rose: stuba po stuba

(prethodni nastavak)

Visoke su stube čekale njihove korake.
Sve je mirovalo, nigdje ni daška vjetra.
Morali su krenuti.

...

Sljedeća dionica silaska vijugavim stubištem bila je nešto lakša za Rose, barem u jednom pogledu.
Jer, dok je ona spavala, oslonjena o Morpheusa koji se ispriječio između nje i dubokog ponora, oblak sitnih kapljica koje je nečujni slap stvarao, pretvorio se u gustu maglenu zavjesu koja je skrila pogled na ambis. U toj gustoj magli jedva se vidjela sljedeća stuba, pa Rosei strah od visine više nije stalno kočio koljena.
Činilo joj se da ne postoji ništa drugo osim stube na kojoj upravo stoji,one sljedeće na koju se sprema zakoračiti ... ništa osim nje i Morpheusa, na tim stubama ...

Morpheus, na kojem se umor nije zapažao, brižljivo je nastojao Rosei olakšati mučan beskonačni spust klizavim i strmim stubištem. Bdio je nad svakim Roseinim pokretom, vodio svaki njezin korak, osluškivao njezino užurbano disanje, gledao njezino lice koje je od napora sve više blijedilo.

Da je Rose mogla sebe u ogledalu vidjeti, zaprepastila bi se ...
Obrazi su joj bili blijedi i upali, kao nakon duge bolesti, teški su crni podočnjaci isticali grozničavi sjaj njezinih sivoplavih očiju, među obrvama joj se ucrtala duboka bora ...

Pogled na Roseino bljedilo, na grč na njezinu licu, u Morpheusu je izazivao osjećaje za koje nije vjerovao da ih je sposoban iskustiti. Žalost zbog Roseinih patnji, divljenje njezinoj snazi, osjećaj krivnje ...
Jer, on je bio taj koji je Rose doveo na put s kojega se možda neće vratiti, on je bio taj zbog kojeg je Rose činila ono što nikada ne bi zbog sebe same. On je bio taj, zbog koga je Rose postala sukrivcem ... on je na njezin život sjenu bacio ...A ona mu je govorila kako je suncem obasjava, on bog mraka ... Govorila mu je kako je on njezin san ... a sad se bojao kako je upravo on taj koji Roseine snove pretvara u noćnu moru ...

Dok su ga proturječni osjećaji razdirali, Morpheus je shvatio koliko voli Rose ... više no sebe samoga.
Rose, nježna i krhka ...Rose, ljudska i smrtna ... Rose snažna i u slabosti ...Rose spremna krenuti stazom smrti, zbog njega, zbog ljubavi prema njemu ...

Što mi vrijedi moja besmrtnost?
Proklinjem je, jer me od Rose razdvaja!

I, Morpheus, nekoć bahat bog, poželje smrtnikom biti, gledajući to drago lice, blijedo i ispaćeno.

Dok su se spuštali, sve dublje i dublje kroz sve gušću maglu, Rose je osjećala kako postaje sve hladnije i pitala se kako će izdržati noć. No, noć nije dolazila. Tu nije bilo ni noći ni jutra, ni sutona ni svitanja ... Vrijeme kao da je umiralo u toj zemlji mrtvih, kojoj su se sve više približavali ...

Rose je bivala sve umornija, sve iscrpljenija.
Dah joj se skratio i plići postao, a umor se počeo pretvarati u omamljenost koja je ličila pospanosti. No, Rose nije bila pospana, samo je sve slabija i slabija bivala ... Na trenutke joj se činilo da joj se svijest sužava, misli bi joj počinjale lutati ...
Morpheus bi je tada prenuo nekim pitanjem il' opaskom.
Konačno je shvatio da će morati češće zastajati, dulje se odmarati ...

Sa svakom novom stubom Rose je mislila kako dalje ne može.
Grčevi su joj razdirali potkoljenice a stopala i šake su joj trnuli i postajali neosjetljivi. U zraku je bilo sve više vlage, pa je imala osjećaj kao da staje na natopljenu spužvu kada bi zakoračila na busen mahovine kojima su stube mjestimice bile obrasle. U njoj je sve vapilo za odmorom, no Rose je, na rubu samosavlađivanja, stalno sebe samu pobjeđivala ... i koračala dalje, stubu po stubu.

Konačno je Morpheus rekao: Odmorimo se opet, Rose ...

I ponovo su sjeli na hladnu visoku stubu, Morpheus je zagrlio Rose koja se pod njegov plašt uvukla i uz njega tijesno priljubila.

Pokušaj opet malo odspavati, snagu obnoviti ... rekao joj je.

No, Rosein je umor sada stigao do one točke kad više, od umora, nije mogla usnuti.
Obgrlila je Morpheusa, naslonila mu glavu na grudi, grijući se na njegovoj toplini.

Pričaj mi, Morpheuse, o toj zemlji sjena u koju smo krenuli... rekla je.

I Morpheus je, iako nerado, počeo pripovijedati:

Podzemni svijet, svijet mrtvih, zemlja sjena ...
Had je prema Hadu ime dobio, jer tom zemljom Had vlada ...

A Had je sin Krona i Ree ...
Podzemnim svijetom on caruje, na tronu od ebanovine sjedi, s Kerberom do nogu ...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Orpheus and Euridice by George Frederick Watts

SWAN LAKE - WHITE SWAN PD2 (Nioradze-Posokhov, 1991)

Post je objavljen 20.03.2007. u 23:59 sati.