Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sad sam jezero. žena se nadvija nad mene,
Pokušavajući me doseći da otkrije tko je.
Zatim se okreće ovim lažovima, svijećama ili mjesecu.
Vidim je iza, i odražavam vjerno.
Nagrađuje me suzama i poticanjem ruku.
važna sam joj. Ona dolazi i ide.
Svako jutro je njeno lice koje zamjenjuje tamu.
U meni je ona ugušila djevojčicu, i stara žena u meni
Diže se k njoj dan za danom, kao strašna riba.
Iščezavanje, nastavak
Stajala je dugo, puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze, dok je kiša plakala umjesto nje. Kad je konačno počela osjećati olakšanje, krenula je dalje tom stazicom koja se sada spuštala tik do niske jezerske obale. Već poizdalje primijetila je nekakav predmet potopljen u plićaku uz obalu. Iako je osjetila nelagodu, nastavila je koračati.
Prišavši, vidjela je da je to samo stari čamac koji je tu u plićaku ležao već dugo vremena, obrastao algama i napola utonuo u mulj, skriven u sjeni vrbe čije su se grane i korijenje nadvijali nad vodu. Rose-Marie je sjela na vrbin korijen, promatrajući čamac oko kojeg je kružilo jato malih srebrnih riba, slušajući žablji kreket i šuštanje kišnih kapi. Sjedila je dugo, zureći u vodu kao hipnotizirana. Naglo se stresla kad je jedna krupna riba pljusnuvši iskočila iz vode, a zatim se nasmijala svome bezrazložnom strahu.
Prenula se iz misli i primijetila da se počelo smračivati : Uhvatit će me mrak u povratku ...
Znala je da ne može zalutati, mora samo pratiti stazu kojom je došla. Pošto u noćima punog mjeseca obično nije mogla zaspati, pratila je mjesečeve mijene pa se sjetila da će ovo biti noć punog mjeseca.
Osvijetlit će mi put, ukoliko ga ne skriju oblaci ...
Vraćajući se stazom koju je prošla pri dolasku, Rose-Marie je uočavala mjesta kojih se prisjećala: stablo divlje trešnje, naplavljeni panj na obali, grm divlje ruže ... A onda ju je, odjednom, preplavilo osjećanje da više ne prepoznaje stazu. Pokušala je savladati nelagodu i nastavila koračiti, sretna što se oblaci razilaze a mjesec diže sve višlje. Koračala je, čas spuštajući pogled na stazu, čas ga podižući do Mjesečeva blijeda lica. Mjesec joj je uzvraćao pogled, hrabreći je.
Noć je odjekivala tajanstvenim zvukovima, šapatom kiše, žabljim pjevom, krikom ćuka ...
Na trenutke Rose-Marie se činilo da čuje korake koji je prate. Zastala bi, osluškujući, no nije se usuđivala osvrnuti. Zastala bi, a tada bi utihnuli svi zvukovi, pa se ponovo oglasili kad bi nastavila koračati.
Zar sam toliko odmakla? Hodam već više od dva sata, a sjenica s čamcima i hotel još uvijek nisu na vidiku ...
A tada je začula tiho pljuskanje vode. Dopiralo je iz bokora lopoča koji su cvjetali tik uz obalu ...
Osvjetljena mjesečinom, iz vode je izronila ženska prilika. Duga plava kosa prekrivala joj je polovicu lica, a ona vidljiva polovica bila je blijeda poput slonovače. Žena nije podigla pogled prema Rose-Marie.Stajala je, do pojasa u vodi, i ogledala se u jezeru kao u ogledalu.
Rose-Marie se, gledajući odraz toga lica u jezerskom zrcalu, prisjetila priče o zloj vili, no nije osjetila strah. Pomislila je kako nikada do tada nije vidjela lice tako savršene ljepote.
photo by flickr
u ogledalu se ogledam,
iščekujući Te.
gledam se Tvojim
očima ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
