Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.03.2007., subota
rose: peta od sedam
|
(prethodni nastavak) Čim je stupila na petu stubu, pred Roseinim se očima započeo redati niz zadivljujućih prizora, nalik slideshowu na ekranu divovskog monitora. Ravnice i planinski vrhunci, rijeke i jezera, oblaci i zvijezde, iskre i plamenovi ... Prizori su prikazivali četiri elementa: zemlju, vodu, zrak, vatru. A tada je iz vode, zemlje plamena ... između zvijezda, izronio veliki blještavi pentagram i zauzeo čitav prizor.  pentagram pendant Pentagram, najjednostavniji crtež zvijezde, nacrtan jednim potezom, jednom neprekinutom linijom. Znak povezan s mističnim i magijskim, nazivan i Beskrajnim čvorom, Goblinovim križem, Penthalpom, Blještećom zvijezdom, Utrobom podzemlja... Pentagram, tri mu kraka simboliziraju tri lika Trojedne božice, djevicu, majku i staricu/smrt, a ostala dva kraka umirućeg i uskrsnulog Boga. Rosei je laknulo kad je vidjela da pentagram uspravno stoji, jer obrnut, s dva kraka prema gore, pretvarao se u sotonski simbol. Veliki je pentagram ispunjavao čitav prizor, a tada se kao u filmskoj montaži, krupni plan pretopio u gro plan. Rose je mogla vidjeti da taj pentagram visi o srebrnom lancu, o vratu prelijepe žene, nalik na božicu. Žena il' Božica ... bila je odjevena u crnu haljinu ukrašenu crnim perima. Rose je pomislila kako su ta pera iz krila gavrana il' vrane. Pera su ukrašavala i kacigu koja je ženi glavu štitila, a ispod kacige prosuo se slap duge blještavo crne kose. Struk joj je opasivao široki kožni pojas, okovan čelikom, a za pojasom su bili zataknuti dugi bodež i oštri nož s drškom raskošno ukrašenim dragim kamenjem. Žena je uperila svoj pogled u Rose. Šarenica je njezinih očiju bila tako crna da se sa zjenicom stapala. Duboki pogled zagonetne žene ulovio je Rosein sivoplavi pogled i zadržao ga, zarobio. Rose je, u mislima, začula šapat: Morrigan, Morrigan .... Sada je znala tko to pred njom stoji. Morrigan! Keltska božica. Božica bitki, ratnica, simbol ljubavne strasti i ženske plodnosti. Matrona, začetnica prastarog kulta ženstva i materinstva. Veliku moć posjeduje, moć stvaranja ali i moć uništenja. Pojavljuje se u liku prelijepe žene ali i u liku vrane. Stajala je na korak od Rose, visoka poput muškarca, jaka, stamena. Širokih ramena, dugih snažnih nogu, veličanstvena poput Valkire, ženstvena unatoč snazi. Duga joj je crna kosa padala po ramenima i plećima, a moćne se grudi uzdizale pod tkaninom njezine haljine. Morrigan je u ruci držala okrvavljeni plašt. Ratnik koji bi se njoj zamjerio ili njezinu ljubavnu ponudu odbio, ne bi preživio bitku, jer ona je određivala ratnu sreću i ishod bitaka. Kada bi ona nečiji okrvavljeni plašt prije bitke u rijeci oprala, vlasnik plašta ne bi bitku preživio. Veličanstvena je Morrigan stajala i u Rose gledala. A Rose se odjednom osjetila nelagodno pod njezinim pogledom. Jer, to je bio pogled poput muškoga, pogled koji je ispitivao, dodirivao, svlačio. Rose je osjetila kako joj obrazi sve jače crvene. Morrigan se na to nasmijala glasno, pobjednički. To je naljutilo Rose. Ona nije trpjela nametljivost. I znala je odbiti nametljivca. Nepromišljeno je, zaboravljajući da se pred njom moćna božica ratnica nalazi, uzvratila pogledom punim odbijanja. Morrigan se namrštila, iskre su joj sjevnule iz očiju. Prišla je korak bliže Rosei i pružila prema njoj ruku u kojoj je držala okrvavljeni plašt. I Rose je, užasnuta, plašt prepoznala. Bio je Morpheusov! Čime je to Morpheus izazvao gnjev božice? upitala se Rose. No, odgovor je odmah znala – odbio ju je. Rose je pružila ruku, i prije no što se Morrigan snašla, plašt je Morpheusov bio u Roseinoj ruci. Rose je oteti plašt stisnula na grudi, spremna da se suprotstavi božici. No, na Roseino čudo, Morrigan se nije naljutila. Ne, stala se smijati, grohotom. I smijala se dugo, sve glasnije, gledajući Roseino zapanjeno lice. A tada je ponovo pružila ruku, uhvatila zlatni Rosein pramen između placa i kažiprsta, a potom kažiprstom prešla preko Roseina čela i konture nosa, da bi bi joj se prst spustio do Roseinih usana i pomilovao ih. Nagnula se prema Rose ... i Rose je shvatila da je želi poljubiti. Imala je poriv ustuknuti, jer nije taj poljubac željela, no neki ju je unutarnji impuls naveo da ne ustukne. Bojala da će poljubac biti nametljiv, grub. No, prevarila se. Morriganine su usne samo ovlaš dodirnule Roseine, blago i nježno. Tada je Morrigan izvukla oštri nož iz pojasa. Rose se skamenila od straha. Morrigan je nož uhvatila za oštricu, a držak pružila Rosei. Nasmijala se opet, na Rosein pogled pun nedoumice, i konačno progovorila. Mijenjam plašt za jedan zlatni uvojak ... rekla je. Rose je nožem, savršeno oštrim, odsjekla jedan uvojak svoje kose i pružila ga Morrigan, zajedno s nožem. Morrigan je uzela samo uvojak, poljubila ga i strpala u njedra. Nož zadrži, lijepa sestrice ... rekla je Morrigan Rosei. Možda će ti zatrebati ... a kad ti bude zatrebao, mene ćeš se sjetiti, meni zahvaliti. Ljuta sam bila na tog Boga snova koji me zbog tebe odbio, no sad vidim zašto. Oprostit ću mu, jer i ja te poželjeh, malena ... Šteta što i ti nisi ... poželjela Božicu. No, Morrigan hrabrost cijeni ... i nikad ne bi ženu, sestricu svoju, uzela silom ...Iako bi mogla ... a možda i ne bi? Izrekavši to, nasmijala se glasno još jednom, pa se pretvorila u veliku crnu vranu. Glasno je zagraktala, obletjela oko Rose pet puta ...a zatim nestala u oblacima ... Rose se ponovo našla na petoj stubi. Morpheus je stajao kraj nje, plaštom ogrnut. Rose je pogledom i rukama plašt pretražila. Odahnula je s olakšanjem ... na plaštu nije bilo ni jedne kapljice krvi. Osjetila je oko struka, pod svojom crnom trenirkom, kožni pojas s metalnim okovima, a na pojasu je u kožnoj navlaci bio nož koji joj je ostavila Morrigan. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  pentagram
 |
- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
vodeni kupusići
|
- 10:11 - Komentari (44) - Isprintaj - #
30.03.2007., petak
rose: četvrta, od sedam
|
(prethodni nastavak) Morpheus je podigao Rose u naručje i zakoračio na četvrtu stubu. Bila je to četvrta od onih posljednjih sedam stuba koje je još trebalo prijeći da bi se našli na dnu stubišta koje se spuštalo prema Hadu. No, kad je Morpheus spustio Rose na tu četvrtu stubu, ona se odjednom našla ne na stubi ... već u kočiji s četveropregom konja, za koje je odmah znala da nisu u zemaljskim štalama odrasli. Rose je stajala u toj dvokolici, do Morpheusa koji je držao uzde u rukama, a u zaprezi tih kola bila su četiri konja, jedan ljepši od drugoga. Bio je to nebeski četveropreg: bijelac, riđan, zelenko i vranac. Konji su stasom bili veći od zemaljskih konja, a Rose je procijenila da su snažni i vatreni, iako su stajali mirno poput okamenjenih konjskih statua. Duge su im grive padale niz vratove, a repovi nepotkresani bili. Sapi su im blistale, na bokovima su im svjetlucavom bojom bili ispisani znakovi, nekim neobičnim pismom koje Rose nije znala pročitati. Morpheus je to učinio za nju. Bijelcu na jednom boku piše istok, a na drugome boku zora, rekao je Morpheus ... A riđanu – jug i podne, zelenku – zapad i suton; vrancu – sjever i noć. Oni nebeske kočije vuku, od istoka na zapad, od juga na sjever ... od zore do noći ... Rose je potom kočiju pogledala. Ta kočija je bila dvokolica, nalik na rimsku quadrigu. Konji su bili upregnuti jedan do drugoga. Morpheus je u rukama držao dvije uzde koje su išle od krajnjih konja (lijevog i desnog), dok su dva srednja konja bila povezana jedan s drugim preko žvala, kožnim remenima primjerene duljine. Quadriga u kojoj su stajali Rose i Morpheus ličila je na one kakve se viđaju na starom grčkom i rimskom novcu, te na dekadrahmama i tetradrahmama Sirakuze, gdje je takva zaprega simbolizirala pobjedu. Uz prizor rimske zaprege u Roseinu su sjećanju izronili četveroprezi prikazani na spomenicima: brandenburška vrata, venecijanska triumfalna quadriga, quadriga s drezdenskog portala, prekrasni maramorni četveropreg iz akropolskog muzeja .... . I Heliosove se i Apolonove zlatne quadrige sjetila, one koja svakoga dana nebeski svod prelazi, sunčev hod nebom vodeći ... I kočija i zaprega u kojoj su Morpheus i Rose stajali, bili su veličanstveni, bogova dostojni. I zaista su nalikovali onim zapregama kojima su se bogovi nebesima vozili. Rose je pomislila kako takvom zapregom nije lako upravljati, no nije posumnjala u Morpheusovu vještinu. A Morpheus se, kao da pogađa Roseine misli, nasmijao i rekao: Ne boj se, Rose, vještiji sam od Faetona. Ta je legenda Rosei bila poznata. Faeton, prelijepi sin Heliosov, izazvao je zavist Zeusova sina Epafa. Epaf u svađi Faetona nazva sinom smrtnika. Da bi dokazao kako je sin Heliosa, boga sunca, Faeton oca nagovori da mu uzde nebeskog četveroprega dade. Nevješt i preslab, izgubio je vlast nad moćnom zapregom kad se lakomisleno previsoko vinuo. Trag koji je nebom zaparao, u Mliječnu se stazu pretvorio. A ljutiti Zeus, munjom ga je s neba oborio, da još veću štetu ne učini. I tako se Faeton u propast sunovratio. Njegove sestre Helijade od tuge se u topole pretvoriše, a od suza njihovih jantar nastade. Rose se sjetila priče, pa je razumjela Morpheusovu šalu, no tek kad je on zapregu pokrenuo, shvatila je koliko je vješt u njezinu upravljanju. Nebeski su konji pojurili, a quadriga se u trenu s tla uzdigla i vinula u visine. Veličanstveni su konji, osjećajući Morpheusovu snagu, slijedili njegove komande te se kočija dizala sva višlje i višlje, prolijetajući kroz oblake. A onda je, na Roseino zaprepaštenje, quadriga sletjela na jedan od oblaka. Morpheus je Rose uzeo za ruku te joj pomogao iskoračiti iz dvokolice. Na sredini oblaka uzdizala se litica, a u stijeni je bila istesana niša. Kada su joj Morpheus i Rose prišli, Rose je u toj niši, na polici vidjela gnijezdo ispleteno od zlatne slame. U gnijezdu su ležala jaja, načinjena od dragocjenog kamena. I Rose je odmah počela prepoznavati drago kamenje od kojeg su jaja bila načinjena. Bio je tu jantar, žut poput meda, ružičasti rozenkvarc, prozirni gorski kristal, mutni opal ... Rose je dobro poznavala značenje svakog od njih. Jantar je iscjelitelj koji uklanja negativnu energiju, pomaže onome koji ga nosi da ostvari svoje želje. Rozenkvarc ljubav donosi i bolno srce liječi. Gorski kristal rasvjetljava i pomaže u ostvarivanju dobrih namjera i ispravnih postupaka. A opal je kamen ženske naravi, proturječnih moći i značenja. Nositelju može donijeti zdravlje, povećava mu snagu pogleda i uma, no ako ga pogrešna osoba nosi, može joj nesreću donijeti, pa će nositelj zajedno s tim kamenom gubiti sjaj, blijediti i slabiti i na kraju se ugasiti. Jedan izaberi ... rekao je Morpheus Rosei ... samo jedan smiješ uzeti. Rose je bila u nedoumici. Koji izabrati? Ruka joj je već posegnula za gorskim kristalom, a onda su joj prsti sami od sebe opal dodirnuli. Jer Rose je taj kamen posebno privlačio, iako ga nikada nije kupila niti nosila. Njezina joj je baka, koja ju je o značenju dragog i poludragog kamenja poučavala, rekla jednom kad je Rose, još kao djevojčica, zaželjela privjesak od opala: Ne, Rose ... nešto drugo izaberi ... nježno plavi akvamarin, tamno plavi safir ili lapislazuli, također plav ... to tebi pristaje. Ne i opal, Rose ... jer to je kamen koji ti nesreću može donijeti. Sjetivši se bakinih riječi, Rose je povukla prste, kao da se na opal opekla. I tako je stajala nad gnijezdom od zlatne slame i zagledala jaja od dragoga kamena, kolebajući se i premišljajući što da odabere. Tada je vidjela da među tim savršeno uglačanim jajima od dragog kamena i peti kamen leži, među njih četiri. Bio je to obični, poveći riječni oblutak. Rose ga je podigla i stavila na dlan. Osjećala je strukturu i težinu tog oblutka, promatrala tanke bijele žilice koje su prožimale taj sivkasti rječni oblutak. Podigla je pogled da vidi Morpheusovu reakciju, da vidi kako će on njezin izbor procijeniti. Kad je pogled podigla, vidjela je da ni ona ni Morpheus više nisu na oblaku. Nestalo je je nebeske quadrige i čudesnog četveroprega. Morpheus i Rose stajali su opet na četvrtoj stubi. No, na Roseinu je dlanu još uvijek bio onaj riječni oblutak što ga je odabrala među dragim kamenjem položenim u gnijezdo od zlatne slame, tamo gore na oblaku, kamo je nju i Morpheusa odvezla nebeska quadriga koju je vukao četveropreg. U ruci joj je bio peti kamen, a peta je stepenica čekala da na nju zakorače. Morpheus i Rose, Rose i Morpheus. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
blue rose
|
Gary Moore - Still Got The Blues bez tebe, Jedini, plava sam ruža. modre me latice, poput modrica bole, dodirni me, izliječi me. samo jedan poljubac, tvoj, Voljeni ... dodir jedan, nježan ovlašan ... i više neću biti blue rose ...   Misliti moram i vjerovati kako me netko voli ... Kako sam barem nekom draga ... Bez toga bila bih ruža bez sjene ... A znamo dobro, da bi netko sjenku imao ... treba mu sunca, barem mali tračak ... U potpunom mraku, bez imalo ljubavi, ni sjenki nema ... samo mrak vlada... A ja mraka bojim se. Dodatak Jason Donovan - Every day (1989) za miska, za sve one koji danas ružu poklanjaju, i za sve donovane ....koji znaju darivati i voljeti ... |
- 07:11 - Komentari (54) - Isprintaj - #
29.03.2007., četvrtak
Kako Je Umro Petar Pan?
