Marketing
iščezavanje, nastavak priče ...
Kada je Rose-Marie sutradan ujutro ustala i zavirila u ladicu, kutijica je i dalje ležala na dnu ladice, no knjižica je nestala.
Samu je sebe uvjeravala da je magična knjižica bila stvarna, još uvijek je pod prstima osjećala kožni omot korica, još uvijek joj je u duhu titrao pogled onog plavog oka s prve stranice ...
Na kraju je ipak posegnula za racionalnim objašnjenjem - vratila se u svoju sobu umorna, pokisla, prestrašena ...
I knjižica i priča koju je ta knjižica pripovijedala bili su samo dio noćnog košmara. Mora da je ipak zaspala, na trenutak, pred svitanje ... i sve to samo sanjala ...
Do kraja Rose-Marienog odmora ostalo je još devet dana i ona se pitala kakvi je još neobični događaji čekaju, kad joj se već prvog dana dogodilo toliko toga neobičnog.
...
Devet preostalih dana proteklo je bez ikakvih neobičnih događanja. Kiša je i dalje padala, Rose-Marie je šetala stazom duž jezera, jednoga se dana sama čamcem provezla jezerskim rukavcima, unatoč negodovanju čuvara ...
Ni stara dama ni mlada vila nisu se pojavljivale, kiša nije prestajala, ogledalo u kupaonici i dalje je bilo pokriveno svilenom plavom maramom ...
Kutijica stare dame ležala je na dnu ladice.
Rose-Marie još nije odlučila što učiniti s kutijicom kad bude odlazila: Ponijeti je sa sobom? Ostaviti na recepciji hotela? Na kraju je odlučila kutijicu ponijeti, a na recepciji ostaviti svoju adresu, da je stara dama može pronaći, ukoliko se ikad pojavi.
Jedanaestog dana ujutro, kad se Rose-Marie, spremna za put, spustila do recepcije da plati hotelski račun, vani je blistalo sunce. Kiša je konačno prestala i novi su gosti stali pristizati u hotel. Recepcionar joj je rekao kako je prava šteta što odlazi sad kad se vrijeme popravilo. Tada joj je dao kovertu na kojoj je pisalo njezino ime.
Ne znam tko je to ostavio ... kazao je zbunjeno.
Maknuo sam se s recepcije samo na trenutak ... a kad sam se vratio pismo je ležalo na pultu ...
...
Rose-Marie je toga jutra do stanice odvezao isti onaj ljubazni željezničar koji ju je povezao u dolasku, dogovorila je to preko njegove kćeri koja je radila u hotelu kao sobarica. Pošto je znala da on neće htjeti uzeti novac, Rose-Marie je u gift-shopu hotela kupila bocu dobrog wiskija i poklonila mu je. Pismo je otvorila kad se ukrcala u vlak i kad je sa zadovoljstom ustanovila da u svojem dvokrevetnom kupeu u povratku neće imati suputnika. Kad je otvorila kovertu, želeći pročitati pismo, iz koverte je ispao požutjeli novinski isječak.
U članku s davnim nadnevkom pisalo je : Neobičan fenomen na jezeru L.! Jezero je, iz nepoznatih razloga, prekonoći presušilo tako da se vidjelo dno. Sljedeće noći ponovo se napunilo vodom. Stručnjaci ne mogu ponuditi znanstveno objašnjenje ovog neobičnog fenomena ...
Rose je odložila novinski izrezak i rasklopila presavijeno pismo:
Moja je kazna istekla. Oprošteno mi je. Oprostila sam sama sebi ...U vilinski se svijet više ne mogu vratiti, no odlučila sam poživjeti još koje stoljeće u ljudskom svijetu.
Ouroboros narukvicu ostavljam Tebi, Rose-Marie. Kad budem umirala, ne želim ponijeti sa sobom ništa, osim uspomena.
Nauči prihvatiti sebe, unatoč svojim nesavršenostima. Tek kada to učiniš, bit ćeš sposobna voljeti ...
.Rose-Marie je otvorila kutijicu, izvadila narukvicu i navukla je na ruku.
Dno kutijice bilo je pokriveno suhim ružinim laticama. Kad je odmaknula latice, ugledala je svoj odraz u ogledalcu na dnu kutijice.
Odraz njezina lica sada je bio je jasno ocrtan.
Jedna je strana njezina lica bila lijepa a drugu je obilježavao ružan ožiljak!
Rose-Marie je na trenutak sklopila oči a zatim ih ponovo otvorila, spremna da se suoči sa vlastitiom slikom ...
Unatoč ružnoći ožiljka, osjetila je kako konačno može pogledati samu sebe. Strah, tuga, kajanje i osjećaj krivnje nisu potpuno iščezli, no Rose-Marie je shvatila da konačno može prihvatiti i lijepu i ružnu stranu svoga bića, ljudski nesavršenog.
U trenutku te spoznaje ožiljak s njezina lica je nestao.
***
Vlak je hitao prema Rose-Marienu gradu, a ona se nije osvrtala, gledala je naprijed, u pravcu vožnje. Sjećajući se prošlosti, bila je spremna suočiti se i s budućnošću, ma kakva ta budućnost bila. Znala je da će, dok godine budu prolazile, u ogledalcu koje joj je poklonila stara dama, moći suočiti se i s lijepom i s ružnom stranom svoga bića, znala je i da će odsada moći bez žaljenja gledati kako joj lice stari ...
Odlučila je pobrinuti se da, kad joj dođe vrijeme za odlazak, ima upomena koje će željeti ponijeti sa sobom ...
(kraj priče)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
P.S.
Motiv o vili čija je jedna strana lica lijepa a druga ružna dugujem svojoj baki Aureli. U njezinoj priči vila se zvala - Slavica...
Priču u cjelini možete pročitati kod sheherazade.
Who can say
tko može reći
where the road goes
kamo putevi vode
where the day flows
kamo dani teku
only time
samo vrijeme
And who can say
i tko može reći
if your love grows
da li tvoja ljubav raste
as your heart chose
i što tvoje srce bira
only time ...
samo vrijeme ...
oh, kako dugo rasipali smo dane
varajući sebe,
Jedini.
prišli bismo korak bliže, ustuknuli dva koraka
bojeći se istini pogledati
u lice.
pogledi bi nam se sreli i takli
a mi bismo uplašeno uzmakli.
oh, kako rastrošno trošili smo dane
trenutke i godine razbacivali,
Jedini.
sad dragocjen nam je dan svaki,
do svakog dragocjenog trenutka
nam je stalo.
sad strah nas je, Ljubljeni ...
... da tako ih je malo.
Ah, Zmajka ....
... kad bih barem znala tu čarobnu formulu ...
Post je objavljen 07.06.2008. u 00:01 sati.