Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Njezinu živom duhu odgovarale su različite stvari, voljela je kontraste, kontradiktornosti i enigme.
A enigmu prstena sa srebrnom ružom upravo je namjeravala odgonetnuti.
... Dok je pozorno razgledala srebrnu ružu koja je krasila pronađeni prsten, Miss Rosalind je u dubokim naborima srebrnih latica spazila tamni, crvenkastosmeđi skoreni talog.
Krv?!?
Iako nije imala forenzički pribor kojim bi potvrdila svoje nagađanje, Miss Rosalind je bila sigurna: Na laticama, u srcu srebrne ruže, skorena je krv!
Učinilo joj se, u jednom trenutku, da negdje, na dnu svijesti, vidi bljesak noža i čuje krik ...
Jeka toga krika progonila ju je do kasno u noć. Uspjela je zaspati tek dva sata nakon ponoći, kad je na prozor navukla guste zastore kako bi zapriječila put mjesečevim zrakama.
Stajala je na obali rijeke, gledajući Mjesecom obasjanu površinu vode. Mjesec je bio pun, a mjesečina tako jasna da su se sjene drveća oštro ocrtavale na zelenom travnjaku. Miss Rosalind se začudila što na travnjaku ne vidi i vlastitu sjenu. Nagnula se nad površinu rijeke i u vodi vidjela odraz svoje siluete, tako tanke i tako prozračne da je kroz nju strujalo mjesečevo svjetlo. Miss Rosalind je shvatila da se kreće predjelima vlastitoga sna.
Ispod nadstrešnice, oslonjene uza zid obližnje velike kružne zgrade od opeka i drveta, nekoliko je konja krckalo zob iz zobnica. Pod nadstrešnicom je na tronošcu sjedio mladi muškarac šiljaste bradice i uz oskudnu svjetlost jedne voštane svijeće guščim perom pisao nešto na dugom svitku. Miss Rosalind je prišla i zavirila mu preko ramena, znajući da je taj lik iz njezina sna ne može vidjeti.
Ruka, dugih lijepo oblikovanih prstiju, upravo je kaligrafskim rukopisom ispisivala: Rat Ruža ...
Miss Rosalind je zadrhtala od ushićenja.
Shvatila je kome to zaviruje preko ramena ...
... i tome se trenutku probudila!
Kroz pukotinu, između navučenih zastora, jedna se mjesečeva zraka prokrala i osvjetlila joj uzglavlje. U svojoj dugoj bijeloj spavaćici Miss Rosalind se uspravila u krevetu razmišljajući o simbolici upravo odsanjanog sna:
Kazalište po imenu Rose ...
Rat ruža?
Lancaster i York?
Henry IV? ili možda V ... ili VI?
Upalila je noćnu svjetiljku.
Na noćnom je ormariću, umotan u bijeli, čipkom obrubljeni rupčić, ležao pronađeni prsten. Među srebrno bijelim laticama ruže koja je krasila prsten, crvenila se tamna, davno skorena krv ...
(nastavak slijedi)
photo by flickr
iz suhih latica ruža
dišu i uzdišu
čežnjivo bijeli
i strastveno crveni
mirisi
ružinih duša ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
