Marketing
Miss Rosalind
One Rose_Charcoal_By D. Adams
Dani su prolazili, bližila se vrtlarska smotra. Bijela ruža koju je Miss Rosalind uzgojila procvala je, još uvijek bezimena. Rosalind je odlučila da se ove godine ne pojavi na smotri. Ustvari, shvatila je da je kompeticija više ne zanima. No, ipak je pomislila da je ruži potrebno ime:
Miss Marple, Sweet Juliet ... ili Fair Rosalind, još uvijek se nije mogla odlučiti.
Miss Rosalind je toga jutra promatrala pupove i cvjetove te ruže koju je sama stvorila, ruže koja je još uvijek bila jedina od svoje novostvorene vrste. Na blagom svjetlu jutra koje je svitalo, bijeli su cvjetovi zračili toplinom, u srcima pupova naziralo se blago rumenilo.
A noćas, na mjesečini, cvjetovi su izgledali gotovo plavičasti, pomislila je Miss Rosalind i prisjetila se Onoga koji joj je jednom rekao kako samo bijela ruža ima tu moć da zrači toplinom i svetlošću, rascvjetavajući se.
Zaboljelo ju je to sjećanje pa je misli skrenula na 'slučaj Divlje Ruže'.
Unatoč upornom traganju, rješenje te zagonetke još uvijek nije bilo na domaku. To je ljutilo Miss Rosalind koja je bila vješta u odgonetanju zagonetki, svih zagonetki ...
... osim one o sebi samoj.
wild rose, photo by flickr
...
Petak je, Miss Rossalind, i ja sam tu, kao i svakog petka.
Pretpostavljam da IceBerg treba orezati, počela je ocvatavati ... Pergola je suviše visoka a vi se ne biste trebali penjati na ljestve.
Trgnula se iz razmišljanja. Pred njom je, s kapom u ruci, stajao vrtlar koji joj je jednom tjedno pomagao u težim poslovima u njezinu vrtu. Pomislila je kako je i njemu prošlo vrijeme za veranje po ljestvama.
Bio je to muškarac u 70-im godinama života, visok i mršav. Većina vrtova u Hamptonshireu cvjetala je zahvaljujući njegovim vještim rukama. Miss Rosalid ga je zaposlila, na preporuku Lady Montagu-Stuart-Wortley, kad je prije 15-est godina kupila kuću i doselila se u Hamptonshire. Vrt je tada bio prilično zapušten, no uz pomoć vrtlara Miss Rosalind je uspjela spasiti neke grmove starih ruža i posaditi nove. Od tada je redovito dolazio, jednom tjedno.
Između vrtlara i Miss Rosalind vladalo je neko čudno prešutno razumijevanje. Obično bi razmijenili samo nekoliko škrtih riječi dogovora o poslovima koje treba obaviti toga dana. Ipak, Miss Rosalind je naslućivala da je taj vrtlar čovjek s nekom tajnom. Iako nije mogla odoljeti odgonetanju tajni, njegovu tajnu nikada nije ni pokušala odgonetnuti. Izraz duboke tuge na njegovu licu sprječavao ju je u tome.
Sada ga je promatrala kako se spretno, unatoč godinama, penje na ljestve i orezuje ocvale cvjetove IceBerg ruže.
Odjednom, ljestve su se zaljujale a visoka mršava prilika na vrhu ljestava zgrčila se i uhvatila za prsa. Miss Rosalind je pritrčala, pridržala ljestve i pomogla mu sići.
Posjela ga je na vrtnu klupicu i donijela mu čašu vode.
Blijed, čela osutog graškama znoja, otpio je nekoliko gutljaja, rukom pritiščući grudi. Primijetila je da mu ruka krvari, vjerojatno se posjekao vrtlarskim škarama, u trenutku kad mu je pozlilo.
Pažljivo mu je svukla vrtlarsku rukavicu s ruke, pomišljajući kako ga nikada nije vidjela bez vrtlarskih rukavica.
Tada je na njegovoj nadlanici ugledala tetoviranu ružu.
rose tatto, photo by flickr
Kad joj se pogled sreo s vrtlarevim, oboje su znali da je Miss Rosalind konačno odgonetnula zagonetku Divlje Ruže.
Isprekidanim glasom vrtlar je započeo svoju priču: Svi su je zvali Divlja Ruža. Bila je ljepša od svake ruže.
Rosalind je bila jedinica veleposjednika, a ja samo ubogi vrtlar, dvostruko stariji od nje ... Naša je ljubav bila nemoguća. Prije ili kasnije otkrili bi našu tajnu i razdvojili nas, a mi nismo mogli zamisliti život jedno bez drugoga. Odlučili smo nestati, kao Romeo i Juliet, nestati od vlastite ruke, spojiti sa zauvijek u smrti.
Toga smo se dana zadnji put ljubili na obali pod grmom divlje ruže. Rekao sam joj: Moraš umrijeti, kad ne možeš biti moja. Umrijeti moramo oboje, da bismo mogli ostati zajedno ...