|
Skaut - Kako Je Umro Petar Pan Trebala sam već odrasti. No, ova će vila vjerojatno prije ostariti, no što uspije odrasti. Za mene Petar Pan neće nikada umrijeti, izgubljeni dječaci nikada neće poželjeti obući odijela i svezati kravate i uzeti aktovke i postati poslovni ljudi, zvončica neće otresti vilinsku prašinu s krila, kao nepotrebni balast ... neće procijeniti kako je praktičnije ići pješke il' voziti se autom ... No, ipak ću se morati naviknuti. Da ne misle i ne osjećaju svi tako. Da neki odluče baviti se praktičnijim stvarima. Baciti igračke u pješčanik, koplje u trnje ...obrisati vilinsku prašinu s krila ... Ili da se, povrijeđeni nečim, nadure ... i odu. šutke il' vrišteći. Neki za koje sam vjerovala da bi to zadnji učinili ... za koje sam mislila da to nikada ne bi učinili ... Nadati se samo mogu da će se neki od njih predomisliti, vratiti se. Neki su se već i vratili. Neki su si odstupnicu ostavili ... napisali post o ljubavi, pa ga ostavili da stoji kao tračak nade da će opet doći ... jednom, kad se odljute, odmore, rane zaliječe, inspiraciju obnove... Neću se prestati nadati ... Uvijek će me boljeti kad se netko drag odluči igrati se negdje drugdje ... Još će me više boljeti kad netko drag odluči da mu je igra dosadila... il' kad mu snage za igru ponestane ... Razumjet' ću to, il' barem pokušati razumjeti ... Nadat ću se kako će netko ipak ostati ... kako će neko ipak ponekad svratiti do jezeraca ... da se sa mnom poigra, da sa mnom poleti ...  empty playground Pa čak i ako nitko ne dođe, ja ću se igrati i dalje. S vjetrom i oblacima, s valovima i pijeskom ... Jer ja sam odlučila igrati se i dalje ... igrati se zauvijek ... |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
dijete u meni
|
- 11:11 - Komentari (32) - Isprintaj - #
28.03.2007., srijeda
rose, treća od sedam
|
(prethodni nastavak) Rose je već nakon prve stube, od preostalih sedam, shvatila - silazak niz njih bit će neobično iskustvo. Zasada, s prve dvije stube, bilo je to prelijepo iskustvo. Možda su mi se to ravnodušna nebesa smilovala, pa mi lijepe misli poslala ... da bih mogla izdržati muku koja me čeka ... pomislila je Rose i zapitala se: Što li je čeka na trećoj stubi? Pretpostavljala je da bi treća stuba mogla posebna biti, jer broj tri je oduvjek bio izuzetan broj. Tri, temeljni broj. Izraz intelektualnog i duhovnog reda, uvijek trojedinstvo predstavlja. Prema Kabali, u svakom činu postoji trojedinstvo: djelatni princip, čin subjekta i ishodi toga čina, jedni od drugih neodvojivi. Za Kineze tri je cheng, izraz sveukupnosti, dovršenosti ... Za Hinduse trostruko očitovanje božanstva - Brahma, Višnu, Šiva - stvaranje, postojanost i transformacija. Trojedna božica, iz prastarih poganskih vremena, iz doba materjarhata: Diana,djevica, Demetra, majka i stvoriteljica, Hekata - uništiteljica, božica smrti i transformacije. Potom, Sveto trojstvo u kršćanstvu: Otac, sin i Duh sveti ... Bogatstvo simbolike broja tri u mitologiji i svijetu bajki. Tri sina, tri sestre, tri princeze, tri praseta ...tri pokušaja da se poduhvat ostvari ... Tri razine ljudskog života: materijalna, racionalna i duhovna ... Tri faze mistične evolucije: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje... Tri kao granica između dobra i zla ... tri kao psihoanalitički simbol seksualnosti... Kad usniješ san, moraš ga tri dana od drugih tajiti, da bi ti se ostvario, kad sol prospeš, tri puta pregršt baci preko lijevog ramena kako bi svađu i sukob izbjegao, tri puta duhove mrtvih dozivaš u spiritističkoj seansi ... Čudesna trojka ... pomislila je Rose. A najčudesnije to trojstvo Majčica priroda tumači: ... mužjak, ženka i mladunče ... ... muškarac, žena i dijete ... Čudesna formula obnavljanja i produžavanja života, što se kroz to trojstvo ostvaruje. Otac, mati i dijete! Rose nije bila mati. Nekako je, već od rane mladosti, predosjećala da materinstvo neće biti njezina sudbina. Čak ni u igrama, kao djevojčica, ona nikada nije igrala tu, majčinsku ulogu. Uvijek je bila vila, sirena ...jednorog il' vilin konjic ... Bojala se da majčinstvu ne bi bila dorasla, a postati majkom, značilo je, u Roseinim očima, konačno odrasli ... a njoj to nije polazilo za rukom. Iako već zrela žena, Rose je još uvijek u sebi osjećala tu djevojčicu koja se odrastanja boji, koja odbija odrasti. Njezin otpor ljubavi, sve dok nije Morpheusa srela, bio je samo znak tog Roseina nedostatka. Negdje, ispod praga svjesnog, na razini podsvjesnog, Rose je osjećala kako ona nije ta koja je pozvana produžiti lozu svoje obitelji. Ponekad je sebe vidjela kao onu vučicu iz čopora, kojoj je suđeno da o tuđoj štenadi brine. A u vučjem se čoporu šteni samo alfa ženka, najjača ženska jedinka u čoporu, ona koja najbolje gene može prenijeti potomstvu. Ostale vučice, sestre njezine, ne rađaju. No, one sestrin podmladak preuzimaju, čak im i mliječne žlijezde prorade kako bi štenad mogle dojiti, kako bi se alfa ženka što prije mogla ponovo pariti, čoporu dati nove, zdrave i jake potomke. Rose je podsvjesno osjećala da je trezvena, snažna i hrabra Hana, njezina sestra, ta koja vrijedan gen nosi. Da je Hana, a ne ona, zavrijedila majkom biti, produžiti njihov rod. I sestri je bila duboko zahvalna kad je ona rodila Helenu i Anju, svoje kćeri, Roseine nećakinje. Kad je Hana rađala, Rose je osjećala bolne trudove, činilo joj se kao da se sazrio plod kroz njezin porođajni kanal spušta, u boli i krvi. Kroz Helenu i Anju, koje je duboko i snažno voljela, Rose je realizirala svoje nerealizirano materinstvo. Mogla je gledati ih kako rastu,uživati u njima, doživljavati roditeljska zadovoljstva bez roditeljskih odgovornosti i briga, bez roditeljskih strepnji ... No, iako nije željela materinstvo, iako je vremenom postajala sve sigurnija kako ga nikada neće ostvariti, Rose je osjećala neizmjernu nježnost prema malim stvorenjima, životinjskoj mladunčadi i ljudskoj djeci. Kada bi dotaknula debeljuškaste dječje nožice ili šape mačića i štenića, kad bi poljubila njihove okrugle trbušćiće, kad bi vidjela širom otvorene kljuniće ptića u gnijezdu, Rose bi to ganulo do suza. Osjećala je da bi bila u stanju i vlastiti život dati da zaštiti malo, bespomoćno stvorenje ... Dok nije voljela, dok se nije u Morpheusa zaljubila, Rose nije razmišljala o mogućnosti materinstva. A kada ga je srela, kad je shvatila snagu svojih osjećaja prema njemu, kad je osjetila da je on njezina sudbina, tad je pomislila kako njih dvoje nemaju prava na potomstvo niti pomišljati. Dijete bi njihovo mješanac bilo, ni smrtnik ni bog, i smrtnik i bog ... Nikamo ne bi pripadalo, kolebalo bi se između dva svijeta, dva bi se svijeta za njim otimala ... Poput nesretne Perzefone to bi dijete pola godine provodilo u jednom, a pola u drugom svijetu... čeznući za prvim dok je u onome drugome ... No, negdje u dubini duše, stojeći na trećoj stubi, na stubištu koje se prema Hadu spuštalo, Rose je shvatila. Čitavo se to vrijeme obmanjivala. Ipak je, negdje duboko u sebi, mislila kako možda još ima nade, ima šanse, da ona i Morpheus svoju ljubav djetetom u trojstvo zaokruže. Jednom, kad se Morpheus od grijeha iskupi, jednom kad ona svoju sukrivicu okaje ... Shvatila je sad', na toj trećoj stepenici, da je ipak u sebi, i od sebe kriomice, pomišljala da možda tada neće biti prekasno ... A sad je bila u godinama u kojima je božanski Dante, u Božanskoj komediji, silazio u Inferno. I njegova je Božanska komedija bila u zraku mističnog broja tri. Tri dijela - Inferno, Purgatorio i Paradiso ... po 33 pjevanja, uz ono uvodno, u svakome dijelu. Sve u trostihu napisano, u lijepoj tercini ... Do ovog trenutka, do ove treće stube ... pomislila je Rose ... još sam imala šanse, još sam imala nade ... A sad svaku nadu napustite, vi koji ulazite ... Rose nikada nije osjetila bol jaču,i tuplju i oštriju istodobno, bol bolniju od boli koja ju je sada razdirala, tu na toj trećoj stubi. I poželjela je, po prvi puta, ispustiti Morpheusovu ruku. Reći mu neka se stubištem vrati, na Olimp uspne, rađa sinove i kćeri s nekom božicom il' nimfom ... nek na nju zaboravi ... I vidjela je Morpheusa kako na crnom tronu sjedi, nasljednika na krilu drži, a do njega ljepolika božica ... Vječnost je pred njim, pa makar i vječnost nasljednika na Thanatosovom tronu, no ipak vječnost ... Zar da je prokocka zbog jedne smrtnice, zbog nje koja nije uspjela odrasti, koja nije uspjela shvatiti što joj je potrebno da bi se osjetila cjelovitom, ispunjenom, potpunom ...dok nije prekasno bilo. Čak i kad bi se Morpheus za počinjena zla iskupio, a i ona s njim, čak i tada bi ih na kraju čekao rastanak. Jer ona smrtna je, a on vječan. Ona će se, kao i svi smrtnici, s vlastitom smrtnošću na kraju i pomiriti, ali Morpheus ... ako je zaista toliko voli, kako će on, pred kojim vječnost stoji, taj rastanak podnijeti... Poželjela je istrgnuti svoju ruku iz Morpheusove, potrčati niz preostale stube, u crne vode Styxa se baciti ... Tada je Morpheus načas ispustio njezine prste ... i Rose se sledila. I on je sve shvatio, neminovnost konačnog rastanka prihvatio ... Pogledat će je žalosno, opraštajući se ... no, ipak će se on stubama početi uspinjati, dok ona silazi ... Ne, to ne bi mogla podnijeti. Kada bi vidjela kako se okreće ... kako nogu podiže da zakorači na stubu koja prema gore vodi ... umrla bi tu, istoga trena, ne bi trebala do Styxa ni silaziti ... I Rose je oči sklopila da ne gleda Morpheusov odlazak. Sklopila je oči i počela Thanatosa dozivati: Dođi, crni Košče ... milostivo me svojom kosom posijeci, nit mi životnu prekini, u svoje me crno naručje uzmi, u ništavilo me ponesi ... samo nek' bol ta što me razdire prestane... Tada je osjetila kako je Morpheusove ruke, obujmljuju, kako je njegove usne ljube. Čula je kako joj Morpheus govori: Ljubim te Rose, više od svjetla, više od tame, više od sna, više od moći i prijestolja, više od besmrtnosti ... Ti si moja besmrtnost, ti si moje iskupljenje ...moja si svjetlost, moja ljubav, moj san. Osjetila je kako je Morpheus podiže u naručje i tijesno privija. A potom je osjetila kako Morpheus, s njom u naručju, zakoračuje na sljedeću, četvrtu stubu, na tom stubištu koje je vodilo dolje, prema Hadu. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
| Can't Help Falling... |
- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
pustinjska ruža
|
Kamen koji u ruci držim, zove se - pustinjska ruža. Pustinjska ruža još ružičasta sam i topla od tvojih dodira još blistam od poljubaca tvojih još osjećam Te u sebi, Jedini, još na meni trepti Tvoj lijepi sjaj .. a već Te opet želim, opet već žedna sam Tebe i opet spremna da Ti se dam. Putniče nemirni, karavan svoj opet skreni u moju oazu. ne boj se Jedini, za Tebe samo cvjetam sred pustinje, poput miraža što žedna putnika mami. "Desert Rose" by Sting featuring Aishwarya Rai |
- 11:11 - Komentari (38) - Isprintaj - #
27.03.2007., utorak
rose: druga od sedam
|
(prethodni nastavak) Čim joj se stopalo spustilo na stubu, drugu od sedam, Rose je na koži osjetila blag i svjež dodir vode. Pred očima joj se rasvjetlio prelijepi prizor. Duge zelene vlati trave, smaragdno zelene, obrastale su obalu. Zelene kose vrba nadvijale su se nad plavo jezersko zrcalo. Visoko nad jezerom, na čistom, plavom nebu plovili su bijeli vunasti oblaci, vjetrićem nošeni. Negdje u nebeskim visinama veselo je pjevala ševa. Rose je upravo ulazila u jezero, korak po korak. Voda je bila svježa, no ne prehladna, pa su Rose proželi ugodni žmarci. Na korak dva od nje, s jezerskog su se dna dizale duge debele stabljike lopoča. Veliki mesnati listovi prekrivali su površinu vode, a između njih uzdizali su svoje bijele glave veliki cvjetovi bijelih lopoča. Bijeli cvjetovi mesnatih latica otvarali su svoje čaške suncu, a među žutim prašnicima zujale su pčele i lebdjeli leptiri. Rose je ušla dublje u vodu i po dnu, koje začudo nije bilo muljevito već čvrsto i ugodno pod stopalima, prišla je bokoru lopoča. Nježno je, vrhovima prstiju, dodirivala lopočeve cvjetove i šaptala im: O, kako ste lijepi, kako cvjetate, kako se suncu veselite! Kao da odgovora na njezine riječi, s lopočeva lista, na dohvat Roseine ruke, zakreketao je žabac. Zagledana u ljepotu lopočevih cvjetova, Rose nije ni primijetila zelenog žabca na zelenom listu. A sad joj se pogled na njemu zaustavio. Bio je velik, tamno zelen, s crnim prugicama duž leđa. Sjedio je uspravno i velikim buljavim očima u nju gledao. Rose se nagnula nad lopočev list da ga bolje vidi. Žabac se nije uplašio. I dalje ju je velikim očima znatiželjno gledao. I ti si pravi ljepotan ...rekla mu je ... i uzela ga na dlan. A on joj je na dlanu mirno sjedio i dalje je gledajući. Rose ga je nježno, kažiprstom, pogladila po leđima .... i veselo se nasmijala kad je on počeo kreketati kao da joj se zahvaljuje na tom maženju. Spustila je žabca natrag na list i dublje u vodu jezera zagazila. Svjež dodir vode osjetila je kao lijepo milovanje. Otisnula se od dna i zaplivala prema sredini jezera. Na suprotnoj obali, prema koji je plivala, rasle su visoke bijele breze. Vitka su im stabla mirno stajala, a dugim nježnim grančicama punim zelenih listića poigravao se topao vjetrić, njišući ih i milujući. Rose se njihala na valovima koji su se podigli na jezeru. Snažan je vjetar zapuhao, rastjerujući bijele oblake s nebeskog plavetnila. Jezero se uzbibalo, zaljuljalo Rose kao na ljuljačci. A tada se vjetar smirio, pretvorio u blagi lahor koji je mreškao površinu vode. Rose je polako plivala prema sredini jezera. O kako je uživala u toj lakoći kretanja kroz svježu i prozirnu jezersku vodu! Tijelo joj je izgubilo težinu, činilo joj se da ne pliva jezerom već da lebdi negdje visoko u nebeskom plavetnilu. Ispunila ju je radost postojanja. Nije bilo briga, nedoumica, sumnji, strepnji ... samo taj lijepi trenutak koji je trajao, u kojem je postojala samo sreće i smirenje. Rose se, poput razigranog dupina, počela vrtjeti oko svoje osi, tu u svježoj vodi plavoga jezera. Nogama se odupirala o vodeni stup koji se pod njezinim tijelom pružao u dubinu, rukama se otiskivala o slojeve vode, okrećući se čas na trbuh, čas na leđa ... Okretala se na toj vodenoj vrteški sve brže i brže ... Nad njom se nebo plavilo, ševa nije prestajala sa svojom pjesmom... Rose je zaboravila na sve. Nije znala ni tko je. Više nije bila Rose, nije bila čak ni ljudsko biće. Bila je zlatna ribica, peraja dugih poput velova. Bila je stvorenje koje nema briga, stvorenje koje ne razmišlja, stvorenje koje samo osjeća životnu radost. Taj trenutak nirvane trajao je i trajao ... Kad' su se u Roseinu svijest opet počele vraćati misli, prva je bila: Kakav doživljaj, kakvo iskustvo! Znala je da je neponovljivo, te stoga još dragocjenije. Sporim zamasima nastavila je plivati prema obali. A kad je na obalu izašla, legla je u travu prepunu poljskih cvjetova. Makovi su se crveno žarili, livada je bila sva u rasvjetanim makovima. Njihove crvene glavice na dugim dlakavim stapkama nadvijali su se Rosei nad lice, kao da su je ljubopitljivo promatrali. Duge travke golicale su je po golim bedrima i grudima. A Rose im se, ispunjena srećom, smiješila. Dugo je ležala u travi, gedajući u nebo. Kakvo plavetnilo! Vjetar je rastjerao oblake, visoki plavi nebeski svod bio je potpuno čist. Uzdizao se nad Rose, visoko, visoko ... Rosei se činilo, sad će poletjeti ... Zaplivat će tim plavetnilom, kao maloprije u jezeru. I vrtjet će se opet, gore u plavim visinama, poput dugokrile bijele ptice. No lijepi, vječni trenutak upravo je završio. Opet je stajala na stubi, drugoj od sedam, na stubištu koje se spuštalo prema zemlji sjena. Nije bilo ni jezera, ni vrbi ni breza, ni lopoča ni veselog žabca. Nebo nije bilo plavo, ševa nije pjevala. Duboki je muk vladao nad hadskim poljem, pramenje guste magle zaklonilo je pogled na hadsku dolinu. No, u Rosei je nastavio treperiti taj trenutak sreće. Stisnula je Morpheusove prste i bila je spremna. Zakoračiti na sljedeću stubu. Treću od sedam, na tom stubištu koje se prema Hadu spuštalo i vodilo prema crnim, nabujalim vodama Stixa. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  Falero: Sea Nymph |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
pogled
|
- 13:11 - Komentari (35) - Isprintaj - #
26.03.2007., ponedjeljak
rose: prva od sedam
|
(prethodni nastavak) U trenutku kad je zakoračila na tu stubu, prvu od preostalih sedam, za Rose je vrijeme stalo. Nestalo je stuba, litice, slapa ...nestalo je svega. Bili su samo ona i Morpheus. I bila je to opet ona noć, posljednja, pred polazak u neizvjesnost, pred polazak u zemlju sjenki. I ljubili su se opet, strasno, nezasitno, očajnički, kao nesretni ljubavnici koji znaju da im je to posljednji put. Roseino se tijelo izvijalo u luk dok ljubio ju je ... Slatka je plima rasla i potpuno je preplavila. I kad je pomislila da je na vrhuncu plimnoga vala, shvatila je da to tek podnožje je ... I penjala se sve višlje i višlje i tonula sve dublje ... Poželjela je da ta moćna plima potraje zauvijek, da preplavi prošlost i budućnost, dane čekanja i neizvjesnosti, banalnost svakodnevice, strepnje i nemire, sumnje i kajanja ... Nek' potop sve potopi, nek' plima nikad ne nestane u osjeci ... Morpheus je gledao njezinu ružičastu put što sjajila je u polumraku ko ružičasti biser ...i oblinu boka ... i krivulju vrata, tako ranjivo izloženog njegovim poljupcima. Čekala ga je, željela ga je. A njegova je želja rasla, njezinom željom hraneći se. Ljubio je, kroz vječnost, i smrtnice i božice ... no sad znao je da nikad ljubio nije ... Samo uzimao je, no nije davao, nikad do tad. A Rosei, koja mu se predavala tako potpuno, predao se bez ostatka, bez zadrške. Moćan i vječan bog snova bio je, no sad bi dao i moć i vječnost za ovaj trenutak u kojem se Roseino tijelo pod njim izvija u luk, dok ljubi je. Dok su im tijela stajala na hladnoj stubi, prvoj od posljednjih sedam, u podnožja stubišta, duše su im se srele i stopile u beskrajnom trenutku u kojem nije bilo ni njezine smrtnosti, ni njegove vječnosti, ni čekanja ni neizvjesnosti, ni strepnji ni nemira, ni sumnji ni kajanja. Slap je i dalje padao duž litice, roseći njihova tijela, hladan se vjetar počeo dizati nad pustim hadskim poljem, huk Stixa postajao je sve glasniji ... No Morpheus i Rose ništa od toga nisu vidjeli, ništa osjetili. I ljubili su se, u duhu,opet. Strasno, nezasitno, očajnički, kao nesretni ljubavnici koji znaju da im je to posljednji put. (nastavak slijedi)  Klimt: Kiss |
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
ružini ružičasti okovi
 Good/man_with_rose ruže mi poklanjaš, Jedini, u ružu me, dodirom, pretvaraš. latice Tebi otvaram, Tebi mirišem, za Tebe procvjetam. ticalima mi, k'o leptir cvijet, dušu dotičeš ... kad latice mi diraš, treperim sva pod tvojim dodirom. vjenčićem ružičastim ruke mi okivaš, Jedina, zatočenik sam tvoj, rado. na vijenčiću tom, ružičastom, tvom nema trnja, Ružice! Joe Cocker - Unchain my Heart [1987] |
- 21:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Misko, Sretan Ti rođendan!
