Marketing
Iščezavanje, nastavak ...
Sylivia Plath: Ogledalo
(...)
Sad sam jezero. žena se nadvija nad mene,
Pokušavajući me doseći da otkrije tko je.
Zatim se okreće ovim lažovima, svijećama ili mjesecu.
Vidim je iza, i odražavam vjerno.
Nagrađuje me suzama i poticanjem ruku.
važna sam joj. Ona dolazi i ide.
Svako jutro je njeno lice koje zamjenjuje tamu.
U meni je ona ugušila djevojčicu, i stara žena u meni
Diže se k njoj dan za danom, kao strašna riba.
Iščezavanje, nastavak
Stajala je dugo, puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze, dok je kiša plakala umjesto nje. Kad je konačno počela osjećati olakšanje, krenula je dalje tom stazicom koja se sada spuštala tik do niske jezerske obale. Već poizdalje primijetila je nekakav predmet potopljen u plićaku uz obalu. Iako je osjetila nelagodu, nastavila je koračati.
Prišavši, vidjela je da je to samo stari čamac koji je tu u plićaku ležao već dugo vremena, obrastao algama i napola utonuo u mulj, skriven u sjeni vrbe čije su se grane i korijenje nadvijali nad vodu. Rose-Marie je sjela na vrbin korijen, promatrajući čamac oko kojeg je kružilo jato malih srebrnih riba, slušajući žablji kreket i šuštanje kišnih kapi. Sjedila je dugo, zureći u vodu kao hipnotizirana. Naglo se stresla kad je jedna krupna riba pljusnuvši iskočila iz vode, a zatim se nasmijala svome bezrazložnom strahu.
Prenula se iz misli i primijetila da se počelo smračivati : Uhvatit će me mrak u povratku ...
Znala je da ne može zalutati, mora samo pratiti stazu kojom je došla. Pošto u noćima punog mjeseca obično nije mogla zaspati, pratila je mjesečeve mijene pa se sjetila da će ovo biti noć punog mjeseca.
Osvijetlit će mi put, ukoliko ga ne skriju oblaci ...
Vraćajući se stazom koju je prošla pri dolasku, Rose-Marie je uočavala mjesta kojih se prisjećala: stablo divlje trešnje, naplavljeni panj na obali, grm divlje ruže ... A onda ju je, odjednom, preplavilo osjećanje da više ne prepoznaje stazu. Pokušala je savladati nelagodu i nastavila koračiti, sretna što se oblaci razilaze a mjesec diže sve višlje. Koračala je, čas spuštajući pogled na stazu, čas ga podižući do Mjesečeva blijeda lica. Mjesec joj je uzvraćao pogled, hrabreći je.
Noć je odjekivala tajanstvenim zvukovima, šapatom kiše, žabljim pjevom, krikom ćuka ...
Na trenutke Rose-Marie se činilo da čuje korake koji je prate. Zastala bi, osluškujući, no nije se usuđivala osvrnuti. Zastala bi, a tada bi utihnuli svi zvukovi, pa se ponovo oglasili kad bi nastavila koračati.
Zar sam toliko odmakla? Hodam već više od dva sata, a sjenica s čamcima i hotel još uvijek nisu na vidiku ...
A tada je začula tiho pljuskanje vode. Dopiralo je iz bokora lopoča koji su cvjetali tik uz obalu ...
Osvjetljena mjesečinom, iz vode je izronila ženska prilika. Duga plava kosa prekrivala joj je polovicu lica, a ona vidljiva polovica bila je blijeda poput slonovače. Žena nije podigla pogled prema Rose-Marie.Stajala je, do pojasa u vodi, i ogledala se u jezeru kao u ogledalu.
Rose-Marie se, gledajući odraz toga lica u jezerskom zrcalu, prisjetila priče o zloj vili, no nije osjetila strah. Pomislila je kako nikada do tada nije vidjela lice tako savršene ljepote.
photo by flickr
u ogledalu se ogledam,
iščekujući Te.
gledam se Tvojim
očima ...
... i ne vidim na sebi ni jednu manu ...
morat' ću Te upozoriti, Jedini, da odeš okulisti.
Đuro i Pero: I mi volimo vodu ...
Post je objavljen 04.06.2008. u 00:01 sati.