Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Tada je Rose Lucifera zatvorila u kuhinju.
S police je uzela jaku baterijsku svjetiljku.
Krenula je u vrt da vidi što je s vukom gubitnikom.
Je li preživio ... i može li mu nekako pomoći?
...
Znala je da se u vrt mora vratiti odmah, dok joj adrenalin još kola krvotokom.
Ako načas stane i razmisli, neće više imati ni snage ni hrabrosti da izađe ponovo van. A znala je da izaći mora ... nešto ju je tako snažno vuklo van, tome vuku gubitniku.
Divila mu se kao borcu koji se usudio suprotstaviti nadmoćnom protivniku, koji se nije predavao ni kad je gubio. I čudila se snazi svoje reakcije kad je shvatila da je on u smrtnoj opasnosti.
Oko čega li su se samo sukobila ta dva velika crna vuka?
I što ih je u moj vrt dovelo? pitala se Rose.
Duboko je udahnula i izišla van.
Upalila je sva vanjska svjetla, a ponijela je i jaku baterijsku svjetiljku. Ranjeni vuk ostao je ležati u dnu vrta, gdje se strašna borba odvijala, a tamo je bilo tamno.
Prilazeći velikom crnom tijelu, ispruženom na mokrom i izgaženom travnjaku, Rose je strepila što će zateći: još uvijek toplu, no beživotnu lešinu, teško ranjenu životinju na izdisaju ... ili ....
Ispruženo tijelo bilo je mršavo, no mišićavo, pokriveno gustim crnim krznom.
Tek kad ga je vidjela tako opružena, Rose je shvatila koliko je taj crni vuk velik. I veličinom i težinom premašivao je sve podatke o najvećim vukovima. Bila je to ogromna zvjer. No, Rose je, zabrinuta za život toga vuka kojem ju je privukla neka čudna sila, prišla životinji bez oklijevanja i bez razmišljanja. Položila mu je ruku na okrvavljeni i razderani vrat i pipajući potražila žilu kucavicu. Usporen i slab, puls je bio tu!
Osim prilično zabrinjavajuće rane na vratu, koja je još krvarila, Rose nije vidjela drugih povreda.
Sada je morala riješiti – što učiniti?
Znala je da vuku mora pomoći.
Ono što joj se učinilo najhitnijim bilo je – skloniti ga na suho i toplo ... i na sigurno.
Rose se bojala da bi se veći vuk mogao vratiti. Osjećala je da su se i ranjeni vuk i Lucifer i ona sama izvukli od propasti samo sretnim slučajem. Strašna je crna zvjer bila samo na trenutak pobjeđena vlastitim iznenađenjem i zaprepaštenjem što joj se netko usudio oduprijeti.
Rose je slutila da će se veliki žutooki vuk vratiti da ishodi pobjedu kojoj je bio tako blizu.
Odlučila je što uraditi, no sad je trebalo smisliti i kako.
Nije bilo vremena da ikoga pozove u pomoć, morat će to uraditi sama.
No, ranjeni je vuk težio sigurno preko stotinu kilograma ... kako ga prebaciti do predsoblja?
Rose je iz vrtnog spremišta izvukla plastificiranu ceradu kojom je zimi pokrivala vrtni namještaj.
Ceradu je raširila i položila tik do vuka, uhvatila ga za šape ... i pokušavala njegovo tijelo prevući na ceradu.
Možda zahvaljujući adrenalinu koji je još uvijek osjećala, možda zbog straha ali i zbog inata ... uspjela je. Pomoglo je vjerojatno i to što je krzno vuka bilo mokro pa je lakše kliznulo na ceradu.
Sada je trebalo taj teret odvući s dna vrta do vrata od predsoblja, jer je Rose namjeravala vuka sjestiti u predsoblje. Uhvatila je kraj cerade i počela vući ... isprva je išlo lakše nego što je očekivala ... pa je cerada s teretom klizila preko vodom natopljenog travnjaka ...
No, snaga je počela izdavati Rose.
Sad je ceradu s preteškim teretom uspijevala pomicati malo po malo ... u bolnim trzajima koji su joj kidali mišiće i izbijali dah iz pluća...
Kad' je već mislila kako neće uspjeti savladati posljednjih nekoliko koraka ... začula je negdje, relativno blizu, vučje zavijanje. Dok su joj nokti pucali i lomili se, Rose je uspjela ceradu s onesvještnim vukom prevući preko praga.
Zalupila je i zaključala vrata i pala na koljena dahćući od napora.
Učinilo joj se na trenutak da će i ona izgubiti svijest i srušiti se preko te velike crne vučje tjelesine što se prostirala po pločicama njezina predsoblja. Ugrizla je usnu do krvi. Ne, ne smije se sada onesvijestiti!
Vuku treba pomoć.
Rose je pažljivije pogledala ranu na vratu. Rana je bila duboka, no dušnik je ostao nepovrijeđen, a i krvarenje je gotovo prestalo. Shvatila je kako je sasvim izgubila pojam o vremenu pa je bacila pogled na sat. Bila su dva sata po ponoći. Veterinara nije mogla zvati do jutra, nije htjela uznemiravati sestru i šogora.
A uz to, bojala se njihove reakcije, grdnje zbog njezina neracionalnog ponašanja. Jer, Rose je dobro znala da se ponaša sasvim neracionalno.
Što ako se ranjeni vuk sada, ovoga trena osvijesti, što ako njezin pokušaj da mu pomogne shvati kao prijetnju?
Iako ozlijeđen, taj bi je crni vuk mogao svladati u trenu.
A tu, u malenom presoblju ne bi bilo uzmaka. Osim toga osjećala se sasvim iscrpljena i tjelesno i emocionalno....Zato je morala uraditi ono što se mora uraditi, dok još ima snage.
Ušla je u kupatilo, iz ormarića izvadila antiseptik, sterilnu vatu i gazu ...
Potražila je pribor za šivanje i iz njega izvadila deblju iglu s velikom ušicom. Uvukla je jak bijeli konac u ušicu, a vrh igle držala časak nad plamenom svijeće.
Rose nije nikad šivala ranu ... no sad joj je to bez problema pošlo za rukom.
Gledala je krupne šavove koji su spojili razderotinu.
Ranu je pokrila sterilnom gazom koju je ovlaš, flasterom, prilijepila za krno na nepovrijeđenom dijelu vrata.
Dok je ranu šila, vuk je nekoliko puta zastenjao ... tijelo mu se napelo, zadrhtalo , pokrenuo se, kao da se budi ..
Ne, ne još ... govorila je Rose poluglasno.
Kad je sve bilo gotovo, Rose je iz sobe donijela veliku svjetloplavu frotirsku plahtu ... i njome pokrila vuka. Pojačala je grijanje u predsoblju jer je vuk bio potpuno mokar ... i uhvatila samu sebe kako razmišlja kako vuka s cerade premjestiti na sloj ćebadi i stari pernati jorgan što ga je izvukla s dna ormara.
Nagnula se nad vuka da mu oslušne disanje.
A tada je vuk tiho zacvilio ... i otvorio oči.
Husky je prekrasan plavooki pas, nalik vuku.
No, nije vuku ništa bliskiji, od ostalih psećih pasmina.
Kao i svi psi, i husky ima vuka za pretka.
Husky je pas kojem godi hladna klima. Izvrstan je za vuču saonica. Sibirski i aljaški husky su podvrste huskya. Prvi je bolji u sprintu, a drugi na duge pruge.
A plavooko štene huskya zaista je neodoljivo!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