|
Sretan Ti, trk, trkaču! Puno inspiracije, spisatelju! Ljubavi i sreće, dragi prijatelju! Rio Bravo - My Rifle, My Pony And Me U nove pobjede! He to is Alexander |
- 06:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #
25.03.2007., nedjelja
rose: sedam
|
(prethodni nastavak) Sedam! Sedam ih je stuba čekalo, do dna stubišta. Septem. Čudesna brojka. Sedam dana u tjednu, prvoga je dana Stvoritelj započeo stvarati svijet, sedmog se dana odmarao. Pa je ta sedmica postala simbolom potpunog, zaokruženog, savršenog ciklusa. I otada se stala ponavljati, zadivljujućim ritmom ... u mitovima, svetim knjigama, predaji, praznovjerju ... Sedam sinova i sedam kćeri Niobinih; sedam Hesperida; sedam vrata starog grada Tebe ... a i Rim na sedam brežuljaka leži ... sedam svjetskih čuda ... Sedam svetih sakramenata, sedam smrtnih grijeha, sedam darova Duha svetoga, sedam djela milosrđa, sedam poslanica, sedam sakramenata ... Josip je usnuo sedam debelih i sedam mršavih krava, Solomon je sedam godina hram gradio, a david sedmi sin bio, Krist je na križu sedam zadnjih riječi izgovorio ... Buda je svemiru veličinu izmjerio sa po sedam koraka na sjever, jug, istok, zapad ... Hodočanici u Meki sedam puta Ćabu obilaze, Talmud u sedmici vidi ukupnost ljudskog, muškog i ženskog principa ... I duga sedam boja ima, sedam zvijezda Velikog medvjeda na nebu sjaji ... a vuk je sedam kozlića progutao...Odisej sedam godina proveo u zarobljeništvu nimfe Calipso ... Duše umrlih Tibetanaca sedam dana na krovu kuće borave, pa tek potom u podzemni svijet kreću ... Hipokrat piše: “Broj sedam, svojim tajnim silama, održava u bivstvovanju sve stvari; on omogućuje život i kretanje; on ima utjecaj čak i na nebeska tijela.” I za numerologiju sedam je značajan broj, zbroj broja tri koji simbolizira božansko i broja četiri, simbola ljudskog i ovozemaljskog . U snovima sedam ukazuje na duhovno prosvjetljenje, a gnostici tvrde kako se, pod utjecajem zakona broja sedam, sve akcije u krug odvijaju ... A igrači lota rado sedmicu igraju, sretnim je brojem smatraju. Sedam, lucky charm privjesak srećonoša, na svežnju ključeva ... Sedam. Septem. Broj magičan i mističan. Rose se zapitala: Zašto baš sedam stepenica? Što li će njoj i Morpheusu ta mistična sedmica donijeti – sreću il' propast? Iako nije praznovjerna bila, Rose je u sebi sedam puta ponovila: Morpheus i Rose, Morpheus i Rose, Morpheus i Rose, Morpheus i Rose, Morpheus i Rose, Morpheus i Rose, Morpheus i Rose ... nadajući se da će ih ta mantra zadržati zajedno. I imena sedam Plejada je izgovorila: Halcyone, Asterope, Celćno, Electra, Maia, Merope, Taygete ... Iako nad Hadom nisu zvijezde sjale, Rose ih ipak zamoli da put osvjetle, njoj i Morpheusu. No, više nije bilo vremena za odlaganje. Čvrsto se za ruke držeći, Rose i Morpheus su zakoračili na stubu. Prvu od sedam koje im je još preostalo prijeći. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #
I'm in heaven when you kiss me
|
I'm in heaven when you kiss me (Disney) izgubljena sam, Jedini, bez poljubaca tvojih. pronađi me, Mili, poljupcem ponesi do oblaka. u poljupcu tvojem, Dragi, svijest ću gubiti, do besvjesti Te ljubiti... padat će paperje iz oblaka! |
- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
sunčana nedjelja
|
- 16:11 - Komentari (37) - Isprintaj - #
rusalkina zbirka rukavica
|
rusalka rukavicu drugima bacila, pa je sama podigla. VAL VJETAR JEDRO PJENA SJENA zavjesa od morske pjene kroz čipkastu zavjesu morske pjene vjetar jedro cijepa, jedrenjak bijeli potapa u dubine. na vrh vala izronila, ko sjena, morska sirena. ribara u dubine mami. i već u trenu, kad zaviriš kroz morsku pjenu ... ni ribara, ni jedrenjaka!  Vitae: ČEŽNJA-ZVIJEZDA-DALJINE-TIŠINE-POSTELJA sirenina postelja, plava dok na plavoj sireninoj postelji leži, ribar sluti zvijezde, nad pučinom. ne privlače ga zvjezdane daljine, za površinom više ne čezne. tišini nadao se, na dnu mora. no sad' šapat sirenin sluša: za tobom, mili, morile me čežnje, no sad - moj si! dok nad pučinom trepere zvijezde sirena ribara ljubi. valovi se dižu i pjene, jarboli brodova lome, šum mora u tutanj pretvara. mornari, u strahu misle: kakve li oluje! no, to sirena ribara ljubi, na postelji plavoj, na dnu mora!  Arsen Dedic: Okus soli |
- 08:41 - Komentari (20) - Isprintaj - #
24.03.2007., subota
rose: bielaja doroga
|
(prethodni nastavak) Morpheus je priču o Hadu završio. Trebalo je dalje krenuti, nastaviti sa spuštanjem, do Styxa sići ... I krenuli su dalje, Morpheus i Rose. Spuštanje spiralnim stubama nastavilo se i nastavljalo do beskraja. Stubište se uvijalo oko litice obrasle mahovinom, žbunjem paprati i plavih zvončića, a stube su bile visoke, strme i skliske. Svaki novi zavijutak otvarao je vidik na hadsku dolinu, na Styx i manje rijeke koje su se u nj ulijevale. No, činilo se kako se Rose i Morpheus tim stubištem čas penju, čas spuštaju, te da se podnožju klisure ne približavaju. Rosei se činilo da spiralnim stubama nema kraja ... Traka slapa stropoštala se u dubinu, tik uz jednu stranu litice, tiho, nečujno. Oblak sitnih kapljica orošavao je stijenu, kupao plave glavice zvončića što su na tankim stabljikama visjeli i povremeno dodirivali Rose po licu, dok se niz stube mučno spuštala. Te su kapljice padale po Roseinoj kosi, očnim kapcima i obrazima ... a ona im je bila zahvalna, jer su joj skrivale suze. Vidik bi povremeno zaklonilo gusto pramenje magle, pa bi tada Rose pomislila kako ta litica podnožja niti nema, kako u moru magle lebdi. No, kad se magla ponovo razišla, Morpheus i Rose su bili nadomak kraju stubišta ... preostalo im je još samo sedam stuba prijeći. Sjednimo, načas, Rose ... rekao je Morpheus ... prije no što na hadsko tlo zakoračimo. A u Roseinoj je svijesti izronila slika iz djetinjstva. Ona i Hana, njezina sestra, još djevojčice, spremaju se na put. A baka im kazuje, da po slavenskom običaju, prije puta načas s njom sjednu. Na bieluju dorogu ...reče baka ... da se opet ponovo sretnemo, da rastanak ne bude konačan. A potom i druga slika - Rose na bakinoj samrtnoj postelji sjedi, baku za ruku drži. I osjeća kako se draga stara ruka hladi i koči. Na dorogu baka kreće, ali ne bielaju. S tim slikama koje joj u svijesti titraju, Rose sjeda na hladnu stubu, kraj Morpheusa ... I u sebi šapće: Na bielaju dorogu ... Sjeli su na stubu, i dalje se za ruke držeći. Nisu govorili, čak se ni gledali nisu. A ipak su osjećali kako im kroz spojene prste struje i pogledi i riječi i dodiri ... Rastanka su se oboje bojali, no rastanak pomenuti nisu se usuđivali. Sjedili su u tišini, bez riječi. Duše su im se dodirivale, preplitale ... Oboje su se pitali ... Nije li to posljednji put? Iako su hod kroz dugi tamni hodnik i spuštanje spiralnim stubištem bili mučni i strašni, to bilo je tek predvorje Hada. Još samo sedam stuba ... i zakoračit ću u zemlju sjena...pomislila je Rose. Hoće li to biti bezpovratno? Ubola ju je pomisao da se nije od Hane, svoje jedine sestre oprostila, da nije zagrlila njezine djevojčice, njezine i svoje ... Nije Luku, svojeg dragog šogora, pozdravila ... ni Lucifera pogladila ...nije posljednji puta svoj vrt obišla ... Nije uživala u posljednjem sutonu ... ni rekla zbogom suncu ... Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #
bačena rukavica
|
Žeravica Suncokret Propovijed Ostakljen Sandale ... pjesma na zadane riječi. Danielina rukavica nije Rusalki bačena, no Rusalka ne bi Rusalka bila, kad je ne bi podigla ... ... pogotovo kad ju je Sjedokosi izazvao ... hod po žeravici sandale izuh, pa bosonoga, ko po žeravici, kročim po staklu rasutom iz prozora ostakljenog, vitreja razbijenog ... suncokret nisam, al' ipak, Suncu se svojem okrećem ... o propovijed se oglušujem, na smrtni sam grijeh spremna! broken_glass  Na izazov Sjedokosog odgovaram: zumbul oblaci trg jezero ljubav Cvjetni trg što zove se Ljubav nad trgom što zove se ljubav, oblaci pregršt zumbula plavih prosuše ... sad trg taj na jezero liči. okupajmo se u jezeru modrom, iako nam kostimi, plavi ko zumbul, kod kuće ostadoše. no, možda te plavih zumbula strah (sram)!  Rukavicu i Rusalka baca, pa sve vas izaziva: Nek' podigne je, tko se usudi! val vjetar jedro pjena sjena |
- 10:39 - Komentari (67) - Isprintaj - #
Ces mots stupides
|
- 08:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #
23.03.2007., petak
rose: priča o hadu
|
(prethodni nastavak) Pričaj mi, Morpheuse, o toj zemlji sjena u koju smo krenuli... rekla je. I Morpheus je, iako nerado, počeo pripovijedati: Podzemni svijet, svijet mrtvih, zemlja sjena ... Had je prema Hadu ime dobio, jer tom zemljom bog Had vlada ... A Had je sin Krona i Ree ... Podzemnim svijetom on caruje, na tronu od ebanovine sjedi, s Kerberom do nogu ... Umjesto skiptra, u jednoj ruci dvozube vile drži, a u drugoj štap kojem ptica vrh krasi. Glavu mu kaciga pokriva i nevidljivim ga čini, kad nevidljiv poželi biti. Nad Hadovom se tronom čempres nadvija, a podnožje trona narcisima je obraslo. U crnoj kočiji Had putuje a kočiju četveropreg vranaca vuče dok im duge grive vijore ... Svojom je živom maštom Rose stvorila sliku prizora koji joj je Morpheus opisivao. Taj joj se prizor učinio i lijepim i strašnim istodobno. Shvatila je simboliku čempresa, što obvezni je dio grobljanskog pejzaža. I nad grobom Roseinih roditelja nadvijao se vitki čempres, pa je Rose slušala cvrkut vrabaca u njegovim granama kad bi vječno počivalište roditelja obilazila. Narcisi oko Hadova prijestolja cvjetaju! Rosei je bila razumljiva i simbolika toga cvijeta koji je ime prema Narcisu dobio. Sad se lijepi Narcis u Leti ogleda, pošto se u zemaljskoj rijeci utopio, u njoj se ogledajući, pomislila je Rose. Morpheus je nastavio s pričom: Vladara sam podzemnoga svijeta sretao, draga Rose ... kad bi se, u rijetkim prilikama, okupljanju bogova pridružio ... I mogu ti reći, da to nisu ugodni susreti bili ... Poprijeko je gledao, mene, boga snova, pri posljednjem susretu, valjda od Thanatosa podgovoren ...pa ne mogu na njegovu susretljivost računati, ako ga susretnemo ... A Had i Thanatos prijateljuju? upitala je Rose Morpheusa. Had jedino s Thanatosom prijateljuje jer njih dvojica vlast dijele - Thanatos smrt donosi, a Had umrle prima, nad sjenama duša vlada. odgovorio je Morpheus. Nakon kraće šutnje, nastavio je: Od Hada zaziru i ljudi i bogovi, zbog naravi mu žestoke i ćudljive. Bogovi se njegova društva klone, a ljudi ga umilostiviti nastoje, crnorune mu ovce žrtvujući. Zato ćemo, Rose, nastojati susret s Hadom izbjeći ... jer bi nas mogao Thanatosu izručiti ... A Persefona, njegova družica? upitala je Rose Morpheusa. Persefona samo pola godine prijestolje sa svojim božanskim suprugom dijeli ... odgovorio je Morpheus. Had pola godine usamljen podzemljem kraljuje, od proljeća do kasne jeseni, a tad mu se Persefona vraća iz svijeta živih. Jer, tako je Zeus njezinoj materi Demetri obećao, kad ga je moliti došla da joj otetu kćer vrati. Had je Persefonu oteo dok je cvijeće brala na livadama elizejskim. U podzemlje ju je odvukao, zrnima nara nahranio, te se njome oženio. Zeus nije želio svađu ni s Hadom ni s Demetrom, te je mudro presudio da Perzefona s Hadom zimu u podzemnom svijetu provede, a da se majci s proljeća vrati. O, da smo barem ranije krenuli, prije no što je Perzefona Hada napustila, prvog dana proljeća. Jer tada bi Had njome bio zaokupljen, pa bismo lakše njegovu pogledu promakli. Uz to, Perzefona bi tebi, Rose, sigurno bila sklona... ustvrdio je Morpheus. Jer je poput tebe smrtnicom nekada bila .... Njezin bi nam zagovor kod Hada dobro došao, a on joj ništa odbiti ne može... Pošto se stalno rastaju i ponovo združuju, Had je Persefone uvijek željan ... i nikad svoju glad za njom ne uspjeva potpuno udovoljiti ... No, Persefona sada s Demetrom zemaljskim poljima šeće, na njezin zagovor ne možemo računati ... A Rose se zemaljske Persefone prisjetila. Blogerice Persefone, lakomislene i zaljubljive, koja je na sebe ruku podigla i koju je Rose, ušavši joj u san, s ruba podzemnoga svijeta u život vratila. Ni to mi neće u prilog ići ... ako se s Vladarem podzemlja sretnem ... pomislila je Rose. Ljut će na mene biti jer sam mu iz ruku istrgla onu koja je već jednim korakom u njegovo carstvo kročila .... Morpheus je priču o Hadu završio. Trebalo je dalje krenuti, nastaviti sa spuštanjem, do Styxa sići ... (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
