Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kad ga je prvi puta pogledala, nije niti pomislila da bi upravo On mogao biti fatalni muškarac njezina života.
Bio je dvadesetak godina stariji od nje, a i ona više nije bila u prvoj mladosti, već se bližila četrdesetoj.
Ekspert u svojoj struci, poznati enciklopedist, pisac rječnika struke, pristao je održati niz predavanja na njezinu univerzitetu. Dekan ju je zamolio da odigra ulogu 'domaćice', ugosti uvaženog profesora u svojem kabinetu i predstavi ga studentima i postdiplomantima. U prvi je mah pomislila da dekan nije mogao za tu dužnost odabrati nepogodniju osobu od nje. Nije bila od onih razgovorljivih ljudi koji brzo uspostavljaju kontakte, niti je bila spremna uvaženome kolegi uputiti laskave riječi divljenja. Uzgred, načula je da je da profesora bije glas velikog šarmera, a ona je prezirala flert i nije podlijegala razvikanim šarmerima. Budući da dekan nije uvažio njezine izgovore, Miss Rosalind se pripremila da doček i predstavljanje obavi kao jednu od dužnosti koja se ne da izbjeći.
Uvaženi je profesor bio šarmantni gospodin osrednjega rasta, vitke i žilave građe, oštrih crta lica, povećeg no lijepo oblikovanog nosa, plavih očiju, senzualnih usana i istaknute brade koja je ukazivala na prgavu narav, odjeven pomalo nonšalantno. Kad je dekan 'uvaženog gosta' uveo u njezin kabinet i prepustio ga njezinoj 'brizi', Miss Rosalind je, čim je progovorio i pogledao je, pomislila kako njegov pogled i glas doista imaju popriličnu moć.
Topli, pomalo 'napukli' bariton, pogled živ i pronicljiv.
Miss Rosalind je s čuđenjem osjetila da se zarumenila pred tim pogledom koji je u njoj vidio ženu i koji je nedvosmisleno govorio kako je 'vlasnik' toga pogleda smatra privlačnom ženom. I ona se osjetila privučenom njegovom elokvencijom, smislom za humor i samoironiju. Iako je imao mnogo razloga za to, On sebe nije smatrao veličinom u struci, čak je i minorizirao svoj doprinos, bio je kritičniji prema onome što je sam napisao nego prema tuđim radovima, iako njegovu pogledu nije promakao niti jedan nedostatak. Osjetivši njezinu nelagodu, On je preuzeo brigu o razgovoru, a ona je konstatirala kako je to učinio vješto i neprimjetno, ne monopolizirajući razgovor. Ubrzo je od slušatelja postala zainteresirani sugovornik. Nije pričao o struci, nije prepričavao univerzitetske tračeve, bistrio politiku, niti je pominjao vječnu 'englesku' temu klime i vremenskih prilika.
Rosalind je imala običaj svoj radni stol ukrasiti jednim ružinim pupom. I tada se, toga dana, u uskoj plavoj porculanskoj vazi na njezinu stolu, upravo rascvjetavao jedan pup bijele ruže, sorte IceBerg.
Prišao je stolu, nagnuo se, dodirnuo ovlaš ružine latice dugim prstima lijepo oblikovanih noktiju. Rosalind je gotovo mogla osjetiti taj dodir.
A tada je On počeo pričati o ružama ...
climbing iceberg rose, photo by flickr
...
IceBerg, ako se ne varam ...
Kako neobičan izbor... IceBerg je ustvari ruža penjačica, zar ne?
Gdje li ste je samo pronašli?
Imate je u svojem vrtu ... ili se u Londonu može pronaći i cvjećar koji zna ponuditi i nešto više od standardnog izbora?
Otkrili su da ih zbližuje ta fascinacija ružama.
Ona je odrasla u malom gradiću, u kući koja je bila okružena ružičnjakom. Studij, a potom profesionalna karijera, odvele su je u London. Nakon smrti roditelja nije se više mogla vratiti u praznu kuću u kojoj je sve još uvijek bilo na svome mjestu, kao da će njezini roditelji svakoga časa ući u sobu, kao da će je njezina baka pozvati da vidi bijeli pup IceBerg ruže koja se penjala po pergoli. Stisnula je srce i prodaju kuće prepustila uglednoj agenciji. Kuća je postigla, zahvaljujući i prekrasnom ružičnjaku koji ju je okruživao, vrtoglavo visoku cijenu. Uz gotovinu koju su joj ostavili roditelji i uz vlastitu uštedu, to je bilo i više nego dovoljno za kupovinu velikog stana u Londonu, nadomak Hyde parka.
Povremeno bi je uhvatila nostalgija za bakinim ružičnjakom. Tada bi u maloj cvjećarnici koju je vodila sićušna stara dama nalik njezinoj baki, cvjećarnici koju je Miss Rosalind otkrila na jednoj od svojih šetnji, često kupovala ruže. Najčešće su to bile bijele ruže - Fair Bianca, Avalanche, Lamarque ... ... i Iceberg, dakako. Stara je cvjećarica znala ponuditi čak i grančice divljih ruža i aranžmane od osušenih ružinih cvjetova a zimi i male, ljupke buketiće i vjenčiće crvenoga šipka. Rosalid je u toj maloj cvjećarnici postala redoviti kupac.
On je ruže odabrao kao predmet interesa koji nije bio vezan uz njegovu struku. Za vrt nije imao vremena, mnogo je putovao, nastupao na znanstvenim skupovima, mijenjao zemlje, kontinente i gradove. Iako ih nije uzgajao, o ružama je znao mnogo.
IceBerg je jedna od mojih omiljenih sorti.
Pogledajte samo taj pupoljak u vašoj vazi. Na prvi pogled, prozirnom bjelinom odgovara nazivu - Ledeni Brijeg, no kao i kod stvarnog ledenjaka, i kod ove je ruže samo jedna trećina njezine ljepote dostupna prvom pogledu ...
Tek na drugi pogled zapaža se kako iz njezine naizgled hladne ljepote zrači toplina ...
Rosalind se na trenutak zapitala govori li on to o ruži ili o njoj, pa je pocrvenjela jer joj se učinilo da joj je pročitao misli.
Nemam vrt, no ipak imam ružičnjak, rekao joj je. Doduše, to su ruže bez mirisa, dok jednom, kad se povučem u mir, ne počnem uzgajati i one mirisne ...
Ispostavilo se da On ima kolekcionarski hoby - skupljao je slike ruža.
Moja kolekcija nije razglašena, dapače, rijetko tko zna za nju, iako se, bez samohvale, nekih slika iz te kolekcije ne bi postidjele ni najbolje galerije i muzeji.
Pošto nemam djece, sve će, kad me jednom više ne bude, završiti u muzeju ...
Pošto mu je rekla da i ona posjeduje nekoliko akvarela i malih ulja s motivima ruža, pozvao se da jednom svrati u njezin stan i pogleda ih. Tada mu još nije priznala da i sama ponekad naslika poneki akvarel, nije te svoje slike smatrala vrijednima niti bi se usudila izložiti ih Njegovom kritičkom pogledu.
Nije se pitala zašto je pomislila da On zna savršeno dobro prepoznati i izabrati dobru sliku. Vremenom je otkrila da zna izabrati ne samo sliku ruža, već i prave ruže. Ni u jednoj od prilika u kojima su se nakon toga susretali, On se nije pojavio bez pomno odabranih i savršenih ruža koje joj je poklanjao.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta