Rose: spasiteljica

(prethodni nastavak)


Tada je Rose Lucifera zatvorila u kuhinju.
S police je uzela jaku baterijsku svjetiljku.
Krenula je u vrt da vidi što je s vukom gubitnikom.

Je li preživio ... i može li mu nekako pomoći?

...

Znala je da se u vrt mora vratiti odmah, dok joj adrenalin još kola krvotokom.
Ako načas stane i razmisli, neće više imati ni snage ni hrabrosti da izađe ponovo van. A znala je da izaći mora ... nešto ju je tako snažno vuklo van, tome vuku gubitniku.
Divila mu se kao borcu koji se usudio suprotstaviti nadmoćnom protivniku, koji se nije predavao ni kad je gubio. I čudila se snazi svoje reakcije kad je shvatila da je on u smrtnoj opasnosti.

Oko čega li su se samo sukobila ta dva velika crna vuka?
I što ih je u moj vrt dovelo? pitala se Rose.

Duboko je udahnula i izišla van.
Upalila je sva vanjska svjetla, a ponijela je i jaku baterijsku svjetiljku. Ranjeni vuk ostao je ležati u dnu vrta, gdje se strašna borba odvijala, a tamo je bilo tamno.

Prilazeći velikom crnom tijelu, ispruženom na mokrom i izgaženom travnjaku, Rose je strepila što će zateći: još uvijek toplu, no beživotnu lešinu, teško ranjenu životinju na izdisaju ... ili ....

Ispruženo tijelo bilo je mršavo, no mišićavo, pokriveno gustim crnim krznom.
Tek kad ga je vidjela tako opružena, Rose je shvatila koliko je taj crni vuk velik. I veličinom i težinom premašivao je sve podatke o najvećim vukovima. Bila je to ogromna zvjer. No, Rose je, zabrinuta za život toga vuka kojem ju je privukla neka čudna sila, prišla životinji bez oklijevanja i bez razmišljanja. Položila mu je ruku na okrvavljeni i razderani vrat i pipajući potražila žilu kucavicu.
Usporen i slab, puls je bio tu!
Osim prilično zabrinjavajuće rane na vratu, koja je još krvarila, Rose nije vidjela drugih povreda.

Sada je morala riješiti – što učiniti?
Znala je da vuku mora pomoći.
Ono što joj se učinilo najhitnijim bilo je – skloniti ga na suho i toplo ... i na sigurno.

Rose se bojala da bi se veći vuk mogao vratiti. Osjećala je da su se i ranjeni vuk i Lucifer i ona sama izvukli od propasti samo sretnim slučajem. Strašna je crna zvjer bila samo na trenutak pobjeđena vlastitim iznenađenjem i zaprepaštenjem što joj se netko usudio oduprijeti.
Rose je slutila da će se veliki žutooki vuk vratiti da ishodi pobjedu kojoj je bio tako blizu.

Odlučila je što uraditi, no sad je trebalo smisliti i kako.
Nije bilo vremena da ikoga pozove u pomoć, morat će to uraditi sama.
No, ranjeni je vuk težio sigurno preko stotinu kilograma ... kako ga prebaciti do predsoblja?

Rose je iz vrtnog spremišta izvukla plastificiranu ceradu kojom je zimi pokrivala vrtni namještaj.
Ceradu je raširila i položila tik do vuka, uhvatila ga za šape ... i pokušavala njegovo tijelo prevući na ceradu.
Možda zahvaljujući adrenalinu koji je još uvijek osjećala, možda zbog straha ali i zbog inata ... uspjela je. Pomoglo je vjerojatno i to što je krzno vuka bilo mokro pa je lakše kliznulo na ceradu.

Sada je trebalo taj teret odvući s dna vrta do vrata od predsoblja, jer je Rose namjeravala vuka sjestiti u predsoblje. Uhvatila je kraj cerade i počela vući ... isprva je išlo lakše nego što je očekivala ... pa je cerada s teretom klizila preko vodom natopljenog travnjaka ...
No, snaga je počela izdavati Rose.
Sad je ceradu s preteškim teretom uspijevala pomicati malo po malo ... u bolnim trzajima koji su joj kidali mišiće i izbijali dah iz pluća...

Kad' je već mislila kako neće uspjeti savladati posljednjih nekoliko koraka ... začula je negdje, relativno blizu, vučje zavijanje. Dok su joj nokti pucali i lomili se, Rose je uspjela ceradu s onesvještnim vukom prevući preko praga.
Zalupila je i zaključala vrata i pala na koljena dahćući od napora.

Učinilo joj se na trenutak da će i ona izgubiti svijest i srušiti se preko te velike crne vučje tjelesine što se prostirala po pločicama njezina predsoblja. Ugrizla je usnu do krvi. Ne, ne smije se sada onesvijestiti!
Vuku treba pomoć.

Rose je pažljivije pogledala ranu na vratu. Rana je bila duboka, no dušnik je ostao nepovrijeđen, a i krvarenje je gotovo prestalo. Shvatila je kako je sasvim izgubila pojam o vremenu pa je bacila pogled na sat. Bila su dva sata po ponoći. Veterinara nije mogla zvati do jutra, nije htjela uznemiravati sestru i šogora.
A uz to, bojala se njihove reakcije, grdnje zbog njezina neracionalnog ponašanja. Jer, Rose je dobro znala da se ponaša sasvim neracionalno.

Što ako se ranjeni vuk sada, ovoga trena osvijesti, što ako njezin pokušaj da mu pomogne shvati kao prijetnju?
Iako ozlijeđen, taj bi je crni vuk mogao svladati u trenu.
A tu, u malenom presoblju ne bi bilo uzmaka. Osim toga osjećala se sasvim iscrpljena i tjelesno i emocionalno....Zato je morala uraditi ono što se mora uraditi, dok još ima snage.

Ušla je u kupatilo, iz ormarića izvadila antiseptik, sterilnu vatu i gazu ...
Potražila je pribor za šivanje i iz njega izvadila deblju iglu s velikom ušicom. Uvukla je jak bijeli konac u ušicu, a vrh igle držala časak nad plamenom svijeće.
Rose nije nikad šivala ranu ... no sad joj je to bez problema pošlo za rukom.
Gledala je krupne šavove koji su spojili razderotinu.
Ranu je pokrila sterilnom gazom koju je ovlaš, flasterom, prilijepila za krno na nepovrijeđenom dijelu vrata.

Dok je ranu šila, vuk je nekoliko puta zastenjao ... tijelo mu se napelo, zadrhtalo , pokrenuo se, kao da se budi ..

Ne, ne još ... govorila je Rose poluglasno.

Kad je sve bilo gotovo, Rose je iz sobe donijela veliku svjetloplavu frotirsku plahtu ... i njome pokrila vuka. Pojačala je grijanje u predsoblju jer je vuk bio potpuno mokar ... i uhvatila samu sebe kako razmišlja kako vuka s cerade premjestiti na sloj ćebadi i stari pernati jorgan što ga je izvukla s dna ormara.

Nagnula se nad vuka da mu oslušne disanje.
A tada je vuk tiho zacvilio ... i otvorio oči.

Pogledao je Rose.
A pogled mu je bio tamnomodar.

(nastavak slijedi)

breeds/huskies
husky-petlove

Husky je prekrasan plavooki pas, nalik vuku.
No, nije vuku ništa bliskiji, od ostalih psećih pasmina.
Kao i svi psi, i husky ima vuka za pretka.

Husky je pas kojem godi hladna klima. Izvrstan je za vuču saonica.
Sibirski i aljaški husky su podvrste huskya. Prvi je bolji u sprintu, a drugi na duge pruge.
A plavooko štene huskya zaista je neodoljivo!

Post je objavljen 02.03.2007. u 23:59 sati.