arachne
|
- 11:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #
22.03.2007., četvrtak
Lakonoga
Djordje Balasevic - Lakonoga |
- 21:20 - Komentari (27) - Isprintaj - #
vjetar i val
|
- 11:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #
21.03.2007., srijeda
smrznuta vila
|
- 19:49 - Komentari (35) - Isprintaj - #
buba mara i pauk gara
|
- 11:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #
20.03.2007., utorak
rose: stuba po stuba
|
(prethodni nastavak) Visoke su stube čekale njihove korake. Sve je mirovalo, nigdje ni daška vjetra. Morali su krenuti. ... Sljedeća dionica silaska vijugavim stubištem bila je nešto lakša za Rose, barem u jednom pogledu. Jer, dok je ona spavala, oslonjena o Morpheusa koji se ispriječio između nje i dubokog ponora, oblak sitnih kapljica koje je nečujni slap stvarao, pretvorio se u gustu maglenu zavjesu koja je skrila pogled na ambis. U toj gustoj magli jedva se vidjela sljedeća stuba, pa Rosei strah od visine više nije stalno kočio koljena. Činilo joj se da ne postoji ništa drugo osim stube na kojoj upravo stoji,one sljedeće na koju se sprema zakoračiti ... ništa osim nje i Morpheusa, na tim stubama ... Morpheus, na kojem se umor nije zapažao, brižljivo je nastojao Rosei olakšati mučan beskonačni spust klizavim i strmim stubištem. Bdio je nad svakim Roseinim pokretom, vodio svaki njezin korak, osluškivao njezino užurbano disanje, gledao njezino lice koje je od napora sve više blijedilo. Da je Rose mogla sebe u ogledalu vidjeti, zaprepastila bi se ... Obrazi su joj bili blijedi i upali, kao nakon duge bolesti, teški su crni podočnjaci isticali grozničavi sjaj njezinih sivoplavih očiju, među obrvama joj se ucrtala duboka bora ... Pogled na Roseino bljedilo, na grč na njezinu licu, u Morpheusu je izazivao osjećaje za koje nije vjerovao da ih je sposoban iskustiti. Žalost zbog Roseinih patnji, divljenje njezinoj snazi, osjećaj krivnje ... Jer, on je bio taj koji je Rose doveo na put s kojega se možda neće vratiti, on je bio taj zbog kojeg je Rose činila ono što nikada ne bi zbog sebe same. On je bio taj, zbog koga je Rose postala sukrivcem ... on je na njezin život sjenu bacio ...A ona mu je govorila kako je suncem obasjava, on bog mraka ... Govorila mu je kako je on njezin san ... a sad se bojao kako je upravo on taj koji Roseine snove pretvara u noćnu moru ... Dok su ga proturječni osjećaji razdirali, Morpheus je shvatio koliko voli Rose ... više no sebe samoga. Rose, nježna i krhka ...Rose, ljudska i smrtna ... Rose snažna i u slabosti ...Rose spremna krenuti stazom smrti, zbog njega, zbog ljubavi prema njemu ... Što mi vrijedi moja besmrtnost? Proklinjem je, jer me od Rose razdvaja! I, Morpheus, nekoć bahat bog, poželje smrtnikom biti, gledajući to drago lice, blijedo i ispaćeno. Dok su se spuštali, sve dublje i dublje kroz sve gušću maglu, Rose je osjećala kako postaje sve hladnije i pitala se kako će izdržati noć. No, noć nije dolazila. Tu nije bilo ni noći ni jutra, ni sutona ni svitanja ... Vrijeme kao da je umiralo u toj zemlji mrtvih, kojoj su se sve više približavali ... Rose je bivala sve umornija, sve iscrpljenija. Dah joj se skratio i plići postao, a umor se počeo pretvarati u omamljenost koja je ličila pospanosti. No, Rose nije bila pospana, samo je sve slabija i slabija bivala ... Na trenutke joj se činilo da joj se svijest sužava, misli bi joj počinjale lutati ... Morpheus bi je tada prenuo nekim pitanjem il' opaskom. Konačno je shvatio da će morati češće zastajati, dulje se odmarati ... Sa svakom novom stubom Rose je mislila kako dalje ne može. Grčevi su joj razdirali potkoljenice a stopala i šake su joj trnuli i postajali neosjetljivi. U zraku je bilo sve više vlage, pa je imala osjećaj kao da staje na natopljenu spužvu kada bi zakoračila na busen mahovine kojima su stube mjestimice bile obrasle. U njoj je sve vapilo za odmorom, no Rose je, na rubu samosavlađivanja, stalno sebe samu pobjeđivala ... i koračala dalje, stubu po stubu. Konačno je Morpheus rekao: Odmorimo se opet, Rose ... I ponovo su sjeli na hladnu visoku stubu, Morpheus je zagrlio Rose koja se pod njegov plašt uvukla i uz njega tijesno priljubila. Pokušaj opet malo odspavati, snagu obnoviti ... rekao joj je. No, Rosein je umor sada stigao do one točke kad više, od umora, nije mogla usnuti. Obgrlila je Morpheusa, naslonila mu glavu na grudi, grijući se na njegovoj toplini. Pričaj mi, Morpheuse, o toj zemlji sjena u koju smo krenuli... rekla je. I Morpheus je, iako nerado, počeo pripovijedati: Podzemni svijet, svijet mrtvih, zemlja sjena ... Had je prema Hadu ime dobio, jer tom zemljom Had vlada ... A Had je sin Krona i Ree ... Podzemnim svijetom on caruje, na tronu od ebanovine sjedi, s Kerberom do nogu ... (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #
varljivo proljeće
|
- 11:11 - Komentari (33) - Isprintaj - #
19.03.2007., ponedjeljak
DA ME POJUBIS?
GORAN KARAN, DA ME POJUBIS |
- 22:42 - Komentari (21) - Isprintaj - #
lucky parade
|
- 11:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #
18.03.2007., nedjelja
rose: brod u boci, naslov posta
|
(prethodni nastavak) Osjetila je Morpheusov poljubac u kosi ... i utonula u san. ... U snu, Rose je sjedila u svojoj crvenoj fotelji, pred ekranom računala, za tipkovnicom. Stranica blog editora bila je otvorena i Rose je upravo pisala novi post na svojem blogu, post s naslovom: Brod u boci. Na ekranu je već treperila slika. Prikazivala je model jedrenjaka, zatvorenog u staklenu bocu. Ispod slike, nizali su se stihovi: o tebi sanjam, Vjetre. valove slutim i napeta jedra, široku pučinu, plave vidike ... stakleni kavez razbij, oslobodi me! poigrati se s tobom želim, na krijesti najvišeg vala, jedriti u svjetlo i tamu ... ploviti do beskraja, s Tobom. ne želim sidrište, ni mirnu luku, ni staklene stjenke sigurnog kaveza. jarbole mi slomi, pocjepaj jedra, pramac zaspi morskom pjenom. do obzorja il' do dna. ne marim,Vjetre, ako je s tobom! Rose je označila tekst, odabrala veličinu normal i plavu boju slova. Naslov je boldirala, a stihove ukosila u italic. U photobucketu je već čekala druga slika. Jedrenjak, vitkih jarbola s vjetrom u jedrima, propinje se na olujnim valovima. Tag slike ubacila je nakon stihova. Kliknula je na pogledaj. Tekst i slike savršeno su se stopili. Rose je odredila vrijeme objavljivanja. Tekućeg dana, minutu do ponoći. I taman kad' joj je prst posegnuo za tipkom ... taman kad je htjela kliknuti objavi ... probudila ju je Morpheusova ruka na obrazu. Rose, Rose ... moramo dalje, mila! Slap je i dalje bešumno tekao, sitna je vodena maglica zrak ispunjavala. Plavili su se zvončići na strmoj stijeni, mahovina na stubama bubrila je od vlage. Visoke su stube čekale njihove korake. Sve je mirovalo, nigdje ni daška vjetra. Morali su krenuti. (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
rusalkini viseći vrtovi (1)
|
- 09:29 - Komentari (51) - Isprintaj - #
17.03.2007., subota
rose: stubište
|
(prethodni nastavak) Silazak dugim spiralnim stubištem, koje se spuštalo s travnate platforme, bio je dug i težak. Stube, isklesane u kamenu, uske i visoke, bez ikakve ograde ili oslonca. Dubok ponor pod njima zjapi, samo jedan pogrešan korak i ... I stube i stijena, oko koje su se stube uvijale i spuštale, bili su mjestimice obrasli smaragdno zelenom mahovinom i sivim lišajem. Iz pukotina stijene rasli su bokori paprati i plavih zvončića, a mali su se vodeni vrutci slivali i tekli po stijeni i stubama. S vrha litice, usporedno sa spiralnim stubištem, tekao je i pjenio se veliki slap. No, začudo, slap se s klisure u dubinu rušio bez zaglušujućeg huka, bezšumno. Rose je očekivala vidjeti dugu, u oblaku raspršenih kapljica. No, nije je bilo. Ni, duge ni sunca. Slap je padao u tišini, kroz meku plavičastu svjetlost, dolje u dubinu. Kliske i strme stube počele su skraćivati Rosein dah već nakon prvog zavijutka. Nije znala gubi li dah od napora ili od straha. Jer, Rose se visine bojala. Bilo ju je strah popeti se na ljestve, pogledati s balkona, voziti se staklenim liftom duž fasade nebodera ... Kada bi pogled odvojila od stuba, pred njenim se očima ukazivala duboka provalija na dnu koje su vijugale i spajale se hadske rijeke. Ne gledaj dolje, Rose ... šaptao joj je Morpheus. Drži me za ruku ... čvrsto. Samo svaku sljedeću stubu pogledaj ... jednu po jednu savladaj, ne misli na sljedeću ... On bi na svaku sljedeću stubu zakoračio prvi, pa bi joj pomogao da se na nju spusti ... jer svaka je stuba dosezala Rosei gotovo do koljena. Rose je poslušala Morpheusov savjet. Samo je sljedeću stubu gledala, čvrsto držeći njegovu ruku, osjećajući njegov zaštitnički stisak. No, dubina kao da ju je mamila i dozivala. Rose ... Rose ...pogledaj! u svijesti joj je šaptao neki uporan, tihi glas. Rose bi se, krajnjim naporom, odupirala tim pozivima, a zatim bi gubila kontrolu ... pogled bi joj se oteo ... pa bi se uhvatila kako zuri u bezdan koji ju je magično privlačio. Morpheus bi je tada bodrio, govorio joj nježne riječi .... Još samo ova stuba, Rose ... još samo jedan korak, Jedina ... još ovaj zavijutak ... I Rose bi, vođena Morfeusovim glasom i dodirom, zakoračila još jedan korak, spustila se niz još jednu stubu, savladala još jedan zavijutak beskrajnog stubišta ... No, onaj Glas u njezinoj svijesti nije utihnuo, nije zašutio. Tamni je napukli glas i dalje uporno šaputao: Čemu sve to, Rose? Zar misliš da ćete ikada sići do Styxa? Zar misliš da ćete ikada doploviti na drugu obalu Lethe? Čemu uzaludna muka, Rose? Prepusti se .... Kratak let niz liticu ... a potom meka tišina i tama, bezbolno ništavilo ... dugi san, Rose ... Lijepi snovi, Rose. A Morpheus će opet biti slobodan. Zadržat će svoju besmrtnost, postat će najmoćnije božanstvo ... Poslušaj Thanatosa, Rose ... meko ću te spustiti na površinu tamnih voda ... nećeš nikakvu bol osjetiti, mila Rose ... Crni će te valovi nježno dočekati, blago ljuljuškati ... odnijeti do mora ... A Morpheus će moje žezlo preuzeti ... vladat će dovijeka ... Ne brini za njega, Rose ... u vino ću mu devet kapi iz Styxa smiješati ... zaboravit će te prije no što zadnji gutljaj ispije ... Prepusti se, Rose ... Pusti Morpheusovu ruku ... u Thanatosove se ruke predaj.... Nježno ću te zagrliti, mala Rose ... ubrat ću te bezbolno ... poput ružina pupoljka .... Dođi, Ružice, predaj mi se ... daj da te Thanatos slatko pomiriše ...usnama dotakne ... suzice ti, poput kapi rose s latica ispije ... Rose ... Rose ... Rose ... Glas je nastavljao šaputati ... uporno, uvjeravajuće ... I Rose je osjetila kako joj otpor popušta, kako Glasu počinje vjerovati. Prepustiti se, nestati, zaspati,... Otploviti rijekom do mora, poput ubrana, u vodu bačena cvijeta ... Plutati na valovima, nošena vjetrom ... ljuljati se, ljuljuškati ... Pa polako potonuti u tamnu dubinu ... Dublje, sve dublje u modru tamu ... do dna ... do ništavila ... Odmorimo se sad, Rose ... probudio ju je Morpheusov glas. Sjeli su na visoku stubu. Rose oslonjena o hladnu liticu, a Morpheus do nje. Između nje i ponora. Osloni se na mene, Rose, glavu mi na rame spusti. Čvrsto ću te držati, ispustiti te neću, mila. Predahni, odspavaj! Morpheusov dragi glas prigušio je onaj tamni Glas i potjerao ga iz Roseine svijesti. Oslonila se o Morpheusa, spustila mu glavu na rame. Osjetila je njegov poljubac u kosi ... i utonula u san.
|
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
u egipatskom vrtu, s Nefertiti, za Vitae
|
- 14:11 - Komentari (49) - Isprintaj - #
16.03.2007., petak
rose: sedam rijeka
|
(prethodni nastavak) Voda tekućica žuborila je potmulo, negdje u tami ... daleko ispred njih. Dok su nastavljali koračati, taj je žubor postajao sve glasniji, sve razgovjetniji ... ... Na kraju hodnika počela se nazirati svjetlost. Rose je osjećala kako joj zvuk vode i svjetlost koja se pojačavala dok su dalje koračali, vraćaju snagu. Prestale su nepodnošljiva tišina i neprozirna tama, pa je Rose ponovo imala doživljaj prostora i vremena. Dok su odmicali hodnikom, postajalo je sve svjetlije. Rose je sada mogla vidjeti niski svod toga hodnika koji je ličio na tunel ili rudarsko okno, probijeno u crnoj stijeni. Koračali su po gustoj crnoj travi koja je postupno postajala siva pa potom svjetlo zelena, kako je svjetost jačala. Opet je mogla vidjeti Morpheusov pogled i osmijeh. Gledao ju je s ljubavlju i nježno joj se i sjetno osmjehivao. Kažiprstom je usne prekrio, pokazao joj da šutnju ne prekida. Dok joj se suza olakšanja kotrljala niz obraz, Rose je potvrdno kimnula glavom. Nastavili su hodati po sve zelenijoj travi. Dok su se primicali osvjetljenom kraju hodnika, Rose je u travi opazila bijele cvjetove tratinčica, sićušne, s blijedo žutim srcima i tankim bjeličastim laticama. Blijede su im glavice počivale na dugim tankim stabljikama. Zidovi hodnika postajali su sve vlažniji, niz crni su se kamen cijedile kapi i blistale na prigušenom svjetlu. Svjetlo koje je sve jače osvjetlavalo hodnik neobično je svjetlilo. Nije to bilo svjetlo sunca, niti mjeseca. Hladno i plavičasto, no ipak meko i difuzno, kao da se nije širilo iz nekog određenog izvora, kao da je izviralo samo iz sebe. Rose se pitala kakav će se prizor otkriti pred njezinim i Morpheusovim očima, kad na kraj hodnika stignu. A prizor koji su ugledali, prevazilazio je sva njihova iskustva. Izišli su iz hodnika kroz otvor koji je ličio na ulaz spilje, uokviren viticama tamnozelenoga bršljana koje su se oko otvora uvijale. Kada su kročili iz hodnika, snažno ih je obasjala plavičasta svjetlost. Na toj hladnoj svjetlosti lica su im izgledala samrtnički blijeda a usne beskrvne. Samo su im oči jarko blistale, Morpheusove tamnomodro a Roseine sivoplavo. Sad' možemo koju riječ progovoriti, no tek pokoju i što tiše... prošaptao je Morpheus, nagnuvši se prema Rose. Volim te ... šapnula je Rose. Konačno je mogla šapnuti ono što je htjela viknuti dok su hodnikom hodili, kroz zastrašujuću tamu. Mora da silno ljubiš mene, sretnika ... Rose ... kad si sa mnom u Had krenula ... tiho joj je odgovorio. Rose je s Morpheusovim usana, s kojih je očitavala jedva čujno prošaptane riječi, pogled skrenula na zapanjujući prizor. Stajali su na maloj travnatoj platformi, pred otvorom koji je vodio u hodnik iz kojeg su upravo izišli. S visoke se platforme otvarao pogled na meandre veličanstvene rijeke. Na suprotnoj obali Rose mogla vidjeti ušća drugih, manjih rijeka koje su se ulijevale u tu moćnu crnu rijeku koja se sporo valjala koritom niskih, travom obraslih obala. Rose je znala, kad se zavojitim stepenicama spuste s platforme, naći će se na obali Styxa. Styx ... rekao je Morpheus ... kao da čita Roseine misli. Još je i rijekom mržnje zovu ... njezinim koritom otrovna voda teče. A u nju se redom ulijevaju ... govorio je Morpheus, tiho, pokazujući ... ... ljubičastomodra Aheront, rijeka boli, ... zelenoplava Kokit , rijeka jadikovki, ... blijedo, mliječno plava Mnemozina, rijeka sjećanja ... ... pa Eridan, rijeka hladnoće, bjeličasta poput tekuće sante leda ... A ona safirno modra ... to je Leta, rijeka zaborava ... Vidiš li onu plamenu traku, Rose, tamo u daljini. To su vatrene bujice Flagetona ... Nisam dosad Had pohodio, Rose. No, Thanatos mi je o njemu pričao, dok sam mu još omiljeni nećak bio ... Koje li ironije, upravo mi je On obećao kako će me Hadom provesti ... Oboje su se lecnuli na pominjanje Thanatosova imena, a Rosei su opet u svijesti odjeknuli oni nečujni koraci koje je čula kako ih niz hodnik uporno slijede. Osvrnula se i pogledala u tamni otvor, bršljanom obrastao. No, tamo je samo tama bila ... ništa se u toj tami nije micalo ... ništa se iz tame nije čulo. Sjednimo načas, Rose i odmorimo se ... šaptao je Morpheus ... jer pred nama je dugo spuštanje strmim stubama. A onda ćemo biti na obalama Styxa. Sjeli su u gustu zelenu travu. Rose je osjetila kako joj ruke drhću od nervoze, a prsti joj se koče. Da bi ih umirila, počela je brati tratinčice kojima je tamnozelena trava na platformi ponad hadskim rijekama bila gusto prošarana. Asfodel ... na zemaljske tratinčice liči ... no to je cvijeće koje samo na rubu Hada raste ... rekao joj je Morpheus... A kad dublje u Had zađemo, vidjet ćeš i polja maka, kojima je opasno proći, zbog njegova opojnog mirisa ... a na obalama Lete bijeli narcisi cvjetaju ... veći od onih zemaljskih, staklasto prozirni ... kao da su od mutnoga stakla izliveni ... Ovdje su asfodel bile krupnije od onih koje su rasle u hodniku. Latice su im bile veće i punije, a srca cvjetova zlatno žuta. Rose je od ubranih hadskih tratinčica počela plesti vjenčić, dok ju je Morpheus promatrao, osmjehujući se. Kad je prvi vjenčić bio ispleten, Rose je nastavila plesti drugi. Gotove je vjenčiće položila u travu. Morpheus je posegnuo za manjim i njime okrunio Roseine plave uvojke, a ona je veći vjenčić položila u vranu kosu Morpheusovu. I tada je prvi put primjetila kako su se na Morpheusovim sljepoočnicama pojavile sjede vlasi. Zar i bogovi sijede? upitala se Rose . Ili to ovaj moj, bog snova ... počinje ličiti na čovjeka? (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
proljeće u rusalkinu vrtu
|
- 17:40 - Komentari (28) - Isprintaj - #
15.03.2007., četvrtak
stojim pod rascvjetalim grmom japanske dunje
|
- 23:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #
zumbuli plavi nek' Ti zamirišu
|
- 15:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Eskimo Kisses
kad poljubim te, |
- 10:29 - Komentari (23) - Isprintaj - #
14.03.2007., srijeda
rose: pasaž
|
(prethodni nastavak) Oboje su bili spremni krenuti s onu stranu Styxa, na drugu obalu Lete .... Nalik na dvije sjene, što drže se za ruke, spremali su se zakoračiti u svijet sjena. ... Morpheus je strgnuo tkaninu kojom je bila prekrivena slika, ona čudesna, kobna slika, što je visjela na zidu, iznad monitora Roseina računala. Slika je prikazivala makove. Papaver somniferum, opijumski mak. Vaza prepuna crvenih cvjetova koji žare i fosforesciraju. Cvjetovi na slici povremeno bi oživjeli, pupovi bi se rascvjetavali, potom bi latice opale ... a glavice maka se oblikovale, iz njih bi kapao gusti bijeli sok ... Ponekad bi se na slici pojavljivali novi predmeti, a potom nestajali. I okvir te slike, sa slikom tako savršeno usklađen, ponekad bi oživio. Izrezbareni bi se cvjetovi maka pokrenuli, a vitice rasle i uvijale se ... Upravo se to dogodilo, kad je Morpheus sliku otkrio. Tada je ostao samo okvir, a slika je nestala ... pretvorila se u tamu. Držeći se za ruke, Morpheus i Rose zakoračili su u okvir slike, u tamu koju je okvir uokvirivao. Tama je bila gusta, pa su njih dvoje koračali oprezno. Morpheus se, vjerojatno stoga što je kao bog snova bio navikao na mrak, bolje snalazio. A Rose je tom tamom bila potpuno osljepljena, pa se Morpheusovu vođenju prepustila. Iako ništa nije mogla vidjeti, Rosei se činilo kao da korača, ne ispuštajući Morpheusovu ruku, nekim uskim crnim hodnikom ... istim onim što ga je posljednje noći sanjala. Hodnik je bio zastrt debelim ćilimom, pa je Rose osjećala kao da korača nepokošenim travnjakom. I znala je da je ta trava po kojoj korača crna i gusta, iako je nije mogla vidjeti .... Kao odjeci iz Roseina sna, za njima su nečiji koraci odjekivali. No, Rose se pitala kako je moguće da se čuju koraci, kad netko gustim travnjakom korača. Jer, hodnikom kojim su Morpheus i Rose koračali, nisu nikakvi zvukovi odjekivali, niti je ikakav lahor pirkao. Zrak je u tom tamnom hodniku bio gust i težak, nepokretan. Rose je samu sebe tješila da halucinira. Znala je kako deprivacija od vizualnih i zvučnih stimulusa vodi haluciniranju, no to bi se čovjeku događalo tek nakon dulje uskraćenosti. No, kako odrediti trajanje vremenu provedenom u koračanju kroz nijemu tamu? U tom je muklom mraku vrijeme istodobno i stajalo i jurilo. Koračali su tako, čvrsto se držeći za ruke. Morpheus i Rose. Iako bez prethodnoga dogovora, ni jedno se od njih nije oglasilo. Rose je shvatila da crni beskrajni hodnik kojim njih dvoje koračaju ne podnosi zvukove ... a ni prolaznike. Stoga je nastavila koračati šutke. Bojala se da bi se crni zidovi hodnika, zidovi koje je samo naslućivala, mogli oko njih sklopiti, zdrobiti ih ... ako progovore. A Rose je osjećala nesavladiv poriv, reći Morpheusu da ga voli. Reći mu da bi s njim ostala čak i da nije pristao njezinu drugu želju ispuniti. Ostala bi s njim unatoč svemu. Uzela bi na pleća pola njegove krivnje. No, je li krivnja samo njegova bila? U trenutku kad je izabrala voljeti ga i krivnja je postala zajednička. Cijenu Morpheusovih prijestupa mogli su ... i morali, platiti samo zajedno. Rosei se činilo da se zidovi hodnika oko njih stišću. Bojala se, strašno se bojala da će se oko njih sklopiti. No, ona neće dragu ruku ispustiti, čak ni kad se čitav svijet na njih sruči. Zaustila je, da unatoč tomu što zna kako to ne smije učiniti, Morpheusu kaže: Volim te. Da mu to još jednom kaže, posjednji put. A tada se sjetila priče o Orfeju i Euridici. Morfej nije izdržao ... osvrnuo se. Bilo je to tako predvidivo, tako ljudski predvidivo. Tko se ne bi osvrnuo da vidi voljeno lice, nakon rastanka za koji je vjerovao da je vječni. Osvrnuo se, nesretni Morfej i vidio voljenu ... posljednji put. Rose nije vjerovala kako će ona i Morpheus stići do kraja toga crnog hodnika. Rose nije vjerovala kako će izdržati. Orfej se osvrnuo, a ona će progovoriti ... I, da ne bi progovorila, vlastitu je ruku u usta strpala, i grizla je, do krvi. Morpheus bi povremeno jače stisnuo Roseine prste, a taj je stisak Rosei bio tako potreban, tako utješan i ohrabrujući. Da nije bilo Morpheusove ruke koja ju je sigurno vodila, Rose bi progovorila ... zavrištala i počela bezumno juriti, udarajući o nevidljive zidove beskonačnoga hodnika, poput uplašene ptice. Nakon nekog vremena, čije trajanje Rose nije mogla procijeniti, odjednom joj se učinilo kako se pod hodnika naginje, kao da se ona i Morpheus spuštaju nekom nizbrdicom koja je postajala sve strmija. Ubrzo ... no je li to doista bilo ubrzo, ili mnogo kasnije, tko zna ... Rose je osjetila kako joj se tetive pod koljenima zatežu, a mišići nožnih listova grče, kao kad se dugo nizbrdicom spuštaš. Po tomu je procijenila da već dugo tom nizbrdicom silaze, ona i Morpheus. A možda i još Netko, tko ih nečujno, a uporno prati? No, Morpheus nije zastajao. Išli su i dalje, istim umjerenim, nepromjenjivim tempom koji je slamao Roseinu snagu. No, nije se usuđivala progovoriti, ni zastati, čak niti usporiti korak. Činilo joj se da će svakoga časa progovoriti, kriknuti ... stati ili bezglavo potrčati. No, kad joj se činilo da više ne može napraviti niti koraka, koračala je dalje. Kosina je poda postajala sve oštrija, a nevidljivi svod hodnika kojeg je Rose nad njihovim glavama osjećala, kao da se spuštao, pa su počeli hodati pognuti. Iako je glavu pognula, uvukla je među ramena, Rose je osjećala kako je nešto dodiruje po kosi. Nije mogla odrediti prirodu tih dodira. Na trenutak je te ovlašne dodire osjećala kao dugačke rese na kraju zavjese od crne paučine, a potom kao da je dodiruju krila šišimiša što joj tik nad glavom u jatima nečujno prolijeću ... il' nečiji znatiželjni prsti ... I kad je već pomislila da više ne može izdržati te nevidljive dodire u tamnoj tišini, odjednom joj se učinilo da čuje neki zvuk ... Bila je to isprva samo slutnja zvuka, a potom je zvuk postao čujan, pa sve čujniji. Voda tekućica žuborila je potmulo, negdje u tami ... daleko ispred njih. Dok su nastavljali koračati, taj je žubor postajao sve glasniji, sve razgovjetniji ... |
- 23:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #
čavao u zidu
wladimir kush-wardrobe naši kaputi naši kaputi, dragi, nikada neće visjeti, zajedno, u ormaru svakodnevice. nemamo dovoljno trezvenosti za takav komad namještaja. naše kapute, dragi, objesimo na vješalicu snova. imamo dovoljno ludosti u džepu, oboje. za čavao u zidu, da posluži za vješanje naših kaputa. tu im se rukavi mogu grliti, slobodno. tu ih zidovi ormara neće zgužvati. a ipak, jedini, u mislima ponekad stanemo pred prodavaonicom namještaja. zamislimo kako bi taj ormar svakodnevice izgledao. pogledamo se, nasmješimo jedno drugom ... sjetno. odmahnemo glavom, uhvatimo se za ruke. i potrčimo, brzo, do našeg čavla u oblacima. ponekad i ne stignemo, do njega, jedini. pa kapute odbacimo na pod, u trku.  Novi Fosili, Košulja plava ... samo za Zagreb Spavat ću noćas, u jednoj plavoj košulji. Činit će mi se da me ruke grle ... a ne rukavi ... |
- 17:11 - Komentari (32) - Isprintaj - #
šalica čaja, kašika meda ...