No, ruka mi je u zadnji tren zadrhtala pa je Divlja ruža moju ruku obuhvatila svojim dlanovima i zarila si nož u srce ...Trebao sam je slijediti kao što sam obećao, no pomislio sam da bi to bila premalena kazna za ono što učinih.
Trideset godina je prošlo od tada. Svake godine na današnji dan odlazio sam do grma divlje ruže pod kojim sam je pokopao. Jedino što mi je od nje ostalo bio je srebrni prsten s ružom. Skinuo sam ga s njezina okrvavljenog prsta i nosio na uzici oko vrata ... trideset godina nisam se od njega odvajao..
A sad ni prstena nemam, uzica je pukla ... izgubio sam ga ...
photo by flickr
Izdahnuo je i prije no što su ga unijeli u bolničku zgradu. Srce mu se doslovno rasprsnulo, rekao je liječnik. Pošto nije imao obitelji ni srodnika, Miss Rosalind je vrtlaru upriličila pokop. I bila bi jedina ožalošćena u pogrebnoj povorci da joj se nije pridružila i Miss Hermione.
Pola stoljeća održavao je sve vrtove u Hemptonshireu, rekla je Hermione. A na pokop mu dođosmo samo nas dvije. Ja, koja i nemam vrta ... i vi koji ste ga poznavali kraće od sviju nas ...
Kad je zadnji grumen zemlje zatrpao raku, kad su ukopnici otišli, kad je miss Hermione produžila do groba svojih roditelja, Miss Rosalind je još trenutak ostala stajati kraj svježeg vrtlareva groba.
Tajna Divlje Ruže ... Iako znam što se dogodilo, ipak je nisam odgonetnula ...
No, tko može odgonetnuti tajnu ljudskog srca, uvijek nemirnog, uvijek gladnog? Tko srcu svome može 'uzeti mjeru'?
'Go to your bosom; Knock there, and ask your heart ..
(Posegni u njedra, pokucaj i srce zapitaj ... )
William Shakespeare, 'Measure for Measure'
rose window, photo by flickr
...
Nekoliko dana nakon vrtlareva pokopa Miss Rosalind se otputila na rječnu obalu. U platnenoj je torbi ponijela vrtne škare. Prošla je kraj vile Rose oko čijih su se prozora uvijale grane bijelih ruža, sad već podivljalih. Načas joj se učinilo da je neko blijedo lice gleda s prozora.
Spustila se do onoga mjesta gdje je, nadvijajući se nad rijeku, cvjetao veliki stari grm divlje ruže. Dugo je stajala kraj grma a zatim je vrtnim škarama odrezala nekoliko grančica, pažljivo, tik ispod pazušca iz kojeg su izbijale. Režući grančice, ubola se na trn. Nije osjetila bol, primjetila je da se ubola tek kad je krv pokapala bijele cvjetove.
Neke od reznica će se primiti. A kad malo ojačaju, jednu ću posaditi na vrtlarev grob, rekla je sama sebi.
Na stablo divlje ruže kalamit ću moju novu ružu. Mislim da ću je ipak nazvati ...
Fair Rosalind ...
I .... mislim da bih opet trebala pokušati čitati Shakespearea:
"What's in a name? That which we call a rose
By any other name would smell as sweet."
(Što je ime? Ona koju nazivamo ružom,
mirisala bi slatko i pod drugim imenom.)
Romeo and Juliet (II, ii, 1-2)
Emerson je bio u pravu, pomislila je Rosalind, veliki je Bard doista znao - mali je svijet ljudskoga srca prostraniji, dublji i bogatiji od svemira ...
Ruža bi možda mirisala, ma kako je zvali, no ruža nikad ne bi smjela zanijekati ...
... svoje ime.
(kraj priče)
rose, photo by flickr
možda, u suton
možda, na kraju dana
možda, pri kraju puta
možda, na izmaku ljeta
možda, na kraju svijeta ...
možda suviše kasno?
možda, Jedini,
možda ...
možda smo trebali se mimoići
nasmiješiti u prolazu sjetno
živjeti dalje mirno, spokojno i sretno?
možda, Jedini,
možda ...
možda u smiraj života nismo trebali buditi nemir
možda smo trebali stariti spokojnije, ljubiti se opreznije,
u skladu s prvim mrazom u kosi?
možda smo ljubav posljednju
trebali, k'o prve mačiće,
baciti u vodu ...
... pa nek je voda nosi ...
možda, Jedini,
možda ...
a možda, u topli suton
kad rumena svjetlost put nam pozlati
kad strast nam opet mladost vrati,
u topli suton kad smo skupa
sva su ta pitanja suvišna i glupa ...
možda je ljubav od nas mudrija bila
sva naša MOŽDA
u DA
je pretvorila ...
P. S. Neko me vrijeme neće biti na blogu.
U međuvremenu poslušajte:
Post je objavljen 30.06.2008. u 00:01 sati.