Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Morpheus je priču o Hadu završio.
Trebalo je dalje krenuti, nastaviti sa spuštanjem, do Styxa sići ...
I krenuli su dalje, Morpheus i Rose.
Spuštanje spiralnim stubama nastavilo se i nastavljalo do beskraja. Stubište se uvijalo oko litice obrasle mahovinom, žbunjem paprati i plavih zvončića, a stube su bile visoke, strme i skliske. Svaki novi zavijutak otvarao je vidik na hadsku dolinu, na Styx i manje rijeke koje su se u nj ulijevale. No, činilo se kako se Rose i Morpheus tim stubištem čas penju, čas spuštaju, te da se podnožju klisure ne približavaju.
Rosei se činilo da spiralnim stubama nema kraja ...
Traka slapa stropoštala se u dubinu, tik uz jednu stranu litice, tiho, nečujno.
Oblak sitnih kapljica orošavao je stijenu, kupao plave glavice zvončića što su na tankim stabljikama visjeli i povremeno dodirivali Rose po licu, dok se niz stube mučno spuštala. Te su kapljice padale po Roseinoj kosi, očnim kapcima i obrazima ... a ona im je bila zahvalna, jer su joj skrivale suze.
Vidik bi povremeno zaklonilo gusto pramenje magle, pa bi tada Rose pomislila kako ta litica podnožja niti nema, kako u moru magle lebdi.
No, kad se magla ponovo razišla, Morpheus i Rose su bili nadomak kraju stubišta ... preostalo im je još samo sedam stuba prijeći.
Sjednimo, načas, Rose ... rekao je Morpheus ... prije no što na hadsko tlo zakoračimo.
A u Roseinoj je svijesti izronila slika iz djetinjstva.
Ona i Hana, njezina sestra, još djevojčice, spremaju se na put. A baka im kazuje, da po slavenskom običaju, prije puta načas s njom sjednu.
Na bieluju dorogu ...reče baka ... da se opet ponovo sretnemo, da rastanak ne bude konačan.
A potom i druga slika - Rose na bakinoj samrtnoj postelji sjedi, baku za ruku drži. I osjeća kako se draga stara ruka hladi i koči. Na dorogu baka kreće, ali ne bielaju.
S tim slikama koje joj u svijesti titraju, Rose sjeda na hladnu stubu, kraj Morpheusa ...
I u sebi šapće: Na bielaju dorogu ...
Sjeli su na stubu, i dalje se za ruke držeći.
Nisu govorili, čak se ni gledali nisu. A ipak su osjećali kako im kroz spojene prste struje i pogledi i riječi i dodiri ... Rastanka su se oboje bojali, no rastanak pomenuti nisu se usuđivali.
Sjedili su u tišini, bez riječi. Duše su im se dodirivale, preplitale ...
Oboje su se pitali ... Nije li to posljednji put?
Iako su hod kroz dugi tamni hodnik i spuštanje spiralnim stubištem bili mučni i strašni, to bilo je tek predvorje Hada.
Još samo sedam stuba ... i zakoračit ću u zemlju sjena...pomislila je Rose. Hoće li to biti bezpovratno?
Ubola ju je pomisao da se nije od Hane, svoje jedine sestre oprostila, da nije zagrlila njezine djevojčice, njezine i svoje ...
Nije Luku, svojeg dragog šogora, pozdravila ... ni Lucifera pogladila ...nije posljednji puta svoj vrt obišla ...
Nije uživala u posljednjem sutonu ... ni rekla zbogom suncu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