|
The Feeling - Never be lonely Never be lonely! Lakše reći, nego učiniti. I'm very, very lonely.  Pismo, Onomu koji mi je drag rado bih bila šalica čaja i kašika meda, Medeni. čaj popij, dragi, med kušaj. ozdravi, ozdravi! |
- 11:11 - Komentari (23) - Isprintaj - #
13.03.2007., utorak
rose: dvije sjene
|
(prethodni nastavak) Rose je sad već znala da vrijeme koje se u snu čini beskonačnim ne traje dulje od jedne noći. No, ipak se, za svaki slučaj, pobrinula za Lucifera. Napunila mu je zdjelice mačjim keksima, u veliku zdjelu nasula vode, otkračunala mačja vratašca koja su bila ugrađena u kuhinjska vrata, da bi mačak mogao slobodno ulaziti i izlaziti. Odjenula je crnu trenirku s kapuljačom i obula crne patike. Sada su Rose, u crnoj trenirci, i Morpheus u crnom plaštu s kukuljicom, ličili na dvije sjene. Jedna visoka, širokih ramena, a druga manja, krhkija, prvoj glavom do ramena. Odjeveni u crno, spremali su se u crnu noć krenuti. Krenuti u tamu, u neizvjesnost. Čekao ih je predio sjena. Prijetio im je susret s Gospodarem sjenovitog svijeta. Jer, spremali su se zakoračiti u njegov svijet. Akteri Morpheusove prošlosti, slikar čudnovate slike makova i skulptor okvira, već su dugo bili samo sjene. Skulptora su pronašli mrtvog, razbijene lobanje, na podu njegova ateljea, a slikara je odnijela zadnja doza opijuma, namjerno smrtonosno dozirana. Obojica već dugo lutaju Thanatosovim svijetom, kao sjene. Jesi li još uvijek sigurna, Rose, da želiš sa mnom krenuti u sjenu? upitao ju je Morpheus. To je predio u koji niti jedan živi smrtnik nije zakoračio. S one strane Styxa nitko se nije vratio, Rose. Zato, mila, vrati se svojem životu ... zaboravi nevrijednog Morpheusa. U suncu i svjetlu uživaj, nekog vrednijeg od mena zavoli. Bit ću sretan ako mi dozvoliš u tvoje sretne snove ponekad zaviriti, Rose. Zaboravi me ... i budi sretna. Ne mogu te zaboraviti, Morpheuse, sve da to i poželim. Biti sretna, bez tebe? Ti si moja sreća, moj život ...ne mogu i ne želim postojati bez tebe. Morpheusov je pogled zablistao. Privio je Rose uz sebe, čvrsto je obujmio. I šapnuo joj: Pomolimo se onda Fortuni ... i Kairosu. Lunu zamolimo nek' se za oblak skrije. Pa onda krenimo, Jedina, u spas ili u propast, zajedno. Ništa nas razdvojiti ne može, Morpheuse, rekla je Rose. Čak ni Thanatosu to neće poći za rukom. Časak prije no što će krenuti, Rose se osvrnula i pogledala po sobi. Na njezinom je toatetnom stoliću stajala okrugla staklena vaza, puna osušenih ružinih latica. Bile su to latice onih ruža, bijelih, s rumenim rubom, latice ruža koje joj je Morpheus ostavljao na uzglavlju. Rose je prišla stoliću, zagrabila iz vaze dvije tri pregršti suhih latica ... i strpala ih u džep trenirke. Zatim je prišla Morpheusu. Oboje su bili spremni krenuti s onu stranu Styxa, na drugu obalu Lete .... Nalik na dvije sjene, što drže se za ruke, spremali su se zakoračiti u svijet sjena. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
bolujem ja, boluješ ti
|
Josipa Lisac: Ja bolujem ti boluješ a ja bolna ti tuguješ a ja tužna ti samuješ a ja sama oh, kako bih rado lijek ti bila, Jedini! Mislila sam kako ću ozdraviti, u srijedu. No, ne ove srijede ... ne ove srijede. Slike - RICHARD BAXTER Aretha Franklin, I SAY A LITTLE PRAYER |
- 17:21 - Komentari (39) - Isprintaj - #
ružičasta jedra
 vladimir kush nad glatkim se plavetnilom rascvjetali jarboli naše barke. a možda su se na jarbole spustili ružičasti oblaci? puhni, lahore, u rascvjetala jedra, otplovimo, zajedno, u rumeno jutro, ostanimo, zajedno, do plavog sutona! Pozdrav, Lazy. Hvala za lijepi komentar, dva posta niže. Sailing, Rod Stewart |
- 07:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #
12.03.2007., ponedjeljak
rose: ruka u ruci
|
(prethodni nastavak) Roseina i Morpheusova vječnost trajala je tri dana i dvije noći i ... bližila se kraju. Primakao se trenutak kojeg su se oboje pribojavali. Morpheus je morao konačno do kraja uspuniti Roseinu drugu želju – pokazati joj, potpuno i bez zadrške svoju prošlost. Dio te prošlosti Rose je već vidjela. Nesretnu Morpheusovu obiteljsku povijest. Zavidnu braću, ravnodušnu majku, nepravednog oca. I Thanatosa, strašnog strica Morpheusova koji je nećaka želio za sina i nasljednika, te ga je, koristeći njegove slabosti, sve dublje povlačio u tamu i zlo. Rose se prisjetila trenutka kada se gotovo sučelila s Thanatosovim smrtonosnim pogledom. Bilo je to u kući nesretnog skuptora koji je izradio okvir za čudesnu sliku koju je Rose kupila na jednom od svojih putovanja. Skulptorova se sudbina spojila sa slikarevom, vezala ih je uzajamna strast koja je više ličila mržnji nego ljubavi. Rose je tek trebala saznati kako je sudbina tog demonskog para bila povezana s Morpheusom i Thanatosom ... i kakva je u svemu tome bila Morpheusova uloga. Sudeći prema Morpheusovoj reakciji, u trenutku kad' je Rose izrekla svoju drugu želju ... njegova uloga nije bila nimalo lijepa. Morpheus je Rose zamolio da, dok je kod nje, ona sliku s makovima u slici i na okviru – prekrije. Očito su ga uz sliku vezivale ružne i strašne uspomene, kad' se nije mogao prisiliti da je gleda. Rose ga, ranjenog i izmučenog, nije ništa pitala, sliku je prekrila ... a pitanja ostavila za kasnije. O, kako bi rado odustala od svoje druge želje ... kako bi rado ostala tu, u sigurnome gnijezdu, s Morpheusom, zauvjek. No, znala je – ne mogu se dovijeka skrivati. Znala je da se i ne mogu sakriti,sve kad' bi to i željeli. U sitne noćne sate na trenutak bi ih oboje obuzela tjeskoba. Osjećali su da Thanatos kruži oko njih,da krugovi postaju sve uži, sve tješnji. Uskoro će morati pohitati, Thanatosa da preduhitre. No, ostao im je još čitav jedan dan. Krenut će u ponoć, u neizvjesnost. Jedino izvjesno bilo je to da ih čekaju muke i patnje. Morpheus će morati Rosei pokazati ono što bi najradije želio sakriti. Vlastito ružno i zlo lice ... najgori dio sebe. A Rose će morati pogledati ono što ne bi željela vidjeti. Te posljednje zajedničke noći, prije polaska u neizvjesnost, Rose je zaspala samo načas. U snu je hodala kroz mrak ... držeći Morpheusa za ruku. Koračali su zajedno dugim tamnim hodnikom. Koraci im se nisu čuli jer hodali su po debelom tepihu ili kroz visoku travu ... no odakle trava u hodniku? Nisu mogli čuti svoje korake, niti korake Onoga koji ih je slijedio, a ipak su znali da ih On uporno prati. Rose se u snu panično bojala da ne ispusti Morpheusovu ruku. Činilo joj se da i Morpheus dijeli njezin strah. Hodali su tako, šuteći i osluškujući, grčevito se držeći za ruke. A onda je Rose osjetila kako joj prsti klize iz Morpheusove ruke. Trenutak prije no što su im se ruke razdvojile, Rose se probudila. Bila je u Morpheusovu naručju, njegova je ruka nježno držala njezinu, a njegov joj je plavi pogled milovao lice. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Garavuša il' plavuša?
Slavonske Lole |
- 11:11 - Komentari (51) - Isprintaj - #
11.03.2007., nedjelja
poruka u boci
 Tim Wistrom: Smooth sailing na pustom otoku samujem, mili. u obzor gledam, spas iščekujem. tvojim se jedrima nadam, jedini, i vjetru povoljnom da meni te donese. dok čekam te, dragi, poruku pišem, u bocu je stavljam, valu povjeravam. ne znam hoće li ti poruka stići, il' će je ljubomorni posejdon prisvojiti. no, znam ... ti znaš, jedini, tebe sam čekala tebe čekam ...  bouguereau |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Psiha i leptir
Carlo Maria Mariani: Psyche što se u mraku skrivaš, leptiriću? bojiš li se, možda, da ćeš krila opeći na mojem jarkom svjetlu? ne boj se, Krilati, osvijetlit ću te nježno. vidjeti volim, Onog kog' milujem! candle movie |
- 13:11 - Komentari (33) - Isprintaj - #
Psiha i Eros
|
- 09:59 - Komentari (30) - Isprintaj - #
10.03.2007., subota
rose: u ljubavnom gnijezdu
|
(prethodni nastavak) Rose je upravo okretala zadnji omlet, kad je osjetila kako joj se Lucifer trlja o noge. I prije no što je spustila pogled, osjetila je Morpheusove ruke oko svojega struka. Njezini su je se "dečki" zaželjeli. Okrenula je omlet, ugasila plin ispod tave. Sklopila je oči i oslonila se na trenutak o Morpheusa, dok ju je on ljubio u vrat ... lijepi su je žmarci prošli, od glave do pete. Potom je posljednji omlet potrgala u komade i stavila ih u Luciferovu zdjelicu. Dok se Lucifer sladio, Rose je postavila stol. Iako nije mogla zaustaviti otkucaje sata, Rosei se činilo kako se dani koje je provodila s Morpheusom, pretvaraju u pravu malu vječnost. Bilo je to samo njihovo vrijeme, provedeno u bliskosti, u međusobnom upoznavanju. Postojalo je samo njih dvoje, okrenuto jedno drugomu. Rose je isključila telefon, spustila zastore ... Okolni svijet, prošlost, budućnost ... sve je nekamo nestalo. Morpheus i Rose našli su se u nekom neobičnom zatišju, kao u oku oluje u kojem vlada tišina, čas prije no što se digne vjetar zastrašujuće snage. Rose se nije pitala kamo će ih olujni vjetar odnijeti, nju i Morpheusa. Uživala je u svakom trenutku. Moćni, no ranjeni bog snova nikad nije mogao usnuti, no uživao je ležati s glavom u Roseinu krilu. Sklopio bi oči, oštre crte bi mu se ublažile, pa bi na trenutak izgledalo kao da spava. A Rose bi se nagnula nad njega, upijajući svaku njegovu crtu. Pravilan nos, upali obrazi, istaknuta brada, lijepe usne. Dok bi se naginjala još niže, da mu usne poljubi, Morpheus bi otvorio oči i ona bi srela njegov tamnomodri pogled kako je s ljubavlju gleda. Taj bi je modri pogled svake noći ispratio u san ... i dočekao kad' bi se budila. No, Rose gotovo da i nije zaspala, sve te dane i noći, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. Moćni bog snova, stariji od vremena, uživao je poput znatiželjnog dječaka u pričama koje mu je Rose pripovijedala o svojem djetinjstvu, mislima, snovima. Pa bi, poput djeteta, kad' bi Rose priču završila, uvijek i ponovo rekao: Još! Moćni bog snova, nekada tako ohol i bahat, sada bi ispod oka pogledavao Rose da vidi kako će reagirati na ono što bi on rekao ili uradio. Ona bi se ponekad, namjerno, namrštila na neku njegovu opasku, a zatim prsnula u glasan smijeh, kada bi vidjela kako se Morpheusu lice odužuje u neprilici, a zatim ponovo razvedrava na zvuk njezina smijeha. Morpheus i Rose su se, kao svi zaljubljeni, vraćali u mislima i razgovorima na prve susrete. Morpheus joj je priznao kako ga je osvojila kad mu se, hrabro i prkosno oduprla. On joj je, na njezinom blogu, poručio: Budi - budna! Potom: Čekaj! A zatim: Dođi! Rose je odgovorila: Pozivaš .... ili naređuješ? A na njegovo: Naređujem, pokori mi se! Rose je prkosno otpisala: Neću! Ne možeš me prisiliti! Moćan, naviknut da mu se želje ispunjavaju, da mu se smrtnici pokoravaju, Morpheus je tada bio bijesan na tu smrtnicu, naizgled krhku i slabu, koja mu se usudila usprotiviti. Varaš se, Rose. Mogu. Itekako mogu... napisao je, prijeteći joj. Pa onda - pokušaj! ... izazvala ga je. Osjetio je njezin strah, no i njezinu snagu. To je samo pojačalo njegovo uzbuđenje i želju. Poželio ju je više od ičega. I riješio uzeti je silom. No, kad joj se na starom trgu, između jave i sna, pokazao pod nježnom i zaljubljenom krinkom, kada je osjetio njezin poljubac s ljubavlju uzvraćen, shvatio je kako želi da mu dođe budna i željna. Da mu se sama da, a ne da bude silom pokorena. I ona mu je došla, prešla je njegov prag, po prvi puta. Došla mu je sva ustreptala, željna ... i uplašena. Ljubili su se i dodirivali cijele noći, kao dvoje teenagera, kao dvoje nedorasle djece koja traže i otkrivaju jedno drugo. A tada, tren prije no što je svanulo, Rose se otvorila i rascvjetala poput ruže ... Taj će trenutak uvijek trajati u njima, ma što se dogodilo. I tako su se, Morpheus i Rose, prisjećali zajedničkih trenutaka, lijepih, uzbudljivih. I onih strašnih ... i trenutaka punih nedoumica i sumnji. I svih susreta i svih rastanaka. Znali su da su blagoslovljeni, jer svaki je put bilo kao da je prvi put ... i zadnji put, istodobno. Sigurno sam, u nekom prošlom životu, ipak učinio nekomu neko dobro ... rekao je Morpheus ... kad sam tvojom ljubavlju nagrađen, ljubljena moja Rose. Oboje su znali, više ne bi mogli postojati jedno bez drugoga. A klatno sata se neumoljivo njihalo, vrijeme je prolazilo. Bližio se trenutak u kojem će morati napustiti lijepo ljubavno gnijezdo. Bližio se trenutak u kojem će se još jednom morati vratiti u Morpheusovu prošlost. Znali su da ih Thanatos i dalje oboje vrijeba. Tko zna kakva ih iskušenja u budućnosti čekaju, što im je sudbina namijenila? To nisu mogli znati. No, znali su da su na sve spremni, zajedno. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
sjeta
Adagio - Albinoni |
- 09:01 - Komentari (35) - Isprintaj - #
09.03.2007., petak
rose: otkucaji
|
(prethodni nastavak) Rose je odlučila skuhati nešto sasvim jednostavno, lagano i brzo. Jer, željela je svaku minutu posvetiti Morpheusu, razgovarati s njim o toliko stvari, upoznati ga bolje, dati mu priliku da i on upozna nju. Željela je biti blizu Morpheusu, dodirivati ga ... ili samo gledati. Upiti svaku crtu njegova lica, svaki pokret, pogled i osmijeh. Vrijeme je jurilo tako neuzaustavljivo, iako je Rose poželjela zaustaviti klatno sata. Posjela je Morpheusa u svoju crvenu fotelju, pred ekran računala, otvorila folder My pictures i ostavila ga da gleda niz fotografija. Bilo je tu starih, skeniranih fotografija koje su prikazivale Rose kao djevojčicu s plavom vrpcom u dugoj kosi, obiteljskih fotografija, fotografija s putovanja, fotografija prirode i njezina vrta koje je snimila tijekom godina ... U računalo je ubacila i CD s country glazbom, kako bi je Morpheus, razgledajući fotografije, slušao. Otišla je u kuhinju i prihvatila se kuhanja ručka. Isjeckala je povrće, luk, peršinov list, usitnila komad teletine i pristavila juhu. A onda je zavirila u sobu, pa se nasmijala na prizor koji je vidjela. Morpheus je sjedio za ekranom računala, a u krilu mu se smjestio crni mačak Lucifer, pozorno gledajući Morpheusovo začuđeno lice. Ni jedan od njih dvojice nije primjetio da Rose zaviruje. Gledali su se i uzajamno odmjeravali, a onda je Morpheusova ruka počela gladiti Luciferova leđa, a mačak je leđa izvio u grbicu i počeo zadovoljno i glasno presti. Rose se vratila u kuhinju. Umutila je tijesto i počela peći omlete. Dio će napuniti nadjevom od gljiva i poslužiti uz zelenu salatu, a drugi će dio nadjenuti sirom . Sir će zasladiti, naribati limunuve korice ...Sve će preliti vrhnjem i zapeći u pećnici. Pekla je omlete, svaki čas bacajući pogled na sat i razmišljajući koliko je još vremena ostalo njoj i Morpheusu. Kada bi barem vrijeme moglo stati, kad bi mogla zaustaviti klatno, utišati otkucaje. U svijesti joj se počela uobličavati pjesma: Otkucaji. stani, ne kucaj više, vrijeme zaustavi. ukrasti želim sate i minute, nek' traje ovaj trenutak, beskrajno. istopit ću ti kazaljke,noćas. klatno ću ti prikovati, pokrit' ću te pokrovom od baršuna, prigušiti tvoje otkucaje. dok On grli me, ne čujem ništa osim otkucaja srca. ludo mi srce ne kuca ravnomjerno poput sata, ludo mi srce zastaje, omaglica mi slatka pogled muti ... kucaj, uro. otkucavaj, kazaljke okreći, zalud ti je. (nastavak slijedi)  KUSH/stopped |
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Jedna likovna recenzija, for girls only ...
