom, trebao mi je nježno ružičasti ton u ovom crveno sparnom danu. Natovarena mačjim konzervama i kupljenim sitnicama, ukrcah se u gradski autobus. Zaklela bih se da je na tabli naslonjenoj na prednje staklo autobusa pisalo - Kanižlićeva, no kad autobus nije skrenuo u Gundulićevu shvatih - sjela sam u krivi. Na sreću, vozač me pustio da iziđem prije stanice. Na semaforu je bilo crveno, pa mi je otvorio vrata, gunđajući da bi mogao zbog takvih rastresenih putnika završiti na disciplinskoj.
Dok sam ponovo čekala autobus, na autobusnoj stanici u Gundulićevoj, tri puta su se obredali svi drugi autobusi, osim mog. Tri puta sam palila cigaretu i tri puta gasila dugi opušak u ulubljenoj srebrnastoj pepeljari pričvršćenoj o nadstrešnicu autobusne stanice, prije no što je konačno stigao onaj 'moj'.
Pred svojim sam vratima bila u 12:35, dva i po sata mi je trebalo da stignem kući, upravo u vrijeme kad sunce najjače prži. Ušla sam u predsoblje, pobacala stvari na pod ... I torbe i vrećice i cipele ... pa potom i bluzu i hlače. U kupaonici sam pustila hladan mlaz da mi teče po zapešćima, a kad sam se umila i pogledala u zrcalo u mene je zurilo blijedo lice s velikim podočnjacima.
Ogrnula sam tanku kućnu haljinu i pustila Peru i Đuru u vrt. Još uvijek ih ostavim u kuhinji, kad nekamo odem. Još uvijek se ne mogu riješiti straha da bi im se nešto loše moglo dogoditi, ako mi se na dulje izgube iz vida.
Kupljenu pastrvu strpah u hladjak i shvatih da kuhanje ipak nisam izbjegla. U subotu sam popustila Perinu nagovaranju i dala mu malo mlijeka. Sad ima dijareju i moram mu skuhati riže i posne piletine. Jučer je bio samo na suhoj hrani, a ionako je, za razliku od bucmastog Đure, tanak poput gliste. Pero je čekao da se njegova dijatelna 'papica' ohladi i tužno gledao, kroz vrata od žice, u kuhiju gdje su se Đuro i drugi macani sladili konzervicama koje sam upravo doteglila.
Konačno sam sjela, uz šalicu hladne kave, koju jutros nisam uspjela popiti do kraja. Uz kavu i cigaretu, otipkah na mobitelu poruku: Sretno stigao?
Pitanje mi je zazvučalo poput prijekora, pa dodadoh: Nadam se da put nije bio prenaporan ...
Sad je 13:50.
Do isteka ovog utorka, sasvim običnog, ostalo je još skoro 10 sati.
Jedan od dragih blog-posjetitelja komentirao je moj noćašnji post, jutros, u 01:10: ... E, da mi je to što nije ...
Odgovorila sam mu: ... Eh, ponekad nije lako na kraj izaći ... ni s onim što jeste ...
Jedan utorak, sasvim običan ... ...
(thanks for upload, lazy)
Miss Rosalind, nastavak priče ...
photo by rusalka
Na čaju kod Lady Montagu-Stuart-Wortley Miss Rosalind je bezuspješno pokušavala pokrenuti razgovor o nestaloj djevojci. Ni domaćica, Lady Montagu-Stuart-Wortley, ni gošće, Miss Hermione i Mrs Pocketts, nisu bile voljne govoriti o tomu. S nelagodom su se pogledale kad je Miss Rosalind pomenula taj slučaj, potom je zavladala duga tišina, a zatim je Lady Montagu-Stuart-Wortley rekla:
Draga Miss Rosalind, molim vas da ne pominjemo tu temu. Nestala djevojka, vaša imenjakinja, bila je kćer jedinica mojeg dragog bratića. On kćerin nestanak nikada nije prebolio, umro je one godine kad ste vi doselili u Hamptonshire ...
Miss Rosalind nakon toga nije mogla insistirati. Odlučila je, nakon čaja, uhvatiti nasamo Miss Hermione. Ta je suhonjava usidjelica bila najslabija karika u triu, možda će od nje uspjeti izvući koju riječ o nestaloj djevojci.
Uz čaj, poslužen u šalicama od finog tankog porculana s motivima ruža, poveo se razgovor o predstojećoj vrtlarskoj smotri. Ni jedna od prisutnih dama nije željela otkriti adute s kojima će se na smotri pojaviti. A sve su tri pokušale izvući nešto o adutima Miss Rosalind.
Draga Miss Rosalind, rekla je Lady Montagu-Stuart-Wortley, čime li ćete nas zapanjiti ove godine?
Morat ćete pokazati nešto doista izuzetno, želite li zadržati prvenstvo.
Da, morat će to biti nešto doista izuzetno, ponovila je Mrs Pocketts. Kao i obično u njezinim 'džepovima' nije bilo vlastitih mišljenja, ona je već godinama bila samo jeka Lady Montagu.
Da, da, zakikotala je Miss Hermione, mnogo je onih koje bi vam željele oteti pehar ...
Nema izgleda za to, pomislila je Miss Rosalind.
Ruža koju sam uzgojila i ove će mi godine osigurati pobjedu.
Život je pun gubitaka, dobro je povremeno se osjetiti pobjednikom, makar i na lokalnoj vrtlarskoj smotri ...
Jedino ... još uvijek nije bila sigurna kako će nazvati tu ružu:
Miss Marple ... Sweet Juliet ... ili možda ...
... Fair Rosalind?
Ne, ne ... odmah je odustala od posljednje ideje, bilo bi suviše pretenciozno ružu nazvati svojim imenom ...
Fair Bianca rose
kad zapitao se budeš jednom, Jedini,
tko sam ja tebi il' tko sam Ti bila,
jednom, kad sjenke prošlosti
postanemo oboje,
što li će reći srce Tvoje?
jesam li bila glad neutaživa
dijete i žena
lelujava nježna i strastna sjena
rumeni treptaj, u suton, na površini vode ...
jesam li bila san koji se sniva
jesam li bila pjesma jeseni Tvoje
zraka sunca u kišnom danu
il' kap suze na Tvojem dlanu?
jednom, kad sjenke prošlosti
postanemo oboje,
znam što ću željeti da kaže
srce Tvoje
ne moraš reći da bila sam pjesma
da bijah vatra
da bijah voda
da bila sam san
da bila sam vila
samo reci, Jedini,
da sam bila
da bijah i
ostadoh,
zauvijek Tvoja
Sweet Rose ...
Post je objavljen 25.06.2008. u 00:01 sati.