Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Visoke su stube čekale njihove korake.
Sve je mirovalo, nigdje ni daška vjetra.
Morali su krenuti.
...
Sljedeća dionica silaska vijugavim stubištem bila je nešto lakša za Rose, barem u jednom pogledu.
Jer, dok je ona spavala, oslonjena o Morpheusa koji se ispriječio između nje i dubokog ponora, oblak sitnih kapljica koje je nečujni slap stvarao, pretvorio se u gustu maglenu zavjesu koja je skrila pogled na ambis. U toj gustoj magli jedva se vidjela sljedeća stuba, pa Rosei strah od visine više nije stalno kočio koljena.
Činilo joj se da ne postoji ništa drugo osim stube na kojoj upravo stoji,one sljedeće na koju se sprema zakoračiti ... ništa osim nje i Morpheusa, na tim stubama ...
Morpheus, na kojem se umor nije zapažao, brižljivo je nastojao Rosei olakšati mučan beskonačni spust klizavim i strmim stubištem. Bdio je nad svakim Roseinim pokretom, vodio svaki njezin korak, osluškivao njezino užurbano disanje, gledao njezino lice koje je od napora sve više blijedilo.
Da je Rose mogla sebe u ogledalu vidjeti, zaprepastila bi se ...
Obrazi su joj bili blijedi i upali, kao nakon duge bolesti, teški su crni podočnjaci isticali grozničavi sjaj njezinih sivoplavih očiju, među obrvama joj se ucrtala duboka bora ...
Pogled na Roseino bljedilo, na grč na njezinu licu, u Morpheusu je izazivao osjećaje za koje nije vjerovao da ih je sposoban iskustiti. Žalost zbog Roseinih patnji, divljenje njezinoj snazi, osjećaj krivnje ...
Jer, on je bio taj koji je Rose doveo na put s kojega se možda neće vratiti, on je bio taj zbog kojeg je Rose činila ono što nikada ne bi zbog sebe same. On je bio taj, zbog koga je Rose postala sukrivcem ... on je na njezin život sjenu bacio ...A ona mu je govorila kako je suncem obasjava, on bog mraka ... Govorila mu je kako je on njezin san ... a sad se bojao kako je upravo on taj koji Roseine snove pretvara u noćnu moru ...
Dok su ga proturječni osjećaji razdirali, Morpheus je shvatio koliko voli Rose ... više no sebe samoga.
Rose, nježna i krhka ...Rose, ljudska i smrtna ... Rose snažna i u slabosti ...Rose spremna krenuti stazom smrti, zbog njega, zbog ljubavi prema njemu ...
Što mi vrijedi moja besmrtnost?
Proklinjem je, jer me od Rose razdvaja!
I, Morpheus, nekoć bahat bog, poželje smrtnikom biti, gledajući to drago lice, blijedo i ispaćeno.
Dok su se spuštali, sve dublje i dublje kroz sve gušću maglu, Rose je osjećala kako postaje sve hladnije i pitala se kako će izdržati noć. No, noć nije dolazila. Tu nije bilo ni noći ni jutra, ni sutona ni svitanja ... Vrijeme kao da je umiralo u toj zemlji mrtvih, kojoj su se sve više približavali ...
Rose je bivala sve umornija, sve iscrpljenija.
Dah joj se skratio i plići postao, a umor se počeo pretvarati u omamljenost koja je ličila pospanosti. No, Rose nije bila pospana, samo je sve slabija i slabija bivala ... Na trenutke joj se činilo da joj se svijest sužava, misli bi joj počinjale lutati ...
Morpheus bi je tada prenuo nekim pitanjem il' opaskom.
Konačno je shvatio da će morati češće zastajati, dulje se odmarati ...
Sa svakom novom stubom Rose je mislila kako dalje ne može.
Grčevi su joj razdirali potkoljenice a stopala i šake su joj trnuli i postajali neosjetljivi. U zraku je bilo sve više vlage, pa je imala osjećaj kao da staje na natopljenu spužvu kada bi zakoračila na busen mahovine kojima su stube mjestimice bile obrasle. U njoj je sve vapilo za odmorom, no Rose je, na rubu samosavlađivanja, stalno sebe samu pobjeđivala ... i koračala dalje, stubu po stubu.
Konačno je Morpheus rekao: Odmorimo se opet, Rose ...
I ponovo su sjeli na hladnu visoku stubu, Morpheus je zagrlio Rose koja se pod njegov plašt uvukla i uz njega tijesno priljubila.
Pokušaj opet malo odspavati, snagu obnoviti ... rekao joj je.
No, Rosein je umor sada stigao do one točke kad više, od umora, nije mogla usnuti.
Obgrlila je Morpheusa, naslonila mu glavu na grudi, grijući se na njegovoj toplini.
Pričaj mi, Morpheuse, o toj zemlji sjena u koju smo krenuli... rekla je.
I Morpheus je, iako nerado, počeo pripovijedati:
Podzemni svijet, svijet mrtvih, zemlja sjena ...
Had je prema Hadu ime dobio, jer tom zemljom Had vlada ...
A Had je sin Krona i Ree ...
Podzemnim svijetom on caruje, na tronu od ebanovine sjedi, s Kerberom do nogu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