John Lennon - "Woman" |
- 11:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #
08.03.2007., četvrtak
rose: ručak
|
(prethodni nastavak) Rosei se u posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo bezbroj nevjerojatnih stvari. Srela je Boga snova, letjela je na crvenoj fotelji, ušla u nečiji san, bila na rubu crnog tunela koji vodi u jarku svjetlost, razgovarala s vranom ... poljubila vuka. No, unatoč tom nevjerojatnom nizu, Rosei se činilo da je tek sad čeka ono najnevjerojatnije. Morpheus će provesti neko vrijeme s njom, tu u njezinoj kući. Neko će vrijeme s Morpheusom dijeliti san ... i javu! Imat će nekoliko zajedničkih dana, imat će – svakodnevicu. Morpheus i Rose prošli su mnogo toga zajedno, no Rose je pomislila kako ih najveća zajednička avantura upravo čeka. Što skuhati za ručak Bogu snova? Nektar i ambroziju ipak nije mogla kupiti u Billi. Morpheus se slatko nasmijao kad ga je to upitala. Rose ... rekao je ... meni ljudska hrana i piće nisu potrebni. No, tijekom mojeg dugog postojanja, ulazio sam u snove ljudi i uvidio kako je hrana ljudima jako važna. Bio sam u snovima izjelica ... i čuvenih kuhara ... i onih koji su se izgladnjivali a sanjali o slatkim zalogajima. Pa sam i ja ljudsku hranu kušao, iz znatiželje, ne iz potrebe. Jeo sam s kraljevske trpeze, iskušao menije čuvenih restorana. No, vidio sam, draga Rose, da skupe poslastice s raskošnih stolova nekada mogu biti gorke ... a da korica kruha sa siromaškog stola može biti slatka, ako se pojede zajedno, u ljubavi. Shvatio sam to tek nedavno, tek kad sam tebe sreo, Rose, kad' sam počeo drugačije razmišljati o smrtnicima. Rado ću pojesti što god mi ponudiš, ako to mogu pojesti zajedno s tobom. Rosei je odlanulo. Ne zbog ručka, jer ona je vremenom postala sasvim dobra kuharica, već zbog Morpheusovih riječi. Kad' je upoznala Morpheusa, on je bio oholo božanstvo snova koje je na ljude gledalo s podcjenjivanjem, koje je i na nju gledalo samo kao na još jednu kratkotrajnu igračku. No, ovo što je sada izrekao, svjedočilo je o velikoj promjeni. I Rose se toj promjeni veselila. Znala je, ipak, da Morpheusova metamorfoza još nije dovršena. Još uvijek su mu na teretu stari grijesi, počinjeni u prošlosti. A u Morpheusovu će se prošlost oboje opet morati vratiti kako bi se Morpheus iskupio za počinjeno zlo. No, Morpheus se prvo mora oporaviti, rana na vratu mora zarasti, moraju oboje skupiti snage za ono što ih čeka. U međuvremenu, Rose mora nahraniti Morpheusa. I to ju je ponovo vratilo pitanju: Što skuhati za ručak Bogu snova? (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Sretan rođendan, Lucky!
|
- 09:11 - Komentari (37) - Isprintaj - #
07.03.2007., srijeda
Rose: kamo poljubac vodi
|
(prethodni nastavak) Rose ... upitao je Morpheus ... mogu li ostati s tobom, dok se ne oporavim? Zar misliš da bih te pustila ... ranjenog i bolesnog, dok Thanatos na tebe vrijeba? odgovorila mu je, ljubeći ga. I, prije no što ih je poljubac odveo dalje, a Morpheus je, unatoč rani na vratu, za to bio itekako spreman, Rose ga je upitala. Rekao si – ne, Thanatosu. Što je to Thanatos od tebe zatražio? Morpheus je skočio u bijesu, i počeo nemirno šetati po sobi, poput vuka u kavezu. Tebe je zatražio, Rose! Zatražio je da se tebe odreknem ... tebe da njemu izručim! Isprva je Thanatos na tebe gledao samo kao na smetnju, kao na smrtnicu koja mu iz pandži otima potencijalnoga nasljednika. A potom se, mila moja Rose, Thanatos malo bolje u tebe zagledao ... i poželio te. A kako i ne bi? Thanatos je bog smrti, ja mu se ne mogu oduprijeti. Moje se snage, Rose, ne mogu mjeriti s Thanatosovim. Ja sam samo bog snova, a on je staro i moćno božanstvo. Lukav je i prijetvoran i dobro poznaje moje slabosti, pa je dugo mnome manipulirao. No, kad se konačno razotkrio ... viknuo sam - Ne, u užasu ... i u bijesu na njega skočio ... Tada me on u crnoga vuka pretvorio. Lutat ćeš u vučjem obličju i na Mjesec zavijati, dok se ne predomisliš, dok mi se ne pokoriš ... rekao mi je. A predomislit ćeš se kad budeš vidio kako tvoju Rose gutam u jednom zalogaju ... Lutao sam, u vuka pretvoren, danima i tjednima, mila Rose, šumama i gudurama ... Koliko sam rijeka preplivao, koliko cesta pretrčao, tražeći te. I konačno sam se jedne noći našao pod tvojim prozorima. Bila si tu, na domak, no nisam ti se mogao javiti. Thanatos mi je oduzeo i oblik i glas i sve moje moći, pa sam mogao samo režati i cviljeti ... i zavijati za tobom. Mislio sam, ako ti se u vučjoj koži pokažem, nećeš me prepoznati, Rose .... mislio sam, u strahu ćeš ustuknuti, pred gladnim vukom. Mislio sam kako moram biti u tvojoj blizini da bi te od Thanatosa zaštitio ... mislio sam kako te poznajem Rose ... a tako sam malo o tebi znao .... Hrabra moja Rose, neustrašiva i velikodušna ... ti si se Thanatosu suprotstavila da mene zaštitiš... ti si se ranjenom vuku smilovala ... ti si moje rane zaliječila ... ti si mi glas i oblik vratila .... Jedino si moje srce zadržala, Rose .... Nemoj mi ga nikada vratiti, mila ... Rose mu je prišla i ruke oko njega svila, obavila ga je svojim zagrljajem, ugrijala i utješila. Pa je onda pustila nek' ih poljubac dalje odvede. A Morpheusu su oči od sreće bljesnule i usne od iščekivanja zadrhtale kad je shvatio kamo će ih poljubac odvesti. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Filmovi koje smo voljeli: Cabaret
|
- 17:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #
for sisters, only
Dolly Parton - PMS Blues-Vistory48 |
- 09:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
06.03.2007., utorak
rose: poljubac koji se pamti
|
(prethodni nastavak) Rose, Rose ... probudio ju je dragi glas. Morpheus se nad nju nadvio, budeći je iz moćne more. Rose je, ustiju još uvijek otvorenih za poljubac, podigla očne kapke i susrela Morpheusov pogled. Morpheus joj se nasmiješio. Rose je ponovo je sklopila oči ... i uzvratila mu poljubac. ... Bio je to poljubac koji se pamti. Poljubac u koji je sve stane – želja i žudnja, sreća zbog susreta nakon dugog rastanka, potpuno otvaranje i uzajamno predavanje ... Bio je to poljubac koji iscjeljuje, poljubac koji vraća snagu i život. Poljubac koji govori: Ljubim te više od svega, više od cijeloga svijeta, više od sebe, više od života ... I tako su se ljubili, Morpheus i Rose. Usne su im se dodirivale nježno i strastno, jezici se igrali i ispreplitali. Rose je osjetila kako joj Morpheus vrhom jezika ocrtava konturu usana, kako joj svojim usnama lovi gornju, pa donju usnu ... kako njezin jezik siše poput najslađe slastice. Činilo joj se kako im se sluzokoža usana stapa, kako nestaje granica koja dijeli dva tijela. Nije više mogla osjetiti gdje to Ona završava, gdje to On počinje. Stopili su se u tom poljupcu koji im je oduzimao dah ... i trajao vječno. A poslije su ležali jedno uz drugo, tijesno priljubljeni. Koža im je još žarila i pulsirala. Morpheus je ležao s glavom na njezinim grudima, sretan i smiren. A Rose je još uvijek posvuda osjećala njegove poljupce i nježne i strastvene ugrize. Osjećala ih je kao lijepe, vruće pečate koji su i dalje gorjeli na njezinoj toploj puti. Ležali su tako, Rose i Morpheus, priljubljeni, a osjećaj blaženstva i ispunjenja preplavio im je i duše i tijela. Nisu ništa govorili, riječi im nisu bile potrebne. Sve su upravo i bez riječi rekli jedno drugome. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
filmovi koje smo voljeli: Oslobađanje
Duel banjo guitare, autor Arthur "Guitar Boogie" Smith |
- 18:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Sretan rođendan, Misku i osvrtima
|
- 09:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.03.2007., ponedjeljak
Rose: poljubac
|
(prethodni nastavak) A tada su se kolobari na vodi smirili ... površina je vode zaiskrila ... i Rose je mogla vidjeti prizor, jasno i živo. ... Vidjela je sebe, usnulu. Ležala je na postelji, naga, u Morpheusovu zagrljaju. Morpheusov pogled, pun obožavanja, prelijetao je njezinim usnulim licem. Dok je taj prizor gledala na ekranu jezera iz sna, Rosei je srce zatreptalo a oči se orosile. Vidjela je kako Morpheus, nježno i pažljivo, izvlači svoju mišicu ispod njezine glave, kako joj utiskuje poljubac na usne ... i kako odlazi. Trenutni se prizor .... pretopio u novi. Sada je Rose vidjela Morpheusa kako stoji usred tamne spilje, sučeljen sa svojim strašnim stricem, Thanatosom. Thanatos je bijesni pogled upirao u Morpheusovo lice, blijedo no odvažno. Pošto Morpheus nije bio smrtnik, stričev pogled za njega nije bio smrtonosan. No, Thanatos je svojega nećaka gledao tako kao da ga želi usmrtiti, u silnome bijesu. Scena se događala kao u nijemom filmu, pa je Rose mogla vidjeti samo sliku, dijalog nije mogla čuti. Ipak, shvatila je što se to događa - Morpheus se usudio usprotiviti moćnom Thanatosu. Rose doduše nije razumjela što to Thanatos od Morpheusa zahtijeva, no jasno je prepoznala kako Morpheusove usne govore: Ne! A tada je Thanatos upro prstom u Morpheusa ... i Morpheus se počeo preobražavati. Lice mu se izdužilo u vučju njušku ... udovi izobličili u vučje šape ... tijelo prekrilo crnim krznom. U sljedećem je prizoru vuk stajao na planinskom vrhuncu i zavijao na plavi mjesec ... A u sljedećem ... u tamnoj ulici, u sjeni krošnje trokrake breze, pred Roseinom kućom ... sjedio je crni vuk i čeznutljivim tamnomodrim pogledom zurio u Rosein prozor. Prizor se zatim zacrnio ... pa krvavo zacrvenio .... Krv se slijevala niz grlo crnoga vuka, mračilo mu se pred očima ... a zatim je potonuo u tamu. Rose je unutarnjim okom zurila u Morpheusovu nesvjesticu i osjećala njegov bol ... Kada se prizor opet osvijetlio, Rose je ugledala vlastito lice, blijedo i obliveno suzama, kako se naginje ... ugledala je vlastite usne kako se otvaraju na poljubac ... Gledala je samu sebe, Morpheusovim očima. I bila je tako blijeda, tako uplašena, u njegovu pogledu, no tako lijepa u njegovim očima. Lice joj je svijetlilo. On me ljubi .... pomislila je Rose i srce joj je zatreptalo od sreće. On umire ... pomislila je Rose i srce joj je zastalo od užasa. Osjetila je kako ostaje bez daha ... a tada je, posljednjim dahom, glasno vrisnula. Rose, Rose ... probudio ju je dragi glas. Morpheus se nad njom nadvijao, budeći je iz moćne more. Rose je, ustiju još uvijek otvorenih za poljubac, podigla očne kapke i susrela Morpheusov pogled. Morpheus joj se nasmiješio. Rose je ponovo je sklopila oči ... i uzvratila mu poljubac. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Sweet Chariot
Dolly Parton - Late 1960's - Swing Low Sweet Chariot |
- 18:57 - Komentari (21) - Isprintaj - #
kad dođeš mi Ti
Oliver Dragojevic - Kad Mi Dodjes Ti |
- 09:01 - Komentari (32) - Isprintaj - #
04.03.2007., nedjelja
Rose: jezero iz sna
|
(prethodni nastavak) I Rose je istog trenutka utonula u duboki san. ... U snu, Rose je sjedila na obali jezera. Jezero je bilo maleno, no tako duboko da mu se dno nije moglo sagledati. Voda tog jezerca bila je savršeno bistra i hladna, a jezerce je ličilo na veliko tamnomodro oko. Obale jezerca bile su obrasle gustom travom dugih tamnozelenih vlati, a iz trave su izvirivali sitni bijeli cvjetići intenzivna, slatka i opojna mirisa. Rose je duboko udisala taj miris. I znala je, takvi cvjetovi ne cvjetaju na javi. Tišina je vladala oko jezerca. Nije bilo ni pjeva ptica, ni zuja pčela, niti daška vjetra, niti žubora vode. Rose je podigla pogled. Gore, visoko, visoko na nebeskom svodu, plavom poput jezerske vode, nije bilo niti oblačka. Ni sunce se nije vidjelo, a ipak ... neka je jaka, meka svjetlost obasjavala cijeli taj prizor. U snu, Rose je bila bosa, a bose su joj noge do koljena bile uronjene u jezersku vodu, tako hladnu da su joj noge od nje trnule. Rose je na sebi imala bijelu haljinu, tanku i pjenastu, gotovo prozirnu. Haljina nije imala niti jednog šava, niti jednog dugmeta ... i bila je tako lagana kao da je od bjeličaste maglice načinjena. Dugi, bogato nabrani rukavi spuštali su se do Roseinih zapešća, a haljina joj je otkrivala ramena i grudi. U snu, Roseina je kratko ošišana kosa bila duga, kao nekada ... kad' je bila djevojčica. U zlatnim valovima padala joj je po ramenima i spuštala se duž leđa. Kosu joj je ukrašavao vijenac ispleten od sitnih mirisnih cvjetova što su oko jezera cvjetali, no Rose se nije mogla sjetiti ni da je cvjetove brala, ni da je vijenac plela. Rose je sjedila na korijenju prastare vrbe koja se nadvijala nad jezerce. Tanušne vrbine grane pune zelenih listića spuštale su se do vode ... no na površini jezerca nije se odražavala niti slika vrbe, niti konture obale. Rose se nagnula nad plavo jezersko ogledalo. No, u njemu nije mogla vidjeti ni svoj odraz. Pa ipak, Rose je sjedila i zurila u tamno duboko plavetnilo. Dno jezerca nije se moglo vidjeti. Od samog ruba, jezerce je bilo tako duboko da mu se dubina nije mogla ni naslutiti. Rose je pomislila kako, roneći sve dublje i dublje u hladno plavetnilo, nikada ne bi stigla do dna. Sjedila je dugo na obali i gledala u jezerske dubine. Oko nje je i dalje vladala potpuna tišina. Iako joj se činilo kako na obali toga neobičnog jezera sjedi satima, svjetlo se nije mijenjalo, nije se približavao suton. Tu kao da je vrijeme stalo, ukočilo se, zamrzlo, skamenilo ... Rosei se učinilo kao da se i ona polako skamenjuje, pa će ostati vječno na obali toga jezerca, u plavoj tišini i nepomičnosti, poput statue od bijelog mramora. A tada je duboka plava voda u koju je zurila postala još plavlja, još tamnija ... Svjetlo oko jezerca potanjelo je, a gusta maglica sakrila je jezerske obale i zaklonila nebo. Površina se jezerca odjednom osvijetlila poput monitora upaljena računala. I na tom jezerskom ekranu, u koji su Roseina stopala još uvijek bila uronjena, počela se otvarati slika. Isprva je slika bila zamućena, kao prizor koji se ogleda u jezercu čiju je površinu uzburkao u vodu bačen oblutak. A tada su se kolobari na vodi smirili ... površina je vode zaiskrila ... i Rose je mogla vidjeti prizor, jasno i živo. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
love game
Love Will Show You Everything |
- 18:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #
10 muških literarnih likova
|
La Belle Et La Bete - Beauty and the Beast, Jean Cocteau 1. Dracula, Dracula, Bram Stoker 2. Bolkonski/Bezuhov, Rat i Mir, A. N. Tolstoj 3. Dave, Zlato, Jack London 4. Hans Castorp, čarobni brijeg, T. Mann 5. Humbert Humbert, Lolita, Nabokov 6. Robert, Za kim zvona zvone, Hemingvey 7. Jim, Lord Jim, Joseph Conrad 8. Majstor, Majstor i Margarita, Bulgakov 9. Molina/Valentin, Poljubac žene pauka, Manuel Puig 10. Frodo/Smeagol, Gospodar prstenova, Tolkien Napomene: - sljed navođenja je proizvoljan, ne radi se o rang listi ... - neki likovi, kao Bolkonski/Bezuhov, Molina/Valentin, Frodo/Smeagol su antipodi, pa tek zajedno čine cjelovit lik ... - nekog drugog dana, popis bi bio nešto drugačiji... Kada bih to isto učinila za svijet "bajki" tada bi popis bio sljedeći: 1. Zvijer, iz Ljepotice i zvjeri, narodna predaja i verzija Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve 2. Žabac, iz Princeze i žabca, braća Grimm 3. Kai, iz Snježne kraljice (Kai i Gerda), Andersen 4. Ribar, iz Ribareve duše, O. Wilde 5. Vuk, iz Crvenkapice, Perrault ...Grimm ... narodna predaja 6. Petar Pan, iz istoimene priče, J. M. Barrie 7. Pale, iz Pale sam na svijetu, Jens Sigsgaard 8. Nils Holgerson, iz istoimena romana Selme Lagerlöf 9. Puck, iz Sna ljetne noći, Shakespeare 10. Ivanuška - budaluška, iz ruskih priča ... not such a beast after all P. S. Ovo su zaista zadnje meme na koje "nasjedam", zaričem se ... I, već čujem Miska kako veli: Rusalka je nepopravljivo romantična ... Možda ... |
- 09:39 - Komentari (28) - Isprintaj - #
03.03.2007., subota
Rose: ljepotica i zvjer
|
(prethodni nastavak) Pogledao je Rose. A pogled mu je bio tamnomodar. ... Rose je u trenutku shvatila da je sve znala i prije no što ju je vuk pogledao plavim pogledom. Znala je od trenutka u kojem ga je ugledala kako se odupire Thanatosu, u borbi u kojoj nije imao izgleda, znala je od trenutka kada mu je položila ruku na ranjeni vrat, otkucaje bila tražeći ... Znala je od prvoga trenutka, no nije tu spoznaju prepoznala ... dok nije susrela tamnomodri pogled. Morpheuse ... zajecala je ... i zagrlila ranjenog crnog vuka. Rose ... Rose ... zazvučalo je neartikulirano, gotovo kao vučje zavijanje... Thanatos me ... zarobio ... u vučjem tijelu ... Rose je u tome trenutku ponovo bila djevojčica koja vjeruje u bajku. Kleknula je, savila ruke oko vučjega vrata ... i poljubila vuka. Oči su joj bile sklopljene, no usne su joj osjetile kako se pod njezinim poljupcem vučja njuška preobražava, vraća svome božanskom i ljudskom obliku. Vučje su se šape, oslonjene na Roseine grudi, pretvorile u Morpheusove ruke ... Kad je otvorila oči, pred njom je ležao Morpheus ... nag, ranjen, mokar i prljav, omršavio ... Morpheusovi su dlanovi i vršci prstiju prelazili preko Roseina lica, dodirujući joj čelo, očne kapke, obraze i usne ... a Rose je na njegov dlan utiskivala poljupce i kvasila mu jagodice prstiju suzama ... Tada su njezine ruke nježno krenule Morpheusovim licem ... dlan joj je gorio a vršci se prstiju žarili dok je dodirivala drage crte ... dok je Morpheus usnama hvatao njezine dodire ... Morpheus se oslonio na Roseina ramena, a ona je, klecajući, uspjela pomoći mu uspraviti se. Teturajući, oslonjen o Rose, Morpheus je stigao do njezine postelje. Rose ga je polegla i pokrila, pa legla do njega, na pokrivač. Govorili su uglas, besmislene riječi, razumljive samo njima ... smijali se i plakali istovremeno ... ljubili se dok ne bi izgubili dah .... Znam da ti ne možeš usnuti, Jedini ... rekla je Rose Morpheusu ... no sklopi oči, odmori se ... Ne, Rose, ne traži to od mene,mila ... ne želim te ni trena izgubiti iz vida ... Ti zaspi, jedina ... hrabra moja ... a ja ću te u snu gledati, sada ću ja nad tobom bdjeti ... I čekati da se probudiš... Rose je zaustila da negoduje, da kaže kako joj san sada ne može doći na oči ... No, Morpheus je ipak bio bog snova. Vidio je da je Rose na kraju snaga. Poljubio joj je usta, tako duboko da su oboje ostali bez daha ... a zatim je utisnuo nježne poljupce na Roseine očne vjeđe ... I Rose je istog trenutka utonula u duboki san.  beauty and the beast |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
10 knjiga! samo 10?
