Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
baršunasto meke i tople
oko nas se svile latice crne ruže
u srcu popoljka najdublja tama vlada
u srcu tople tame
privijamo se jedno uz drugo
u ovaj kasni sat
postojimo samo
Ti i ja
u ruži noći, u noći ruža,
miriše strašću
naša postelja.
o, kakav virtuozni nocturno
noćaš sviraš,
Ljubljeni!
duša mi treperi od slatkih dodira …
… neću nikad usnuti u ruži noći, u noći ruža,
dok nocturno svira
a Ti i ja,
ljubimo se, Ljubljeni,
u srcu tople tame,
sred latica crne ruže.
Iščezavanje, nastavak priče ...
Poslužitelj koji je Rose-Marie donio doručak, upitao ju je želi li i ručati u svojoj sobi. Na trenutak je bila u iskušenju odgovoriti potvrdno.
Ručati u sobi, iskrasti se neprimjetno do obale jezera, koračati bez cilja, skrivena kišnom zavjesom …
Ta joj je ideja bila tako privlačna. No, pomislila je kako bi to bio samo korak istim onim putem osamljivanja kojim je tako dugo koračala, pa je rekla:
Ne, hvala …
Ručat ću u blagovaonici …
Kad je sišla na ručak, blagovaonica je bila gotovo prazna. Dva starija bračna para. Troje 'samaca', jedna žena i dva muškarca, svako za svojim stolom, zauzeti sami sobom. Jedna obitelj s djecom …
Krećemo čim pojedete … rekla je mati. Konačno, rekle su uglas kćeri, blizanke u dobi od 12-estak godina … jer ovdje je za umrijeti od dosade …
Rose-Marie je izabrala stol uz prozor. Vani je još uvijek kišilo, no to više nije bio ljetni pljusak, kiša je više ličila na upornu, jesenju …
Dok je završavala ručak ukusnim palačinkama punjenim slatkim od ružinih latica, u blagovaonicu je ušla još jedna gošća. Rose-Marie se morala suzdržati da ne zuri suviše upadljivo u staru damu koja je sjela za stol do njezina. Bilo joj je sasvim sigurno više od osamdeset, no izgledala je nekako bezvremeno.
Srebrno sijeda kosa svijena na potiljku i podignuta češljem od kornjačevine, crte lica još uvijek lijepe, unatoč starosti. Rose-Marie je pomislila na onu izreku da neki ljudi stare poput iznošenih kućnih papuča, a neki kao katedrale. Ova je starica starila kao neka monumentalna građevina kojoj je patina samo dodala veličanstvenost. Savršene kosti lica, istaknute jagodice, bijela poput bjelokosti put s finom mrežom bora, tamne žive oči ... I pronicljiv pogled …
Staričin je hitri pogled ubrzo uhvatio i zarobio Rose-Marien pogled.
Oprostite, nisam namjeravala smetati … rekla je Rose-Marie i osjetila kako su joj se obrazi zarumenjeli.
Dapače … rekla je stara dama uz osmijeh. Vidim da ste završili s ručkom. Bilo bi mi drago kad biste mi se pridružili. Mogle bismo kavu popiti zajedno …
Dok je Rose-Marie prilazila njezinu stolu, stara je dama podigla ruku da zagladi srebrni pramen koji se izvukao ispod češlja kojim je bio pričvršćen. Tada je Rose-Marie primijetila neobičnu narukvicu na krhkom zglobu starice. Narukvica je bila od teškog srebra, oblikovna kao zmija koja proždire samu sebe, gutajući svoj rep.
Stara je dama ponovo uspjela uloviti Rose-Marien pogled. Ouroboros …rekla je, tamnim pomalo napuklim glasom.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