|
1. Andersen: Bajke 2. Bulgakov. Majstor i Margarita 3. Dickens: David Copperfield 4. Gogolj: Strašne priče 5. Mann: Čarobni brijeg 6. Nabokov: Lolita 7. Reymont: Seljaci 8. Sjenkijevič: Križari 9. Shakespeare: Soneti 10. Tolkien: Gospodar prstenova I , izvan svake kategorije, priča iz koje izviru sve priče - Biblija, stari zavjet Popis bi, možda, nekog drugog dana, izgledao nešto drugačije. I ... uz većinu navedenih imena mučila sam se izabrati djelo, pa bi bolje bilo da sam stavila - sabrana djela. Kad ponovo pogledam popis, vidim da je najveći problem u tomu što je ograničen na samo 10. Samo 10 ! Pa u tih deset ne stane toliko toga što volim - tolike nacionalne književnosti, tolike književne epohe i pravci, toliki veliki autori, tolika sjajna djela.... Ja sam odrasla uz priču i knjigu. Počeli su mi pričati prije no što sam progovorila, prije no što sam shvaćala riječi, dok sam još samo riječima zvuk osluškivala i smisao otkrivala. Knjige su me već čekale, na polici obiteljske biblioteke, prije no što sam prohodala. I prije prvoga koraka, na krilu bakinom i majčinom susrela sam najljepšu knjigu - slikovnicu. I tako otkrila divan spoj riječi i slike, spoj kojem ni danas ne mogu odoljeti. Iz slika uvijek riječi izviru, riječi se u sliku uobličuju ... Čitati sam naučila tek u školi. No, dok sam, u prvom razredu, bila poučavana latinici, odjednom sam, paralelno, otkrila da već znam pročitati i ćirilicu. Naime, tada se ćirilica učila u 3. razredu osnovne škole, no meni i sestri roditelji su kupovali, uz Plavac, i Politikin zabavnik, tjednik za djecu sa stripovima i pričama, tiskan na ćirilici. I tako sam ja, u prvom osnovne, listajući Politikin zabavnik jednoga dana, odjednom otkrila da me latinica odvela i do ćirilice. Još se sjećam tog zadivljujućeg "aha doživljaja" kad ti odjednom sve postane jasno i shvatljivo. (Šteta što se u našoj osnovnoj školi i danas ne uči i ćirilica, jer bogatstvo je znati dva pisma, kao i znati barem još jedan jezik, uz materinski. Moja je mati znala i goticu, moj je otac u dječjem vrtiću učio i mađarski i njemački ...) Kad sam naučila čitati, knjiga mi je postala najbolji prijatelj, pa sam se odjednom počela mnogo manje družiti s drugom djecom. Zaronila sam u svijet knjige. Klečeći na stolici, laktovima naslonjena na stol - nad knjigom ... s baterijskom svjetiljkom, ispod pokrivača, cijele noći - nad knjigom. Mogla sam s police i iz biblioteke uzeti što god bih poželjela, u mojoj obitelji nije bilo cenzure. Pa sam mnoge stvari čitala prije no što bih za njih dozrela ... a nakon čitanja danima hodila kao opijena il' hipnotizirana ... Mladalačko razdoblje "gutanja" knjiga ... po 5 - 6 tjedno ... Uh, zavidim mladima koji će tek po prvi puta čitati velike autore. Osjećaj koji se ni sa čime ne može usporediti. Dragim se knjigama stalno vraćam, ponovo i ponovo ih čitajući. Neke, od navedenih, ali i druge, čitam, ritualno, svake godine iznova ... a neke i ne prestajem čitati ...kad dođem do kraja ... opet krenem iznova. Žao mi je što toliko novih i starih knjiga nekada neću stići pročitati ... a tolike pročitane neću stići pročitati iznova. Mislim da je palež knjiga strašan zločin, koji se ni s kojim drugim ne može usporediti. A cenzura je tek nešto manji zločin. Ubojstvo knjige uvijek je ubojstvo čovjekova duha, misli i duše. Do ubojstva čovjekova tijela, tada ostaje samo mali korak. No, knjigu je, ustvari, nemoguće ubiti. Rukopisi ne gore, veli dragi mi Bulgakov. Nemoguće je ubiti ljudski duh. A knjiga se iz njega rađa. P. S.  Sjedokosi, Sjedokosi ... Namučio si me dobrano ovim zahtjevom da napravim popis od 10 knjiga. Meme ne šaljem dalje, no, rado bih čula - što biste vi stavili na taj popis. I .. ozbiljno počinjem razmišljati o nečem poput onoga što su na svoj blog stavili Misko i MadDog ... kao nekakvu protu-štafetnu zaštitu ... ;-) No, što mi vrijedi, ako neko bude lijepo zamolio, u sljedećem valu mema, o tko zna čemu ... i tako se neću moći oduprijeti.  Greg Olsen: Fairy Tales Dodatak:  Hans Cristian Andersen: Put male sirene Prevela Vanda Lipnjak Izdano s dopuštenjem Matice Hrvatske broj 80 od 20.VIII 1943. s odobrenjem Državnog zavoda za narodnu prosvjetu broj 3543, ciena 100 kuna Dodatak, za Vitae Rusalka: Velika sirena, odlomak  |
- 09:48 - Komentari (28) - Isprintaj - #
02.03.2007., petak
Rose: spasiteljica
|
(prethodni nastavak) Tada je Rose Lucifera zatvorila u kuhinju. S police je uzela jaku baterijsku svjetiljku. Krenula je u vrt da vidi što je s vukom gubitnikom. Je li preživio ... i može li mu nekako pomoći? ... Znala je da se u vrt mora vratiti odmah, dok joj adrenalin još kola krvotokom. Ako načas stane i razmisli, neće više imati ni snage ni hrabrosti da izađe ponovo van. A znala je da izaći mora ... nešto ju je tako snažno vuklo van, tome vuku gubitniku. Divila mu se kao borcu koji se usudio suprotstaviti nadmoćnom protivniku, koji se nije predavao ni kad je gubio. I čudila se snazi svoje reakcije kad je shvatila da je on u smrtnoj opasnosti. Oko čega li su se samo sukobila ta dva velika crna vuka? I što ih je u moj vrt dovelo? pitala se Rose. Duboko je udahnula i izišla van. Upalila je sva vanjska svjetla, a ponijela je i jaku baterijsku svjetiljku. Ranjeni vuk ostao je ležati u dnu vrta, gdje se strašna borba odvijala, a tamo je bilo tamno. Prilazeći velikom crnom tijelu, ispruženom na mokrom i izgaženom travnjaku, Rose je strepila što će zateći: još uvijek toplu, no beživotnu lešinu, teško ranjenu životinju na izdisaju ... ili .... Ispruženo tijelo bilo je mršavo, no mišićavo, pokriveno gustim crnim krznom. Tek kad ga je vidjela tako opružena, Rose je shvatila koliko je taj crni vuk velik. I veličinom i težinom premašivao je sve podatke o najvećim vukovima. Bila je to ogromna zvjer. No, Rose je, zabrinuta za život toga vuka kojem ju je privukla neka čudna sila, prišla životinji bez oklijevanja i bez razmišljanja. Položila mu je ruku na okrvavljeni i razderani vrat i pipajući potražila žilu kucavicu. Usporen i slab, puls je bio tu! Osim prilično zabrinjavajuće rane na vratu, koja je još krvarila, Rose nije vidjela drugih povreda. Sada je morala riješiti – što učiniti? Znala je da vuku mora pomoći. Ono što joj se učinilo najhitnijim bilo je – skloniti ga na suho i toplo ... i na sigurno. Rose se bojala da bi se veći vuk mogao vratiti. Osjećala je da su se i ranjeni vuk i Lucifer i ona sama izvukli od propasti samo sretnim slučajem. Strašna je crna zvjer bila samo na trenutak pobjeđena vlastitim iznenađenjem i zaprepaštenjem što joj se netko usudio oduprijeti. Rose je slutila da će se veliki žutooki vuk vratiti da ishodi pobjedu kojoj je bio tako blizu. Odlučila je što uraditi, no sad je trebalo smisliti i kako. Nije bilo vremena da ikoga pozove u pomoć, morat će to uraditi sama. No, ranjeni je vuk težio sigurno preko stotinu kilograma ... kako ga prebaciti do predsoblja? Rose je iz vrtnog spremišta izvukla plastificiranu ceradu kojom je zimi pokrivala vrtni namještaj. Ceradu je raširila i položila tik do vuka, uhvatila ga za šape ... i pokušavala njegovo tijelo prevući na ceradu. Možda zahvaljujući adrenalinu koji je još uvijek osjećala, možda zbog straha ali i zbog inata ... uspjela je. Pomoglo je vjerojatno i to što je krzno vuka bilo mokro pa je lakše kliznulo na ceradu. Sada je trebalo taj teret odvući s dna vrta do vrata od predsoblja, jer je Rose namjeravala vuka sjestiti u predsoblje. Uhvatila je kraj cerade i počela vući ... isprva je išlo lakše nego što je očekivala ... pa je cerada s teretom klizila preko vodom natopljenog travnjaka ... No, snaga je počela izdavati Rose. Sad je ceradu s preteškim teretom uspijevala pomicati malo po malo ... u bolnim trzajima koji su joj kidali mišiće i izbijali dah iz pluća... Kad' je već mislila kako neće uspjeti savladati posljednjih nekoliko koraka ... začula je negdje, relativno blizu, vučje zavijanje. Dok su joj nokti pucali i lomili se, Rose je uspjela ceradu s onesvještnim vukom prevući preko praga. Zalupila je i zaključala vrata i pala na koljena dahćući od napora. Učinilo joj se na trenutak da će i ona izgubiti svijest i srušiti se preko te velike crne vučje tjelesine što se prostirala po pločicama njezina predsoblja. Ugrizla je usnu do krvi. Ne, ne smije se sada onesvijestiti! Vuku treba pomoć. Rose je pažljivije pogledala ranu na vratu. Rana je bila duboka, no dušnik je ostao nepovrijeđen, a i krvarenje je gotovo prestalo. Shvatila je kako je sasvim izgubila pojam o vremenu pa je bacila pogled na sat. Bila su dva sata po ponoći. Veterinara nije mogla zvati do jutra, nije htjela uznemiravati sestru i šogora. A uz to, bojala se njihove reakcije, grdnje zbog njezina neracionalnog ponašanja. Jer, Rose je dobro znala da se ponaša sasvim neracionalno. Što ako se ranjeni vuk sada, ovoga trena osvijesti, što ako njezin pokušaj da mu pomogne shvati kao prijetnju? Iako ozlijeđen, taj bi je crni vuk mogao svladati u trenu. A tu, u malenom presoblju ne bi bilo uzmaka. Osim toga osjećala se sasvim iscrpljena i tjelesno i emocionalno....Zato je morala uraditi ono što se mora uraditi, dok još ima snage. Ušla je u kupatilo, iz ormarića izvadila antiseptik, sterilnu vatu i gazu ... Potražila je pribor za šivanje i iz njega izvadila deblju iglu s velikom ušicom. Uvukla je jak bijeli konac u ušicu, a vrh igle držala časak nad plamenom svijeće. Rose nije nikad šivala ranu ... no sad joj je to bez problema pošlo za rukom. Gledala je krupne šavove koji su spojili razderotinu. Ranu je pokrila sterilnom gazom koju je ovlaš, flasterom, prilijepila za krno na nepovrijeđenom dijelu vrata. Dok je ranu šila, vuk je nekoliko puta zastenjao ... tijelo mu se napelo, zadrhtalo , pokrenuo se, kao da se budi .. Ne, ne još ... govorila je Rose poluglasno. Kad je sve bilo gotovo, Rose je iz sobe donijela veliku svjetloplavu frotirsku plahtu ... i njome pokrila vuka. Pojačala je grijanje u predsoblju jer je vuk bio potpuno mokar ... i uhvatila samu sebe kako razmišlja kako vuka s cerade premjestiti na sloj ćebadi i stari pernati jorgan što ga je izvukla s dna ormara. Nagnula se nad vuka da mu oslušne disanje. A tada je vuk tiho zacvilio ... i otvorio oči. Pogledao je Rose. A pogled mu je bio tamnomodar. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Sve pupa i cvjeta ... a rusalka škripi
|
- 09:31 - Komentari (45) - Isprintaj - #
01.03.2007., četvrtak
mjesečeva ljuljačka
 Perry Como - Moon River Barbra Streisand - Moon river |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
1. ožujka 2007., u rusalkinu vrtu
|
zuzuzuzuzuuuuuu!  |
- 18:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #
medeni post... kojem hitno treba novi naslov! medena crvenkapica?
billie piper-honey to the bee |
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
